Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3127/18 (M.P.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Naknada štete
- Aktivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3127/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3127/18, rješavajući apelaciju M. P., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. P. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 0 Rs 035288 16 Rev od 22. marta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 035288 15 Rsž od 18. februara 2016.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M. P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, kojeg zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 Rs 035288 16 Rev od 22. marta 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 035288 15 Rsž od 18. februara 2016. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 4. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i tuženi dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 30. marta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 035288 14 Rs od 30. oktobra 2015. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati novčani iznos od 23.746,76 KM na ime izgubljenih zarada – plata za period od 17. aprila 2004. do 24. marta 2012. godine sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude (stav I), naloženo je tuženom da Fondu PIO Republike Srpske za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period sa zakonskom zateznom kamatom (stav II), te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu na ime izgubljenih zarada – plata za navedeni period preko dosuđenih iznosa (stav III). Zatim je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu isplati novčani iznos od 21.132,00 KM na ime izgubljenih zarada – plata za period od 24. marta 2012. do 17. aprila 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude (stav IV) i tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu PIO Republike Srpske obračunate na iznos plata iz stava IV (stav V), odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi plati novčani iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom na ime troškova likvidacije i iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti (stav VI), te je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 11.215,60 KM (stav VII).
6. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi nadoknadi materijalnu štetu u vidu izgubljenih zarada – plata, obračunatih u visini prosječnih plata u Republici Srpskoj, i neuplaćenih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za utuženi period, troškove likvidacije Omladinske zadruge ,,Mladost“ Trebinje (u daljnjem tekstu: Zadruga), te nematerijalnu štetu u vidu pretrpljenih duševnih boli zbog povrede prava ličnosti nastale usljed nezakonitog vođenja upravnog postupka od strane Poreske uprave Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Poreska uprava) u trajanju od 12 godina. Osnovni sud je utvrdio da je u periodu od 1999. do 2011. godine vođen upravni postupak radi ocjene zakonitosti nalaganja obaveze plaćanja poreza Zadruzi, čiji je osnivač i direktor bio apelant, koji postupak je okončan rješenjem Ministarstva finansija Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 13. oktobra 2011. godine prema kojem nije bilo osnova za nalaganje poreskih obaveza Zadruzi, te da je transakcijski račun Zadruge bio u neprekidnoj blokadi od 31. oktobra 2002. godine od strane Poreske uprave. Osnovni sud je odbio kao neosnovan prigovor tuženog o apsolutnoj nenadležnosti i prigovor o zastari predmetnih potraživanja, te je istakao da apelant ima pravo na naknadu štete za izgubljene zarade – plate koje bi ostvario u periodu od 17. aprila 2004. do 24. marta 2012. godine da je radio u Zadruzi zato što mu je nezakonitim radnjama tuženog u vidu blokade transakcijskog računa Zadruge onemogućeno da radi i ostvaruje zaradu. U vezi s tim je istakao da, shodno odredbi člana 172 stav 1 u vezi s odredbom člana 154 stav 1 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), postoji materijalna odgovornost tuženog za štetu koju je apelant pretrpio zbog toga što nije mogao da radi i ostvaruje plate jer je rješenjem Ministarstva od 13. oktobra 2011. godine utvrđeno da nije bilo osnova za nalaganje poreskih obaveza Zadruzi. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da apelant ima pravo na restituciju za izgubljene zarade – plate i doprinosa na zarade, shodno odredbama člana 185 st. 1 i 2 ZOO. Nadalje je naveo da apelantu pripada pravo na isplatu izgubljenih zarada – plata obračunatih prema najnižoj plati u Republici Srpskoj zato što je prema podacima Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Trebinje apelantova plata za period 1. januara 1999. do 31. decembra 2003. godine obračunavana u iznosu najniže cijene rada. Pri tome je naglasio da je apelant u tužbi naveo da je u prethodnim godinama Zadruga poslovala uspješno (ostvarila neto zaradu u iznosu od 348.372,92 KM, 491.531,85 KM i 384.401,56 KM), za koji period je apelant sebi obračunavao platu u iznosu najniže cijene rada, slijedom čega je zaključio da ne bi ostvario veću platu ni u utuženom periodu. Stoga je odbio apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade za period od 17. aprila 2004. do 24. marta 2012. godine preko dosuđenih iznosa iz stava I izreke presude, te je obavezao tuženog da na dosuđene iznose na ime izgubljenih zarada – plata iz stava I izreke presude uplati doprinose za penzijsko i invalidsko za taj period.
7. Osnovni sud je dalje naveo da je odbio apelantov zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene zarade i doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 24. marta 2012. do 17. aprila 2014.godine zato što je apelant u svom iskazu naveo da se posljednje tri godine nalazi na privremenom radu u Rusiji gdje ostvaruje zaradu. U vezi s tim je istakao da bi dosuđivanjem naknade bez uvažavanja činjenice da je apelant u navedenom periodu ostvarivao zaradu, koja zasigurno nije bila manja od najniže plate u Republici Srpskoj u tom periodu, bilo protivno odredbi člana 190 ZOO prema kojoj se naknadom štete materijalna situacija oštećenog treba dovesti u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje. Osnovni sud je dalje naveo da je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi isplati novčani iznos od 1.000,00 KM na ime troškova likvidacije Zadruge zato što na okolnosti tog dijela tužbenog zahtjeva nije proveo nijedan dokaz, a Zadruga nije brisana iz sudskog registra, niti je podnijela prijedlog za sprovođenje likvidacionog ili stečajnog postupka. U pogledu apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, Osnovni sud je naveo da za naknadu te štete nije dovoljna sama činjenica da je upravni postupak trajao dugo i da je bankovni račun Zadruge bio blokiran 12 godina, te da je utvrđeno da zadruga nije obveznik poreza, već je apelant morao da dokaže da je pretrpio duševne boli u vezi s postupanjem tuženog. U vezi s tim je istakao da iz apelantovog i iskaza svjedoka S. P. i R. P, kao i nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, nesporno utvrđeno da je apelant imao određene psihičke tegobe koje su se ispoljavale u vidu depresije, dekoncentracije, asocijalnog ponašanja, izgubljenosti i sl. te da je konzumirao alkohol zajedno s lijekovima. Osnovni sud je, međutim, naglasio da je Odlukom Ustavnog suda broj AP 494/10 od 13. marta 2013. godine Zadruzi dodijeljena naknada nematerijalne štete u iznosu od 1.350,00 KM zbog dužine trajanja navedenog upravnog postupka, slijedom čega je zaključio da je apelant, kao zakonski zastupnik Zadruge, na ime nematerijalne štete obeštećen za navedeni novčani iznos. Pri tome je istakao, pozivajući se na Odluku Vrhovnog suda broj 51 0 P 005925 12 Rev od 27. jula 2013. godine, da sama činjenica da je postupak koji je vodio tuženi kao državni organ bio nezakonit ne predstavlja valjan pravni osnov za dosuđenje nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog povrede časti i ugleda, već se ona priznaje samo ako je postupak protiv apelanta vođen zlonamjerno i šikanozno, to jest da je u predmetnom postupku bio izložen vrijeđanju, umanjenju svog ugleda, dostojanstva i slično. S obzirom na to da apelant nije dokazao da je bio izložen vrijeđanju, umanjenju svog ugleda i dostojanstva, Osnovni sud je naveo da je odbio tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete. U konačnici, Osnovni sud je utvrdio da apelantu, shodno procentu uspjeha u sporu (9%), pripada pravo na naknadu troškova postupka u iznosu od 2.434,40 KM, dok tuženi ima pravo na naknadu troškova u iznosu od 13.650,00 KM (što predstavlja 91% od 15.000,00 KM), te je kompenzacijom navedenih iznosa obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove u iznosu od 11.215,60 KM.
8. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog, Okružni sud je donio Presudu broj 95 0 Rs 035288 15 Rsž od 18. februara 2016. godine kojom je preinačena prvostepena presuda tako što je tuženom naloženo da apelantu isplati novčani iznos od 22.296,76 KM na ime izgubljenih zarada plata za period od 17. aprila 2004. do 30. decembra 2011. godine sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude (stav I), naloženo je tuženom da Fondu PIO Republike Srpske za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje za navedeni period sa zakonskom zateznom kamatom (stav II), te je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio naknadu na ime izgubljenih zarada – plata za navedeni period preko dosuđenih iznosa (stav III). Zatim je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da mu isplati novčani iznos od 21.872,00 KM na ime izgubljenih zarada – plata za period od 30. decembra 2011. do 17. aprila 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne mjesečne iznose precizno navedene u izreci presude (stav IV) i tužbeni zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da za apelanta uplati doprinose za penzijsko i invalidsko osiguranje Fondu PIO Republike Srpske obračunate na iznos plata iz stava IV (stav V), odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi plati novčani iznos od 1.000,00 KM sa zakonskom zateznom na ime troškova likvidacije i iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava ličnosti (stav VI), te je obavezan apelant da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.387,50 KM (stav VII).
9. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je ponovio činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje prvostepenog suda, te je istakao da je prvostepena presuda djelimično zakonita i pravilna. U vezi s tim je istakao da prvostepeni sud nije na pravilan način utvrdio period za koji je tuženog obavezao na isplatu izgubljenih zarada – plata zajedno s pripadajućim doprinosima za penzijsko i invalidsko osiguranje zato što je apelant saznao za štetu i lice koje mu je štetu pričinilo 19. oktobra 2011. godine kada je primio rješenje Ministarstva od 13. oktobra 2011. godine. Slijedom navedenog, Okružni sud je zaključio da je apelant nakon saznanja da je oslobođen poreskih obaveza imao mogućnost da nastavi da radi, te da mu pripada pravo na naknadu štete samo za period od 17. aprila 2004. do 30. decembra 2011. godine za koje vrijeme je apelant bio onemogućen da radi zbog blokade računa. Dalje je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni navod u vezi s naknadom nematerijalne štete, te je u vezi s tim podržao stav prvostepenog suda da apelantu, i pored neuropsihijatrijskog vještačenja i izjava svjedoka u tom pravcu, ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete jer u tom postupku apelant nije bio izložen vrijeđanju, umanjenju svog ugleda, dostojanstva i sl. Okružni sud je zatim naveo da je neosnovan žalbeni prigovor tuženog da je apelant mogao u upravnom sporu tražiti naknadu štete koja mu je nanesena izvršenjem upravnog akta koji se osporava, pri tome se pozivajući na povredu odredbe člana 11 Zakona o upravnim sporovima kojima je predviđena mogućnost da se naknada štete koja je nanesena izvršenjem upravnog akta koji se osporava može tražiti samo ako se tužbom traži i poništaj upravnog akta. U vezi s tim je istakao da je apelant za štetu saznao tek 19. oktobra 2011. godine, kada je primio rješenje Ministarstva prema kojem nije bilo osnova za nalaganje poreskih obaveza Zadruzi. Okružni sud je dalje ocijenio neosnovanim žalbeni prigovor tuženog da nije postojao pravni osnov da se obaveže na naknadu štete jer nije prouzrokovao štetu apelantu s obzirom na to da mu nije zabranio da radi i ostvaruje dohodak, te da se u konkretnom slučaju ne može raditi o nezakonitom i nepravilnom radu službenog lica ili državnog organa. U vezi s tim je istakao da je apelantu, kao direktoru i zakonskom zastupniku Zadruge, bilo onemogućeno da radi 10 godina zbog nametanja nepostojećih obaveza od strane državnog organa, na koji način je bio onemogućen da ostvaruje zaradu. Ukazao je da je odredbom člana 17 Ustava Republike Srpske propisano da svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja, te istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio pretpostavku za naknadu štete.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 035288 16 Rev od 22. marta 2018. godine usvojena je revizija tuženog i preinačene su obje nižestepene presude u dijelu odluke o glavnoj stvari tako što je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu izgubljene zarade – plate, kao i zahtjev za plaćanje zakonskih doprinosa, te u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelant obavezan da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 15.000,00 KM, dok je apelantova revizija odbačena.
11. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je revizija tuženog dozvoljena imajući u vidu nenovčani dio pobijane presude i iskazanu vrijednost spora od 269.355,28 KM, shodno odredbi člana 321 stav 2 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iznio je činjenična utvrđenja i pravno rezonovanje nižestepenih sudova, te je istakao da je osnovan revizioni navod tuženog da apelant u konkretnom slučaju nije aktivno legitimisan. Ukazao je da je Zakonom o omladinskim zadrugama propisano da je zadruga pravno lice i da se upisuje u registar koji se vodi kod nadležnog suda (član 2), da se u zadrugu udružuju studenti, učenici i nezaposlena omladina na principima samopomoći, solidarnosti, uzajamne pomoći i dobrovoljnosti, s ciljem sticanja sredstava ličnim radom za zadovoljavanje ličnih i zajedničkih potreba (član 1). Zatim, da za obavljanje stručnih, administrativnih i sličnih poslova zadruga može zapošljavati lica u skladu sa Zakonom o radnim odnosima (član 4), da zadruga odgovara za svoje obaveze svojom imovinom (član 5), te da za podmirenje ličnih i zajedničkih potreba zadrugara, troškova poslovanja i za zadovoljenje drugih potreba zadruga stiče sredstva od poslodavca kod kojeg su zadrugari angažovani, kao i iz drugih izvora (član 30). U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da je, ukoliko se uzme da je usljed neopravdanog dugotrajnog vođenja upravnog postupka i blokade računa Zadruzi onemogućeno da posluje i da ostvaruje prihod iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plate stalno zaposlenim radnicima i da je za nastalu štetu odgovoran tuženi, aktivno legitimisana da od tuženog potražuje naknadu štete zbog izostanka tog prihoda Zadruga, a ne apelant. Pri tome je naglasio da je apelant tužbeni zahtjev za isplatu naknade plata, kakav je u suštini karakter apelantovog zahtjeva, mogao usmjeriti samo u odnosu na Zadrugu, koja je iz sredstava za troškove poslovanja i druge zajedničke potrebe zadrugara isplaćivala plate. Vrhovni sud je dalje naveo da apelantova revizija nije dozvoljena jer je revizijom pobijao drugostepenu presudu samo u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM, koji ne prelazi iznos od 30.000,00 KM propisan odredbom člana 237 stav 2 ZPP. Pri tome je naglasio da apelant nije predložio da se o reviziji odluči u smislu odredbe člana 237 stav 3 ZPP, niti je označio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, a nije ni određeno izložio razloge zbog kojih smatra da je to pitanje važno za obezbjeđivanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to propisano odredbama člana 237 st. 3 i 4 ZPP. Vrhovni sud je u konačnici obavezao apelanta da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 15.000,00 KM, utvrđenom od strane prvostepenog suda kojem nije prigovarano žalbama izjavljenim protiv prvostepene presude. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
12. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je osporena presuda Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je Vrhovni sud u predmetnom postupku postupao pristrasno, te da je apelantov pristup sudu bio formalan, a ne suštinski. Takođe navodi da je Vrhovni sud raspravljao o reviziji tuženog, dok, pod istim uslovima, nije raspravljao o reviziji koju je izjavio apelant, te da je zaključak da je revizija tuženog dozvoljena zbog nenovčanog dijela pobijane presude i označene vrijednosti spora suprotan odredbi člana 237 stav 2 ZPP. Apelant dalje navodi da je zaključak Vrhovnog suda o nedostatku aktivne legitimacije na njegovoj strani neosnovan i nezakonit, te da Zadruga nije kriva za štetu koja je apelantu pričinjena, već krivica i odgovornost za štetu, shodno odredbama čl. 154 i 158 ZOO, postoji na strani tuženog jer je djelovanjem tuženog došlo do prestanka rada Zadruge, a time i izostanka prihoda iz kojih je apelant primao platu. Takođe navodi da je tuženi oduzeo svu finansijsku dokumentaciju na osnovu koje je Zadruga mogla obračunati izgubljenu dobit, koju na apelantov zahtjev nikada nije vratio, što je onemogućilo da Zadruga podnese tužbu, već je to jedino mogao učiniti apelant s nepotpunim podacima o primljenim platama. U konačnici navodi da je obavezivanjem apelanta na naknadu troškova Pravobranilaštva, koje se finansira iz budžeta, faktički došlo do sticanja bez osnova, odnosno da se radi o dvostrukoj isplati koja je zabranjena shodno odredbi člana 212 ZOO.
b) Odgovor na apelaciju
13. Vrhovni sud je naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju osporene odluke, te da nije došlo do povrede prava na koja se apelant poziva. Predložio je da Ustavni sud odbije apelaciju.
14. Okružni sud je naveo da osporenom presudom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava zagarantovana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
15. Tuženi je naveo da činjenice iz apelacije ne daju osnov za zaključak da je došlo do povrede prava i ljudskih sloboda, te da su apelacioni navodi neosnovani. V.Relevantni propisi
16. Ustav Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 21/92, 28/94, 8/96, 13/96, 15/96,16/96, 21/96, 21/02, 26/02 ispravka, 30/02 ispravka, 31/02, 69/02, 31/03, 98/03, 115/05, 117/05 i 48/11) u relevantnom dijelu glasi:
Član 17.
Svako ima pravo na naknadu štete koju mu nezakonitim ili nepravilnim radom nanese službeno lice ili državni organ, odnosno organizacija koja vrši javna ovlašćenja.
[…]
17. Zakon o omladinskim zadrugama („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 3/96) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Omladinska ili studentska zadruga (u daljem tekstu: zadruga) je samostalna, neprofitna organizacija studenata, učenika i nezaposlene omladine (u daljem tekstu: zadrugari) koji se udružuju u zadrugu na principima samopomoći, solidarnosti, uzajamne pomoći i dobrovoljnosti, a u cilju sticanja sredstava ličnim radom za zadovoljavanje ličnih i zajedničkih potreba, poboljšanja uslova školovanja, ličnog standarda i društvenog položaja mladih, sticanja prvih radnih iskustava, razvijanja sposobnosti i naklonosti za rad i izgrađivanje stvaralačkog i odgovornog odnosa prema radu na području Republike Srpske.
Ciljeve iz stava 1. ovog člana, zadrugari ostvaruju privremenim i povremenim radom, koji nema karakter radnog odnosa, za potrebe pravnih i fizičkih lica (u daljem tekstu: poslodavac).
Član 2.
Zadruga je pravno lice.
Zadruga se upisuje u registar koji se vodi kod nadležnog suda.
Član 4.
Za obavljanje stručnih, administrativnih i njima sličnih poslova zadruga može zapošljavati lica u skladu sa Zakonom o radnim odnosima.
[…] Član 5.
Zadruga odgovara za svoje obaveze svom svojom imovinom.
Zadruga posluje sa trećim licima u ime i za račun svojih članova, odnosno u ovoje ime i za račun svojih članova.
Član 30.
Za podmirivanje ličnih i zajedničkih potreba zadrugara, troškova poslovanja i za zadovoljene drugih potreba zadruga stiče sredstva od poslodavca kod kojeg su zadrugari angažovani, kao i iz drugih izvora.
18. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[…] Odgovornost pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ Član 172.
(1) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
(2) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu od lica koje je štetu skrivilo namerno ili krajnjom nepažnjom.
[…] Uspostavljanje ranijeg stanja i naknada u novcu Član 185.
(1) Odgovorno lice dužno je uspostaviti stanje koje je bilo pre nego što je šteta nastala.
(2) Ukoliko uspostavljanje ranijeg stanja ne uklanja štetu potpuno, odgovorno lice dužno je za ostatak štete dati naknadu u novcu.
(3) Kad uspostavljanje ranijeg stanja nije moguće, ili kad sud smatra da nije nužno da to učini odgovorno lice, sud će odrediti da ono isplati oštećeniku odgovarajuću svotu novca na ime naknade štete.
(4) Sud će dosuditi oštećeniku naknadu u novcu kad on to zahteva, izuzev ako okolnosti datog slučaja opravdavaju uspostavljanje ranijeg stanja.
Potpuna naknada Član 190.
Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile posle prouzrokovanja štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja.
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
1. Revizija Član 237.
Stranke mogu izjaviti reviziju protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude, a u privrednim sporovima u roku od 15 dana.
Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi 30.000 KM, a u privrednim sporovima 50.000 KM.
U slučajevima u kojima revizija nije dozvoljena prema odredbi stava 2. ovog člana, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostepene presude ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili procesnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a naročito:
1)ako o tom pitanju revizijski sud još nije zauzeo shvaćanje odlučujući o pojedinim predmetima ili na sjednici odjeljenja, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, 2)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostepenog suda zasnovana na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, 3)ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostepenog suda zasniva na tom shvaćanju, ali bi, uvažavajući razloge iznesene tokom prethodnog prvostepenog i žalbenog postupka zbog promjene u pravnom sistemu, uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima, te odlukom Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Evropskog suda za ljudska prava - trebalo da se preispita sudska praksa.".
U reviziji iz stava 3. ovog člana stranka treba da jasno naznači pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju, uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, te izloži razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.
Član 321.
[…] U drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčani iznos, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužilac naznačio u tužbi.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 95 0 Rs 035288 16 Rev od 22. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
27. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
28. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Vrhovni sud u predmetnom postupku postupao pristrasno u korist tuženog, da je apelantov pristup sudu bio formalan, a ne suštinski, te da je osporena odluka tog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni procesnog i materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminatorna.
29. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je na apelantovu štetu povrijeđeno pravo na nepristrasan sud i pristup sudu, te da li su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno i procesno pravo.
30. U pogledu apelantovih navoda da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, za koji smatra da je bio formalan, a ne suštinski, Ustavni sud podsjeća na tumačenje Evropskog suda prema kojem član 6 stav 1 Evropske konvencije implicite sadrži „pravo na sud“, a jedan vid tog prava je pravo na pristup sudu, to jest pravo pokretanja postupka pred sudom u građanskim stvarima (vidi Evropski sud, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, aplikacija broj 18357/99, tačka 40). Pored toga, Evropski sud je ukazao da ovo pravo ne obuhvata samo pravo pokretanja postupka, već i pravo na „rješavanje“ spora od strane suda, odnosno da pristup sudu mora da bude djelotvoran na način da pojedinac mora da ima jasnu i stvarnu mogućnost osporavanja akta kojim se narušavaju njegova prava (vidi Evropski sud, Lesjak protiv Hrvatske, presuda od 17. februara 2010. godine, tačka 35). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je nesporno da je apelantu omogućeno da pokrene predmetni postupak pred sudom, kao i da mu je omogućeno da u tom postupku na djelotvoran način učestvuje, te da je sud u konačnici riješio postupak. Stoga, Ustavni sud ne može da prihvati apelantov navod da mu je pristup sudu bio samo pro forme, te zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pristup sudu neosnovani.
31. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pristrasnosti Vrhovnog suda u korist tuženog, Ustavni sud ističe da se, prema utvrđenoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6 stav 1 Evropske konvencije mora ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu. Subjektivna ili lična nepristrasnost se pretpostavlja, odnosno smatra se da je u ličnom smislu sud uvijek nepristrasan u odnosu na stranke, osim ukoliko se to ne ospori uvjerljivim dokazima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost članova vijeća Vrhovnog suda koje je donijelo osporenu odluku. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristranost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu, tj. utvrđuje se da li u spisu postoje objektivni dokazi na osnovu kojih se može razumno sumnjati da sud nije bio nepristrasan. U vezi s tim Ustavni sud ukazuje da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da je Vrhovni sud prilikom odlučivanja o apelantovim građanskim pravima bio pristrasan. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o pristrasnosti Vrhovnog suda pri donošenju osporene odluke neosnovani.
32. Ustavni sud dalje zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zbog kojih razloga smatra da je revizija tuženog dopuštena, a apelantova revizija nedopuštena. Naime, Vrhovni sud je istakao da se dio presude koja se revizijom pobijala sastojao od nenovčanog dijela, pa se, shodno odredbi člana 321 stav 2 ZPP, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos označen u tužbi. S obzirom na to da je vrijednost spora naznačena na iznos od 269.355,28 KM, zaključio je da je revizija tuženog dopuštena. S druge strane, u odnosu na apelantovu reviziju Vrhovni sud je istakao da se revizionim navodima osporavala drugostepena presuda samo u dijelu u kojem je odbijen njegov tužbeni zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 10.000,00 KM, slijedom čega je zaključio da iznos osporenog dijela drugostepene presude ne prelazi iznos od 30.000,00 KM propisan odredbom člana 237 stav 2 ZPP. Dovodeći navedene odredbe ZPP u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda i obrazloženjem koje je dao u vezi s tim, Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljnosti u postupanju tog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi kojom je osporavao prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud, takođe, ne nalazi proizvoljnost.
33. Ustavni sud dalje primjećuje da je Vrhovni sud dao jasne i precizne razloge za zaključak da apelant nije aktivno legitimisan za potraživanje naknade predmetne štete. Naime, Vrhovni sud je istakao da apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete suštinski predstavlja zahtjev za isplatu plate, što je apelant mogao da potražuje isključivo od Zadruge. S druge strane, Vrhovni sud je zauzeo stanovište da je za naknadu predmetne štete od tuženog, shodno odredbi člana 172 ZOO, aktivno legitimisana Zadruga, koja je pretrpjela štetu u vidu onemogućavanja sticanja prihoda iz kojih se inter alia isplaćuju i plate zaposlenih. Dakle, Vrhovni sud je zaključio da je usljed dužine trajanja neopravdano vođenog upravnog postupka i blokade računa pričinjena šteta Zadruzi koja, shodno odredbi člana 2 Zakona o omladinskim zadrugama, predstavlja pravno lice i kao takva ima posebnu imovinu, a ne apelantu čija se plata isplaćuje iz prihoda Zadruge. Stoga, dovodeći navedene odredbe ZOO i Zakona o omladinskim zadrugama u vezu s odlučenjem Vrhovnog suda, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne smatra da je osporena odluka Vrhovnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
34. U pogledu apelantovih navoda da je njegovim obavezivanjem na naknadu troškova parničnog postupka tuženom, kojeg je zastupalo Pravobranilaštvo koje se finansira iz budžeta, došlo do zabranjene dvostruke isplate, Ustavni sud ukazuje da je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 16/18 od 28. marta 2019. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) utvrđeno da je član 395 stav 1 ZPP u saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Ustavni sud, takođe, podsjeća da nije sud četvrte instance i da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelacioni navodi u pogledu visine troškova predmetnog parničnog postupka neosnovani.
35. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
36. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
37. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu Okružnom sudu, a protiv drugostepene presude reviziju Vrhovnom sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
38. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti njegovog prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je apelant imao mogućnost da pokrene predmetni sudski postupak i u njemu djelotvorno učestvuje, a koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda koji je dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje koje, suprotno apelantovim navodima, nije zasnovano na proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.
39. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije s obzirom na to da je apelant iskoristio pravne lijekove koji su mu bili na raspolaganju, a činjenica da korišćeni pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta.
40. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
41. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević