Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1151/20 (F. M.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
- Djelotvoran pravni lijek
- Sloboda kretanja
- Krivični postupak
- Legitiman cilj
- Proporcionalnost
- Mjere zabrane
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-1151/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1151/20, rješavajući apelaciju Fatmira Muratovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Fatmira Muratovića podnesena protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 030713 20 Kv 9 od 28. februara 2020. godine i S1 1 K 030713 19 Kri od 29. januara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Fatmir Muratović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Sud Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 1 K 030713 20 Kv 9 od 28. februara 2020. godine i S1 1 K 030713 19 Kri od 29. januara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 31. marta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Sud BiH je odgovor dostavio 8. aprila, a Tužilaštvo BiH 13. aprila 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 030713 19 Kri od 29. januara 2020. godine utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju primjenu mjera zabrane prema apelantu i još 15 optuženih određenih i produženih rješenjem Suda BiH od 31. oktobra 2018. godine, i to: zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), i to na način da se ograničava kretanje na područje teritorije BiH, odnosno zabranjuje putovanje izvan BiH uz privremeno oduzimanje putnih isprava, zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabranu korištenja lične karte za prelazak preko državne granice; zabrana sastajanja s određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, na način da se zabranjuje kontaktiranje (uključujući i telefonski kontakt ili kontaktiranje preko posrednika) ili povezivanje na bilo koji način sa svjedocima navedenim u optužnici Tužilaštva BiH, uključujući približavanje svjedocima na udaljenosti od 100 m, „te se zabranjuje kontakt sa svim predstavnicima printanih ili elektronskih medija o činjenicama koje se odnose na ovaj krivični postupak, kao i javna obraćanja u vezi sa ovim postupkom“. Mjera povremenog javljanja nadležnim policijskim tijelima je izmijenjena na način da se apelant javlja svakog drugog petka u mjesecu u periodu od 8.00 do 20.00 sati.
6. U obrazloženju rješenja je ukazano da je pri potvrđivanju optužnice Tužilaštva BiH od 24. oktobra 2018. godine sudija za prethodno saslušanje detaljno razmotrio dokaze dostavljene uz optužnicu, te zaključio da postoji osnovana sumnja da su počinjena krivična djela zločina protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačke h) i a) u vezi sa članom 183. stav 1. Krivičnog zakona BiH (u daljnjem tekstu: KZBiH) i krivična djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) u vezi sa članom 180. stav 1. KZBiH. Imajući u vidu da je glavni pretres nedavno otpočeo i da je saslušan mali broj svjedoka, zaključeno je da iz stanja spisa proizlazi da se stepen osnovane sumnje koji je utvrdio sudija za prethodno saslušanje nije promijenio.
7. Nadalje, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Sud BiH utvrdio da su mjere zabrana napuštanja boravišta i zabrane putovanja iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH prije svega određene zbog postojanja realne bojazni da bi apelant i ostali optuženi mogli pobjeći, odnosno sakriti se, čime bi postali nedostupni i onemogućili vođenje krivičnog postupka. Prema stavu Suda BiH, okolnosti koje upućuju na bojazan od bjekstva ogledaju se u ozbiljnoj prirodi krivičnog djela i visini zaprijećene kazne (10 godina zatvora ili kazna dugotrajnog zatvora), a koja kazna nesumnjivo ima motivirajući utjecaj na apelanta i ostale optužene da bijegom ili na drugi način ometaju krivični postupak. Stoga je zaključeno da se opisana bojazan može otkloniti kumulativnom primjenom mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja.
8. Daljnja opravdanost navedenih mjera zabrane prema Sudu BiH ogleda se i u činjenici da se njom osigurava nesmetano odvijanje krivičnog postupka. Nedolazak iz bilo kojeg razloga bilo kojeg od optuženih na glavni pretres u situaciji kada optuženo lice nije na teritoriji BiH i kad se putem nadležnih organa ne mogu izvršiti bilo kakve provjere nužno utječe na krivični postupak, ali i na prava optuženih u ovom predmetu da im se osigura pravo na efikasno suđenje.
9. U odnosu na mjeru iz člana 126a. stav 1. tačka d) ZKPBiH – obaveza javljanja državnom organu, Sud BiH je zaključio da je ona u funkciji ostvarivanja neophodne kontrole nad kretanjem i ponašanjem optuženih. Nadalje, ukazano je da su se u ovoj fazi postupka stekli uvjeti za ublažavanje navedene mjere imajući u vidu da su se optuženi uredno odazivali na sve pozive suda i da se ročišta održavaju svake druge sedmice. Sud BiH je zaključio da je opravdano daljnje zadržavanje ove mjere.
10. Sud BiH je zaključio da kod apelanta i ostalih optuženih i dalje egzistiraju okolnosti i razlozi koji ukazuju na postojanje određenog stepena opasnosti od utjecaja na svjedoke s ciljem umanjenja ili izbjegavanja krivične odgovornosti. Sud je imao u vidu da se osnovana sumnja u najvećem dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici predmetnih događaja, odnosno svjedoka – žrtava, kao i svjedoka koji su bili pripadnici istih oružanih formacija kao i optuženi i koji su bili njihovi podređeni.
11. Dovodeći u vezu navedeno sa činjenicom da se apelant i ostali optuženi terete za teško krivično djelo s visoko zaprijećenom kaznom, s velikim brojem pojedinačnih inkriminacija, koje su za posljedicu imale smrt velikog broja lica, teške fizičke i psihičke traume kako oštećenih tako i svjedoka očevidaca i članova porodica ubijenih, Sud BiH je zaključio da apelant i ostali optuženi imaju jak motiv da utječu na svjedoke s ciljem osiguranja povoljnijeg procesnog položaja i umanjenja ili izbjegavanja odgovornosti.
12. U prilog navedenom ukazano je i da se svjedocima mora omogućiti da svoje izlaganje daju u atmosferi lišenoj straha i pritiska, kao i da se konačno osiguranje dokaza može osigurati samo neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu. Najzad, ukazano je i da se optuženi nalaze de facto u procesnoj, a s obzirom na sadržaj dokaza u spisu, i činjeničnoj zajednici, pa bi utjecaj i samo jednog od optuženih na svjedoke nesumnjivo bio od koristi i za ostale optužene.
13. Sud BiH je ukazao i da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke, već da je dovoljno da sve okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja na svjedoke i da optuženi od toga mogu imati koristi, nezavisno od toga da li ima dokaza da su optuženi bili direktno uključeni u pokušaj vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. Okolnost da se u malim sredinama optuženi realno mogu susretati sa svjedocima, kako je isticao apelant, prema ocjeni Suda BiH, također ukazuje na neophodnost ove mjere. Sud BiH je istakao da su slučajni susreti neminovni, ali da je odlukom Suda BiH jasno određeno da je komunikacija i kontaktiranje sa svjedocima zabranjeno.
14. Prilikom procjene ove mjere u dijelu kojim se zabranjuje komunikacija s medijima ukazano je da bi svako javno i svako drugo komentiranje činjenica u vezi s predmetom kod lica koja se trebaju saslušati na glavnom pretresu moglo stvoriti konfuziju i poremetiti izvorni i vjerodostojni osjećaj činjenica o kojim treba da svjedoče. U vezi s navodom da se radi o nezakonitoj mjeri jer nije propisana ZKPBiH, ukazano je da se ne radi o zasebnoj mjeri zabrane, već da mjera zabrane kontaktiranja elektronskih i pisanih medija predstavlja mjeru zabrane u skladu sa članom 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH.
15. Nadalje, ukazano je i da određeni broj svjedoka živi u inostranstvu, te da je i njima potrebno omogućiti da iskaze daju u atmosferi lišenoj straha i nelagode. Kombinacijom mjere zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja sa mjerom iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH, prema stavu Suda BiH, otklanja se opasnost od nedopuštenog utjecaja na svjedoke budući da pravosudni organi BiH izvan svoje jurisdikcije ne raspolažu mehanizmom zaštite svjedoka.
16. Najzad, ukazano je da, shodno garancijama iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), nema mjesta određivanju blažih mjera kojim bi se osiguralo apelantovo prisustvo i nesmetano vođenje krivičnog postupka.
17. Sud BiH je Rješenjem broj S1 1 K 030713 20 Kv 9 od 28. februara 2020. godine odbio kao neosnovane apelantovu žalbu i žalbe ostalih optuženih na prvostepeno rješenje.
18. Sud BiH se u cjelini složio s razlozima i obrazloženjima iz prvostepenog rješenja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili krivična djela za koja se sumnjiče.
19. Nadalje, u obrazloženju rješenja je ukazano, a u vezi s navodima o nedostatku obrazloženja i individualizaciji razloga za egzistiranje mjera, da je prvostepeno rješenje donijeto u postupku dvomjesečne kontrole opravdanosti daljnje primjene izrečenih mjera, pa da je, shodno članu 126b. stav 6. ZKPBiH, bilo potrebno ispitati da li i dalje postoje isti razlozi koji su bili bitni za donošenje odluke, odnosno da li su se od donošenja odluke o određivanju mjera zabrane izmijenile okolnosti u takvoj mjeri da više nema potrebe za njihovim postojanjem.
20. Sud BiH se saglasio sa stavom iz prvostepenog rješenja da težina krivičnog djela i visina zaprijećene kazne motiviraju apelanta i ostale optužene da bijegom ili na drugi način ometaju krivični postupak. Pri tom je posebno cijenjena okolnost da se postupak nalazi u fazi glavnog pretresa kada je prisustvo optuženih neophodno. U prilog navedenom Sud BiH se pozvao i na stav iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 6/05 da je težina krivičnog djela svakako relevantan element za odlučivanje o opravdanosti određivanja pritvora, kao i na stav Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) da je visina zaprijećene kazne relevantan faktor pri procjeni opasnosti od bjekstva. Najzad, citirajući član 126. st. 1. i 2, Sud BiH je istakao da je za primjenu mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrane putovanja dovoljna samo bojazan da bi se osumnjičeni/optuženi mogao sakriti ili otići u drugo mjesto, tj. da se traži manji stepen opasnosti od bjekstva u odnosu na onaj kada se radi o mjeri pritvora.
21. Nadalje, Sud BiH se saglasio sa stavom iz prvostepenog rješenja da krivični postupak podrazumijeva određene restrikcije u odnosu na one protiv kojih se vodi i da su mjere zbrane de facto odraz tih restrikcija. One po svojoj prirodi podrazumijevaju ograničenja osnovnih prava i sloboda licima kojim su izrečene u onoj mjeri u kojoj su nužne da se ostvari legitiman cilj krivičnog postupka. Prema stavu Suda BiH, izrečene mjere proporcionalne su ciljevima zbog kojih su izrečene i ne ograničavaju optužene preko razumne mjere u ostvarivanju njihovih prava i sloboda, niti remete njihove svakodnevne životne aktivnosti.
22. Sud BiH se saglasio i sa stavom da je neophodna mjera obaveznog javljanja nadležnom organu dva puta mjesečno. Tako ublažena mjera je, prema stavu Suda BiH, svrsishodna s obzirom na ranu fazu glavnog pretresa, koji će, s obzirom na broj optuženih i složenost predmeta trajati duži period, a nastavci glavnog pretresa se ne održavaju redovno zbog objektivnih okolnosti.
23. Ispravnim je ocijenjen i stav da i dalje postoje razlozi zbog kojih je potrebno održati mjere zabrane sastajanja sa svjedocima. U vezi s tim je ukazano da se shodno članu 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH ne traži postojanje naročitih okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi optuženi mogli utjecati na svjedoke, odnosno da nije potrebno da je već izvršen utjecaj na svjedoke. Prema stavu Suda BiH, ova mjera podrazumijeva sprečavanje namjernog nedopuštenog kontakta, dok slučajno sretanje u svakodnevnim aktivnostima sa svjedocima bez namjere da se izvrši utjecaj ne predstavlja kršenje ove mjere.
24. Sud BiH se saglasio i sa zaključkom da je opravdana i dalja primjena mjere zabrane komunikacije optuženih s medijima i javnog obraćanja u vezi s ovim krivičnim postupkom.
25. Najzad, Sud BiH je istakao i da je korektan odnos optuženih i nepostojanje namjere da se ometa krivični postupak prvostepeni sud cijenio pri ublažavanju mjere zabrane obaveznog javljanja nadležnom organu, ali da te okolnosti ne predstavljaju ozbiljan razlog za ukidanje mjera zabrane. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
26. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
27. U vezi s navedenim, apelant tvrdi da je u osporenim rješenjima na apstraktan način utvrđena opasnost da bi bjekstvom mogao ugroziti efikasno vođenje krivičnog postupka. Prema njegovom mišljenju, umjesto navođenja stvarnih razloga koji opravdavaju daljnje trajanje mjere zabrane iz člana 126. st. 1. i 2. ZKPBiH, Sud BiH koristi zakonsku formulaciju iz citiranih odredbi. Umjesto stvarnih razloga Sud BiH se poziva na ozbiljnu prirodu krivičnog djela s teškom zaprijećenom kaznom koja motivira na bijeg ili ometanje krivičnog postupka. Navedeno obrazloženje ne sadrži niti jedan individualni i stvarni razlog, a što, prema apelantovom mišljenju, osporena rješenja čini proizvoljnim. Apelant posebno ističe da će težina krivičnog djela i zaprijećena kazna postojati u toku cijelog postupka, pa da je, bez individualnih i stvarnih razloga, iluzorno ulagati žalbu i na sva buduća rješenja. Prema njegovom mišljenju, nije sporno da je visina zaprijećene kazne okolnost od značaja za procjenu opasnosti od bjekstva, ali ona ne može biti i jedina. Ističe i da su njegovi žalbeni navodi u ovom dijelu odbijeni kao neosnovani opet bez stvarnih razloga uz konstataciju suda da ove okolnosti „u ukupnosti s drugim u rješenju navedenim okolnostima i da te okolnosti posmatrano u svojoj ukupnosti“ predstavljaju osnov za održavanje mjera zabrane putovanja i zabrane napuštanja boravišta.
b)Odgovor na apelaciju
28. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da osporena rješenja sadrže relevantne i dovoljne razloge u prilog zaključku da se izrečene mjere zabrane i dalje održe na snazi.
29. Tužilaštvo BiH je u odgovoru na apelaciju istaklo da su osporena rješenja zasnovana na zakonu i da sadrže relevantne i dovoljne razloge zbog čega su izrečene mjere zabrane neophodne. Prema stavu Tužilaštva BiH, apelant ni na koji način nije potkrijepio svoje tvrdnje o navodnoj povredi prava na koja je u apelaciji ukazao.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18) u relevantnom dijelu glasi:
Član 2.
Princip zakonitosti (…) (2) Prije donošenja pravomoćne presude osumnjičeni, odnosno optuženi može biti ograničen u svojoj slobodi i drugim pravima samo pod uvjetima koje propisuje ovaj zakon.
(...)
Član 126.
Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.
(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).
Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:
(...)
c) zabranu sastajanja s određenim osobama,
d) naredbu da se povremeno javlja određenom državnom organu, i (...)
Član 126.b Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.
(2) Kada odlučuje o pritvoru, Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(...)
(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(...)
Član 126.c Sadržaj mjera zabrane (1) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane napuštanja boravišta za osumnjičenog ili optuženog Sud će odrediti mjesto u kojem osumnjičeni ili optuženi mora boraviti dok traje ova mjera, kao i granice van kojih se osumnjičeni ili optuženi ne smije udaljavati. To mjesto može biti ograničeno na dom osumnjičenog ili optuženog.
(2) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane putovanja Sud će narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i izvršenje zabrane korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine. Rješenje će sadržavati lične podatke osumnjičenog ili optuženog, a po potrebi može sadržavati i ostale podatke.
(…) (4) U rješenju kojim izriče mjeru zabrane sastajanja sa određenim licima Sud će odrediti razdaljinu ispod koje se osumnjičeni ili optuženi ne smije približiti određenom licu.
(5) U rješenju kojim izriče mjeru povremenog javljanja određenom organu Sud će odrediti službeno lice kojem se osumnjičeni ili optuženi mora javljati, rok u kojem se mora javljati i način vođenja evidencije o javljanju osumnjičenog ili optuženog.
(...)
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 030713 20 Kv 9 od 28. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 28. februar 2020. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 25. mart 2020. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
35. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu kretanja i prebivališta
36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.
37. Član 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:
1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima, na toj teritoriji, pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.
2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i vlastitu.
3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su nužna u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, za sprječavanje kriminala, za zaštitu morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
4. Prava iz stava 1. mogu se također, u posebnim oblastima ograničiti u skladu sa zakonom i opravdati javnim interesom u demokratskom društvu.
38. Ustavni sud podsjeća da član 2. Protokola broj 4 garantira svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što znači pravo da putuje u zemlju po svom izboru u koju može biti primljen (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, aplikacija broj 28975/05, stav 64, 11. juli 2013. godina, Baumann protiv Francuske, aplikacija broj 33592/96, stav 61, ECHR 2001-V).
39. U konkretnom slučaju apelantu su određene mjere zabrane napuštanja boravišta i putovanje kojim mu je zabranjeno napuštanje teritorije BiH. Apelantu su oduzete putne isprave uz zabranu izdavanja novih i zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom. Nadalje, apelantu je zabranjeno sastajanje sa svjedocima označenim u optužnici Tužilaštva BiH. Najzad, apelantu je naloženo da se dva puta mjesečno javlja nadležnoj policijskoj stanici prema mjestu prebivališta. Shodno navedenom, proizlazi da izrečene mjere predstavljaju ograničenje apelantovog prava na slobodu kretanja garantiranog članom II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Na drugačiji zaključak ne utječe ni činjenica da apelantu nije ograničena sloboda da izlazi iz svog doma i da održava kontakte sa vanjskim svijetom (vidi, mutatis mutandis, De Tommaso protiv Italije, presuda od 27. februara 2017. godine, stav 88).
40. Ustavni sud podsjeća da mjere koje rezultiraju ograničenjem prava na slobodu kretanja moraju biti u skladu sa zakonom, slijediti neki od legitimnih ciljeva određenih u stavu 3. člana 2. Protokola broj 4 i pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa pojedinca (vidi Evropski sud, pored ostalih, Battista protiv Italije, aplikacija broj 43978/09, stav 37, ECHR 2014; naprijed citiranu, Khlyustov, stav 64).
41. Ustavni sud podsjeća da izraz „u skladu sa zakonom“ zahtijeva ne samo da nametnute mjere imaju osnov u domaćem pravu već upućuje i na kvalitet zakona u pitanju, zahtijevajući da bude dostupan zainteresiranim licima i predvidiv u pogledu njegovih efekata (vidi naprijed citiranu De Tommaso protiv Italije, stav 106. sa referencama na relevantnu praksu Evropskog suda). Pri tom, kada je u pitanju zakonitost, uključujući i pitanje da li je poštovan postupak propisan zakonom, Evropska konvencija se, u suštini, poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava.
42. U konkretnom slučaju apelant ne osporava da su izrečene mjere zasnovane u domaćem zakonu i da su u službi legitimnog cilja – osiguranja prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka. Međutim, apelant smatra da su osporena rješenja proizvoljna, odnosno da ne sadrže stvarne i individualizirane razloge u prilog zaključku da je potrebno i dalje održati izrečene mjere zabrane. Stoga, proizlazi da se suština apelantovih navoda odnosi na pitanje pravične ravnoteže između apelantovog prava na slobodu kretanja i legitimnog cilja – osiguranje apelantovog prisustva i efikasnog vođenja krivičnog postupka.
43. Ustavni sud zapaža da je apelantu izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta i zabrana putovanja iz člana 126. ZKPBiH. Stavom 1. citiranog člana je određeno da se mjera zabrane napuštanja boravišta određuje kada postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni, odnosno optuženi mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto ili inostranstvo. Stavom 2. navedenog člana određeno je da u naprijed navedenim okolnostima uz zabranu napuštanja boravišta može biti kao dodatna ili zasebna mjera izrečeno privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice. U svakom slučaju, navedene mjere mogu biti izrečene obrazloženim rješenjem.
44. U konkretnom slučaju iz sadržaja izrečene mjere apelantu proizlazi da mu nije zabranjeno napuštanje boravišta, već da mu je zabranjeno napuštanje teritorije BiH, odnosno zabranjeno mu je putovanje van BiH uz privremeno oduzimanje putnih isprava, zabranu izdavanja novih, te zabranu prelaska državne granice s ličnom kartom. Kao okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva Sud BiH je cijenio težinu krivičnog djela koje se apelantu stavlja na teret i visinu zaprijećene kazne. Naime, prema stavu Suda BiH, visina zaprijećene kazne djeluje motivirajuće na apelanta i ostale optužene da pobjegnu ili da na drugi način ometaju krivični postupak. Također, prema stavu Suda BiH, izrečena mjera je i u službi osiguranja prava na efikasan postupak svim optuženim jer bi nedolazak na suđenje nekog od optuženih (uključujući apelanta, 16 optuženih) nužno utjecalo na krivični postupak. Slijedom navedenog, a suprotno apelantovoj tvrdnji, činjenica da se sud rukovodio navedenim okolnostima, koje se neće promijeniti u daljnjem toku postupka kako apelant navodi, ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Naime, u skladu sa članom 126b. stav 5. ZKPBiH, mjere zabrane mogu trajati najduže do pravosnažnosti presude, ali uz obaveznu dvomjesečnu kontrolu njihove opravdanosti. U konkretnom slučaju, u toku je glavni pretres, a to znači da će sud u okviru obavezne dvomjesečne kontrole izrečenih mjera, rukovodeći se rezultatima postupka u toku, preispitivati i relevantnost navedenih okolnosti i opravdanost izrečene mjere.
45. Nadalje, apelantu je određena mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126a. stav 1. tačka c) ZKPBiH. Prema osporenom prvostepenom rješenju, apelantu je zabranjeno kontaktiranje ili povezivanje na bilo koji način sa svjedocima koji su navedeni u optužnici Tužilaštva BiH, uključujući približavanje navedenim svjedocima na udaljenosti od 100 m. U ovom dijelu apelantu je zabranjeno i kontaktiranje s predstavnicima svih medija, kao i javna obraćanja u vezi s ovim postupkom.
46. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da je navedena mjera ocijenjena neophodnom kako bi se svjedocima osiguralo da bez pritiska, odnosno straha za sebe i svoje porodice iznesu svoje iskaze. Nadalje, Sud BiH je cijenio i okolnost da se osnovana sumnja u pretežnom dijelu zasniva na iskazima svjedoka koji su očevici, žrtve, odnosno bili su pripadnici istih oružnih jedinica kao i apelant i ostali optuženi i kojim su bili nadređeni. I u ovom dijelu Sud BiH je imao u vidu težinu krivičnog djela (broj pojedinačnih inkriminacija), a koji motivirajuće djeluje na apelanta i ostale optužene da utječu na svjedoke i poboljšaju svoj procesni položaj. Kao naročitu okolnost Sud BiH je istakao i da se apelant i ostali optuženi nalaze u procesnoj i činjeničnoj zajednici pa da bi utjecaj na svjedoke samo jednog od njih mogao biti od koristi i svim ostalim. Slijedom navedenog, u takvim okolnostima ne ostavlja utisak proizvoljnosti stav Suda BiH da nema potrebe dokazivati konkretni utjecaj na svjedoke jer navedene okolnosti tvore razumnu i jasnu sumnju da može doći do utjecaja na svjedoke, da apelant i ostali optuženi od toga mogu imati koristi, nezavisno od toga da li ima dokaza da su optuženi bili direktno uključeni u pokušaj vršenja utjecaja na svjedoke i ometanje krivičnog postupka. Najzad, prema stavu Suda BiH, okolnost da se u malim sredinama optuženi realno mogu susretati sa svjedocima, kako je isticao apelant, sama po sebi ne može predstavljati problem sve dok se ne ostvari zabranjeni kontakt sa svjedocima.
47. Nadalje, apelantu je određena mjera obaveznog javljanja dva puta u mjesecu nadležnom policijskom tijelu. Sud BiH je tu mjeru ocijenio opravdanom u svrhu kontrole kretanja i ponašanja optuženih. Pri tom, ta mjera je i ublažena jer se Sud BiH upravo rukovodio činjenicom da su se apelant i ostali optuženi uredno odazivali na sve pozive suda.
48. Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da mjere zabrane, određene u svrhu osiguranja apelantovog prisustva i nesmetanog vođenja krivičnog postupka, na apelanta stavljaju pretjeran teret u ostvarivanju njegovog prava na slobodu kretanja i prebivališta.
49. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na efektivan pravni lijek
50. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Iz apelantovih navoda proizlazi da povredu ovog prava dovodi u vezu s pravom iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe neposredno višem sudu koji je ispitao i zaključio da je neosnovana ponudivši relevantne i dovoljne razloge za svoju odluku. Stoga, sama činjenica da apelant nije zadovoljan ishodom ovog postupka ne dovodi u pitanje njegovo pravo na efektivni pravni lijek.
51. Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
VIII.Zaključak
52. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su mjere zabrane određene u skladu sa zakonom i u službi legitimnog cilja narušile pravičnu ravnotežu na način da su nametnule pretjeran teret na apelanta u ostvarivanju njegovog prava.
53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada je u okolnostima konkretnog slučaja apelant imao i koristio mogućnost izjavljivanja žalbe, a drugostepeni sud detaljno ispitao njegove navode u vezi s povredom navedenih prava, te ponudio relevantne i dovoljne razloge zbog čega ih je odbio kao neosnovane, pa sama činjenica da je apelant nezadovoljan ishodom postupka ne dovodi u pitanje garancije iz člana 13. Evropske konvencije.
54. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević