Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-228/20 (Z. Š.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Likvidacija
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-228/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-228/20, rješavajući apelaciju Zijada Šušića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Zijad Šušić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 L 561323 19 Pž od 25. rujna 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 L 561323 16 L od 26. veljače 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zijad Šušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Velida Mezetović odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 17. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 L 561323 19 Pž od 25. rujna 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 L 561323 16 L od 26. veljače 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, određena je nagrada apelantu u određenom bruto iznosu za obavljanje poslova likvidatora za razdoblje od 30. listopada 2017. godine, pa do 26. veljače 2019. godine, a koja isplata po rješenju se ima knjižiti na teret troškova likvidacionog postupka.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je rješenjem iz 2016. godine određeno da će se nad imovinom predlagatelja (Privredno društvo za montažu, proizvodnju i inženjering "UNIMONT" d.d. Sarajevo) provesti likvidacijski postupak, te da je sud 30. listopada 2017. godine donio rješenje kojim je apelant imenovan za likvidatora, budući da je dotadašnji likvidator preminuo. Dalje je naveo da je predmet pobijanog rješenja nagrada za obavljene poslove likvidatora a ne naknada troškova za te poslove. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da prema članku 25. stavak 4. Zakona o stečajnom postupku, likvidator ima pravo na nagradu, koja se određuje u skladu sa odredbom članka 237. tog Zakona, kojim se pak propisuje da visinu naknada, odnosno nagrada rješenjem određuje likvidacioni sudija uzimajući u obzir opseg poslova i rad, te vrijednost imovine. Također, ukazao je da su člankom 4. Pravilnika o naknadama i nagradama vještaka, privremenog stečajnog upravitelja, stečajnog upravitelja i članova odbora povjerilaca u stečajnom postupku, propisani identični kriteriji prilikom odmjeravanja nagrade, u konkretnom slučaju likvidatoru (opseg poslova i rad, te vrijednost imovine stečajne mase), s tim da iznos mjesečnog predujma nagrade ne može biti manji od prosječne mjesečne neto plate, niti veći od dvije prosječne mjesečne neto plate ostvarene u Federaciji BiH. Dakle, naveo je da proizilazi da će sud u svakom pojedinačnom predmetu cijeniti sve okolnosti slučaja, prilikom odmjeravanja nagrade, kao i da će cijeniti hoće li odrediti mjesečnu nagradu likvidatoru tzv. „plaću" ili ne (u kojem slučaju je limitirana kriterijom „prosječne neto plaće ostvarene u Federaciji BiH“). U pogledu toga, je istakao da je nagrada likvidatoru određena za razdoblje od dana imenovanja do dana donošenja rješenja 26. veljače 2019. godine, što znači da je sud odredio jednokratnu visinu nagrade, za određeni period, odnosno da se nije opredjelio za mjesečni predujam nagrade. Pri tome je ukazao da je prvostupanjski sud imao u vidu opseg poslova i rad koji su nužni u ovom likvidacijskom postupku, a koji prema mišljenju Kantonalnog suda predstavljaju uobičajene radnje u likvidacijskom postupku. Naime, kao što je navedeno i u apelantovoj žalbi, naveo je da su se aktivnosti u bitnom odnosile na ulaganje podnesaka, obavjesti i izvještaja, pregledu imovine, aktivnosti vezanih za prodaju dijela imovine, sudjelovanje u sudskim postupcima kao u ovom predmetu, sačinjenja odgovora na žalbe. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je naveo da se nije radilo o specifičnim radnjama i radnjama velikog opsega, odnosno da poduzete radnje nisu zahtjevale svakodnevni angažman, u punom radnom vremenu.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantoanlnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević