Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-895/20 (B. A.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-895/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-895/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Bahrudin Arifović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Bahrudin Arifović protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli broj 33 0 K 068766 19 Kž od 5. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Živinicama broj 33 0 K 068766 16 K od 29. svibnja 2019.

godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Bahrudin Arifović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, podnio je 9. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 068766 19 Kž od 5. prosinca 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 068766 16 K od 29. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, apelant je oglašen krivim zbog kaznenoga djela Teška tjelesna ozljeda iz čl. 172. st. 1. u svezi s čl. 28. Kaznenoga zakona (u daljnjem tekstu: KZ), za koje mu je sud primjenom navedene zakonske odredbe i uz primjenu čl. 7., čl. 42., čl. 49., čl. 60. st. 2. i čl. 62. st. 1., st. 2. i st. 3. KZ izrekao uvjetnu osudu, kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, i istodobno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravomoćnosti presude ne učini novo kazneno djelo.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da se neutemeljeno prizivom apelanta prigovara da je izreka prvostupanjske presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, odnosno da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Kantonalni je sud istakao da su u činjeničnome opisu izreke pobijane presude navedene sve činjenice i okolnosti, iz kojih proistječe da je apelant bio svjestan svojih radnji i da je htio oštećenu (H.M.) teško tjelesno ozlijediti, na način da je zamahnuo lopatom da je udari po glavi, pa iako je kod oštećene nastupila laka tjelesna ozljeda, prvostupanjski je sud, imajući u vidu sredstvo kojim je oštećenoj nanesena tjelesna povreda, način i intenzitet nanošenja iste i namjeru apelanta, pravilno utvrdio pravnu kvalifikaciju, da se radilo o kaznenome djelu teška tjelesna ozljeda u pokušaju. Kantonalni je sud istakao da su neutemeljeni prizivni prigovori apelanta da je prvostupanjski sud tijekom postupka počinio bitnu povredu odredaba kaznenoga postupka iz čl. 312. st. 1. toč. d) Zakona o kaznenom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), i da je povrijedio pravo na obranu, na način što je prilikom direktnoga ispitivanja oštećene, uskratio direktna pitanja branitelju apelanta prilikom unakrsnog ispitivanja oštećene, bez obzira što su ova pitanja izlazila iz okvira direktnoga ispitivanja. Kantonalni je sud istakao da je u smislu odredbe čl. 277. st. 1. ZKP oštećenu ispitivao postupajući tužitelj, dok je u unakrsnom ispitivanju oštećenu ispitivao branitelj apelanta, tako da su se njegova pitanja i morala ograničavati na pitanja koja su prethodno postavljena tijekom ispitivanja od postupnog tužitelja, koji ju je i pozvao za svjedoka, ali da je branitelj apelanta u okviru unakrsnoga ispitivanja oštećenoj mogao postavljati i pitanja u korist vlastitih tvrđenja. Kantonalni je sud istakao da priziv ne daje obrazloženje da li bi se uskraćena pitanja odnosila u korist vlastitih tvrđenja. Kantonalni je sud istakao da nasuprot prizivnim navodima apelanta, iz obrazloženja pobijane presude proistječe da je sve dokaze koji su izvedeni na glavnome pretresu, prvostupanjski sud savjesno cijenio i to svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima, i na temelju takve ocjene izveo pravilne zaključke o dokazanosti relevantnih činjenica vezanih za ovo kazneno djelo, sukladno čl. 296. st. 2. ZKP. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud apelantu odmjerio kaznu u granicama koje su propisane za to kazneno djelo, imajući pri tome u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud od olakotnih okolnosti našao da je apelant stariji od 60 godina, da je obiteljski čovjek, da je nezaposlen, te da je od izvršenja kaznenoga djela prošlo više od četiri godine, dok je kao otegotnu okolnost cijenu povredu zaštićenoga dobra, da je oštećena ženska osoba starosti preko 70 godina. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud, imajući u vidu sve navedene okolnosti, izrekao uvjetnu osudu kojom je apelantu utvrđena kazna, sa rokom provjeravanja od dvije godine, te da je ova kazna adekvatna kazneno-pravna sankcija, sa kojom će se u cijelosti ostvariti srha kažnjavanja iz čl. 42. KZ.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na život, pravo na osobnu slobodu i sigurnost), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni Kaznenoga zakona niti Zakona o kaznenome postupku. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-895/20 (B. A.) | Sudska praksa | Aktio