Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/20 (ING-EKO d.o.o.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-376/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-376/20, rješavajući apelaciju ING-EKO d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ING- EKO d.o.o. protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 038022 18 Gž 2 od 5. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. ING-EKO d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozora, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 28. januara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 038022 18 Gž 2 od 5. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiteljici (A.K.) na ime naknade štete isplati iznos od 3.931,50 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud usvojio apelantičin eventualni tužbeni zahtjev jer je vodozahvatom u svrhu izgradnje mini hidrocentrale apelant izvodio radove na parceli tužiteljice i na taj način povrijedio prava vlasništva tužiteljice, koja ima pravo zahtijevati naknadu štete (član 2. stav 2. i član 49. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima). Kantonalni sud je zaključio da postoji apelantova odgovornost za pričinjenu štetu u skladu sa članom 154. stav 1. i članom 185. Zakona o obligacionim odnosima, jer je tužiteljica dokazala uzročno-posljedičnu vezu između apelantovih radnji i štete koju potražuje. Kantonalni sud je naveo da je tužiteljica vlasništvo na predmetnim nekretninama dokazala izvodom iz posjedovnog lista, dopunom geodetskog vještačenja, ostavinskim rješenjem i iskazom svjedoka F.S. Kantonalni sud je ukazao da je sud obavezan slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku, što je prvostepeni sud učinio, pa su neosnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije cijenio dokaze u skladu sa članom 8. Zakona o parničnom postupku i da je svoju presudu zasnovao isključivo na osnovu dokaza tužiteljice, a da je zanemario apelantove dokaze. Naime, Kantonalni sud je naveo da apelantovi svjedoci F.S., K.S., E.D. i R.I., također „potvrđuju da je predmetna nekretnina bila u vlasništvu tužiteljičinog prednika, ali da je on istu prodao“. U vezi s iskazima ovih svjedoka, Kantonalni sud je naveo da je svjedok F.S. neposredno zainteresiran za ishod spora, jer je prodao predmetnu nekretninu F.K. (ocu apelantovog zakonskog zastupnika, a koji je dalje nekretninu poklonio apelantu), kao i svjedok K.S. koji je srodnik F.S., dok su svjedoci E.D. i R.I. dali neuvjerljive iskaze. Također, Kantonalni sud je naveo da je vještak poljoprivredne struke u svom nalazu i mišljenju procijenio vrijednost sporne nekretnine na ukupan iznos 9.931,50 KM, od kojeg iznosa se 6.000,00 KM odnosi na dva izvorišta). Kantonalni sud je naveo da tužiteljica nema pravo da traži naknadu štete za izvorišta, jer je nezahvaćena voda dobro u općoj upotrebi (član 3. stav 1. Zakona o vodama i član 10. stav 2. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima), te se na vodama ne mogu konstituisati individualna stvarna prava, zbog čega u dijelu naknade štete za vrijednost uništenih izvorišta prvostepenu presudu preinačio i tužiteljici dosudio iznos od 3.931,50 KM.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je drugostepeni sud svoju odluku donio isključivo na temelju iskaza tužiteljičinih svjedoka, bez ocjene apelantovih dokaza. Apelant navodi da je iz iskaza svjedoka F.S., K.S., I.R. i E.D. vidljivo da se radi o apelantovim nekretninama na kojima je sagrađen vodozahvat, da je te nekretnine koristio i obilježavao prednik F.S., te da sud nije rekao zašto prihvata jedne iskaze, a druge ne. Nadalje, apelant smatra da tužiteljica nije dokazala pravnu osnovu ni visinu tužbenog zahtjeva, te da je faktički kroz presudu tužiteljici priznata nadoknada i za vodne dobro.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi, utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. U odnosu na apelantove navode koji se odnose na ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog sudova. Dakle, imajući u vidu obrazloženja osporenih odluka Ustavni sud konstatuje da u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-376/20 (ING-EKO d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio