Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-381/20 (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Invalid
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-381/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-381/20, rješavajući apelaciju JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o.
Tuzla protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 253923 16 Rs od 13. studenog 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 253923 15 Rs od 13. travnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnici "Kreka" d.o.o. Tuzla iz Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, podnio je 29. siječanja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 253923 16 Rs od 13. studenog 2019. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Rs 253923 15 Rs od 13. travnja 2016. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužiteljici (E.K.) na ime neisplaćenog dijela naknade zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu isplati određeni novčani iznos, sa zateznom zakonskom kamatom.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je pred prvostupanjskim sudom utvrđeno da je tužiteljici kao zaposlenici apelanta rješenjem Federalnog zavoda PIO/MIO, utvrđena invalidnost II. kategorije zbog bolesti, slijedom čega je tužiteljica raspoređena na poslove tehničkog operata odgovarajuće preostaloj radnoj sposobnosti. Kantonalni sud je ukazao da prema sadržini odredbe članka 75. stavak 1. točka 4. Zakona o PIO, zaposlenik-osiguranik kod koga je utvrđena II. kategorija invalidnosti ima pravo na naknadu zbog manje plaće na drugom odgovarajućem poslu, a koja naknada se određuje u visini razlike između valorizirane prosječne mjesečne plaće koju je osiguranik ostvario u godini osiguranja koja prethodi godini u kojoj je nastala invalidnost i prosječne mjesečne plaće koju on ostvaruje na drugom poslu, na koji je nakon toga raspoređen, odnosno zaposlen, kako to proizilazi iz sadržine odredbe članka 78. stavak 1. Zakona o PIO. S tim u vezi, naveo je da je prvostupanjski sud donio odluku pravilnom primjenom članka 75. i 78. Zakona o PIO, prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji se sukladno određenom predmetu vještačenja precizno izjasnio koliko iznosi razlika obračunate naknade. Također, naveo je da se pravilnost prvostupanjske presude ne može dovesti u sumnju apelantovim prigovorima da je u spornom periodu zbog proglašenog vanrednog stanja uslijed poplava i smanjenja proizvodnje uglja bila je ugrožena finansijska situacija apelanta, zbog čega je došlo do smanjenja plaća svih zaposlenika, pa je i tužiteljici isplaćivana manja naknada kao invalidu II. kategorije. Naime, Kantonalni sud je ukazao da apelant ovim navodima nije ni nastojao osporiti postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice, već je samo istrajavao na navodima da je tužiteljici u označenom spornom razdoblju pravilno obračunata i isplaćena predmetna naknada u skladu sa relevantnim Zakona o PIO, sto je u suprotnosti sa sadržinom dostavljenog pismenog nalaza i usmenog izjasnjenja vještaka ekonomske struke, koji je u cijelosti odgovorio danim zadacima vjestačenja po prijedlogu tužiteljice (čemu se apelant nije protivio). Pri tome je naveo da vještak prilikom utvrđivanja razlike između pripadajuće naknade i isplaćene naknade tužiteljci kao invalidu II. kategorije, nije ni uzimao u obzir odluke apelanta o umanjenju koeficijenta valorizacije za invalide II. kategorije, jer to nije ni bilo određeno u predmetu i opsegu vještačenja.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. S obzirom na to da je apelant javno poduzeće, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević