Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1371/20 (Petric d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1371/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1371/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Petric d.o.o. Posušje, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Petric d.o.o. Posušje protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 58 0 Ps 135733 18 Rev od 21. siječnja 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Petric d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupa Vesna Pehar i Zoran Lesko odvjetnici iz Mostara, podnio je 10. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 135733 18 Rev od 21. siječnja 2020. godine.

2. Presudom Općinskoga suda u Mostaru od 8. rujna 2016. godine stavkom I izreke odbijen je tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je tražio da se utvrdi ništavnim ugovor o kreditu od 26. ožujka 2008. godine, kao i aneks broj I ugovora od 24. rujna 2009. godine, zaključeni između apelanta i tuženice („Hypo Alpe Adria Bank“ d.d. Mostar), pa da se slijedom toga utvrđenja obveže tuženica da apelantu isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavkom II izreke usvojen je dio supsidijarnoga tužbenoga zahtjeva apelanta, tako da je obvezana tuženica da apelantu isplati određeni iznos na ime neutemeljeno naplaćenoga iznosa kreditne obveze po ugovoru o kreditu od 26. ožujka 2008. godine i aneksu broj I ugovora od 24. rujna 2009. godine, i to na ime neutemeljeno naplaćenih tečajnih razlika određeni iznos, te na ime neutemeljeno naplaćenih kamata određeni iznos, sve za zakonskom zateznom kamatom. Stavkom III izreke odbijen je dio supsidijarnoga tužbenoga zahtjeva apelanta kojim je tražio da se naloži tuženici da mu isplati određeni iznos na ime neutemeljeno naplaćenih troškova obrade kredita, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavkom IV izreke naloženo je tuženici da apelantu naknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Presudom Kantonalnoga suda od 27. veljače 2018. godine priziv tuženice je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.

4. Osporenom odlukom Vrhovnoga suda stavkom I izreke usvojena je revizija tuženice i obje nižestupanjske presude su preinačene tako što se tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbija, stavkom II izreke obvezan je apelant da tuženici naknadi troškove parničnoga postupka u određenome iznosu, te stavkom III izreke je odbijen zahtjev apelanta za naknadu troškova parničnoga postupka.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da se pravni zaključci nižestupanjskih sudova o utemeljenosti dijela tužbenoga zahtjeva ne mogu prihvatiti, jer se zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnoga prava. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud odbio primarni tužbeni zahtjev apelanta zaključujući da se ne radi o ništavome pravnome poslu u smislu odredbi čl. 103. do 105. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), budući da je u vrijeme zaključenja ugovora bio na snazi Zakon o deviznome poslovanju, kojim je bila predviđena mogućnost zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom, pa stoga su zaključili nižestupanjski sudovi da nije bilo protivno zaključenje ugovora u švicarskim francima (u daljnjem tekstu: CHF). Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud usvojio supsidijarni tužbeni zahtjev apelanta, u dijelu kojim se zahtjeva isplata ukupno obračunatoga i naplaćenoga kredita na temelju kursne razliku, uz dospjelu zakonsku zateznu kamatu, uz zaključak da je apelant doveden u zabludu prilikom zaključenja ugovora o kredita, te da je banka iskoristila svoj položaj na tržištu novca, te da je došlo do povrede načela jednake vrijednosti davanja, pa je primjenom odredbi čl. 100., čl. 101., čl. 210. i čl. 395. ZOO prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka u ovome dijelu udovoljio tužbenome zahtjevu. Vrhovni je sud istakao da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev apelanta u dijelu u kojemu je tražio povrat naplaćenih troškova obrade kredita, nalazeći da se ne radi o ništavoj odredbi ugovora, da je ista jasna i nedvosmislena, da je iznos naknade određen, te da ugovaranje te naknade nije zabranjeno. Vrhovni je sud istakao da naime, ZOO, niti Zakonom o bankama i Zakonom o deviznome poslovanju, nije zabranjeno ugovaranje valutne klauzule. Vrhovni je sud istakao da u okolnostima konkretnoga slučaja nije bila primjenjiva odredba čl. 395. ZOO, jer se ona može primijeniti samo pod uvjetom da je ugovaranje valutne klauzule zabranjeno nekim drugim zakonom. Vrhovni je sud naveo da su odlučenja nižestupanjskih sudova također suprotna pravnim shvaćanjima Vrhovnoga suda. Vrhovni je sud istakao da su apelant i tuženica zaključili ugovor slobodno izraženoj volji, sa dopuštenim temeljom, jer suprotno nije dokazano, pa je po ovome ugovoru apelant imao obvezu da mjesečne anuitete izražene u CHF uplaćuje u konvertibilnim markama prema srednjem kursu na dan uplate svakoga pojedinačnoga anuiteta, a ne prema srednjem kursu CHF preračunatome na dan kada mu sredstva stavljena na raspolaganje, kako to pogrešno zaključuju nižestupanjski sudovi.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo, smatrajući da shodno odredbama ZOO nije bilo dozvoljeno sklapanje ugovora o kreditu sa ugovaranjem valutne klauzule.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su pobijane odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOO i drugim pozitivno-pravnim propisima koji reguliraju pitanje valutne klauzule. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3877/17 od 17. srpnja 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1371/20 (Petric d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio