Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5061/18 (B. Č.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Dokazni postupak
- Krivično djelo
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Reformatio in peius
- Krivični postupak
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- ISPRAVKA KRIVIČNOG ZAKONA FEDERACIJE BOSNE I HERCEGOVINE (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-5061/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5061/18, rješavajući apelaciju Behudina Čuturića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Behudina Čuturića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Behudin Čuturić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva podnio je 6. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maj 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 14. januara 2020. godine je od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovore na apelaciju dostavili 22. i 26. januara 2020. godine, dok Kantonalno tužilaštvo svoj odgovor na apelaciju nije dostavilo u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Kantonalno tužilaštvo je 10. marta 2009. godine podiglo optužnicu kojom je optužilo Safeta Nekovića da je radnjama opisanim u optužnici (eksplozija plina u stambenoj zgradi s posljedicama nastupanja smrti za nastradala dva lica i zadobivenim tjelesnim povredama za dva lica koja su preživjela eksploziju, kao i nastupanjem materijalne štete) počinio teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz člana 326. stav (2) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a apelanta i Muhidina Brkića da su radnjama opisanim u optužnici počinili krivično djelo neotklanjanje opasnosti iz člana 331. stav (1) KZFBiH. Predmetna optužnica je potvrđena odlukom sudije za prethodno saslušanje Općinskog suda od 19. marta 2009. godine.
6. Kantonalno tužilaštvo je na glavnom pretresu održanom 10. februara 2011. godine, a nakon toga i podnescima od 20. maja 2011. godine izmijenilo optužnicu u pogledu činjeničnog opisa krivičnog djela.
7. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 077884 09 K od 24. juna 2011. godine Safet Neković je oslobođen optužbe da je počinio teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz člana 326. stav 2. KZFBiH, dok su optuženi apelant i Muhidin Brkić proglašeni krivim da su kao saizvršioci počinili teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav (2) u vezi sa stavom (4) KZFBiH, sve u vezi sa članom 31. istog zakona, te su osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine.
8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 077884 11 Kž od 13. marta 2013. godine odbijena je kao neosnovana žalba kantonalnog tužioca i u oslobađajućem dijelu potvrđena presuda Općinskog suda od 24. juna 2011. godine, dok je uvažena žalba apelantovog branioca i u odnosu na njega ukinuta navedena prvostepena presuda Općinskog suda od 24. juna 2011. godine, a povodom njegove žalbe, i to po službenoj dužnosti, ona je ukinuta i u odnosu na optuženog Muhidina Brkića i u osuđujućem dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
Postupak u kojem je donesena osporena odluka
9. U ponovljenom postupku pred prvostepenim sudom, Kantonalno tužilaštvo je podneskom od 28. oktobra 2013. godine, 19. februara 2014. godine, te podneskom od 22. aprila 2014. godine, izmijenilo predmetnu optužnicu u skladu s ovlaštenjem iz člana 290. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). Navedenim podneskom od 22. aprila 2014. godine Kantonalno tužilaštvo je ponovo preciziralo činjenični opis optužnice od 10. marta 2009. godine tako što je izmijenilo pravnu kvalifikaciju sa krivičnog djela iz člana 331. stav
1. KZFBiH na krivično djelo iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH.
10. Apelantov branilac i branilac Muhidina Brkića dostavili su Općinskom sudu podneske u kojima su istakli da je tokom trajanja ponovljenog postupka, a prije nastupanja apsolutne zastarjelosti (5. maja 2014. godine), Kantonalno tužilaštvo svojim podneskom od 22. aprila 2014. godine ponovno preciziralo činjenični opis optužnice od 10. marta 2009. godine, te da je izmjenom pravne kvalifikacije, prema mišljenju odbrane, Kantonalno tužilaštvo povrijedilo odredbu člana
322. ZKPFBiH, tj. povrijedilo načelo zabrane reformatio in peius.
11. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 K 077884 13 K2 od 20. maja 2014. godine odbijeni su kao neosnovani prijedlozi apelantovog branioca i branioca optuženog Muhidina Brkića za obustavljanje krivičnog postupka (zbog nastupanja apsolutne zastarjelosti krivičnog gonjenja u vezi s krivičnim djelom neotklanjanje opasnosti iz člana 331. stav 1. KZFBiH). U obrazloženju rješenja je ukazano na sadržaj odredbe člana 290. ZKPFBiH, ističući da tužilac ima zakonsko pravo da na osnovu svoje ocjene izvedenih dokaza (ne sudske ocjene) izvrši izmjenu optužnice do završetka glavnog pretresa, pri čemu se sud ne miješa i ne kontrolira njegovu procjenu dokaza. Dakle, istaknuto je da je relevantna ocjena tužioca, ne suda, što predstavlja i ustaljeni stav sudske prakse. Općinski sud je dalje naveo da poređenjem činjeničnog opisa prvobitno potvrđene optužnice (od 10. marta 2009. godine), te činjeničnog opisa njenih izmjena (od 20. maja 2011. godine, 28. oktobra 2013. godine i 19. februara 2014. godine) s činjeničnim opisom sadržanim u izmijenjenoj optužnici od 22. aprila 2014. godine proizlazi da tužilac nije izmijenio činjenični opis radnji krivičnog djela koje se optuženim stavlja na teret na način da im je na teret stavio veću kriminalnu količinu (teže djelo) od one koja im je potvrđenom optužnicom (kao i prethodnim izmjenama optužnice) stavljena na teret. U vezi s tim je navedeno da izmjena optužnice ne predstavlja takvu izmjenu koja bi po svojoj prirodi zahtijevala dostavljanje optužnog akta sudiji za prethodno saslušanje na potvrđivanje. Ukazano je da je izmijenjenom optužnicom promijenjena pravna kvalifikacija činjeničnog opisa koji je preciziran u odnosu na činjenični opis koji je prethodno sadržan u potvrđenoj optužnici, te da preciziranje radnji i okolnosti izvršenja ne predstavlja uvećanje kriminalne količine (teže djelo) na strani optuženih, kao ni promjena pravne kvalifikacije djela, kako to odbrana neosnovano ističe. U tom smislu je Općinski sud naveo da objektivni i subjektivni identitet potvrđene optužnice i one izmijenjene na glavnom pretresu nije doveden u pitanje kada se činjenični opis optužnice nije promijenio u bitnim elementima, već je tužilac promijenio samo pravnu kvalifikaciju djela, kao što je to slučaj s izmijenjenom optužnicom od 22. aprila 2014. godine. Stoga je Općinski sud naveo da izmjena optužnice od 22. aprila 2014. godine predstavlja izmjenu koja je dozvoljena u skladu sa članom 290. ZKPFBiH, napominjući pritom da u skladu sa članom 295. stav (2) ZKPFBiH sud nije vezan pravnom kvalifikacijom koju tužilaštvo predlaže u optužnici. Slijedom navedenog, imajući u vidu da je glavni pretres u toku, odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.
12. Presudom Općinskog suda broj 65 0 K 077884 13 K 2 od 9. jula 2015. godine, između ostalog, apelant i optuženi Muhidin Brkić proglašeni su krivim da su u vrijeme (maj 2008. godine) i na način pobliže opisan u izreci presude počinili krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1), a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, pa je apelantu izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno određeno da se navedena kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od dana pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo.
13. U obrazloženju presude Općinski sud je, prije svega ukazao na hronologiju predmetnog postupka, a zatim na dokaze koje je izveo na glavnom pretresu (pobliže opisano na str. 3–6. presude). U vezi s tim Općinski sud je istakao da je u toku glavnog pretresa izveden veliki broj dokaza, kako saslušanjem svjedoka i vještaka tako i ulaganjem materijalne dokumentacije, te da je sud detaljno analizirao iskaz svakog svjedoka posebno, kao i u vezi s ostalim dokazima, nalaze i mišljenja vještaka, njihova obrazloženja data na glavnom pretresu, kao i izvedene materijalne dokaze. Istaknuto je da je sud prilikom analize iskaza svjedoka imao u vidu da su stranke i branioci prilikom ispitivanja svjedoka povremeno postavljali pitanja kojima su od svjedoka tražili izvođenje zaključaka, davanje sudova, kvalifikaciju ili sličnu ocjenu pojedinih radnji koje su predmet optuženja, ali da je sud uzeo u obzir samo svjedočenja u kojima su svjedoci iznosili svoja saznanja o činjenicama s obzirom na to da je na sudu da izvede zaključke i ocijeni prirodu i karakter pojedinih radnji, dok su odgovori svjedoka na ovakva pitanja, u pravilu, smatrani irelevantnim za utvrđivanje činjeničnog stanja. U odnosu na ispitivanje vještaka, navedeno je da je sud vodio računa da se vještaci moraju držati predmeta vještačenja i svoje struke, pa povremeni odgovori vještaka koji izlaze iz okvira predmeta vještačenja i struke datog vještaka, do kojih je dolazilo, u pravilu, navođenjem ispitivača, nisu uzeti u obzir prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja. Zatim je ukazano (str. 6–8. presude) na prethodne napomene i procesne prigovore, uključujući i pitanje navodne povrede načela zabrane reformatio in peius iz člana 322. ZKPFBiH. U vezi s tim, Općinski sud se referirao na svoje rješenje od 22. maja 2014. godine kojim je odbijen kao neosnovan prijedlog branilaca optuženih za obustavljanje predmetnog krivičnog postupka.
14. S obzirom na navedeno, Općinski sud je istakao da, iako je u toku postupka izveden veći broj dokaza, u pravilu nije bilo spora u pogledu činjenica i okolnosti koje se tiču općeg razvoja događaja koji je predmet optužbe. Iskazi svjedoka su u pravilu saglasni i sa više strana potvrđuju činjenično stanje utvrđeno u izreci presude, a isto tako nalazi i mišljenja vještaka koji se tiču činjenica (ne i zaključaka) u pravilu su bez spora i zajedno s ostalim dokazima potvrđuju tok događaja opisan u izreci presude. Iz tog razloga je ukazano da će u okviru obrazloženja presude poseban akcent biti stavljen na činjenice i okolnosti koje su bile osporavane na glavnom pretresu i iz kojih se izvodi zaključak o obavezama ili propustima pojedinih učesnika konkretnog događaja. U vezi s tim, Općinski sud je na detaljan način ukazao na tok događaja koji je predmet optužbe (strana 9–12. presude), a zatim je raspravio pitanje uzročne veze u ovoj krivičnopravnoj stvari (str. 12–14) prvenstveno konstatirajući da je to pitanje veoma složeno u ovom predmetu s obzirom na to da u konkretnom slučaju u uzročnom lancu koji je doveo do eksplozije i stradanja ljudi i imovine stoji više događaja, odnosno radnji i propusta, koji se javljaju kao konkurirajući uzroci. U tom smislu je navedeno da se ocjena postojanja uzročnog lanca zasniva na dokazima izvedenim tokom glavnog pretresa, kao i da je događaj koji je predmet optuženja kompleksan i njegovi uzroci se ogledaju u nizu radnji i propusta više lica, kako onih koji su optuženi tako i onih koji nisu obuhvaćeni optužnicom u ovom predmetu. Pri tome je Općinski sud istakao da su za ovaj predmet bitni propusti koje su eventualno počinili apelant i optuženi Muhidin Brkić prilikom intervencije na licu mjesta, te da je za utvrđivanje krivice bitno razmotriti dokazanost i postojanje obilježja krivičnog djela u radnjama za koje su oni optuženi u odnosu na optužbe za svakog pojedinog optuženog. Obrazlažući postojanje elemenata koji čine teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1), a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH u apelantovom slučaju, Općinski sud je istakao da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je on kao dežurni dispečer KJKP „Sarajevogas“ kritičnog dana stigao na radno mjesto, preuzeo smjenu, bio upoznat s incidentom i dolaskom ekipa na lice mjesta i radnjama koje su one preduzele i neprestano je bio u kontaktu s ekipama na terenu do trenutka eksplozije. Također je ukazano da je apelant bio upoznat o daljnjim aktivnostima koje su preduzimale ekipe na licu mjesta u pravcu sanacije oštećenja, o mjerenjima koja je izvršila ekipa za hitnu intervenciju s obzirom na to da je dispečer primao informacije putem sredstava veze i davao upute ekipama na terenu, obavještavao o događaju i upućivao na lice mjesta i druge zaposlenike „Sarajevogasa”. Općinski sud je istakao da iz navedenog proizlazi da je apelant kao dispečer imao na raspolaganju sve informacije sa terena. Zatim je Općinski sud ukazao (str. 16–18. presude) na interna pravila „Sarajevogasa“ i planove postupanja u karakterističnim situacijama s obzirom na uzroke nastajanja, težinu posljedica i načina djelovanja. Konstatirano je da su spomenuta interna pravila bez sumnje obavezivala apelanta kao dežurnog dispečera i optuženog Muhidina Brkića (dežurnog inženjera za nadzor i upravljanje gasnim sistemom) na postupanje, pri čemu su obojica bila aktivno uključena u incident s isticanjem gasa na označenoj adresi. Zatim je Općinski sud obrazložio „identificiranje ekscesne situacije“ u konkretnom slučaju (str. 18–19. presude), odnosno postojanje ekscesnog slučaja koji je zahtijevao primjenu postupka u slučaju takvih situacija s obzirom na to da je došlo do nekontroliranog isticanja prirodnog gasa na označenoj adresi koje je ugrožavalo zdravlje i sigurnost ljudi, te predstavljalo neposrednu opasnost od nastupanja eksplozije i požara. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je (obrazlažući apelantove propuste, str. 19–23. presude) naveo da su apelant kao dežurni dispečer koji je rukovodio intervencijom i imao na raspolaganju potrebne informacije, a nakon njega i optuženi Muhidin Brkić, koji je kao dežurni inženjer također pristupio na lice mjesta i koordinirao rad ekipa na terenu, napravili propuste u procjeni opasnosti od eksplozije gasa u konkretnom slučaju tako što nisu naredili niti predložili postupanje po proceduri za ekscesne situacije zbog neposredne opasnosti od nastupanje eksplozije ili požara, te da bi preduzimanje označenih mjera (bilo svih ili samo nekih od njih) vrlo vjerovatno prekinulo lanac uzročnih događaja koji je na kraju doveo do eksplozije. Stoga je Općinski sud naveo da je provedenim dokazima Kantonalno tužilaštvo dokazalo da su apelant i optuženi Muhidin Brkić počinili djelo opisano u izreci presude. Također je istaknuto da je djelo optuženih opisano u optužnici izmijenjenoj na glavnom pretresu 22. aprila 2014. godine pravilno kvalificirano kao teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) KZFBiH. Naime, Općinski sud je naveo da djelo opisano u optužnici, odnosno izreci presude, obuhvaća bitna obilježja teškog krivičnog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) KZFBiH, te da su optuženi bili odgovorna lica koja iz nehata nisu postupila po propisima o zaštitnim mjerama i time su izazvali opasnost za živote i imovinu ljudi, uslijed čega je prouzrokovana smrt više lica, što upravo predstavlja obilježja navedenog krivičnog djela. Imajući u vidu navedeno, obrazloženo je da su oni predmetno krivično djelo počinili kao saizvršioci i da su prilikom njegovog izvršenja postupali sa svjesnim nehatom (pobliže opisano na str. 23. i 24. presude).
15. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine odbijene su kao neosnovane žalbe kantonalnog tužioca i branilaca optuženog apelanta i Muhidina Brkića, te potvrđena prvostepena presuda od 9. jula 2015. godine.
16. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, prije svega, ukazao na razloge zbog kojih je apelantov branilac izjavio žalbu, kao i da je protiv prvostepene presude žalbu izjavio kantonalni tužilac zbog odluke o krivičnopravnoj sankciji s prijedlogom da se prvostepena presuda preinači u odluci o uvjetnoj osudi, te optuženima izrekne kazne zatvora. Zatim je Kantonalni sud u odnosu na žalbene navode apelantove odbrane naveo, prije svega, da smatra da prvostepeni sud nije počinio bitnu povredu odredbi krivičnog postupka. U vezi s tim je ukazano da su u obrazloženju prvostepene presude sasvim jasno navedeni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih proizlazi da je do oštećenja –probijanja plinske instalacije došlo upravo na označenoj adresi. Dalje je istaknuto da su neosnovani i žalbeni prigovori apelantove odbrane kojima se ukazuje da prvostepeni sud u svom obrazloženju nije naveo odlučne činjenice na osnovu kojih je izveo zaključak da se u konkretnom slučaju radilo o ekscesnoj situaciji, koju su optuženi propustili da utvrde kao ekscesnu, koja je kao takva ugrožavala zdravlje i sigurnost ljudi, te predstavljala neposrednu opasnost od nastupanja eksplozije i požara. Kantonalni sud je također naveo da, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, prvostepena presuda nije nerazumljiva. U vezi s tim je istaknuto da je, obrazlažući propuste na strani optuženih u konkretnom predmetu, a koji su, i prema ocjeni Kantonalnog suda, bili uzrok nastanka predmetne eksplozije i stradanja ljudi i imovine, prvostepeni sud je pravilno utvrdio da su optuženi, između ostalog, bili dužni provjeriti stanje ventilacionih cijevi zgrade u kojoj je došlo do eksplozije. Shodno tome, odbijeni su kao neosnovani i žalbeni prigovori apelantovog branioca kojima se ukazuje na navodno počinjenu povredu Krivičnog zakona iz člana 313. tačka b) ZKPFBiH jer je prvostepeni sud ispravno zaključio da u konkretnom predmetu nije bilo osnova za isključenje krivične odgovornosti optuženih, te je stoga pravilno postupio kada je optužene proglasio krivim da su na način i u vrijeme opisano u izreci prvostepene presude počinili predmetno krivično djelo.
17. Razmatrajući žalbeni prigovor branioca saoptuženog Muhidina Brkića, kojim se ukazuje da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu optuženih, odnosno da je učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH, Kantonalni sud je naveo da se tim žalbenim prigovorima zapravo ukazuje da je prvostepeni sud, prihvaćajući izmjenu optužnice od 22. februara 2014. godine, povrijedio načelo zabrane reformatio in peius propisano odredbom člana 322. ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud je istakao da je odredbom navedenog člana propisano da ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu. Dakle, zabrana reformatio in peius je pravno pravilo po kojem pravni lijek koji je izjavljen u korist optuženog ne može za njega prouzrokovati nepovoljniju odluku suda nego da ga uopće nije izjavio. Ukoliko se uporedi činjenični opis optužnice od 10. marta 2009. godine, koju je potvrdio sudija za prethodno saslušanje, te činjenični opis izmjena optužnice od 20. maja 2011. godine, 28. oktobra 2013. godine i 19. februara 2014. godine s činjeničnim opisom sadržanim u izmijenjenoj optužnici od 22. aprila 2014. godine, Kantonalni sud je naveo da se činjenični opis optužnice nije u bitnim elementima promijenio, već je tužilac promijenio samo pravnu kvalifikaciju djela, za koju prvostepeni sud, u skladu sa članom 295. stav (2) ZKPFBiH, nije ni bio vezan. Kada je u pitanju činjenični opis djela, Kantonalni sud je istakao da su izmijenjenom optužnicom od 22. aprila 2014. godine precizirane samo radnje i okolnosti izvršenja, što ne predstavlja uvećanje kriminalne količine, odnosno teže djelo na strani optuženih. Shodno navedenom, istaknuto je da se nije radilo o izmjeni optužnice na štetu optuženih, pa imajući u vidu i činjenicu da su prvobitnom prvostepenom presudom od 24. juna 2011. godine optuženi u konkretnom predmetu za gotovo isti činjenični opis djela, koji je preciziran podneskom Kantonalnog tužilaštva od 20. aprila 2014. godine, bili osuđeni na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine, dok su u ponovljenom postupku oni osuđeni na iste kazne zatvora uvjetno. Shodno tome, Kantonalni sud je ukazao da prvostepeni sud, prihvaćanjem navedenih izmjena optužnice od strane tužioca, optužene nije doveo u teži položaj, odnosno nije povrijedio pravilo zabrane reformatio in peius, odnosno pravo na odbranu optuženih, slijedom čega su prigovori branioca optuženog Muhidina Brkića izneseni u tom pravcu neosnovani.
18. Konačno, Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima optuženih (upućenim činjeničnom osnovu prvostepene presude), prvostepena presuda potpuno i pravilno cijenila sve izvedene dokaze i na takvom osnovu zasnovala svoje činjenične i pravne zaključke da je dokazano da su optuženi apelant i Muhidin Brkić počinili krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1), a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, za koje su proglašeni krivima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), a koje pravo je, prema apelantovim navodima, inkorporirano i u odredbe člana 322. ZKPFBiH (pravilo zabrane reformatio in peius) i člana 312. stav (1) tačka d) ZKPFBiH (pravo na odbranu). Osim toga, apelant ukazuje i da je Kantonalni sud osporenom odlukom u odnosu na apelanta povrijedio i KZFBiH, na šta je taj sud, kako apelant ističe, bio dužan da pazi po službenoj dužnosti shodno odredbi člana 321. ZKPFBiH.
20. Naime, apelant navodi da u vezi s donesenom presudom Općinskog suda od 24. juna 2011. godine, na dio presude koji se odnosi na apelanta Kantonalno tužilaštvo nije ulagalo žalbu, tako da je donošenjem presude Kantonalnog suda od 13. marta 2013. godine za apelanta na snazi pravilo reformatio in peius, odnosno odredba člana 322. ZKPFBiH, tj. da ukoliko je podnesena žalba samo u korist optuženog, svaka druga sljedeća presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu, ni u pogledu težeg činjeničnog opisa radnji izvršenja, ni u pogledu teže pravne kvalifikacije, ni u pogledu teže krivično-pravne sankcije i primjene težeg Krivičnog zakona. Prema apelantovoj ocjeni, krivično djelo iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 323. st. (2) i (4) teže je u odnosu na djelo iz člana 331. stav (1) KZFBiH, pa slijedeći presudu Kantonalnog suda od 13. marta 2013. godine apelant i saoptuženi Muhidin Brkić nikada više u bilo kojoj drugoj sljedećoj presudi nisu mogli biti optuženi i osuđeni za krivično djelo iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 323. st. (2) i (4) KZFBiH. Prema apelantovom shvaćanju, neprihvatljivo je kako se dotadašnje radnje izvršenja krivičnog djela neotklanjanje opasnosti iz člana 331. stav (1) KZFBiH, bez ikakvih novih dokaza i utvrđenih činjenica, mogu prebaciti na radnje izvršenja krivičnog djela iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 323. st. (2) i (4) KZFBiH, za koje činjenje navedenog krivičnog djela je bilo potrebno utvrditi da optuženi apelant i Muhidin Brkić, kao odgovorna lica, uopće ne postupaju po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama pa time eksplozijom i požarom izazovu opasnost po život ljudi. Osim toga, apelant ističe da Kantonalni sud u osporenoj odluci od 17. maja 2018. godine zanemaruje žalbene navode, obrazlaže pravilo reformatio in peius samo u dijelu izrečene krivično-pravne sankcije, zanemarujući izmjenu činjeničnog opisa na teže, kao i promjenu pravne kvalifikacije na teže.
21. Konačno, apelant navodi i da nikako ne stoji zaključak suda da on i optuženi Muhidin Brkić nisu uopće postupali po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, što je obilježje bića krivičnog djela iz člana 328. stav (4) u vezi sa članom 323. st. (2) i (4) KZFBiH. Prihvaćajući ovakvo činjenično stanje i pravnu kvalifikaciju u osporenoj presudi od 17. maja 2018. godine, uz činjenicu nekonstatiranja nastupanja apsolutne zastarjelosti sa 5. majom 2014. godine, Kantonalni sud je povrijedio Krivični zakon na koje povrede je morao paziti po službenoj dužnosti shodno odredbi člana 321. ZKPFBiH.
b)Odgovor na apelaciju
22. Kantonalni sud je naveo da su apelantovi navodi neosnovani, te da je u obrazloženju osporene presude od 17. maja 2018. godine detaljno objašnjeno iz kojih razloga je taj sud žalbu odbio smatrajući je neosnovanom, ističući pritom da je dao sve odgovore na apelantove žalbene prigovore. U vezi s tim je ukazano da je žalba podnesena zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, povrede Krivičnog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te da se u žalbi nije prigovaralo da je povrijeđeno načelo reformatio in peius s tim što sud pazi, kako u konkretnom slučaju tako i u svim drugim predmetima, da ne dođe do takve povrede. U tom smislu je navedeno da je Kantonalni sud detaljno razmotrio sve žalbene prigovore, dajući odgovore za svaki navod iz žalbe. Pri tome je Kantonalni sud istakao da je vodio postupak u skladu s odredbama ZKPFBiH, uz dosljedno poštovanje apelantovih prava kao optuženog, koje garantira Evropska konvencija, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
23. Općinski sud je naveo da prvostepena presuda sadrži detaljno obrazloženje razloga koji su rukovodili sud u odluci da prihvati kao zakonitu izmjenu pravne kvalifikacije djela u toku glavnog pretresa. U tom smislu je Općinski sud ponovio identične razloge koje je ukazao u svom rješenju od 20. maja 2014. godine (vidi tačku 11. ove odluke) kojim su odbijeni kao neosnovani prijedlozi za obustavljanje krivičnog postupka koje su podnijeli apelantov branilac i branilac optuženog Muhidina Brkića. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05). Za potrebe ove odluke koristi se interno prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 31.
Saučinitelj Ako više osoba zajednički učini krivično djelo, učestvovanjem u učinjenju krivičnog djela ili preduzimajući što drugo čime se na odlučujući način doprinosi učinjenju krivičnog djela, svaka će se od njih kazniti kaznom propisanom za to krivično djelo.
GLAVA XXVII - GLAVA DVADESET SEDMA
KRIVIČNA DJELA PROTIV OPĆE SIGURNOSTI LJUDI I IMOVINE
Član 323. st. (1), (2) i (4) Izazivanje opće opasnosti (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, [...] ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne postavi propisane naprave za zaštitu od požara, eksplozije, [...] otrovnih plinova [...] ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, pa time izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega.
(4) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
Član 328. stav (4) Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. stav 4.; člana 324. st. 3. i 4.; člana 325. stav 3. i člana 326. stav 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.
Član 331. stav (1) Neotklanjanje opasnosti (1) Ko blagovremenom prijavom nadležnom tijelu ili na drugi način ne poduzme mjere radi otklanjanja požara, poplave, eksplozije, prometne nezgode ili druge opasnosti za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, iako je to mogao učiniti bez opasnosti za sebe ili drugog, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.
25. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 290.
Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.
Član 295. stav (2) Vezanost presude za optužbu (2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
Član 312. stav (1) tačka d) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
Član 313. tačka b) Povrede Krivičnog zakona
b) postoje li okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost;
Član 321.
Granice ispitivanja presude Drugostepeni sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom, a po službenoj dužnosti da li je na štetu optuženog povrijeđen Krivični zakon.
Član 322.
Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.
Član 324.
Beneficium cohaesionis Ako drugostepeni sud povodom ma čije žalbe utvrdi da su razlozi zbog kojih je donio odluku u korist optuženog od koristi i za nekog od saoptuženih koji nije podnio žalbu ili je nije podnio u tom pravcu, postupiće po službenoj dužnosti kao da takva žalba postoji.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je 11. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 6. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
[...]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
[...]
33. Ustavni sud zapaža da se postupak odnosio na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u vezi s izvršenjem krivičnog djela teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1), a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH, te je nesporno da apelant u postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati je li postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju navedene odredbe.
34. Naime, Ustavni sud zapaža da apelant navode o povredi prava na pravično suđenje primarno dovodi u vezu s kršenjem zabrane reformatio in peius (zabrane preinačenja nagore) od strane Kantonalnog suda prilikom donošenja osporene odluke, kao posljedice nezakonito izmijenjene optužnice u konkretnom slučaju, što je u znatnoj mjeri otežalo njegov položaj kao optuženog. U pogledu navoda o kršenju zabrane reformatio in peius, Ustavni sud primjećuje da je conditio sine qua non primjene ovog načela, generalno gledajući, da Tužilaštvo nije podnijelo žalbu protiv prvostepene presude ili, ako je eventualno podnijelo žalbu, da je ona podnesena samo u apelantovu korist, te da drugostepeni sud ne smije izmijeniti presudu na apelantovu štetu, što prvenstveno znači da ne može izreći težu kaznu od kazne koja je izrečena prvostepenom presudom. Međutim, iako apelant kao osporenu odluku navodi samo presudu Kantonalnog suda od 17. maja 2018. godine, Ustavni sud zapaža da apelant suštinski ukazuje na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u ponovljenom postupku zbog prihvaćanja nove pravne kvalifikacije koju je predložilo Kantonalno tužilaštvo, odnosno pravno kvalificirajući apelantove radnje kao krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1) KZFBiH, umjesto krivičnog djela neotklanjanje opasnosti iz člana 331. stav (1) KZFBiH koje je apelantu prvobitno stavljeno na teret optužnicom od 10. marta 2009. godine i za koje je, prema apelantovim navodima, nastupila „apsolutna zastarjelost“. Navedeno je za posljedicu, prema apelantovom shvaćanju, rezultiralo kršenjem prava na pravično suđenje, odnosno onemogućilo ga da na efektivan i pravilan način ostvari prava svoje odbrane. Prije nego što se upusti in concreto u razmatranje osnovanosti navedenih apelantovih tvrdnji, Ustavni sud podsjeća na stav iz jurisprudencije Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), čije stavove i načela podržava i Ustavni sud u svojoj praksi, da nije zadatak tog suda da zauzme mjesto domaćih – redovnih sudova. Primarno je u nadležnosti javnih vlasti, posebno sudova, da tumače i primjenjuju domaće pravo. Stoga, prema navedenoj praksi, nije zadatak Evropskog suda da se bavi navodnim propustima – greškama u primjeni prava i utvrđenom činjeničnom stanju koje su počinili domaći sudovi, izuzev, ako i u onoj mjeri u kojoj su mogli prekršiti prava i slobode zaštićene Evropskom konvencijom, naprimjer, gdje se, u izuzetnim slučajevima, za takve pogreške može reći da konstituiraju „nepravičnost” nespojivu sa članom 6. Evropske konvencije (vidi Moreira Ferreira protiv Portugala, broj predstavke 19867/12, stav 83, presuda od 11. jula 2017. godine). Nadalje, domaća sudska odluka ne može se kvalificirati kao proizvoljna u smislu da se prejudicira pravičnost postupka ako za to nisu navedeni razlozi ili ako se navedeni razlozi zasnivaju na očitoj činjeničnoj ili pravnoj grešci koju je počinio domaći sud, što rezultira „uskraćivanjem pravde“ (ibid, Moreira Ferreira, stav 85). Također, pravičnost postupka ocjenjuje se u odnosu na postupak u cjelini (vidi, između ostalih, Miailhe (broj 2) protiv Francuske, presuda od 26. septembra 1996. godine, stav 43). Pri tome, Evropski sud napominje da su tač. (a) i (b) stava 3. člana 6. Evropske konvencije povezane, te da se pravo na obavještavanje o prirodi i uzroku optužbe mora razmatrati u svjetlu prava optuženog da priprema svoju odbranu (vidi Pélissier i Sassi protiv Francuske [GC], broj predstavke 25444/94, st. 52–54, ECHR 1999 II). Konačno, ocjenjujući pravičnost krivičnog postupka, Evropski sud je prihvatio da prekvalifikacija djela neće narušiti prava odbrane ako je optuženi u postupku imao dovoljnu (adekvatnu) priliku da se brani (vidi Dallos protiv Mađarske, broj predstavke 29082/95, st. 47–53, presuda od 1. marta 2001. godine i Gelenidze protiv Gruzije, broj predstavke 72916/10, presuda od 7. novembra 2019. godine, stav 30). Nadalje, kada su u pitanju apelantovi navodi o kršenju prava na odbranu iz člana 6. Evropske konvencije zbog načina na koji je izvršena prekvalifikacija krivičnog djela u predmetnoj krivičnoj pravnoj stvari, Ustavni sud ukazuje na stav Evropskog suda da pravo optuženog podrazumijeva pravo da bude obaviješten ne samo o uzroku optužbe već i o pravnoj kvalifikaciji radnji koje je navodno počinio (vidi Penev protiv Bugarske, broj predstavke 20494/04, presuda od 7. januara 2010. godine, stav 42).
35. U svjetlu navedenih načela Ustavni sud, vraćajući se na okolnosti konkretnog slučaja, prije svega ističe da je prema pravilima krivičnog postupka sud uvijek vezan za činjenični opis radnji izvršenja krivičnog djela naveden u optužnici, ali ne i za pravnu kvalifikaciju krivičnog djela koja je navedena u optužnici (član 295. stav 2. ZKPFBiH). U tom pogledu Ustavni sud ukazuje da optužnica ima krucijalnu ulogu u krivičnom postupku i zbog toga se mora pokloniti posebna pažnja obavještavanju lica koje je u pitanju o optužbama za koje se tereti. Izmjena optužbe podrazumijeva izmjenu činjeničnog opisa djela koja ne bi smjela prouzrokovati izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala procesni položaj optuženog. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da se objektivni identitet optužbe i presude ogleda u tome što se presuda može odnositi samo na djelo koje je obuhvaćeno optužbom, tj. sud je vezan za činjenični opis djela izložen u optužbi koja je podnesena ili eventualno na glavnoj raspravi izmijenjena. Nadalje, o prekoračenju optužbe radi se samo onda kada se presuda odnosi na drugo ili drugačije djelo od onoga koje je predmet optužbe, dakle kada je izmijenjen objektivni identitet djela. Osim toga, ne može se govoriti o izmjeni objektivnog identiteta djela sadržanog u optužnici, kada je optuženi proglašen krivim za onu djelatnost za koju je u okviru optužnice utvrđeno da je i počinio. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 290. ZKPFBiH propisano ovlaštenje tužioca da, ako ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu iz čega, dakle, proizlazi da ne postoje prepreke da optužnica bude izmijenjena tokom trajanja krivičnog postupka. Također, u tom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. Međutim, ukoliko intervencije u optužnici rezultiraju njenom izmjenom, optuženom se mora dozvoliti dovoljno vremena da se upozna s izmijenjenom optužnicom (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1958/09 od 13. novembra 2012. godine, tačka 63, dostupna na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda donesenih u ponovnom suđenju (prvostepene presude Općinskog suda od 9. jula 2015. godine i osporene presude Kantonalnog suda od 17. maja 2018. godine) proizlazi da se u konkretnom slučaju činjenični opis optužnice (prvobitne od 10. marta 2009. godine i konačno izmijenjene od 22. aprila 2014. godine) nije u bitnim elementima promijenio, već je tužilac promijenio samo pravnu kvalifikaciju djela za koju sud u smislu člana 295. stav 2. ZKPFBiH nije bio vezan. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da među strankama u konkretnom slučaju nije bilo spora u pogledu činjenica i okolnosti koje se tiču općeg razvoja događaja koji je predmet optužbe, na šta je, između ostalog, ukazao i Općinski sud u svojoj prvostepenoj presudi od 9. jula 2015. godine (vidi tačku 14. ove odluke). Ustavni sud, također, konstatira da su inkriminirane radnje koje su apelantu stavljene na teret izmjenom optužbe pravno kvalificirane u okviru srodnih krivičnih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (izazivanje opće opasnosti, teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, te neotklanjanje opasnosti). Osim toga, iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelant imao dovoljno vremena da na efektivan način pripremi svoju odbranu u svjetlu pravne prekvalifikacije krivičnog djela u okolnostima konkretnog slučaja. Ovo zato što je optužba u više navrata mijenjana u periodu od 10. februara 2011. do 22. aprila 2014. godine u skladu s ovlaštenjem iz člana 290. ZKPFBiH, imajući pritom u vidu da je apelant za krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti i imovine prvi put osuđen presudom Općinskog suda od 24. juna 2011. godine, dakle znatno prije nego što je Kantonalno tužilaštvo po zadnji put (22. aprila 2014. godine) preciziralo optužnicu od 10. marta 2009. godine izmijenivši pritom pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, koju je Općinski sud ocijenio kao zakonitu u svojoj prvostepenoj presudi od 9. jula 2015. godine. Također, o prigovoru zabrane reformatio in peius (koje načelo je apelant suštinski doveo u vezu s prekvalifikacijom djela) odlučivao je i drugostepeni sud u konačno osporenoj odluci u vezi sa žalbenim prigovorom branioca saoptuženog Muhidina Brkića, a koji prigovor se, prema ocjeni Ustavnog suda, ima u konkretnom slučaju primijeniti i u odnosu na apelanta primjenom načela beneficium cohaesionis u smislu člana 324. ZKPFBiH. Naime, Kantonalni sud je ispitao tvrdnje koje se odnose na izmjenu optužnice u kontekstu zabrane reformatio in peius, te je dao razumno i jasno obrazloženje zašto ne prihvaća ovaj prigovor, argumentirajući svoj stav da optužnica koja je u konkretnom slučaju izmijenjena pred prvostepenim sudom, dakle prije žalbenog postupka, ne predstavlja uvećanje kriminalne količine, odnosno teže djelo na strani apelanta. Osim toga, Ustavni sud konstatira da je ponovljeni postupak u konkretnom slučaju rezultirao i blažom krivičnopravnom sankcijom za apelanta od one koju je izrekao prvostepeni sud u prvobitno donesenoj osuđujućoj presudi (uvjetna osuda umjesto kazne zatvora). Prema tome, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je načinom na koji je izmijenjena optužba, te načinom na koji su redovni sudovi postupali po njoj u ponovljenom postupku i dali obrazloženje u vezi s prigovorom koji se ticao zabrane reformatio in peius u okolnostima konkretnog slučaja (primjenom relevantnih odredbi procesnog prava – ZKPFBiH) apelant doveden u teži položaj, te da su shodno tome povrijeđena apelantova prava na odbranu obuhvaćena garancijama člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.
36. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant osporio i način na koji su redovni sudovi u ponovljenom suđenju cijenili dokaze prilikom utvrđenja njegove krivičnopravne odgovornosti za počinjenje krivičnog djela teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1), a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ističe da nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Dalje, u brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju prvostepene odluke Općinskog suda od 9. jula 2015. godine nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Općinski sud je dao detaljne razloge i obrazloženja kojima se rukovodio prilikom utvrđenja da je apelant, propuštajući da postupi po propisima o zaštitnim mjerama, izazvao opasnost za živote i imovinu ljudi, uslijed čega je prouzrokovana smrt više lica, čime je apelant sa svjesnim nehatom kao saučinilac počinio krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Kantonalni sud u osporenoj odluci, odlučujući o žalbi apelantove odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Općinski sud, čija je presuda potvrđena osporenom drugostepenom presudom Kantonalnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta. Dakle, Općinski sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant kao saučinilac počinio predmetno krivično djelo za koje je optužen konačno preciziranom optužnicom. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da je ocjena dokaza u konkretnom slučaju rezultirala kršenjem garancija obuhvaćenih stavom 1. člana 6. Evropske konvencije.
37. Na kraju, a posljedično prednjem zaključku u pogledu nepostojanja arbitrarnosti u pogledu prekvalifikacije krivičnog djela u okolnostima konkretnog predmeta (a u vezi s primjenom načela zabrane reformatio in peius), kao i zaključku u vezi s neosnovanošću tvrdnji o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, čini se neosnovanim i apelantov navod da je Kantonalni sud, prihvaćajući činjenično stanje i pravnu kvalifikaciju Općinskog suda iz prvostepene presude od 9. jula 2015. godine, povrijedio Krivični zakon (član 313. tačka b) u vezi sa članom 321. ZKPFBiH) jer nije konstatirao nastupanje apsolutne zastarjelosti kao okolnosti koja isključuje krivično gonjenje apelanta u kontekstu krivičnog djela za koje je prvobitno bio optužen (neotklanjanje opasnosti iz člana 331. stav (1) KZFBiH). Pri tome, Ustavni sud ponovo naglašava da je ovaj apelacioni navod, također, prethodno bio predmet raspravljanja u redovnom (ponovljenom) postupku, tj. Općinski sud je prvenstveno navedeni procesni prigovor raspravio u svom rješenju od 22. maja 2014. godine, a zatim na njega ponovo ukazao i u prvostepenoj presudi od 9. jula 2015. godine u dijelu obrazloženja koji se ticao prethodnih napomena i procesnih prigovora (u smislu da je apelant za predmetno krivično djelo prvi put osuđen presudom Općinskog suda od 24. juna 2011. godine).
38. Imajući u vidu naprijed navedena razmatranja Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode da mu je u predmetnom postupku okončanom osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da, sagledavajući postupak u cjelini, nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada apelantovim navodima o povredi načela zabrane reformatio in peius nije dovedena u pitanje pravičnost predmetnog krivičnog postupka, te kada izmjenom optužbe apelant nije doveden u teži položaj. Također, redovni sudovi su u ponovljenom suđenju za svoje odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, te su dali logična i uvjerljiva obrazloženja da je apelant počinio krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav (4) u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. (4) i (2) u vezi sa stavom (1), a sve u vezi sa članom 31. KZFBiH.
40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević