Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3304/18 (S. S.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Istraga
- Dokazni postupak
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3304/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3304/18, rješavajući apelaciju Slobodana Stevanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Stevanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 85 0 K 066478 18 Kž 7 od 16. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju broj 85 0 K 066478 18 K 3 od 23. februara 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slobodan Stevanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dušan Todorović, advokat iz Doboja, podnio je 11. juna 2018. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 85 0 K 066478 18 Kž 7 od 16. aprila 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 85 0 K 066478 18 K 3 od 23. februara 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Doboj (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Osnovni sud je donio Presudu broj 85 0 K 066478 18 K 3 od 23. februara 2018. godine kojom je apelanta proglasio krivim da je na način opisan u izreci presude maloljetnu J. J. (u daljnjem tekstu: oštećena), lice posebno ranjivo zbog uzrasta, spolno uznemiravao, čime je počinio krivično djelo spolnog uznemiravanja iz člana 170. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ), pa mu je sud izrekao kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci.
5. U obrazloženju presude sud je naveo tok krivičnog postupka (ranije ukinutu presudu Osnovnog suda i stav iz drugostepenog rješenja), dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, te je sud naveo koje je dokaze (prijedloge odbrane) odbio izvesti (ponovno saslušanje svjedoka D. J., novo psihološko vještačenje oštećene i rekonstrukcija, kao i psihološko vještačenje apelanta), o čemu je dao obrazloženje na str. 3. i 4.
6. Dalje je, između ostalog, navedeno da je apelant negirao izvršenje krivičnog djela, ukazivao na kontradiktornost dokaza odbrane, kontradiktornost izjave oštećene, kao i da je oštećena instruirana od oca, zatim majke, a oštećena ponovila, te je osporio objektivnost i stručnost iskaza i nalaza vještaka T. D. i prigovarajući da se ona ne nalazi na listi vještaka, ukazujući da je istraga provedena nezakonito (oštećena i njena majka saslušane dan prije donošenja naredbe za provođenje istrage), nalazeći da je krivično gonjenje preduzeto po krivičnoj prijavi, a ne po prijedlogu za krivično gonjenje (jer prijava nakon podnošenja prijedloga nije povučena) i ne po prijedlogu ovlaštenog lica, te je predložio da sud optužbu odbije.
7. Osnovni sud je ukazao na odredbu člana 170. stav 1. KZ-a, te na odredbu člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP). Osnovni sud je također naveo da je činjenično stanje iz izreke ove presude utvrdio, pa time i riješio spor o činjenicama među strankama na osnovu izjave oštećene, koju je sud našao iskrenom, logičnom, dosljednom i vjerodostojnom, a s obzirom na to da je ona kao takva potvrđena i drugim dokazima, iskazima njenih roditelja i bake, te iskazom i nalazom i mišljenjem vještaka T. D. Nadalje, na str. 5. i 6. Osnovni sud navodi izjavu oštećene datu pred sudom u vezi s događajem, a koja je dosljedna izjavi oštećene iz istrage, te je naveo iskaz majke oštećene, koja je potvrdila iskaz oštećene, kao i oca i bake oštećene. Osnovni sud ukazuje na mišljenje vještaka, specijaliste sudske psihologije o oštećenoj, na iskaz vještaka dat na glavnom pretresu (strana 7), koji je obrazložio autentičnost izjave oštećene sa zaključkom da oštećena nije glumila, da je po svim segmentima i aspektima bila uvjerljiva da je ona to doživjela i proživjela.
8. Na strani 8. sud, između ostalog, navodi da je oštećena saslušana i pred sudom, ostavila utisak djevojčice psihičkih i fizičkih osobina u skladu sa svojim uzrastom i sasvim adekvatnih prilika u kojima živi, koje ničim ne odstupaju od društveno prihvatljivih, a u svom iskazu, govoreći o samom događaju, emotivne i fiziološke reakcije koje korespondiraju samom događaju. Sam iskaz oštećene je detaljan i dosljedan, logičan i sasvim u skladu razumijevanja odnosa uzroka i posljedica i moralnog koncepta o dobrom i lošem u skladu s njenom dobi, a koji iskaz su potvrdili i njeni roditelji i baka. Osnovni sud je također naveo da iskaz vještaka, koji je sud našao sasvim logičnim, pa dakle i stručnim, također ide u prilog autentičnosti iskaza oštećene, ali i adekvatnog objašnjenja događaja i relevantnih činjenica.
9. Osnovni sud je naveo svjedoke odbrane (također baka i djed oštećene i apelantova supruga) koje je cijenio (strana 9). Osnovni sud je naveo da apelantova odbrana niti jednim dokazom nije osporila kredibilitet prije svega oštećene, niti vjerodostojnost dokaza optužbe, a sud iz dokaza izvedenih u postupku, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, ničim nije mogao utvrditi postojanje eventualnog motiva ili lične zainteresiranosti oštećene i njenih srodnika da cio događaj, koji se racionalno ne može shvatiti drugačije nego traumatičan, prvo iskonstruira, pa zatim i provede jednu takvu navodnu konstrukciju. Nadalje na str. 10. i 11. Osnovni sud je razmotrio prigovor odbrane koji se odnosio na „određenije vrijeme“ kada se događaj desio, a koji je sud našao bespredmetnim jer vrijeme koje svjedoci navode (17.00, 18.00 i 20.00 sati) jeste u ljetnom periodu poslijepodnevno. Osnovni sud je odgovorio i na iznijeti prigovor kontradiktornosti izjava oštećene, te je našao da je oštećena dosljedna u izjavama, da sve vrijeme govori o jednom događaju i ostalo, što sud pojašnjava (naprimjer u vezi s lijevom ili desnom rukom strana 10), ali zaključujući da iskaz optužene nije doveden u pitanje. Također, na strani 11. u odnosu na ostale prigovore odbrane oko navodne protivrječnosti izjave oštećene, sud navodi da nije za očekivati da oštećena u svim izjavama bude apsolutno dosljedna, te nalazi da je proizvoljan navod odbrane da su oštećenu instruirali otac i majka. Osnovni sud je naveo da je odbrana osporavala stručnost i objektivnost vještaka, pozivajući se na citat profesora Kampadžije, na šta je sud detaljno odgovorio (str. 11. i 12). U ovom dijelu apelant je prigovarao da se vještak koji je proveo vještačenje ne nalazi na listi vještaka objavljenoj u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 6/16. Osnovni sud je ukazao na činjenicu da se ona nalazi na listi vještaka objavljenoj u „Službenom glasniku Republike Srpske“ broj 21/11, kao i na odredbu člana 12. stav 1. (ranije važećeg) Zakona o vještacima kojom je propisano da se nakon isteka perioda od šest godina vještaku produžava mandat za period od narednih šest godina bez podnošenja zahtjeva za ponovno imenovanje, osim u slučaju donošenja rješenja iz člana 27, što u konkretnom predmetu nije slučaj, niti je odbrana dokazala tu činjenicu, kao i pozivajući se na odredbu člana 35. važećeg Zakona o vještacima.
10. Što se tiče posebne ranjivosti lica zbog uzrasta, kao obilježju bića ovog krivičnog djela, Osnovni sud je ukazao da sam zakon veže posebnu ranjivost i uzrast lica. U konkretnom slučaju oštećena je maloljetna i u periodu (rane) adolescencije kao perioda prelaza iz djetinjstva u doba zrelosti, za koju se vezuju velike tjelesne, kognitivne i socijalne promjene. Stresne situacije kojima su izloženi adolescenti u ovom periodu nedvosmisleno određuje njihov budući identitet. U tom smislu se, kako je naveo sud, izjasnio i vještak ponavljajući, u konkretnom slučaju, da su kod oštećene konstatirane stresne reakcije kao faktori rizika u njenom daljnjem razvoju, uključujući i zrelo doba, pa je u konkretnom slučaju sud utvrdio ispunjenost zakonskih uvjeta u činjenici da je maloljetna oštećena zbog svog uzrasta posebno ranjivo lice.
11. U odnosu na navode odbrane o nezakonitosti provedene istrage, pokretanja, krivičnog gonjenja, postojanja prijedloga za gonjenje itd., na strani 13. Osnovni sud je naveo da prigovori odbrane o nezakonitosti istrage iznijeti u završnoj riječi dovode u pitanje i njihovu vjerodostojnost ako se ima u vidu da se navodnim nezakonitostima nije prigovaralo blagovremenim prigovorima, pa i pritužbama, u skladu sa zakonom, niti odbrana to dokazuje. Dalje je sud, pozivajući se na odredbe člana 43. stav 2. tač a) ZKP-a, ukazao na pravo i dužnost Tužilaštva, između ostalog, i da odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlaštenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze, odnosno prema članu 224. stav 1. ZKP-a tužilac naređuje provođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo. U tom smislu navodi odbrane da su prijava i prijedlog podneseni 7. augusta 2017. godine, da su oštećena i svjedok J. J., majka oštećene, izjavu dale 8. augusta 2017. godine, a da je naredba za provođenje istrage donesena dan poslije, 9. augusta 2017. godine, i da je to, kako odbrana tvrdi, protivzakonito u svjetlu navedenih zakonskih odredbi, sud je ocijenio kao neosnovan prigovor. Sud je naveo da je za donošenje naredbe o provođenju istrage pretpostavka postojanje osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo. Osnovni sud je naveo da odbrana svojim prigovorima nije dovela u pitanje da se u provođenju istrage postupalo na način kojim se izašlo iz zakonskog okvira utvrđenog navedenim zakonskim odredbama.
12. Navode odbrane u vezi s prijedlogom za gonjenje Osnovni sud je također ocijenio na strani 13, te je naveo da je u toku postupka nedvosmisleno utvrđeno da prijedlog za krivično gonjenje postoji (to ni odbrana ne spori), kao što nije sporno ni ko je oštećena u konkretnom slučaju, a ko njen zakonski zastupnik koji je potpisao prijedlog i da se u tom smislu nije izašlo iz okvira zakona.
13. Slijedom svega iznijetog, sud je zaključio da je apelant spolno uznemiravao lice posebno ranjivo zbog uzrasta, odnosno da su se u njegovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela spolnog uznemiravanja iz člana 170. stav 1. KZ-a.
14. Okružni sud je donio Presudu broj 85 0 K 066478 18 Kž 7 od 16. aprila 2018. godine kojom je žalbu apelanta (i Tužilaštva) odbio.
15. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo koje je dokaze sud proveo. Okružni sud je naveo (strana 3): „[Ž]albeni navodi da je sud počinio bitnu povredu krivičnog zakona što je podvođenjem pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pod pravnu normu izveo pogrešan zaključak o pravnoj posljedici, te na taj način pogrešno primijenio materijalno pravo i što postoje okolnosti koje isključuju krivično gonjenje koje nije preduzeto po prijedlogu ovlaštenog lica i drugi žalbeni navodi su neosnovani“ jer je, kako je navedeno u nastavku, prvostepeni sud utvrdio kako se događaj desio, i to cijeneći izjavu oštećene, koja je potvrđena izjavom njenih roditelja i bake, kao i prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka o oštećenoj, svjedoka i nalaza i mišljenja vještaka.
16. Na strani 4. u odnosu na navode odbrane da se vještak ne nalazi na listi vještaka Okružni sud je ponovio stav prvostepenog suda, kao i u odnosu na navode o nezakonitosti provedene istrage i navod da nema prijedloga za krivično gonjenje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant ukazuje na povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u veoma opširnoj apelaciji na 27 strana detaljno analizira prvostepenu, a zatim drugostepenu presudu. Suština navoda apelacije bi se mogla sumirati na sljedeći način: apelant problematizira zakonitost provedene istrage, te navodi da je sporno na osnovu čega je preduzeto gonjenje, na osnovu prijave krivičnog djela ili prijedloga, koji su podnijeti isti dan (o čemu se sud ne izjašnjava); dalje problematizira da oštećenu, koja je nesporno maloljetna, treba da zastupa roditelj, ali apelant navodi da je prijavu podnijela majka oštećene, a da nije navela da prijavu podnosi u svojstvu zakonskog zastupnika i pri tome ukazujući da je ona još prije prijedloga podnijela prijavu krivičnog djela. Apelant, također, navodi da su oštećena, kao i njena majka, dale izjavu dan prije donošenja naredbe o provođenju istrage (dalje ukazuje kako mu naredba o provođenju istrage nikada nije dostavljena na njegovo traženje, a i sud je odbio ovaj prijedlog odbrane). Nadalje, apelant vrlo opširno i detaljno analizira izjave koje je dala oštećena, ukazujući na njihovu kontradiktornost, te nedosljednost u njenim izjavama, kao i da su one u suprotnosti s izjavama drugih svjedoka. Apelant, također, navodi da je sud pogrešno utvrdio činjenično stanje oko toga gdje se apelant nalazio (kauč, ugaona garnitura, krevet), gdje se nalazi dnevni boravak u kući (dnevni boravak je naveden u optužnici), oko vremena dešavanja (oko 17, 18 ili 20 sati, pa je u optužnici navedeno „u poslijepodnevnim satima”), a sve, kako apelant navodi, kako sud ne bi kompromitirao iskaz oštećene. Apelant tvrdi da su iskaz oštećene iskonstruirali njeni roditelji. U vezi s navedenim apelant ukazuje da je sud odio prijedlog odbrane da se provede rekonstrukcija događaja, kao i da u istrazi nije izvršen uviđaj. Dalje, apelant osporava nalaz i mišljenje vještaka na kojem je sud zasnovao presudu jer se vještak uopće ne nalazi na listi vještaka, te detaljno i ovdje upućuje i na ostale propuste u nalazu vještaka. Apelant, također, navodi da je sud odbio prijedlog odbrane da se izvrši vještačenje apelanta po vještaku psihologu, ali i oštećene po drugom vještaku. Apelant smatra da je sud išao za tim da ga, bez obzira na sve, proglasi krivim i kazni. U odnosu na drugostepenu presudu kojom je odbijena apelantova žalba, apelant, također, nalazi da ona sadrži obrazloženje samo u formalnom smislu, da je bez argumenata, te sud nije obrazložio zašto su neosnovani apelantovi žalbeni navodi. Apelant, također, navodi da su i prvostepeni i drugostepeni sud, između ostalog, u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela, na najgrublji način povrijedili načelo in dubio pro reo.
b)Odgovor na apelaciju
18. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da su apelacioni navodi neosnovani, te sud dalje detaljno pozivajući se na praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) ukazuje na obavezu drugostepenog suda po žalbi. Sud, također, navodi da apelant iste argumente kao pred redovnim sudom iznosi u apelaciji (i pri tome navodi da je žalba sastavni dio apelacije iako se radi o dva različita pravna lijeka), a o čemu se redovni sud detaljno izjasnio. Sud, također, nalazi da apelant pokušava da revidira utvrđeno činjenično stanje, kao i da su navodi o povredi odredbi krivičnog zakona neosnovani.
19. Osnovni sud je u odgovoru naveo da poštuje apelantovo pravo na podnošenje apelacije, te da je za svoju odluku dao obrazloženje, kao i da je odluku potvrdio viši sud.
20. Tužilaštvo je u odgovoru navelo da su neosnovani navodi o nezakonitoj istrazi, što je i pojasnilo, kao i da su drugi navodi također neosnovani, te je predložilo da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Prava i dužnosti tužioca Član 43.
Osnovno pravo i dužnost tužioca je otkrivanje i gonjenje učinilaca krivičnih djela. Tužilac ima pravo i dužnost da:
odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je učinjeno krivično djelo, preduzme potrebne mjere u cilju njegovog otkrivanja i sprovođenja istrage, pronalaženja osumnjičenog, rukovođenja i nadzora nad istragom, kao i radi upravljanja aktivnostima ovlašćenih službenih lica koji pronalaze osumnjičenog i prikupljaju izjave i dokaze,
b) sprovede istragu u skladu sa ovim zakonom, […] Odobrenje za gonjenje učinilaca i gonjenje po prijedlogu Član 213.
(1) Kada je ovim zakonom, odnosno drugim opštim aktom donesenim na osnovu Ustava ili zakona određeno da je za gonjenje pojedinih krivičnih djela potrebno prethodno odobrenje nadležnog državnog organa, tužilac ne može pokrenuti, odnosno nastaviti istragu niti podići optužnicu, ako ne podnese dokaz da je odobrenje dato.
(2) Za krivična djela za koja se goni po prijedlogu oštećenog, prijedlog se podnosi nadležnom tužiocu u roku od tri mjeseca od dana kad je oštećeni saznao za krivično djelo i učinioca.
Naredba o sprovođenju istrage Član 224.
Tužilac naređuje sprovođenje istrage ako postoje osnovi sumnje da je izvršeno krivično djelo.
O sprovođenju istrage donosi se naredba koja sadrži: podatke o osumnjičenom ukoliko je poznat, opis djela iz kojeg proizlaze zakonska obilježja krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela s navođenjem odredbe krivičnog zakona, okolnosti koje potvrđuju osnove sumnje da je izvršeno krivično djelo i postojeće dokaze. U naredbi će tužilac navesti koje okolnosti treba istražiti i koje istražne radnje treba preduzeti.
Tužilac donosi naredbu da se istraga neće sprovoditi ako je iz prijave i pratećih spisa očigledno da prijavljeno djelo nije krivično djelo, ako ne postoje osnovi sumnje da je prijavljeno lice učinilo krivično djelo, ako je nastupila zastarjelost ili je djelo obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem ili ako postoje druge okolnosti koje isključuju krivično gonjenje.
(4) O nesprovođenju istrage, kao i o razlozima za to, tužilac će obavijestiti oštećenog i podnosioca prijave u roku od tri dana. Oštećeni i podnosilac prijave imaju pravo da podnesu pritužbu u roku od osam dana kancelariji tužioca.
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.
Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Napomena: Izmjenom i dopunom ZKP-a iz 2017. riječ „tužilac“ je u cijelom tekstu zakona promijenjena sa „javni tužilac“.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Okružnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
29. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. Evropske konvencije.
30. Ustavni sud zapaža da se, u suštini, navodi apelacije o povredi prava na pravično suđenje odnose na navode o nezakonito provedenoj istrazi, navode o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj ocjeni dokaza u postupku, o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, apelant ukazuje da sud nije prihvatio dokazne prijedloge odbrane, na nedostatak obrazloženja drugostepene presude, osporava provedeno vještačenje, te ukazuje na povredu načela in dubio pro reo.
31. Ustavni sud zapaža da je u postupku pred redovnim sudom prvostepenom presudom apelant proglašen krivim da je spolno uznemiravao maloljetnu oštećenu, čime je počinio krivično djelo iz člana 170. KZ-a. Ustavni sud, također, primjećuje da je u postupku pred redovnim sudom apelant isticao identične prigovore koje je iznio i u apelaciji, pa tako redovni sud (najprije prvostepeni), pozivajući se na odredbe čl. 43. i 224. ZKP-a i na pravo i dužnost tužioca da odmah nakon saznanja da postoje osnovi sumnje da je počinjeno krivično djelo preduzme potrebne mjere s ciljem njegovog otkrivanja i provođenja istrage, te je jasno ukazao da u spisu (što ni odbrana ne spori) postoji prijedlog za gonjenje. Navode odbrane u vezi s datumima podnošenja prijedloga i prijave, kao i kada su oštećena i njena majka dale izjavu (dan ranije) u odnosu na naredbu o provođenju istrage, zbog čega je odbrana smatrala da je istraga nezakonita, sud je cijenio proizvoljnim u kontekstu sadržaja navedenih zakonskih odredbi (čl. 43. i 224. ZKP-a). Osnovni sud je također naveo da nije sporno ko je oštećena (što potvrđuje apelant), kao i ko joj je zakonski zastupnik koji je potpisao prijedlog, ukazujući na član 213. ZKP-a. Apelant je i žalbom osporavao ovakve zaključke prvostepenog suda, ali je Okružni sud apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu, o čemu je dao kratko, ali dovoljno obrazloženje (strana 4. presude) potvrđujući stav prvostepenog suda. U obrazloženju osporenih presuda Ustavni sud ne nalazi ništa što bi upućivalo na nezakonitost provedene istrage (u odnosu na datume datih izjava, podnošenja prijedloga i donošenja naredbe o provođenju istrage), odnosno, kako je sud našao da se izašlo iz zakonskih okvira čl. 43. i 224. ZKP-a. Dakle, nije sporno i da je ispunjen zahtjev iz člana 213. ZKP-a, odnosno da postoji prijedlog za gonjenje koji je potpisala majka oštećene kao njen zakonski zastupnik, te iako nije eksplicitno navedeno da ga je potpisala u ime maloljetne oštećene, imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, koje ni odbrana ne spori – ko je oštećena, a ko roditelji, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnim obrazloženje redovnih sudova u ovom dijelu, niti da je došlo do pogrešne primjene procesnog prava.
32. Nadalje, Ustavni sud, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
33. Ustavni sud, dalje, ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).
34. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP-a). Pri tome, prema članu 15. ZKP-a, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
35. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu ocjenu dokaza, a u vezi s tim i na bitnu povredu odredbi krivičnog postupka i krivičnog zakona, Ustavni sud zapaža da je apelant ponovio navode i prigovore koje je isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud jasno naveo na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazu oštećene, koja je dala izjavu pred sudom i opisala događaj kako se desio, a Osnovni sud je naveo da je taj iskaz u bitnom dosljedan iskazu iz istrage. Osnovni sud je također naveo (strana 8) utisak koji je oštećena ostavila na sud, a on je u skladu i sa zaključkom vještaka. Osnovni sud je također naveo da je iskaz oštećene potvrđen iskazima ostalih svjedoka. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da u apelacionim navodima u velikom dijelu apelant upravo ukazuje na razlike u iskazima oštećene, kao i na razlike iskaza oštećene s ostalim svjedocima, a što je činio i u toku postupka. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u vezi s navedenim naveo da apelantova odbrana nije uspjela osporiti kredibilitet oštećene, kao i da, suprotno prigovorima odbrane da su izjave oštećene kontradiktorne (u vezi s navodima da je cijeli događaj iskonstruiran), Osnovni sud nalazi da oštećena sve vrijeme govori o jednom događaju, s detaljima i objašnjenjima u skladu s okolnostima i tehnikom ispitivanja i u skladu s godinama oštećene, te sud ukazuje na njene navode (strana 10), a nakon toga Osnovni sud (str. 10. i 11) u odluci razmatra i ostale razlike, ukazujući da nije za očekivati da oštećena u svojim izjavama bude apsolutno dosljedna, čak ne uzimajući u obzir samo njenu dob jer isto nije za očekivati od bilo koga. Osnovni sud je također našao da su navodi odbrane da su oštećenu instruirali roditelji (da ocrni apelanta) proizvoljni i ničim potkrijepljeni. Ustavni sud, također, primjećuje da je Osnovni sud na strani 5. citirao odredbu člana 170. KZ-a, te je na strani 12 (u odnosu na posebnu ranjivost lica zbog uzrasta kao obilježja bića ovog krivičnog djela) ukazao da sam zakon „veže“ posebnu ranjivost i uzrast lica, te dalje pojasnio da je oštećena maloljetna, što je apelantu bilo poznato, i u periodu rane adolescencije kao perioda za koji se vezuju velike tjelesne, kognitivne i socijalne promjene, te da stresne situacije u tom periodu nedvosmisleno određuju identitet adolescenata.
36. Nadalje, imajući u vidi brojnost apelantovih navoda iznijetih u apelaciji, Ustavni sud će detaljnije razmotriti one za koje nalazi da bi eventualno mogli pokrenuti garancije pravičnog suđenja. Tako apelant ističe da sud nije prihvatio prijedlog odbrane da se izvrši vještačenje apelanta, novo vještačenje oštećene, kao ni da se provede rekonstrukcija, o čemu je Osnovni sud dao obrazloženje (strana 4), ukazujući da je već izvršeno vještačenje oštećene, kao i da se novim vještačenjem i rekonstrukcijom ne bi mogla izbjeći mogućnost da oštećena bude izložena štetnim posljedicama po budući život, vaspitanje i razvoj, a već je dva puta saslušana, te je saslušana u kontradiktornom postupku pred sudom, kao i vještak, te je odbrana imala mogućnost da ih ispita. Osnovni sud je također naveo da bi psihološko vještačenje apelanta samo odugovlačilo postupak, kao i da je sud proveo neuropsihijatrijsko vještačenje apelanta.
37. Apelant je također prigovarao da se vještak koji je proveo vještačenje i čiji je nalaz i mišljenje Osnovni sud prihvatio ne nalazi na listi vještaka objavljenoj u „Službenom glasniku RS“ broj 6/16, o čemu se Osnovni sud izjasnio (strana 12) ukazujući na listu vještaka objavljenu u „Službenom glasniku“ broj 21/11 (na kojoj se nalazi vještak), kao i na odredbu člana 12. stav 1 (ranije važećeg) Zakona o vještacima kojom je propisano da se nakon isteka perioda od šest godina vještaku produžava mandat za period od narednih šest godina bez podnošenja zahtjeva za ponovno imenovanje, osim u slučaju donošenja rješenja iz člana 27, što u konkretnom predmetu nije slučaj, niti je odbrana dokazala tu činjenicu, kao i pozivajući se na odredbu člana 35. važećeg Zakona o vještacima.
38. Ustavni sud, također, primjećuje da je Okružni sud razmotrio apelantovu žalbu kojom je apelant, između ostalog, ukazivao na gore navedene prigovore i zaključke suda, ali apelantova žalba je odbijena kao neosnovana. Pri tome je Okružni sud u kratkim crtama ponovio stavove prvostepenog suda. Stoga, imajući u vidu postupak u cjelini, detaljno i jasno obrazloženje prvostepenog suda koje je u odlučujućim dijelovima potvrđeno odlukom drugostepenog suda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u pogledu utvrđenih činjenica na osnovu kojih je donijet zaključak o apelantovoj krivici, te da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata da je na bilo koji način došlo do povrede garancija utjelovljenih u pravično suđenje. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su ovi navodi o kršenju apelantovih prava neosnovani. Opisujući postupak ocjene dokaza, redovni sud je donio svoje zaključke o utvrđenoj apelantovoj krivici, koji se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim, niti na bilo koji način ukazuju na povredu načela in dubio pro reo. U odnosu na pitanje utvrđenih činjenica čini se da apelant u apelaciji, u suštini, samo izražava vlastito, drugačije viđenje činjenica i dokaza, a što ne pokreće pitanje pravičnosti postupka. Stoga, činjenica da apelant nije uspio sa svojim žalbenim prigovorima na način kako je on želio ne dovodi u pitanje pravičnost suđenja, niti u osporenim odlukama Ustavni sud nalazi bilo šta što bi ukazivalo na povredu prava na pravičan postupak.
39. Imajući u vidu sve zaključke u konkretnom slučaju, a koji se odnose na cjelokupni postupak protiv apelanta, te imajući u vidu veoma opširne i obimne apelantove navode koji su međusobno isprepleteni i u svojoj cjelokupnosti pokušavaju ukazati na kršenje apelantovog prava na pravičan postupak, Ustavni sud napominje da je sve navode ispitao prilikom donošenja odluke, ali ih ne smatra od značaja dodatno elaborirati jer ne nalazi da ostali navodi mogu na bilo koji način dovesti u pitanje pravičnost postupka protiv apelanta.
40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentirano obrazloženje o zaključcima do kojih su došli u pogledu apelantove krivice, te kada su na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog zakona.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević