Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3292/18 (N. H.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-3292/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3292/18, rješavajući apelaciju Nijaza Hadžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nijaza Hadžića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku u kojem je donesena Presuda Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 016300 19 P 2 od 5. marta 2020. godine.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom
74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Nijazu Hadžiću u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati Nijazu Hadžiću zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nijaza Hadžića podnesena zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 016300 19 Gži 6 od 19. augusta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Nijaz Hadžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta podnio je 12. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) u predmetu broj 22 0 P 016300 11 P, u kojem je nakon podnošenja apelacije donesena presuda od 5. marta 2020. godine, kao i zbog dužine trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u predmetu broj 22 0 P 016300 15 I, koji je okončan Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 016300 19 Gži 6 od 19. augusta 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Z. T. (u daljnjem tekstu: tuženi ili izvršenik) zatraženo je 27. decembra 2019. godine i 30. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. januara 2019. godine i 7. aprila 2020. godine. Tuženi (izvršenik) nije dostavio odgovor na apelaciju (nije podigao dopis Ustavnog suda).
4. Ustavni sud podsjeća da je svojom odlukom broj AP 1943/17 odlučivao o apelaciji koju je apelant podnio, između ostalog, zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodi pred Općinskim sudom u predmetu broj 22 0 P 016300 15 I (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1943/17 od 22. maja 2019. godine). Ustavni sud je u navedenom predmetu odbio kao neosnovanu apelantovu apelaciju u odnosu na dužinu trajanja izvršnog postupka uz zaključak da je Općinski sud postupao u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i zakonskim odredbama i u tom smislu provodio procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka, pri čemu nije odgovoran za trajanje predmetnog postupka budući da se apelant protivi načinu na koji je izvršenik (koji je tokom postupka uplatio dugovani iznos na depozit suda) izmirio svoj dug prema njemu.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Parnični postupak
6. Apelant je 11. jula 2011. godine podnio tužbu protiv tuženog radi sticanja bez osnova i izgubljene dobiti. Presudom Općinskog suda broj 22 0 P 016300 11 P od 17. januara 2014. godine obavezan je tuženi da apelantu isplati iznos od 6.789,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 8. jula 2011. godine, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 407,30 KM. Istom presudom je odbijen dio apelantovog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa, kao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate za period od 5. februara 2009. godine do 8. jula 2011. godine, te zahtjev za troškove postupka preko dosuđenog iznosa.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 22 0 P 016300 14 Gz od 13. marta 2015. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena je prvostepena presuda tako što je tuženi pored dosuđenog iznosa obavezan da apelantu isplati iznos od 1.007,00 KM, dok je u pogledu odbijenog tužbenog zahtjeva za naplatu zakonske zatezne kamate za period od 5. februara 2009. godine do 8. jula 2011. godine ukinuta prvostepena presuda u tom dijelu i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.
8. Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući o revizijama apelanta i tuženog, donio je Presudu broj 22 0 P 016300 15 Rev od 20. marta 2018. godine kojom je djelimično usvojio apelantovu reviziju i preinačio drugostepenu presudu tako što je naložio tuženom da pored dosuđenog isplati apelantu iznos od 5.557,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
Ponovni postupak povodom tužbenog zahtjeva za naplatu zakonske zatezne kamate
9. U nastavku postupka Općinski sud je, nakon što mu je Vrhovni sud dostavio predmetni spis (18. februara 2019. godine), otvorio novu fazu u predmetu radi raspravljanja o apelantovom zahtjevu u pogledu zatezne kamate na glavni dug, te je (naredbom od 6. decembra 2019. godine) zakazao ročište za glavnu raspravu za 14. januar 2020. godine. Tuženi je obavijestio sud da nije u mogućnosti da prisustvuje zakazanom ročištu (zbog liječenja u Švedskoj) i zatražio odgađanje zakazanog ročišta, nakon čega je Općinski sud rješenjem od 27. decembra 2019. godine, uz saglasnost apelantovog punomoćnika, utvrdio da će se ročište održati 22. januara 2020. godine.
10. Na ročište zakazano za 22. januar 2020. godine nije pristupio tuženi koji se prema naznaci dostavljača i dalje nalazi u Švedskoj, zbog čega je sud odložio ročište za 17. februar 2020. godine. S obzirom na to da tuženi ponovo nije pristupio na zakazano ročište, iako je o raspravi bio uredno obaviješten, a svoje izostanke nije opravdao, Općinski sud je održao glavnu raspravu u odsutnosti tuženog nakon čega je donio Presudu broj 22 0 P 016300 19 P 2 od 5. marta 2020. godine kojom je odlučio o apelantovom zahtjevu u pogledu zatezne kamate na glavni dug.
Izvršni postupak
11. Apelant je prijedlogom od 15. aprila 2015. godine, koji je uredio podneskom od 9. februara 2016. godine, na osnovu presude Općinskog suda od 17. januara 2014. godine, koja je preinačena presudom Kantonalnog suda od 13. marta 2015. godine, protiv tuženog – izvršenika podnio prijedlog za izvršenje u kojem je tražio da sud odredi predmetno izvršenje na način da se provede zabilježba apelantovog založnog prava, procjena i prodaja nekretnina izvršenika (pobliže označenih u izreci rješenja), te namirenjem tražioca izvršenja – apelanta. Predmetni izvršni postupak je razmatran u odluci Ustavnog suda u predmetu broj AP 1943/17 od 22. maja 2019. godine. Detaljnije o tome u citiranoj odluci (op. cit. AP 1943/17 st. od 8. do 16).
12. Prema podacima kojima raspolaže Ustavni sud, predmetni izvršni postupak je nakon odluke Ustavnog suda u predmetu broj AP 1943/17 od 22. maja 2019. godine okončan tako što je Rješenjem Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 016300 19 Gži 6 od 19. augusta 2019. godine odbijena kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno rješenje od 6. februara 2019. godine (kojim je utvrđeno da je izvršenik na depozitni račun suda uplatio iznos koji odgovara iznosu glavnog duga i troškova postupka, naloženo da se izvrši prijenos tih sredstava na apelantov račun, te je naloženo zemljišnoknjižnom sudu brisanje zabilježbe izvršenja na preciziranim nekretninama). Dakle, s obzirom na to da je pravosnažnošću prvostepenog rješenja kojim je utvrđeno da je izvršenik na depozitni račun suda (na ime duga iz predmetnog izvršnog postupka) uplatio iznos od 15.186,34 KM, što odgovara iznosu ukupnog izvršenikovog duga iz predmetnog izvršnog postupka, proizlazi da je predmetni izvršni postupak završen.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka, u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zateznu kamatu koji je vraćen na ponovni postupak, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je opširno naveo hronologiju predmetnog parničnog postupka istaknuvši da je postupak pokrenuo tužbom 2011. godine, da je Kantonalni sud ukinuo prvostepenu presudu u dijelu odluke o zateznoj kamati i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak, kao i da Općinski sud u ponovnom postupku još uvijek nije donio odluku. Osim toga, apelant je ukazao na dužinu predmetnog izvršnog postupka, te je naveo da izvršni postupak nije okončan jer sud nije proveo izvršne radnje, odnosno nije proveo rješenje o izvršenju od 29. augusta 2016. godine. Apelant je naveo da mu je u predmetnom izvršnom postupku odlukama Općinskog suda i radnjama postupajućeg sudije povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant je tražio da mu se naknadi nematerijalna šteta u iznosu od 350,00 KM za svaku godinu trajanja postupka pred Općinskim sudom počevši od dana podnošenja tužbe pa sve do dana namirenja.
b)Odgovor na apelaciju
14. Općinski sud je u svojim odgovorima, u vezi s predmetnim izvršnim postupkom, naveo da je nakon donošenja rješenja Kantonalnog suda (povodom apelantove žalbe) rješenje od 6. februara 2019. godine postalo pravosnažno. Sud je istakao da je donio konačnu odluku kojom se završava predmetni izvršni postupak, kojom odlukom je utvrđeno da je ostvareno ukupno namirenje apelantovog novčanog potraživanja.
15. U odnosu na dužinu predmetnog parničnog postupka, Općinski sud je naveo hronološki tok parničnog postupka nakon što je drugostepeni sud u jednom dijelu vratio predmet na ponovni postupak (u dijelu odluke o zateznoj kamati). Naime, sud je istakao da je, nakon što su stranke izjavile reviziju na drugostepenu odluku, cjelokupni spis 2. jula 2015. godine dostavio Vrhovnom sudu na odlučivanje o reviziji, te da mu je Vrhovni sud, nakon što je odlučio o reviziji (odlukom od 20. marta 2018. godine), predmetni spis vratio 18. februara 2019. godine. Dalje, sud navodi da je u ponovnom postupku zakazao glavnu raspravu (koju je na zahtjev tuženog i uz apelantovu saglasnost odgodio u dva navrata 14. i 22. januara 2020. godine), koju je održao 17. februara 2020. godine u odsutnosti tuženog, nakon čega je donio presudu. Općinski sud je naveo da je aktivno radio na konkretnom predmetu, odnosno da su neosnovani apelantovi navodi o nerazumnom trajanju postupka i povredi prava na pravično suđenje.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1)Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
17. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravka, 7/13 i 52/14) u relevantnom dijelu glasi: Član 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za rukovođenje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom.
[...] VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju kada nema odluke nadležnog organa ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je apelant 12. juna 2018. godine podnio apelaciju zbog dužine trajanja parničnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u predmetu broj 22 0 P 016300 11 P, u kojem je nakon podnošenja apelacije donesena presuda (5. marta 2020. godine), kao i zbog dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pred Općinskim sudom u predmetu broj 22 0 P 016300 15 I, koji je okončan nakon podnošenja apelacije (19. augusta 2019. godine). Proizlazi da u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupci nisu bili okončani, te u vezi s tim Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao jedan od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja predmetnog parničnog postupka (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zateznu kamatu), kao i dužine trajanja predmetnog izvršnog postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
U odnosu na dužinu parničnog postupka
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
27. Ustavni sud zapaža da je predmeti postupak započeo 11. jula 2011. godine kada je podnesena tužba u kojoj je apelant istakao i zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, a da je okončan 5. marta 2020. godine kada je Općinski sud donio presudu u ponovnom postupku o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Dakle, relevantni period koji će Ustavni sud uzeti u razmatranje je period od osam godina i nepunih osam mjeseci.
28. Ustavni sud u konkretnom slučaju nije mogao zaključiti da se radi o naročito složenim pravnim i činjeničnim pitanjima koja je Općinski sud trebao razmotriti u ponovnom postupku prema uputi Kantonalnog suda. Osim toga, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije ne proizlazi da je apelant svojim postupcima doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka, te s obzirom na to da se radilo o pitanju isplate zakonske kamate, Ustavni sud zapaža da se radilo o postupku koji je značajan za apelanta.
29. Analizirajući dužinu trajanja konkretnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant 11. jula 2011. godine pokrenuo predmetni parnični postupak u kojem je pored podnesenog zahtjeva protiv tuženog radi sticanja bez osnova i izgubljene dobiti tražio i isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug. Ustavni sud zapaža da su u relevantnom periodu donesene dvije odluke prvostepenog suda (17. januara 2014. godine i 5. marta 2020. godine), te po jedna odluka Kantonalnog suda i Vrhovnog suda (13. marta 2015. godine, odnosno 20. marta 2018. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je presudom Kantonalnog suda ukinuta prvostepena presuda (u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug) i predmet je vraćen ponovni postupak. U međuvremenu je Vrhovni sud presudom donesenom 20. marta 2018. godine okončao postupak o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva. Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u ponovnom postupku donio novu presudu 5. marta 2020. godine, nakon osam godina i nepunih osam mjeseci od pokretanja predmetnog postupka, odnosno pet godina nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak (13. marta 2015. godine), a da pri tome nije bilo potrebno utvrđivati složene činjenice ili razjasniti složena pravna pitanja. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je za dužinu trajanja ponovnog postupka Općinski sud naveo razlog što je predmetni spis morao proslijediti na daljnje postupanje povodom dijela tužbenog zahtjeva koji nije vraćen na ponovni postupak. Međutim, ta okolnost, sama po sebi, ne može opravdati nepostupanje Općinskog suda s obzirom na to da su redovni sudovi dužni organizirati svoje funkcioniranje na način da zadovolje standard postupanja u razumnom roku. U takvim okolnostima Ustavni sud ne vidi razloge koji su, s obzirom na to da se zapravo radilo o pravnom pitanju, sprječavali prvostepeni sud da (kopiranjem relevantnih dokumenata) stvori uslove da odlučuje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva. Stoga, Ustavni sud smatra da ni za dužinu trajanja ponovnog postupka nije ponuđeno adekvatno obrazloženje, posebno ako se ima u vidu da na odlučenje o ovom dijelu tužbenog zahtjeva apelant čeka još od 11. jula 2011. godine (kada je podnio tužbu), iz čega zapravo proizlazi da se ne radi o sistemskom problemu, već propustu suda da u okolnostima konkretnog slučaja djelotvorno kontrolira predmetni postupak i pored eksplicitne obaveze koja proizlazi iz člana 10. ZPP. Osim toga, iz činjenica konkretnog predmeta ne može se zaključiti da je apelantovo postupanje doprinijelo dužini trajanja predmetnog parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su osnovani apelantovi navodi o dugom trajanju ponovnog postupka.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja apelantovih prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U odnosu na dužinu izvršnog postupka
31. Ustavni sud zapaža da apelant osporava dužinu trajanja izvršnog postupka pred Općinskim sudom u predmetu broj 22 0 P 016300 15 I. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je za jedan period na koji se apelacijom ukazuje u pogledu dužine trajanja izvršnog postupka već donesena konačna i obavezujuća odluka (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1943/17 od 22. maja 2019. godine, dostupnu na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud će, podržavajući vlastitu praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1497/08 od 8. decembra 2010. godine, tačke 42. i 43, dostupnu na www.ustavnisud.ba), u konkretnom predmetu razmatrati period od donošenja Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1497/08, dakle od 22. maja 2019. godine, do dana donošenja rješenja Kantonalnog suda (19. augusta 2019. godine) kojim je okončan predmetni izvršni postupak, tj. dužinu postupka koji je trajao nepuna tri mjeseca.
32. Ustavni sud zapaža da je predmetni izvršni postupak okončan nakon nepuna tri mjeseca od donošenja odluke u citiranom predmetu (AP 1943/17), odnosno donošenjem rješenja Kantonalnog suda od 19. augusta 2019. godine kojim je postalo pravosnažno prvostepeno rješenje kojim je utvrđeno da je izvršenik uplatio na depozitni račun suda ukupan dug iz predmetnog izvršnog postupka, koji apelant nije htio da primi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je predmetni izvršni postupak okončan u skladu sa zakonskim propisima i u razumnom roku.
33. Ustavni sud, na osnovu navedenog i uzevši u obzir sve faktore, zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetnom izvršnom postupku.
Pitanje naknade nematerijalne štete
34. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
35. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja – činjenicu da je donesena konačna odluka o pretežnom dijelu apelantovog tužbenog zahtjeva, odnosno da je samo u jednom dijelu (zakonskih zateznih kamata na glavni dug) predmet vraćen na ponovni postupak, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
36. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je predmetni parnični postupak pred Općinskim sudom (u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu zakonske zatezne kamate na glavni dug) okončan nakon osam godina i nepunih osam mjeseci, pri čemu nije trebalo utvrđivati složene činjenice ili razjasniti složena pravna pitanja, a Općinski sud za to nije dao razloge koji bi mogli uticati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
38. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nema povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku kao segmentu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na okolnost da je predmetni izvršni postupak okončan, kao i na činjenicu da je Općinski sud do okončanja postupka postupao u skladu sa standardima prava na pravično suđenje i zakonskim odredbama i u tom smislu provodio procesne radnje.
39. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević