Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1174/20 („ALTERMEDIA“ d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građevinska dozvola
- Upravni spor
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1174/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1174/20, rješavajući apelaciju koju je podnio "ALTERMEDIA" d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „ALTERMEDIA“ d.o.o. Sarajevo protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 029304 17 U od 10. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ALTERMEDIA“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant, kojeg zastupa Amir Šapčanin advokat iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 029304 17 U od 10. marta 2020. godine.
2. Zaključkom o dozvoli izvršenja rješenja urbanističko-građevinskog inspektora Općine Novo Sarajevo-Sarajevo broj 011-23-503/17 od 15. maja 2017. godine utvrđeno je da je Rješenje urbanističko-građevinskog inspektora Općine Novo Sarajevo-Sarajevo broj 011-23-503/17 od 4. aprila 2017.godine postalo izvršno 16. aprila 2017. godine, pa je dozvoljeno njegovo izvršenje na teret apelanta, a apelantu je naloženo da u roku od deset dana od dana prijema zaključka poruši betonske ploče sa njihovim podkonstrukcijama, kako je to pobliže označeno u izreci navedenog rješenja, da ukloni postavljenu stolariju od eloksirane bravarije, te da nakon izvršenog rušenja-uklanjanja dovede teren u prvobitno stanje.
3. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv zaključka od 15. maja 2017. godine, Ministarstvo prostornog uređenja, građenja i zaštite okoliša Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) je Rješenjem broj 05/11-230-334/17 NB od 6. jula 2017. godine odbilo žalbu kao neosnovanu i potvrdilo predmetni zaključak. U obrazloženju navedenog rješenja, Ministarstvo je navelo da su neosnovani navodi apelanta da mu nije omogućeno učešće u postupku prilikom donošenja zaključka, jer mu je prije donošenja osporene odluke omogućeno učešće u postupku, iznošenje činjenica i dokaza, a što proizilazi iz zapisnika od 29. marta 2017. godine koji je pročitan i potpisan bez primjedbi. U vezi s navodima apelanta o kršenju odredbi čl. 73.,74.,75. i 76. Zakona o upravnom postupku Ministarstvo je ukazalo da je uvidom u spis predmeta zaključeno da su zapisnici sačinjeni u skladu sa zakonskim propisima, te da predmetni navodi predstavljaju lični stav i mišljenje apelanta. Ministarstvo je takođe navelo da je, u vezi s navodima apelanta da posjeduje urbanističku saglasnost, uvidom u spis predmeta utvrđeno da je apelant dostavio rješenje Službe za oblast prostornog uređenja i urbanizma od 15. maja 2015.godine, kojim se daje naknadna urbanistička saglasnost za radove izvedene na dogradnji i rekonstrukciji poslovnog prostora u cilju proširenja istog, ali koja saglasnost prestaje da važi ukoliko se u roku od godinu dana od dana pravosnažnosti ne zatraži odobrenje za građenje. Ministarstvo je dalje naveo da je konstatovano da apelant u predviđenom roku nije podnio zahtjev za izdavanje naknadnog odobrenja za građenje. Ministarstvo je ukazalo da izgradnja građevina, dogradnja, zidanje nove etaže na postojećoj građevini, kao i vršenje drugih zahvata većeg obima kojima se može ugroziti život i zdravlje ljudi, susjedni objekti, sigurnost saobraćaja i drugi radovi, a prije dobijanja pravosnažne građevinske dozvole, nisu dozvoljeni te da, shodno odredbama člana 117. Zakona o prostornom uređenju, takve radnje predstavljaju krivično djelo. Ministarstvo je takođe navelo da je odredbama člana 275. stav (1) Zakona o upravnom postupku propisano da je prvostepeni organ, odnosno organ nadležan za sprovođenje administrativnog izvršenja, dužan donijeti zaključak o dozvoli izvršenja kojim će se utvrditi da je rješenje koje se ima izvršiti postalo izvršno i odrediti način izvršenja. Ministarstvo je dalje ukazalo da je odredbama člana 277. stav (1) navedenog zakona propisano da u postupku administrativnog izvršenja može da se izjavi žalba, koja se odnosi samo na izvršenje, a njome se ne može pobijati pravilnost rješenja koje se izvršava. Ministarstvo je navelo da je, s obzirom da je predmetno rješenje od 4. aprila 2017. godine postalo izvršno 16. aprila 2017. godine, prvostepeni organ pravilno i u skladu s navedenim zakonskim odredbama, donio osporeni zaključak.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 029304 17 U od 10. marta 2020. godine odbijena je tužba apelanta podnesena protiv rješenja tuženog (Ministarstva) od 6. jula 2017. godine. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni organ postupio kada je dozvolio izvršenje predmetnog rješenja na teret apelanta. Kantonalni sud je ukazao da se u konkretnom slučaju odlučivalo u predmetu dozvole izvršenja rješenja urbanističko-građevinskog inspektora u smislu odredbe člana 277. stav (1) Zakona o upravnom postupku, te da nije mogao usvojiti tužbene navode, imajući u vidu nespornu činjenicu da je rješenje od 4. aprila 2017. godine, koje je predmet izvršenja, postalo izvršno 16. aprila 2017. godine.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sud i upravni organi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da da mu u upravnom postupku nije data mogućnost da se izjasni o svim činjenicama i okolnostima koje su od značaja za donošenje zaključka, te da je prvostepeni upravni organ zanemario činjenicu da je apelant za navedene radove imao izdatu urbanističku saglasnost od 15. maja 2015.godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Kantonalni sud i upravni organi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su upravni organi i Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao, kako u žalbi izjavljenoj protiv prvostepene odluke donesene u upravnom postupku, tako i u tužbi koju je podnio protiv drugostepene odluke. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da su drugostepeni organ i Kantonalni sud predmetne navode apelanta, prilikom donošenja odluke o žalbi, odnosno prilikom donošenja odluke o tužbi protiv drugostepenog rješenja, razmotrili i jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević