Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3484/18 (A. L.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Izdržavanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3484/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3484/18, rješavajući apelaciju Alena Lukajića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alena Lukajića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 251980 18 Gž od 12. aprila 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Alen Lukajić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Vladimir Cvijanović, advokat iz Banje Luke, podnio je 25. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 251980 18 Gž od 12. aprila 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i mldb. M.L. i mldb. N.L. (u daljnjem tekstu: prvotužilac i drugotužilac, zajedno: tužioci) zatraženo je 25. februara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tužioci su dostavili odgovore na apelaciju 6. marta 2020. i 13. marta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 251980 16 P od 27. novembra 2017. godine izmijenjena je odluka o doprinosu za izdržavanje mldb. djece utvrđena stavom 3 izreke pravosnažne presude Osnovnog suda od 23. oktobra 2014. godine, tako da je obavezan apelant da na ime doprinosa za izdržavanje tužilaca plaća mjesečno iznos od po 250,00 KM za svako dijete, i to počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće, dok za to postoje zakonski uslovi, ili do drugačije odluke suda, s tim što je iznose izdržavanja dužan plaćati svakog prvog, a najkasnije do 15. u mjesecu, s tim da je dužan da dospjele, a neplaćene iznose od podnošenja tužbe, pa do donošenja presude isplati odjednom u ukupnom iznosu, u roku od 30 dana od dana prijema presude, dok je odbijen tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa kao neosnovan, te je odlučeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
6. U obrazloženju odluke Osnovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužilaca da se izmijeni ranije dosuđeni iznos izdržavanja i da se apelant obaveže da im mjesečno plaća iznose od po 350,00 KM. Ukazao je da je odredbom člana 263 Porodičnog zakona propisano da svako zainteresovano lice može tražiti od suda da se ranije dosuđeno izdržavanje povisi, snizi ili ukine, ako su se promijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda. Osnovni sud je utvrdio da je u vrijeme donošenja ranije odluke o izdržavanju prvotužilac imao 14 godina, a drugotužilac osam godina, dok je apelant bio zaposlen u Tehničkoj školi u Banjoj Luci i imao mjesečna primanja od 620,00 KM. Nadalje je utvrdio da u vrijeme podnošenja predmetne tužbe prvotužilac pohađa drugi razred srednje škole, a drugotužilac peti razred osnovne škole, da je drugotužilac aktivan u treniranju borilačkih vještina, što zahtijeva dodatne finansijske angažmane, slijedom čega je zaključio da su se potrebe djece povećale u odnosu na raniji period kako zbog godina života i određenih društvenih aktivnosti u koje djeca ulaze u starijoj životnoj dobi, tako i zbog vanškolskih angažovanja u određenim aktivnostima. S druge strane, Osnovni sud je utvrdio da su se i apelantove mogućnosti povećale, jer njegova mjesečna primanja iznose 1.890,00 KM u privrednom društvu ONGULUS d.o.o. Banja Luka, čiji je osnivač, što je znatno više u odnosu na vrijeme kada je donesena ranija odluka, ali i da je u međuvremenu zasnovao zajednicu sa suprugom koja je nezaposlena i da su u braku stekli još jedno dijete, da je apelant kreditno zadužen mjesečnom ratom kredita od 480,00 KM, te da živi u sopstvenom stanu. Slijedom navedenog, Osnovni sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, te je, ocjenjujući potrebe i uzrast tužilaca i apelantovu mogućnost da povećano doprinosi izdržavanju djece, te njegov stav iznesen tokom postupka da je spreman da doprinosi izdržavanju u mjesečnim iznosima od po 225,00 KM po svakom djetetu, odlučio da je optimalni iznos koji zadovoljava potrebe tužilaca i koji je u okviru apelantovih mogućnosti 250,00 KM za svakog od tužilaca. S tim u vezi je istakao da nije prihvatio zahtjev tužilaca za plaćanje izdržavanja u iznosima preko dosuđenih, jer bi to predstavljalo preveliki teret za apelanta zbog visine primanja koja ostvaruje, obaveze da izdržava treće dijete, te obaveze da vraća kredit.
7. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 251980 18 Gž od 12. aprila 2018. godine uvažena je žalba tužilaca i preinačena je prvostepena presuda na način da je obavezan apelant da na ime doprinosa za izdržavanje tužilaca plaća mjesečno iznos od po 350,00 KM za svako dijete, umjesto iznosa od po 150,00 KM, kako je to bilo određeno presudom Osnovnog suda od 23. oktobra 2014. godine, počev od 26. decembra 2016. godine pa ubuduće, sve dok za to postoje zakonski uslovi ili do druge odluke suda, te je obavezan apelant da tužiocima nadoknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijena apelantova žalba izjavljena na odluku o troškovima postupka, kao i zahtjev tužilaca za naknadu troškova sastavljanja žalbe.
8. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da su se izmijenile okolnosti na strani tužilaca, kao i da su se i na apelantovoj strani izmijenile okolnosti u odnosu na one koje su postojale u vrijeme ranije odluke o određivanju izdržavanja, u vidu povećanja mjesečne neto-plate u odnosu na raniju, da i dalje ostvaruje primanja kod ranijeg poslodavca Tehničke škole u Banjoj Luci, te da je osnovao preduzeće u kojem je ostvario neraspoređeni prihod u iznosu od oko 92.000,00 KM u 2016. godini. Pri tome je istakao da na drugačiji zaključak ne utiče činjenica da je apelant u međuvremenu zasnovao vanbračnu zajednicu u kojoj je dobio dijete, jer obaveza izdržavanja tog djeteta ne utiče značajno na njegove mogućnosti da tužiocima izdvoji mjesečno od po 350,00 KM na ime učešća u izdržavanju s obzirom na to da su njegovi prihodi znatno veći u odnosu na ranije. S obzirom na to da su preinačenjem prvostepene presude tužioci u cijelosti uspjeli sa tužbenim zahtjevom i sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka, Okružni sud je zaključio da je apelantova žalba izjavljena protiv odluke o troškovima postupka neosnovana. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je Okružni sud proizvoljno utvrdio da apelant još uvijek radi u Tehničkoj školi u Banjoj Luci, gdje je radio u vrijeme donošenja ranije odluke o izdržavanju tužilaca, te da je u postupku pred prvostepenim sudom nesporno utvrđeno da apelant sada radi u ONGULUS-u d.o.o. Banja Luka i da njegova ukupna primanja, uključujući naknadu za prevoz, topli obrok i regres, iznose 1.890,00 KM. Navodi da su njegova primanja iskazana u poreskoj kartici, koju je Osnovni sud pribavio po službenoj dužnosti, iz koje je vidljivo da je poslednja isplata od Tehničke škole apelantu izvršena u januaru 2016. godine. Nadalje, navodi da neraspoređeni neto-prihod ONGULUS-a d.o.o. Banja Luka predstavlja prihod tog privrednog društva, a ne apelantov prihod, kako je to proizvoljno zaključio Okružni sud, te da nikada nije donesena odluka o isplati tog prihoda osnivaču, već da je on usmjeren u razvojne projekte i pokriće gubitaka, a što proizilazi iz apelantove poreske kartice. Apelant navodi da se Okružni sud upustio u ekonomska pitanja i poslovanje navedenog privrednog društva i da je pogrešno tumačio bilans uspjeha. Nadalje, navodi da je Okružni sud zanemario činjenicu da apelant živi u vanbračnoj zajednici sa D.L., koja je nazaposlena, sa kojom ima dijete, te da je prema osporenoj presudi apelant dužan na ime izdržavanja tužiocima plaćati 37% ličnog dohotka od maksimalnih 50%, te da mu za izdržavanje djeteta iz vanbračne zajednice ostaje 13%, što je ispod zakonskog minimuma od 15%. Apelant navodi da je na taj način ugrožena egzistencija njegovog djeteta iz vanbračne zajednice i da je došlo do miješanja u njegovo pravo na porodični život za koje smatra da nije bilo legitimni cilj, te da se u vezi s tim pozvao na stav Ustavnog suda usvojen u Odluci broj AP 4636/15. Takođe, navodi da se pod platom od koje se određuje procenat za doprinos u izdržavanju djeteta, shodno odredbi člana 121 Zakona o radu, podrazumijevaju i primanja i po osnovu materijalnih troškova u vezi sa radom, koja ne predstavljaju zaradu. U konačnici, navodi da Okružni sud nije mogao obavezati apelanta da tužiocima nadoknadi troškove predmetnog postupka, jer je odredbom člana 268.a Porodičnog zakona propisano da u postupcima izdržavanja dijete ima pravo na besplatnu pravnu pomoć, te da je na taj način došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje i prava na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
10. Okružni sud je naveo da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani i da je donio odluku u skladu sa odredbama Porodičnog zakona, ocjenjujući pri tome interes tužilaca i apelantove mogućnosti, te da je u obrazloženju dao jasne razloge za svoju odluku.
11. Tužioci navode da apelacione navode smatraju neosnovanim. Navode da profit ONGULUS-a d.o.o. Banja Luka nesporno predstavlja apelantovu imovinu s obzirom na to da je on jedini osnivač tog privrednog društva i da od njegove odluke zavisi da li će formalno donijeti odluku o isplati dobiti. Nadalje, navode da tužioci, shodno propisima o besplatnoj pravnoj pomoći, nisu ispunjavali uslove za tu pomoć i da su zbog tog razloga apelacioni navodi u vezi sa troškovima predmetnog postupka neosnovani. Takođe, navode da je u međuvremenu došlo do promijenjenih okolnosti i da je presudom Osnovnog suda od 9. oktobra 2019. godine drugotužilac povjeren na zaštitu, brigu i vaspitanje apelantu, dok je majka tužilaca obavezana da na ime doprinosa njegovom izdržavanju mjesečno isplaćuje iznos od 350,00 KM. Navode i da su u navedenom postupku utvrđeni iznosi neraspoređene dobiti za ONGULUS d.o.o. Banja Luka za 2017. (159.625,00 KM) i 2018. godinu (236.426,00 KM) zbog čega smatraju da je osporenom odlukom uspostavljena pravična proporcionalnost između miješanja u apelantovo pravo na porodični život i zakonitog cilja kojem se teži. Predložili su da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
12. Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 263.
(1)Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
[…] VI.Dopustivost
13. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
14. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 71 0 P 251980 18 Gž od 12. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 26. aprila 2018. godine a apelacija je podnesena 25. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
18. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
19. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
20. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na izmjenu odluke o izdržavanju, dakle, na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
21. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je Okružni sud proizvoljno utvrdio činjenično stanje i proizvoljno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona.
22. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, ocjene dokaza, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
23. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, prilikom utvrđivanja visine apelantovog doprinosa izdržavanju tužilaca, uzeo u obzir da su apelantova primanja znatno viša u odnosu na ranija (sada 1.890,00 KM, a ranije 620,00 KM), kao i da tužioci koji se nalaze na redovnom školovanju sada imaju veće potrebe zbog svog uzrasta i zbog vanškolskih aktivnosti, a što zahtijeva dodatne finansijske angažmane u odnosu na raniju odluku. Okružni sud je pri tome, pored apelantovih prihoda iz radnog odnosa u privrednom društvu ONGULUS d.o.o. Banja Luka, uzeo u obzir i činjenicu da je to privredno društvo u 2016. godini ostvarilo neraspoređenu dobit u iznosu od 92.000,00 KM, te da i dalje ostvaruje platu i kod ranijeg poslodavca Tehničke škole u Banjoj Luci. Ustavni sud, takođe, zapaža da je sud prilikom donošenja odluke ocijenio i činjenicu da apelant u novozasnovanoj vanbračnoj zajednici ima još jedno dijete koje je dužan da izdržava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud, prilikom donošenja osporene odluke, ocijenio sve relevantne okolnosti na apelantovoj strani, kao i na strani tužilaca, te da je dao jasne i precizne razloge za svoju odluku u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ne nalazi da apelantovi navodi kojima ukazuje na to da je Okružni sud proizvoljno utvrdio da apelant i dalje radi u Tehničkoj školi u Banjoj Luci, pored svih ostalih nesporno utvrđenih odlučnih činjenica, dovode u pitanje pravičnost predmetnog postupka na način koji bi zahtijevao intervenciju Ustavnog suda. U vezi sa apelantovim navodima da ga sud nije mogao obavezati da tužiocima nadoknadi troškove predmetnog postupka, jer je odredbom člana 268.a Porodičnog zakona propisano da u postupcima izdržavanja dijete ima pravo na besplatnu pravnu pomoć, Ustavni sud smatra da navedena mogućnost ne derogira pravo tužilaca da izaberu lice koje će ih zastupati pred sudom, te podsjeća da nije sud četvrte instance i da ocjena koji su troškovi bili neophodni radi vođenja predmetne parnice spada u ingerenciju redovnih sudova. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da osporena odluka nije zasnovana na proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
24. Stoga, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
Pravo na porodični život
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
26. Član 8 Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprečavanja nereda ili sprečavanja zločina, radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.
27. Ustavni sud naglašava da je osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kroon protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog porodičnog života i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje ovog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana.
28. Prilikom razmatranja da li je povrijeđen član 8 Evropske konvencije Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li se predmetni postupak tiče porodičnog života apelanta u smislu člana 8 Evropske konvencije, kao i da li osporena odluka predstavlja "miješanje" javnih vlasti u poštivanje tog apelantovog prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se osporena odluka, kojom je je izmijenjena odluka o visini apelantovog doprinosa izdržavanju tužilaca, nesumnjivo tiče apelantovog porodičnog života, te da je tom odlukom došlo do miješanja u apelantovo pravo na porodični život s obzirom na to da osporena odluka utiče na visinu finansijskih sredstava koja apelantu preostaju na raspolaganju za život sa sadašnjom porodicom (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 934/14 od 6. novembra 2014. godine, tačka 60, dostupna na www.ustavnisud.ba).
29. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba dati odgovor jeste da li je "miješanje" u apelantovo pravo na poštivanje „porodičnog života“ opravdano u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Da bi „miješanje“ bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili opšteg interesa i (c) biti u skladu sa principom proporcionalnosti u demokratskom društvu. Uslov zakonitosti se, u smislu značenja termina Evropske konvencije, sastoji od više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu, (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon, takođe, mora biti formulisan s odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dopustilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, Serija A broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to „miješanje“ u skladu sa zakonom, i tada može predstavljati povredu člana 8 Evropske konvencije ako se smatra da ono nije „neophodno“ da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2 člana 8 Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da „miješanje“ odgovara „pritiscima društvenih potreba“ i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, Serija A broj 251).
30. Ustavni sud primjećuje da je miješanje u apelantovo pravo na porodični život izvršeno na osnovu odredbe člana 263 Porodičnog zakona, koji nesporno ispunjava standard zakonitosti u kontekstu Evropske konvencije, jer je dostupan i sadrži jasno i precizno formulisane odredbe. Ustavni sud, nadalje, ukazuje da je miješanje u apelantovo pravo izvršeno radi omogućavanja izdržavanja mldb. tužilaca, koji kao djeca predstavljaju kategoriju pod posebnom zaštitom, što nesporno predstavlja „legitiman cilj u javnom ili opštem interesu“, odnosno neophodnu mjeru u demokratskom društvu radi zaštite prava i sloboda drugih u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5584/17 od 27. februara 2018. godine, tačka 32, dostupna na www.ustavnisud.ba).
31. Ustavni sud, nadalje, treba da odgovori na pitanje da li je miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo srazmjerno cilju koji se želi postići, in concreto da li postoji proporcionalnost između nespornog prava tužilaca da ih apelant kao otac izdržava, sa jedne strane, i istog prava na izdržavanje koje, shodno odredbama Porodičnog zakona, uživa i dijete koje apelant ima u novoosnovanoj vanbračnoj zajednici, sa druge strane. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je u postupku pred redovnim sudovima utvrđeno da apelant ostvaruje mjesečni prihod u iznosu od 1.890,00 KM, da živi u sopstvenom stanu, da ima obaveze po osnovu kredita u iznosu od 480,00 KM, te da je osnivač privrednog društva ONGULUS d.o.o. Banja Luka, koje je u 2016. godini ostvarilo neraspoređenu dobit u iznosu od oko 92.000,00 KM. Pri tome Ustavni sud zapaža da je Okružni sud ocijenio potrebe tužilaca koje su povećane u odnosu na vrijeme donošenja ranije odluke, kao i činjenicu da apelant ima obaveze prema djetetu koje ima sa svojom vanbračnom suprugom. Dakle, Okružni sud je uzeo u obzir sve relevantne elemente radi postizanja pravične ravnoteže između legitimnog cilja kojem se teži i apelantovog, odnosno prava apelantovog djeteta iz vanbračne zajednice. U pogledu apelantovih navoda o proizvoljnosti zaključka da prihodi privrednog društva koje je apelant osnovao predstavljaju njegovu imovinu, Ustavni sud primjećuje da je, prema obrazloženju osporene odluke i dokumentacije koja mu je predočena, apelant jedini osnivač tog privrednog društva, te da kao takav odlučuje o načinu korišćenja ostvarene dobiti privrednog društva, odnosno da ima mogućnost, a što predstavlja njegovu zakonsku obavezu, da iz te dobiti ostvari lični prihod iz kojeg može izdržavati djecu. Dovodeći navedeno u vezu sa apelantovom zakonskom obavezom izdržavanja djece kako tužilaca, tako i djeteta koje je dobio u vanbračnoj zajednici, te činjenicom da navedenu obavezu prema svom djetetu ima i apelantova vanbračna supruga, Ustavni sud zaključuje da izmjenom visine apelantovog doprinosa izdržavanju tužilaca sa 150,00 KM na 350,00 KM na apelanta nije stavljen pretjeran teret. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu i činjenicu da je presudom Osnovnog suda od 9. oktobra 2019. godine drugotužilac povjeren na zaštitu, brigu i vaspitanje apelantu, dok je majka tužilaca obavezana da na ime doprinosa njegovom izdržavanju mjesečno isplaćuje iznos od 350,00 KM. U pogledu apelantovog pozivanja na stav koji je Ustavni sud zauzeo u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 4636/15, Ustavni sud ukazuje da se u tom predmetu radilo o specifičnom slučaju nezakonitog miješanja u pravo na porodičan život obavezivanjem apelanta na retroaktivno isplaćivanje doprinosa na ime izdržavanja djeteta (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4636/15 od 10. aprila 2018. godine, tačka 44, dostupna na www.ustavnisud.ba).
32. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud smatra da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život zagarantovano članom II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 8 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
33. Apelant smatra da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnovao na istim navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je Okružni sud dao jasne i precizne razloge za svoju odluku, koja, suprotno apelantovim navodima, nije zasnovana na proizvoljno utvrđenim činjenicama i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.
35. Ustavni sud, takođe, zaključuje da osporenom odlukom nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije, zato što je miješanje javnih vlasti u pravo na porodični život bilo zasnovano na zakonu i neophodno u demokratskom društvu u svrhu postizanja zakonitog cilja, a pri tome nije narušen ni princip proporcionalnosti između apelantovog prava i zakonitog cilja kome se teži.
36. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević