Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-379/20 (V. M.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Stanarsko pravo
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-379/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-379/20, rješavajući apelaciju Viktora Masla, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Viktor Masle protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 203765 17 Gž 2 od 29. siječanja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 203765 17 P 2 od 4. rujna 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Viktor Masle (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Emir i Tarik Potogija odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 30. siječnja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 203765 19 Rev od 3. oktobar 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 203765 17 Gž 2 od 29. siječanja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 203765 17 P 2 od 4. rujna 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1704/18 od 23. travnja 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 29. siječanja 2018. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su se stekli uvjeti za otkup stana između apelanta i tužene (Općine Novo Sarajevo), te da je tužena dužna da s apelantom zaključi ugovor o otkupu stana a apelant je dužan da isplati u certifikatima iznos kupoprodajne cijene, a ukoliko tužena ne bi postupila po nalogu suda presuda bi zamijenila ugovor te bi se naložilo ZK uredu da izvrši upis predmetne nekretnine.

4. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant od 1997. godine nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, na temelju Ugovora o korištenju stana. Dalje je naveo da je tužena upisana u ZK uložak kao suvlasnik s dijelom od 5/8, katastarske čestice, označene kao kuća i dvorišta, u kojem objektu se i nalazi predmetni stan, dok su preostali suvlasnici A.J., M.D. i J.J. sa dijelom od po 1/8. U pogledu toga, naveo je da su neosnovani apelantovi prigovori da je prvostupanjski sud propustio cijeniti „registar nekretnina Kantonalnog stambenog fonda“, iz razloga što je sud uvidom u potvrdu o koeficijentu položajne pogodnosti, utvrdio da je apelant upisan kao korisnik predmetnog stana, a da je kao vlasnik stana upisana tužena. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da navedena evidencija, ne dokazuje činjenicu da je tužena vlasnik predmetnog stana, jer se vlasništvo na nekretnina dokazuje zemljišno-knjižnim izvatkom ili izvodom iz knjige položenih ugovora. Naime, ukazao je da je člankom 132. točka 1. Zakona o parničnom postupku, propisano da isprava koju je u propisanom obliku izdao organ vlasti u granicama svoje nadležnosti, te isprava koju je u takvom obliku izdalo pravna osoba u vršenju javnih ovlaštenja koje mu je povjereno zakonom ili propisom zasnovanim na zakonu (javna isprava), dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, te je istakao da ne postoji razlog da se zemljišno-knjižni izvadak, u ovom slučaju, ne ocijeni kao jedini dokaz o pravu vlasništva na predmetnom stanu. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom članka 47. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisano da se odredbe tog zakona ne primjenjuju na otkup stanova u privatnom vlasništvu koji nisu nacionalizirani, a na kojima je stečeno stanarsko pravo. Imajući to u vidu, kao i činjenicu da je predmetni stan suvlasništvo fizičke osobe i državno vlasništvo s pravom raspolaganja tužene, Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i prava na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-379/20 (V. M.) | Sudska praksa | Aktio