Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-922/20 (J. V. i S. T.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-922/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-922/20, rješavajući apelaciju Jasmina Vrabca i Sifeta Tursića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Jasmin Vrabac i Sifet Tursić protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 42 0 Mal 040598 19 Gž od 28. novembar 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima broj 42 0 Mal 040598 18 Mal od 16. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Jasmin Vrabac i Sifet Tursić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adela Duraković, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 12. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 Mal 040598 19 Gž od 28. novembar 2019. godine i Presude Općinskog suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 Mal 040598 18 Mal od 16. maja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, apelanti su obavezani da tužiocu (M.N.) solidarno plate novčani iznos na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da tužiocu solidarno naknade troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je predmet spora zahtjev tužioca da mu apelanti na ime naknade materijalne štete koja je nastala na vozilu tužioca solidarno isplate novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Iz činjeničnog utvrđenja Općinskog suda suda proizlazi da je šteta na vozilu tužitelja nastala obrušavanjem dijelova fasade sa zgrade „Mostarka“ u kojoj se nalaze stanovi u vlasništvu apelanata (etažnih vlasnika stanova koji se nalaze u toj zgradi). Slijedom navedenog, Općinski sud je naveo da je tužitelj dokazao da su mu apelanti dužni solidarno naknaditi štetu, shodno odredbi člana 206. Zakona o obligacionim odnosima, te da saglasno ovoj odredbi oštećeni može tražiti naknadu i samo od jednog od štetnika. Općinski sud je naveo da su neosnovani navodi apelanata da je do obrušavanja fasade došlo uslijed jakog vjetra, te je šteta nastala usljed djelovanja više sile. Općinski sud je naveo da je prvoapelant u toku postupka izjavio da mu je poznato i da se dešavalo da se fasada obrušava sa predmetne zgrade, što ukazuje da je do obrušavanja fasade došlo zbog neodržavanja zgrade od strane vlasnika stanova u zgradi. Nadalje, Općinski sud je naveo da je vještačenjem po vještaku mašinske struke utvrđeno da su sva oštećenja na vozilu tužitelja, osim oštećenja na prednjem braniku, proizvod urušavanja žbuke (kao fasadnog dijela) sa objekta na predmetno vozilo. Također, navedenim vještačenjem je utvrđeno da opravka vozila nije ekonomski opravdana, pa se shodno tome visina štete na predmetnom vozilu obračunava kao totalna šteta u navedenom novčanom iznosu. Općinski sud je na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbe članova 154. stav 1, 185. stavovi 1. i 3, 186, 189. stav 2. i 206. Zakona o obligacionim odnosima i usvojio je tužbeni zahtjev tužitelja.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je ukazao da navode apelanata kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje prvostepenog suda nije ni uzeo u razmatranje, jer se shodno članu 433. Zakona o parničnom postupku, presuda kojom se završava spor u postupku u sporovima male vrijednosti, može pobijati samo zbog povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Nadalje, Kantonalni sud je ukazao da, iako su za predmetnu štetu solidarno odgovorni svi suvlasnici predmetne zgrade, tužilac kao oštećeni nije morao tražiti naknadu od svih štetnika, nego je mogao, kao u ovom slučaju, naknadu tražiti samo od nekih suvlasnika, tj. samo od apelanata. Kantonalni sud je naveo i da se ne mogu prihvatiti navodi apelanata da je za štetu odgovoran tužitelj, obzirom da je svoje vozilo parkirao na javnoj površini, dakle ne na za parkiranje predviđenom mjestu, a što je utvrdio i vještak geodetske struke. Vještačenje po vještaku geodetske struke nije bilo određeno radi utvrđivanja činjenice na kojoj površini je bilo parkirano vozilo tužioca, nego samo radi utvrđivanja da li su apelanti etažni vlasnici stanova i radi identifikacije zgrade sa koje se obrušila fasada.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelanti smatraju da tužitelj na kojem leži teret dokazivanja u toku postupka nije pružio niti jedan dokaz da mu je šteta na vozilu nastala upravo obrušavanjem sa fasade zgrade na kojoj su etažni vlasnici apelanti, dok tvrdnje i predloženi dokazi apelanata koji isključuju njihovu odgovornost za navedenu štetu, nisu pravilno razmotreni. Također, apelanti navode da je nepravično da su samo njih dvojica tuženi i obavezni naknaditi svu štetu tužitelju, dok su ostali etažni vlasnici zgrade oslobođeni odgovornosti. Apelanti navode da oni moraju tužiti preostale etažne vlasnike, a takvi postupci su dugotrajni i skupi, te je neizvjesna mogućnost naplate.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su Općinski i Kantonalni sud utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali jasne i precizne razloge za svoja odlučenja. Ustavni sud smatra da su prvostepeni i drugostepeni sud u obrazloženju svojih odluka, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o obligacionom odnosu i Zakona o parničnom postupku, dali detaljne, jasne i precizne razloge kada su zaključili da su apelanti pasivno legitimisana lica od kojih tužitelj može potraživati nastalu materijalnu štetu (zbog urušavanja žbuke sa objekta) na vozilu u navedenom iznosu. Ustavni sud u ovakvim zaključcima redovnih sudova ne vidi nikakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević