Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2836/18 (A. A. i S. A.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Stjecanje bez osnova
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2836/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-2836/18, rješavajući apelaciju Agima Ademija i Sameta Ademija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je:

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Agima Ademija i Sameta Ademija podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 20 0 P 017752 17 Gž 2 od 12. februara 2018. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu broj 20 0 P 017752 11 P od 6.

septembra 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Agim Ademi i Samet Ademi (u daljnjem tekstu: prvoapelant i drugoapelant ili apelanti) iz Cazina, koje zastupa Jadranka Lojić, advokat iz Cazina, podnijeli su 16. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 20 0 P 017752 17 Gž 2 od 12. februar 2018. godine i Presude Općinskog suda u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud).

2. Presudom Općinski sud broj 20 0 P 017752 11 P od 6. septembra 2017. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se naloži tuženom Dževadu Omanoviću (u daljnjem tekstu: tuženi) da im isplati iznos od 27.535,32 KM sve sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka kao u izreci presude. Istom presudom apelanti su obavezani da svaki ponaosob tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od po 720,00 KM, dok je sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženi odbijen.

3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su apelanti Općinskom sudu podnijeli tužbu protiv tuženog 7. oktobra 2011. godine, radi naknade štete. Na temelju brojnih izvedenih dokaza koje je Općinski sud pobrojao i čiji sadržaj je detaljno prezentirao na str. 2. i str. 3. obrazloženja presude, utvrđeno je da je tuženi zastupao apelante na temelju punomoći u više predmeta (P-947/97, P-31/96, P-268/96, Gž-64/97, P-947/07, Gž-122/97, Rev-178/98, I-318/98, Gž-313/98), u periodu od pet godina i to od 1. oktobra 1995. godine do 4. oktobra 2000. godine, da je apelantima ispostavio troškovnik, koji apelanti nisu platili. Dalje, Općinski sud je utvrdio, da je tuženi obavljao dužnost advokata do donošenja Rješenja Regionalne advokatske komore Bihać broj 445/07 od 17. januara 2008. godine kada je brisan iz imenika advokatske komore. Tuženi je 9. novembra 2000. godine Općinskom sudu podnio mandatnu tužbu–platni nalog, kojim je od apelanata potraživao iznos od 32.791,00 KM na ime naknade za izvršene advokatske usluge zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, i to na iznos od 24.782,00 KM počev od 15. marta 1999. godine i na iznos od 8.009,00 KM počev od 25. oktobra 2000. godine, sve shodno troškovniku kojeg je sud kao dokazno sredstvo cijenio. Uvidom u prijedloga za izvršenje tuženog od 22. septembra 2001. godine i Rješenje o izvršenju broj I-574/01 utvrđeno je, da je ovaj sud udovoljio zahtjevu tuženog i Platnim nalogom broj Pl.50/00 od 13. decembra 2000. godine, obavezao apelante kao suvlasnike SUR „Ruža“ (u daljnjem tekstu: ugostiteljski objekat) da tuženom solidarno plate na ime izvršenih advokatskih usluga dug u iznosu od 32.791,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom. Općinski sud je dalje utvrdio, da je navedeni platni nalog postao pravosnažan samo u odnosu na prvoapelanta 13. decembra 2000. godine, jer je drugoapelant u parničnom postupku tuženog protiv ovog apelanta, radi isplate duga, izjavio prigovor, koji je odbijen kao neosnovan. Općinski sud je na prijedlog tuženog od 3. oktobra 2001. godine Rješenjem broj I-574/01, u odnosu na prvoapelantov pravosnažni platni nalog odobrio predloženo izvršenje na način da će se ono izvršiti na ugostiteljskom objektu suvlasništvo apelanata, utvrđivanjem vrijednosti i prodajom prvoapelantovog suvlasničkog dijela, te namirenjem tuženog kao tražitelja izvršenja iz iznosa dobivenog prodajom. Nadalje ej navedeno da je Zaključkom o prodaji od 12. septembra 2006. godine određena je prodaja navedenog objekta suvlasništvo apelanata sa dijelom 1/1, radi namirenjem tuženog iz iznosa dobivenog prodajom tog objekta. Općinski sud je također utvrdio da je navedeni ugostiteljski objekat prodat drugoapelantu na licitaciji održanoj 13. oktobra 2006. godine, na koji način je drugoapelant postao vlasnik cijelog objekta, dok je tuženi svoje potraživanje u visini od 38.823,95 KM naplatio iz iznosa dobivenog prodajom suvlasničkog dijela prvoapelanta. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je odbio kao neosnovan prigovor prvoapelanta da je tuženi bez osnova zaprimio novčani iznos od 38.823,95 KM, ocijenivši da osnov za naplatu potraživanja tuženog proizilazi iz pravosnažne odluke suda, jer prvoapelant nije tuženom na osnovu nekog pravnog posla za kojeg se kasnije utvrdilo da nije valjan isplatio navedeni iznos. Stoga Općinski sud je zaključio da u okolnostima konkretnog slučaja nije moguće govoriti o neosnovanom sticanju na strani tuženog, slijedom čega su apelanti primjenom odredbe člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbijeni sa tužbenim zahtjevom. Odluku o troškovima postupka Općinski sud je donio primjenom odredbe čl. 386. stav 1. u vezi sa čl. 393. ZPP. Istog dana Općinski sud je donio Rješenje kojim je tuženi kažnjen novčanom kaznom u precizirano iznosu zbog zloupotrebe procesnih prava te zbog nepoštivanja suda .

4. Presudom Kantonalnog suda broj 20 0 P 017752 17 Gž 2 od 12. februara 2018. godine žalba apelanta je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev apelanata. Također je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova za sastav žalbe dok je žalba tuženog uvažena i rješenje Općinskog suda od 6. septembra 2017. godine ukinuto.

5. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da su apelanti izjavili žalbu protiv presude prvostepenog suda, zbog proizvoljne primijene materijalnog prava, jer smatraju da je potraživanje tuženog bez osnova, dok tuženi žalbom osporava rješenje tog suda u dijelu kojim je novčano kažnjen, ukazujući da navedeno rješenje nije razumljivo i da je nejasno, jer je sud na temelju pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 406. i čl.

407. ZPP. Nakon što je ispitao presudu prvostepenog suda u granicama žalbenih razloga Kantonalni sud je utvrdio, da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice koje apelanti žalbom nisu doveli u sumnju. Stoga, Kantonalni sud odbio žalbene navode apelanata da se tuženi neosnovano obogatio naplatom u izvršnom postupku, da je drugoapelant bio prisiljen da kupi udio svoga brata prvoapelanta, što prema ocjeni ovog suda ne proizilazi iz izvedenih dokaza, jer iz spisa predmeta proizilazi da je na licitaciji bilo više ponuđača. Dakle, Kantonalni sud smatra da potraživanje koje je predmet spora je prinudno naplaćeno od prvoapelanta na osnovu pravosnažne sudske odluke-platnog naloga kojim je bila utvrđena visina duga i koja nije u bilo kojem postupku ukinuta. S tim u vezi također je ukazao, da su apelanti bili solidarni dužnici tuženog što se tiče obaveze plaćanja troškova zastupanja isti su prinudno naplaćeni od prvoapelanta i to prodajom njegovog suvlasničkog dijela na predmetnom ugostiteljskom objektu, koji je kupio drugoapelant i postao vlasnik tog objekta sa dijelom 1/1. Dakle, Kantonalni sud smatra da se drugoapelant ustvari obogatio na račun svog brata prvoapelanta, jer je postao vlasnik cijelog objekta, iz koga razloga cijeni da je prvostepeni sud na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega je žalbu apelanata odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda primjenom člana 226. ZPP. Također Kantonalni sud je odbio zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 993,33 KM primjenom odredbe člana 386. stav 1. a u vezi sa članom 397. stav 1. ZPP, jer apelanti nisu uspjeli u žalbenom postupku kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastav odgovora na žalbu u iznosu od 720,00 KM, jer se po ocjeni tog suda ne radi o troškovima iz člana 387. stav l. ZPP. Kantonalni sud je usvojio žalbu tuženog u dijelu kojim osporava rješenje prvostepenog suda od 6. septembra 2018.godine, kojim mu je izrečena novčana kazna, sa obrazloženjem da nisu postojali uslovi za kažnjavanje tuženog zbog zloupotrebe procesnih ovlaštenja, odnosno da postupanje tuženog ne predstavlja nepoštivanje suda zbog čega je žalba tuženog uvažio i pobijano rješenje ukinuo na osnovu člana 235. stav l. i stav 3. ZPP.

6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelanti dovode u vezu sa proizvoljnom primjenom materijalnog i procesnog prava. U vezi s tim ističu da se u predmetnom izvršnom postupku tuženi neosnovano obogatio „jer je dobio ono što mu ne pripada i jer je znao, budući da ih je zastupao u pomenutim postupcima, da Samet Ademi neće dopustiti da njegova suvlasnička prava budu ugrožena prenosom Agimova suvlasničkog djela na nekog drugog pa je upravo izbor predmeta izvršenja po Omanović Dževadu, natjerao je Sameta Ademi kao suvlasnika, da učestvuje na licitaciji“. U vezi s tim također smatraju pogrešnim stav sudova, da tokom trajanja postupka nisu dokazali svoje tužbene navode.

7. Pri ispitivanju dopustivost apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava

9. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

10. Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju dovoljno jasno obrazložili svoje odluke u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tom Ustavni sud zapaža da apelanti u apelaciji ponavljaju navode koje su isticali u žalbi protiv presude prvostepenog suda, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno obrazložio zašto takvi navodi apelanata ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Ustavni sud također ukazuje da apelanti u apelaciji ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani

11. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi sa kojim pravima smatraju da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su apelanti imali i koristili mogućnost korištenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali uspjehom apelanata u parničnom posutpku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

12. Apelanti dalje navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelanti nisu izjasnili u vezi sa kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom da apelanti osim paušalnih navoda o povredi ovog prava nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2836/18 (A. A. i S. A.) | Sudska praksa | Aktio