Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1168/20 (Z.G.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1168/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1168/20, rješavajući apelaciju Z. G., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Z. G.
protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 58 0 Rs 081988 19 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 081988 15 Rsž od 20. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 081988 11 Rs od 1. septembra 2015. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Z. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 26. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 081988 19 Rev od 8. januara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 081988 15 Rsž od 20. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 081988 11 Rs od 1. septembra 2015. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 58 0 Rs 081988 11 Rs od 1. septembra 2015. godine obavezan je tuženi (Hercegovačko-neretvanski kanton) da apelantu isplati određene novčane iznose na ime naknade za ishranu, regres i jubilarnu nagradu, dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta za isplatu razlike plate i pripadajućih doprinosa, te je obavezan tuženi da apelantu nadoknadi troškove postupka u određenom novčanom iznosu. U obrazloženju presude, Općinski sud je naveo da je odredbama člana 74. stav (1) Zakona o policijskim službenicima Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Zakon o policijskim službenicima) propisano da se unapređenje policijskog službenika u viši čin vrši isključivo prema smjernicama i u proceduri propisanoj navedenim zakonom i propisom o proceduri za unapređenje koji donosi ministar na prijedlog policijskog komesara. Zatim, da je odredbama člana 75. navedenog zakona, između ostalog, propisano da policijski službenik dobiva naredni viši čin kad se ispune svi uslovi, među kojima je i uslov da policijski službenik ima preporuku Komisije za unapređenje, te da navedena komisija pri davanju preporuke vodi računa da policijski službenik ispunjava sve kriterije, među kojima su: da je proveo zakonom propisano vrijeme u prethodnom činu i da je bio ocijenjen ocjenom "dobar" ili višom ocjenom za svoj rad u posljednje tri godine. Općinski sud je dalje ukazao da je odredbama člana 78. Zakona o policijskim službenicima propisano da policijski službenik čiji je rad u prethodne tri godine ocijenjen najvećom ocjenom, koji je postigao izvanredne rezultate i značajno doprinosio povećanju sigurnosti u BiH i sigurnost njezinih građana, te koji je u trenutnom činu proveo najmanje pola vremena propisanog za stjecanja višeg čina i koji ispunjava uslove iz člana 75. ovog zakona, može biti unaprijeđen u sljedeći viši čin, a sve slučajeve posebnog unapređenja razmatra komisija za unapređenje, dok odluku o posebnom unapređenju donosi policijski komesar na osnovu prijedloga ove komisije. Općinski sud je naveo da je odredbama člana 6. Uredbe o činovima policijskih službenika Hercegovačko-neretvanskog kantona propisano da se izuzetno policijski službenik koji je proveo najmanje tri godine na radu u Upravi policije i stekao viši stepen školske spreme, može prijaviti za dodjelu čina mlađeg inspektora i rasporediti na odgovarajuće slobodno radno mjesto, bez upućivanja na probni rad, u skladu sa uslovima i u postupku koji je propisan Zakonom. Općinski sud je ukazao da iz navedenih odredbi proizilazi da se unapređenje policijskog službenika u viši čin vrši isključivo prema smjernicama i u naprijed propisanoj posebnoj proceduri za unapređenje. Općinski sud je dalje naveo da je članom 61. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji Ministarstva unutrašnjih poslova Hercegovačko-neretvanskog kantona za radno mjesto na koje je raspoređen apelant propisan čin stariji narednik, a rješenjem od 12. marta 2009. godine apelantu je određen platni razred i koeficijent za čin stariji narednik. Općinski sud je naveo da apelant traži razliku plate na osnovu čina, a preduslov za osnovanost zahtjeva je postavljanje apelanta u čin mlađi inspektor. Općinski sud je ukazao da u predmetnom postupku sud nema ovlašćenja pune jurisdikcije, jer sud ne može apelantu odrediti pripadajući čin, već se isti određuje po propisanoj proceduri.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog izjavljenim protiv presude Općinskog suda od 1. septembra 2015. godine, Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 Rs 081988 15 Rsž od 20. marta 2019. godine odbio žalbu apelanta kao neosnovanu, dok je žalbu tuženog djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u odnosu na jubilarnu nagradu tako što je odbio zahtjev apelanta za isplatu jubilarne nagrade, dok je u ostalom dijelu žalbu tuženog odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Odlučujući o reviziji apelanta izjavljenoj protiv presude Kantonalnog suda od 20. marta 2019. godine, Vrhovni sud je reviziju djelimično usvojio, pobijanu presuda preinačio u odluci o jubilarnoj nagradi tako da je žalbu tuženog odbio i potvrdio prvostepenu presudu za dosuđenu jubilarnu nagradu, dok je u ostalom dijelu reviziju odbio. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da je tačno da je apelant na održanoj glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje dijela plate zbog razlike u činu za period od 1. januara 2011. godine do 30. juna 2011. godine, što je prvostepeni sud primio na znanje. Vrhovni sud je ukazao da kod takvog stanja stvari prvostepeni sud nije mogao meritorno odlučivati ni pozivom na zastarjelost, ali da se u konkretnom slučaju ne radi o prekoračenju tužbenog zahtjeva koji je u tom dijelu odbijen (nije dosuđeno više nego što je traženo ili ono što nije traženo), tako da takvo pogrešno postupanje nije imalo za posljedicu donošenje nezakonite presude. Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena prvostepenog suda da o dodjeli većeg čina odlučuje nadležna komisija u propisanoj proceduri i da takva odluka ima konstitutivno dejstvo, tako da sud po tom pitanju nema ovlašćtenje pune jurisdikcije jer apelant nije postavljen u čin mlađi inspektor (u kojem slučaju bi imao pravo na pripadajuću platu u odnosu na sadašnji čin stariji narednik). Vrhovni sud je naveo da u pogledu obrazloženja za ovaj dio odbijajućeg tužbenog zahtjeva (za isplatu razlike plate po osnovu pripadajućeg višeg čina samo po subjektivnom uvjerenju apelanta i isplatu pripadajućih doprinosa za PIO) upućuje na razloge koje je iznio prvostepeni sud kao jasne, potpune i pravilne. Apelacioni navodi
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje, te prava na pristup sudu, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te navodi da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je na održanoj glavnoj raspravi pred prvostepenim sudom povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje dijela plate zbog razlike u činu za period od 1. januara 2011. godine do 30. juna 2011. godine, te da je prvostepeni sud meritorno odlučujući o navedenom zahtjevu donio nezakonitu presudu. Apelant takođe smatra da je njegovo pravo na veći čin ustanovljeno Uredbom o činovima policijskih službenika Hercegovačko-neretvanskog kantona, pa je stoga odluka o dodjeli čina deklaratornog karaktera, te je redovni sud neosnovano i pogrešno odbio njegov tužbeni zahtjev, uz pogrešnu primjenu navedene uredbe.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o policijskim službenicima, u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, nesporno je da je apelantu omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuje pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne presude, te su, stoga, neosnovani njegovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević