Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1066/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1066/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1066/20, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla podnesena protiv Presude Kantonalnoga sud u Tuzli broj 32 0 Rs 248007 16 Rsž od 20. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli broj 32 0 Rs 248007 15 Rs od 8. srpnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 20. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 248007 16 Rsž od 20. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Rs 248007 15 Rs od 8. srpnja 2016. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, obvezan je apelant da na račun Federalnoga zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje za tužitelje (S.D., N.M., M.K., B.L., E.I., I.O., S.T., K.M., F.K., S.B.) za određeno vremensko razdoblje izvrši uplatu dodatnih doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje na ime staža koji se računa sa uvećanim trajanjem, u iznosima bliže označenim u izreci prvostupanjske odluke.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je apelant u sudskim postupcima koji su prethodili ovomu, obvezan da tužiteljima na ime razlike plaće za određena vremenska razdoblja isplati određene iznose, te da na utvrđene razlike plaća tužiteljima uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje, bliže označeno u obrazloženju prvostupanjske odluke. Kantonalni je sud istakao da je apelant u prizivu ali i tijekom prvostupanjskoga postupka tvrdio da se u konkretnomu slučaju radi o presuđenoj stvari. Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno zaključio da se u konkretnomu slučaju ne radi o presuđenoj stvari, iz razloga što je u smislu odredbe čl. 196. st. 2. Zakona o parničnome postupku, sud vezan za sadržinu pravomoćno donesene presude u ranijoj parnici o istom zahtjevu i između istih stranaka. Kantonalni je sud istakao da je u konkretnomu slučaju sporna uplata doprinosa za mirovinsko invalidsko osiguranje za staž osiguranja sa uvećanim trajanjem, tj. beneficirani staž iz čl. 4. st. 1. toč. 1.2. Zakona o doprinosima. Kantonalni je sud istakao da su u prethodno okončanim postupcima, pravomoćnim presudama, tužiteljima dosuđene razlike plaća, te za isto sporno razdoblje kao i u ovoj predmetnoj stvari dosuđeni doprinosi za mirovinsko invalidsko osiguranje sa staž osiguranja sa efektivnim trajanjem iz čl. 4. st. 1. toč. 1.1. Zakona o doprinosima, iz čega jasno proistječe da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari sasvim druga vrsta doprinosa. Kantonalni je sud istakao da, s obzirom da je u ovoj pravnoj stvari riječ o dodatnim doprinosima za mirovinsko i invalidsko osiguranje na ime beneficiranoga staža, stoga se ne radi o presuđenoj stvari, bez obzira na činjenicu što se uplata ovih doprinosa zahtijeva za isto razdoblje i za istu utvrđenu razliku plaća. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je, polazeći od činjenice da među parničnim strankama nije sporno da su tužitelji u spornome razdoblju obavljali poslove sa beneficiranim radnim stažom, u cijelosti usvojio konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev tužitelja, pravilnom primjenom odredbi čl. 4. st. 1. toč. 1.2. i st. 2., čl. 5. st. 3., čl. 6., čl. 6a. i čl. 10. Zakona o doprinosima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo kada su obvezali apelanta da tužiteljima shodno Zakonu o doprinosima isplati doprinose na ime beneficiranoga radnoga staža, jer smatra da se radi o presuđenoj stvari.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da apelant ima status javne tvrtke, Ustavni sud podsjeća da one ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenome postupku i tko ima presudu bilo kojega suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. Sukladno tomu, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, osobito u pogledu navoda apelanta da se radi o presuđenoj stvari, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje redovitih sudova, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o doprinosima. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene pobijane odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević