Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3321/18 (M. D.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalid
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Otkaz
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 94
- Zakon o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o radu
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu
- Zakon o radu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-3321/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3321/18, rješavajući apelaciju Merime Delić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Merime Delić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 413843 15 Rsž od 19. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Merima Delić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija Paponja-Bunoza iz Mostara, podnijela je 13. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 413843 15 Rsž od 19. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Konzuma d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 30. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 13. januara 2020. godine, tuženi 21. januara 2020. godine i Općinski sud 22. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 413843 14 Rs od 30. oktobra 2014. godine usvojen je apelanticin tužbeni zahtjev i poništena Odluka tuženog o otkazu ugovora o radu apelantici broj 458/13 od 11. septembra 2013. i Odgovor na žalbu tuženog broj 5255/13 od 27. septembra 2013. godine, obavezan je tuženi da apelantici na ime naknade plaće za period od 1. septembra 2013. do 31. maja 2014. godine isplati ukupan iznos od 3.766,43 KM sa zakonskim zateznim kamatama, i to u presudi precizirani iznos za svaki mjesec, uspostavi apelantici radno-pravni status te joj uplati i doprinose za PIO za navedene periode. Presudom je tuženi obavezan da apelantici naknadi troškove postupka precizirane u presudi.
6. U obrazloženju je navedeno da je apelantica 25. februara 2014. godine podnijela tužbu protiv tuženog kojom je tražila da se ponište navedena odluka i odgovor tuženog, da joj se isplati naknada plaće za precizirani period i uplate doprinosi za PIO te da joj se uspostavi radno-pravni status kod tuženog. U vezi s tim je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je apelantica bila zaposlenica tuženog po ugovoru o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu prodavača i počev od 1. marta 2009. godine. Utvrđeno je i da apelantica nakon 28. augusta 2013. godine do otkazivanja ugovora nije dolazila na posao, kao što nije ni ranije dolazila jer je bila na dužem bolovanju, ali da joj nakon 28. augusta 2013. godine bolovanje nije produženo, nisu joj izdate doznake, kao ni nalaz ni mišljenje ljekarskog konzilija. Utvrđeno je da se apelantica pismenim putem, na obrascu izjašnjenja o povredi radne dužnosti od 11. septembra 2013. godine, obratila tuženom navodeći da se više puta obraćala svojim nadređenim s obavještenjem da joj je rješenjem PIO od 13. maja 2013. godine utvrđena invalidnost II kategorije i da je potrebno da je rasporede na odgovarajuće radno mjesto u skladu s navedenim rješenjem, ali da je svaki taj zahtjev bio bezuspješan. Nadalje je utvrđeno da se apelantici navedenim rješenjem PIO priznaje pravo na raspoređivanje na druge odgovarajuće poslove koji ne iziskuju kontakt s alergenima zbog kojih je i proglašena invalidom II kategorije.
7. Nadalje je utvrđeno i da je protiv navedenog rješenja od 13. maja 2013. godine tuženi podnio žalbu Fondu PIO, koji je donio rješenje od 12. decembra 2013. godine kojim je žalbu odbio i utvrdio da se mijenja osporeno rješenje tako što apelantici počev od 1. januara 2014. godine prestaju prava iz invalidskog osiguranja priznata po osnovu II kategorije invalidnosti jer je potrebno izvršiti alergo testiranja i druge preglede bez kojih se rješenje nije ni moglo donijeti, zbog čega ne postoji zakonski osnov za priznavanje prava iz invalidskog osiguranja po tom osnovu u smislu člana 22. u vezi sa članom 21. Zakona o PIO. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da se iz provedenih dokaza može zaključiti da apelantica i prije 28. augusta 2013. godine nije dolazila na posao, niti je opravdala odsustvo, ali da odluka tuženog koja se osporava, odnosno njena izreka ne sadrži način, mjesto i vrijeme izvršenja povrede radne obaveze zbog koje je apelantici otkazan ugovor o radu.
8. Prema obrazloženju Općinskog suda, izreka treba da sadrži navođenje teže povrede radne obaveze kako je utvrđeno članom 13. alineja 39. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tuženog kao „neopravdano izostajanje ili izostajanje bez izričitog odobrenja svog nadređenog s radnog mjesta od dva radna dana uzastopno ili tri radna dana s prekidom u toku jedne kalendarske godine“. Prema tumačenju odredbe člana 94. Zakona o radu, koje je u sudskoj praksi Kantonalnog suda u Sarajevu prihvaćeno, kako je obrazložio Općinski sud, izreka je morala sadržavati činjenice na kojima se zasniva navodna povreda radne dužnosti, mjesto, način i vrijeme njenog izvršenja, odnosno razloge zbog kojih se zaposlenik smatra odgovornim, pa da mu se izrekne otkaz ugovora o radu, bez otkaznog roka. Navedeno je da je to razlog zbog kojeg taj sud smatra da formalno-pravno odluka ne ispunjava uvjete zakonitosti. Osim toga, obrazloženo je da je članom 51. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tuženog propisan sadržaj prvostepenog disciplinskog rješenja i određeno da izreka može da sadrži lične podatke zaposlenika, odluku o odgovornosti, činjenični opis radnje i pravnu kvalifikaciju povrede radne dužnosti, vrstu disciplinske mjere, vrijeme trajanja i način izvršenja. Prema mišljenju tog suda, konkretna izreka ne sadrži ove podatke, pa je tuženi propustio postupiti u skladu s vlastitom regulativom u pogledu forme. Općinski sud je obrazložio da to što navedena odredba člana 51. sadrži termin „može sadržavati“, a ne „mora sadržavati“ ili „sadrži“, prema njegovom shvaćanju, podrazumijeva da se radi o obaveznim sastojcima, dakle kao obaveznom sadržaju jer bi u suprotnom, da disciplinsko rješenje ne sadrži uvod, izreku i obrazloženje bilo u potpunosti suprotno odredbi člana 94. Zakona o radu, koja je, prema mišljenju tog suda, prinudnog karaktera. Općinski sud je istakao i da je u postupku stekao utisak da je tuženi, nakon što je apelantica proglašena invalidom II kategorije (a koje pravo joj je prestalo donošenjem drugostepenog rješenja od 12. decembra 2013. godine, a počev od 1. januara 2014), postupao tendenciozno, ignorirao apelanticine pozive od juna do septembra 2013. godine da je se rasporedi na odgovarajuće poslove, namjerno se pozivajući na očekivanu konačnost rješenja Fonda PIO. Obrazloženo je i da je namjera tuženog bila upravo takva dokaz je, prema mišljenju tog suda, nepozivanje apelantice na posao, odnosno na poslove koji ne podrazumijevaju rad s alergenima (iritansima). Općinski sud je obrazložio da je tačno da je apelantici omogućeno pravo na odbranu – pozvana je dati pismenu izjavu, decidirano su joj navedene, opisane povrede radne dužnosti koje joj se stavljaju na teret, međutim u duhu načela disciplinskog postupka iz odjela II Pravilnika apelantica nije obaviještena da se može braniti uz pomoć branioca, da na raspravu može pozvati i predstavnika Sindikata.
9. Općinski sud je naveo da sve ovo govori u prilog uvjerenju suda da je učešće Sindikata radnika trgovine i uslužnih djelatnosti BiH bilo sve samo ne suštinsko, na koji način je tuženi nastojao izmanipulirati obavezu koju propisuje član 67. Zakona o radu, a kojom odredbom je propisana saglasnost vijeća zaposlenika ili sindikata za otkazivanje ugovora zaposleniku kod kojeg postoji smanjena radna sposobnost koja je kod tužiteljice postojala u momentu donošenja sporne odluke. Prema mišljenju tog suda, poslodavac obavezu omogućavanja zaposlenicima da organiziraju vijeće zaposlenika ili svoju sindikalnu podružnicu ne može zamijeniti traženjem ad hoc „mišljenja“ od Sindikata upitne legitimnosti. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
10. Protiv navedene presude tuženi je podnio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 413843 15 Rsž od 19. marta 2018. godine žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova prevoza. U obrazloženju presude je navedeno da činjenično utvrđenje jasno pokazuje da je tuženi donio Odluku o otkazu ugovora o radu broj 4853/13 od 11. septembra 2013. godine kojim se apelantici, koja je bila raspoređena na radno mjesto prodavača, zaključno sa 28. augustom 2013. godine otkazuje ugovor o radu zbog teže povrede radne dužnosti – neopravdano izostajanje ili izostajanje bez izričitog odobrenja s radnog mjesta od dva dana uzastopno ili tri radna dana s prekidom u toku jedne kalendarske godine. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je s tužiteljicom zaključen ugovor o radu na neodređeno vrijeme, da ona počev od 29. augusta 2013. godine ne dolazi na posao, da do dana donošenja te odluke nije opravdala svoj izostanak s radnog mjesta. Navedeno je da ju je tuženi 9. septembra 2013. godine u pisanoj formi pozvao da odmah po prijemu poziva obavijesti područnog voditelja prodavnice broj 143, kao i Sektor ljudskih resursa o razlozima zbog kojih ne dolazi na posao i dostavi odgovarajuće dokaze o tome, s upozorenjem da neopravdano izostajanje s posla predstavlja težu povredu radne dužnosti te da će se neodazivanje zaposlenika na poziv smatrati odricanjem od prava na odbranu u postupku utvrđivanja njegove disciplinske odgovornosti. Navedeno je i da apelantica, u navedene dane kada nije dolazila na posao, niti je bila privremeno nesposobna za rad zbog bolesti, odnosno da nije imala opravdan razlog za takvo izostajanje s posla.
11. Kako je obrazložio Kantonalni sud, neopravdani izostanak s posla, kao u ovom slučaju, odredbom člana 13. tačka 39. Pravilnika o disciplinskoj odgovornosti tuženog je propisan kao teža povreda radne dužnosti zbog koje, u smislu člana 88. Zakona o radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu. Obrazloženo je da je, imajući u vidu sve okolnosti slučaja i karakter počinjenih povreda radne dužnosti, sporna odluka o otkazu ugovora o radu od 11. septembra 2013. godine, prema mišljenju tog suda, pravilna i zakonita. Kantonalni sud je naveo da je nepravilan stav prvostepenog suda da sporna odluka o otkazu ne ispunjava formalno-pravne uvjete zakonitosti u smislu člana 94. Zakona o radu jer njena izreka ne sadrži način, mjesto i vrijeme izvršenja povrede radne obaveze zbog koje je apelantici otkazan ugovor o radu. U vezi s tim je navedeno da je odredbom člana 94. stav 1. Zakona o radu propisano da se otkaz daje u pismenoj formi. Poslodavac je obavezan (član 94. stav 2) u pismenoj formi obrazložiti otkaz zaposleniku. Ovom odredbom, prema obrazloženju tog suda, izričito je regulirano da, bez obzira na osnov zbog kojeg se daje otkaz, otkaz mora biti u pismenoj formi i mora biti obrazložen, te da obrazloženje sadrži razloge otkaza, kao i zakonske odredbe na kojima se otkaz zasniva. Prema tome, kako je obrazložio Kantonalni sud, pošto je ovom odredbom određeno da odluka o otkazu mora biti u pismenoj formi i sadržavati razloge otkaza, a ne i da izreka te odluke mora sadržavati način i mjesto izvršenja povrede radne obaveze, to se stav iz pobijane presude pokazuje nepravilnim te je iz tih razloga donio presudu kao u dispozitivu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
12. Apelantica smatra da su joj osporenom presudom prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. Smatra i da je postupak pred Kantonalnim sudom predugo trajao jer je okončan nakon tri godine i pet mjeseci iako je po prirodi hitan. Navodi da Kantonalni sud nije uzeo u obzir da je shodno Zakonu o radu imala pravo da odbije da radi na radnom mjestu za koje je utvrđeno da šteti njenom zdravlju i da ona nije odbijala da radi nego je tražila da bude raspoređena na drugo radno mjesto. Nadalje navodi da je rješenje Fonda PIO kojim joj je dodijeljen drugi stepen invalidnosti izmijenjeno jer njeno liječenje još nije bilo završeno, što znači da je bila nesposobna za rad te da taj sud nije vodio računa da prilikom donošenja odluke o otkazu tuženi nije konsultirao sindikalnu organizaciju. Smatra da je nepravilan stav drugostepenog suda da je sporna odluka o otkazu formalno-pravno podobna s obzirom na to da je obavezno u izreci navesti radnju i vrijeme počinjene povrede radne dužnosti, a da to sporna odluka ne sadrži, te da je sama presuda kontradiktorna prvostepenoj jer je naznačen pogrešan period za koji je tražena naknada plaće i pogrešan iznos dosuđenih troškova postupka. Apelantica traži da joj Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 2.000,00 KM i naknadu za troškove advokata i sastavljanja apelacije u iznosu od 900,00 KM.
b)Odgovor na apelaciju
13. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelantica poziva te da apelaciju treba odbiti.
14. Općinski sud je naveo hronologiju postupka i istakao da je apelantici prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku pred Kantonalnim sudom.
15. Tuženi je naveo da su apelanticine tvrdnje neosnovane jer rješenje o priznavanju prava na invalidnost nije bilo pravomoćno te tuženi nije bio u obavezi po njemu postupiti. V.Relevantni propisi
16. U Zakonu o radu („Službene novine FBiH“ br. 43/99, 32/00 i 29/03), koji je primijenjen u ovom slučaju, relevantne odredbe glase:
Član 50.
Zaposlenik ima pravo da odbije da radi ako mu neposredno prijeti opasnost po život i zdravlje zbog toga što nisu provedene propisane mjere zaštite na radu i o tome je dužan odmah obavijestiti inspekciju rada kantona.
Član 66. stav 1.
Ako nadležna zdravstvena ustanova ocijeni da kod zaposlenika postoji smanjena radna sposobnost ili neposredna opasnost od nastanka invalidnosti, poslodavac mu je dužan u pismenoj formi ponuditi druge poslove za koje je zaposlenik sposoban.
Član 88. stav 1.
Poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku, bez obaveze poštivanja otkaznog roka, u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup, ili za težu povredu radnih obaveza iz ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos.
Član 94.
Otkaz se daje u pismenoj formi.
Poslodavac je obavezan, u pismenoj formi, obrazložiti otkaz zaposleniku.
Otkaz se dostavlja zaposleniku, odnosno poslodavcu kojem se otkazuje.
17. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 413843 15 Rsž od 19. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 19. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 13. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica pobija navedenu presudu, tvrdeći da su tom presudom prekršena njena prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
25. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi zaštite prava iz radnog odnosa. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
26. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
27. Apelantica smatra da je postupak pred Kantonalnim sudom trajao prekomjerno dugo. Međutim, Ustavni sud, shodno svojoj praksi, ispituje navode o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku o odnosu na cjelokupan postupak, a ne samo neke njegove faze. Zbog toga je ukupan period koji će Ustavni sud ispitati period od podnošenja tužbe 25. februara 2014. godine do donošenja presude Kantonalnog suda 19. marta 2018. godine, dakle period od četiri godine i jedan mjesec.
28. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud donio prvostepenu presudu u roku od osam mjeseci, dok je postupak pred Kantonalnim sudom trajao tri godine i pet mjeseci. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radilo o parničnom postupku u vezi sa zaštitom prava iz radnog odnosa, koji je po prirodi hitan, te da se u konkretnom slučaju nije radilo o posebno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali raspraviti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je, istina, postupak pred Kantonalnim sudom trajao više od tri godine, ali da, posmatrajući ukupan postupak koji je na dvije sudske instance okončan za nešto malo više od četiri godine, te imajući u vidu da se apelantica s ovim navodima obratila Ustavnom sudu tek nakon okončanja predmetnog postupka, ne može se smatrati da je takav postupak prešao granice „razumnog roka“. Zbog toga Ustavni sud smatra da su ovi apelanticini navodi neosnovani.
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao jednog od segmenata tog prava.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
30. Ustavni sud zapaža da apelantica osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da je njom proizvoljno primijenjeno materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
32. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u osporenoj presudi, suprotno apelanticinim navodima, dao jasno i argumentirano obrazloženje zašto je trebalo preinačiti prvostepenu presudu i odbiti apelanticin tužbeni zahtjev pri tome se pozivajući na relevantne odredbe propisa citiranih u prethodnim tačkama ove odluke. Ustavni sud zapaža da iz činjenica predmeta proizlazi da je apelantica neopravdano odsustvovala s rada tri dana i više i da navedeno, kako je to i obrazloženo, predstavlja težu povredu radne dužnosti, zbog čega joj je i otkazan ugovor o radu u skladu s odredbama Zakona o radu i Pravilnika, te da navedena odluka o otkazu ispunjava uvjete iz člana 94. Zakona o radu. Dovodeći navedeno u kontekst s relevantnim zakonskim odredbama citiranim u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo u odnosu na ova pitanja. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža i da, suprotno apelanticinim navodima, iz činjenica predmeta proizlazi da je pri donošenju odluke o otkazu tuženi konsultirao sindikalnu organizaciju, da predmetno rješenje o proglašenju apelantice invalidom II kategorije, koje je zbog nepravilnosti prilikom donošenja i izmijenjeno i apelantici ukinut status invalida, nije bilo pravomoćno u to vrijeme, te da član 50. Zakona o radu ne daje u takvoj situaciji, odnosno ni u kakvoj situaciji, pravo radniku da ne dolazi na posao, već da može odbiti da obavlja određene zadatke. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi neosnovani.
33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava.
Pravo na imovinu
34. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica kršenje navedenog prava, u suštini, veže za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte tog prava, Ustavni sud smatra da su, također, neosnovani i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
35. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je predmetni postupak, koji je hitne prirode i u kojem nije bilo potrebno razmotriti naročito složena pravna i činjenična pitanja, na dvije sudske instance trajao ukupno četiri godine i mjesec dana i kada se apelantica s navodima o nerazumno dugom trajanju postupka obratila tek nakon što je postupak okončan.
36. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava kada nema ništa što bi ukazivalo da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo kada je preinačio nižestepenu presudu i odbio apelanticin tužbeni zahtjev jer je utvrđeno da odluka o otkazu ugovora o radu ispunjava formalne uvjete propisane Zakonom o radu i kada je apelantica neopravdano odsustvovala s posla više od tri dana, što predstavlja težu povredu radne dužnosti.
37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica kršenje tog prava vezuje za navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, a Ustavni sud je utvrdio da to pravo nije proizvoljno primijenjeno.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević