Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1003/20 (Konjic-Trans d.o.o. Konjic)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1003/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1003/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Konjic-Trans d.o.o. Konjic, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Konjic- Trans d.o.o. Konjic protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 097067 19 Rev od 24. prosinca 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 097067 19 Pž 3 od 8.
svibnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 097067 16 Ps 3 od 25. listopada 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Konjic-Trans d.o.o. Konjic (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Dragan Mijanović odvjetnik iz Mostara, podnio je 17. ožujka 2020 godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 097067 19 Rev od 24. prosinca 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Ps 097067 19 Pž 3 od 8. svibnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 Ps 097067 16 Ps 3 od 25. listopada 2018. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženica (Općina Konjic) da na ime naknade štete izgubljene dobiti u vidu izgubljenoga prihoda isplati apelantu određeni iznos, i to određeni iznos na ime izgubljene dobiti u vidu izgubljenog prihoda prijevoza učenika osnovnih škola u razdoblju od 1. prosinca 2010. godine do 1. prosinca 2012. godine, određeni iznos na ime izgubljene dobiti u vidu izgubljenoga prihoda prijevoza putnika – đaka srednjih škola u razdoblju od 1. prosinca 2009. godine do 1. rujna 2011. godine, određeni iznos na ime izgubljene dobiti u vidu izgubljenoga prihoda prijevoza putnika – radnika, putnika na pijacu i ostalih putnika u razdoblju od 1. prosinca 2009. godine do 1. rujna 2011. godine, određeni iznos na ime izgubljene dobiti u vidu izgubljenoga prihoda prijevoza putnika na svim pravcima u razdoblju od 1. rujna 2011. godine do 1. prosinca 2012. godine, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud, suprotno prigovoru apelanta, ocjenu izvedenih dokaza izvršio sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku, cijeneći svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, te obrazloživši ocjenu svih dokaza relevantnih za utvrđivanje činjeničnoga stanja. Vrhovni je sud istakao da je drugostupanjski sud u razlozima svoje odluke pravilno zaključio da ocjena dokaza od strane prvostupanjskoga suda nije bila arbitrarna. Vrhovni je sud istakao da su pravilno nižestupanjski sudovi cijenili da ne postoji temelj za naknadu štete na temelju izgubljene dobiti koju bi apelant ostvario od prijevoza učenika i zaposlenika osnovnih škola u razdoblju od 1. prosinca 2010. godine do 1. prosinca 2012. godine, u okolnostima kada je tuženica sukladno zakonu raskinula ugovoru na kojemu apelant temelji ovo potraživanje. Vrhovni je sud istakao da je tuženica apelantu prije raskida ugovora uputila obavijest od 30. studenoga 2010. godine, kojom obavještava sve prijevoznike da je na temelju tendera zaključila nove ugovor o vršenju prijevoza učenika i uposlenika osnovnih škola, te da će se ti ugovori primjenjivati od 1. prosinca 2010. godine, dok će usluge prijevoza učenika i uposlenika na ostalim relacijama vršiti dotadašnji prijevoznici, do okončanja postupka za vršenje usluga prijevoza. Vrhovni je sud istakao da se obavijest od 30. studenoga 2010. godine odnosila na prestanak ugovornoga odnosa sa apelantom za prijevoz na relacijama koje su novim ugovorima dodijeljene drugim prijevoznicima, nakon provedenoga tendera sukladno Zakonu o javnim nabavkama, u kojemu postupku apelant nije dostavio kompletnu tendersku dokumentaciju. Vrhovni je sud istakao da, iako se obavijest odnosila na samo neke od relacija na kojima je prijevoz učenika i zaposlenika osnovnih škola obavljao apelant, apelant je 1. prosinca 2012. godine obustavio prijevoz učenika i uposlenika osnovnih škola na svim relacijama na kojima je do tada obavljao prijevoz. Vrhovni je sud istakao da je tuženica nakon toga aktom od 6. prosinca 2010. godine obavijestila apelanta da raskida ugovor o prijevozu učenika osnovnih škola na području Općine Konjic od 8. listopada 2004. godine. Vrhovni je sud istakao da je navedeni ugovor raskinut sukladno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbom ugovora iz čl. 9., koja predviđa pravo tuženice na raskid ugovora zbog višekratnoga neizvršavanja obaveza prijevoza od strane apelanta. Vrhovni je sud istakao da na naknadno provedenim tenderima za obavljanje prijevoza apelant nije niti sudjelovao, a odlukama Ureda za razmatranje žalbi BiH je utvrđeno da prilikom njihovoga provođenja nije bilo povreda Zakona o javnim nabavkama, pa ne postoji niti protupravna radnja tuženice, niti temelj po kojemu je apelant mogao očekivati stjecanje dobiti. Vrhovni je sud istakao da je protivno tvrdnjama apelanta pravilna pobijana odluka i u dijelu kojim se odbija tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog izgubljene dobiti na temelju ostaloga linijskoga prijevoza u razdoblju od 1. prosinca 2009. godine pa do 1. rujna 2011. godine. Vrhovni je sud istakao da iz utvrđenoga činjeničnoga stanja proistječe da je tuženica nakon stupanja na snagu Zakona o cestovnome prijevozu, pa sve do 1. rujna 2011. godine propustila izvršiti redovito i izvanredno usklađivanje redova vožnje, kao i da su pojedine linije koje je tuženica odobravala novim prijevoznicima u tome periodu, ulazile u zaštitna vremena na linijama na kojima je prijevoz obavljao apelant. Vrhovni je sud istakao bez obzira na navedeni propust tuženice, apelantu nije nastupila šteta. Naime, Vrhovni je sud naveo da je tuženica postupala sukladno odredbama tog zakona i podzakonskih akata, apelant niti ne bi ispunjavao uvjete za registraciju svojih redova vožnje, jer je jedan od uvjeta za usklađivanje i registraciju reda vožnje da prijevoznik ispunjava sve uvjete u pogledu plaćanja javnih prihoda. Vrhovni je sud istakao kako je tijekom prvostupanjskoga postupka utvrđeno da apelant nije izmirivao porezne obveze u spornome razdoblju, to mu tuženica, sve i da je u cijelosti postupala sukladno zakonu, ne bi mogla odobriti obavljanje linijskoga prijevoza. Vrhovni je sud istakao da su neutemeljeni prigovori apelanta koji se odnose na izgubljenu dobit za linijski prijevoz nakon 1. rujna 2011. godine, kada je donesen novi registar redova vožnje općinskih autobusnih linija Općine Konjic usklađenih u 2011. godini. Vrhovni je sud istakao da je ove navode apelant temeljio na prvostupanjskom rješenju Federalnoga upravnoga inspektora od 14. listopada 2011. godine, kojim je tuženici naređeno da ponište postupak uspostave registra redova voženja na općinskim autobusnim linijama pokrenutim obavještenjem – pozivom zainteresiranim prijevoznicima od 4. ožujka 2011. godine, te drugostupanjskome rješenju Federalnoga ministarstva pravde od 22. svibnja 2012. godine, kojim je odbijen priziv tuženice protiv prvostupanjskoga rješenja. Vrhovni je sud istakao da su navedeni akti poništeni presudom Kantonalnoga suda u Sarajevu od 25. kolovoza 2015. godine, te da je dakle, registar od 1. rujna 2011. i dalje na snazi, a njegova pravilnost i zakonitost nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenim pred nižestupanjskim sudovima. Vrhovni je sud istakao da se apelant nije niti prijavio za usklađivanje autobusnih linija po javnome obavještenju od 4. ožujka 2011. godine, dakle nije niti izrazio interes za obavljanje linijskoga prijevoza, pa ni po kojemu temelju nije mogao očekivati ostvarivanje dobiti za vršenje djelatnosti linijskoga prijevoza poslije 1. rujna 2011. godine.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, smatrajući da su redoviti sudovi „nepravilno cijenili izvedene dokaze i nisu shvatili prirodu spora i zahtjev apelanta“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovi činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojemu dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prizivu protiv prvostupanjske presude, te u reviziji protiv drugostupanjske presude, a koje navode su razmotrili Kantonalni sud i Vrhovni sud prilikom donošenja odluke o prizivu i reviziji, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučivanje u predmetnome slučaju. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena pobijana odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević