Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1137/20 (S.M.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1137/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1137/20, rješavajući apelaciju S. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. M. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023163 19 Uvp od 19. decembra 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. S. M. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Dragana Stanković, advokat iz Banjaluke, podnio je 23. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 023163 19 Uvp od 19. decembra 2019. godine.

2. Osporenom presudom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje rješenja Okružnog suda u Banjaluci od 5. septembra 2019. godine, kojim rješenjem je odbačena kao preuranjena tužba apelanta podnesena protiv tuženog Javne ustanove „Narodno pozorište Republike Srpske” Banjaluka zbog nedonošenja rješenja u predmetu pristupa informacijama i odbijen zahtjev apelanta i tuženog za naknadu troškova spora.

3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da, suprotno navodima apelanta, pobijano rješenje je doneseno uz pravilnu primjenu člana 17. Zakona o upravnim sporovima koji propisuje uslove pod kojima se može podnijeti tužba zbog nedonošenja rješenja, uz obrazloženje da je to predviđeno i u situaciji kada prvostepeni organ u zakonom propisanom roku ne donese rješenje po zahtjevu stranke, te da je ova procesna mogućnost dozvoljena nakon izjavljivanja žalbe drugostepenom organu i ponovljenog traženja. Urgencija apelanta da se što prije riješi o njegovom zahtjevu podnijetom 20. juna 2018. godine se ne može smatrati žalbom. Navedeno tumačenje je u skladu sa odredbom člana 206. stav 1. i 2., te člana 231. Zakona o opštem upravnom postupku. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan prigovor da rok od 60 dana za odlučivanje o žalbi na „ćutanje uprave" nije primjenjiv u predmetnom postupku, jer je članom 14. stav 4. Zakona o slobodnom pristupu informacijama propisan rok od 15 dana za obavještenje podnosioca, odnosno za donošenje prvostepenog rješenja. Međutim, nije propisan rok za odlučivanje po žalbi na rješenje prvostepenog organa, niti rok za odlučivanje po žalbi zbog „ćutanja administracije", pa se ne može smatrati da je tim zakonom propisan kraći rok u odnosu na odredbe iz člana 17. Zakona o upravnim sporovima. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je kao pravilan prihvatio stav Okružnog suda u pobijanom rješenju da pravo na tužbu zbog nedonošenja rješenja od strane prvostepenog organa ima samo stranka koja je izjavila žalbu zbog nedonošenja prvostepenog rješenja i urgenciju (ponovljeno traženje) drugostepenom organu, po proteku rokova iz člana 17. stav 3. Zakona o upravnim sporovima. Kako navodi apelanta istaknuti u zahtjevu nisu doveli u sumnju utvrđenje da je tužba preuranjena, Vrhovni sud je ukazao da je osnovano tužba odbačena u skladu sa članom 22. tačka 1. Zakona o upravnim sporovima, prema kojem će nadležni sud u svakom postupka rješenjem odbaciti tužbu ako utvrdi da je prijevremena, što je ovdje slučaj.

Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, kao i pravo na efikasan pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

6. S obzirom na to da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1 Evropske konvencije, potrebno je da Ustavni sud prvo odgovori na pitanje da li predmetni postupak uživa zaštitu člana 6. stav 1 Evropske konvencije, odnosno člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije garantuju svakom pravo na pravičan postupak prilikom određivanja njegovih građanskih prava i obaveza. Ustavni sud smatra da se u postupku u kojem su redovni sudovi odlučivali da li su ispunjeni zakonski uslovi za podnošenje tužbe u upravnom sporu zbog „nedonošenja rješenja“ nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U predmetnom postupku redovni sudovi su samo rješavali o procesnim pitanjima koja se tiču ispunjenja zakonskih uslova za podnošenje tužbe u upravnom sporu zbog „nedonošenja rješenja“ pa ishod takve procedure ne može biti odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Stoga, slijedi da je predmetna apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U odnosu na navode apelanta o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud zaključuje da postupak u kojem je utvrđivano postojanje zakonskih pretpostavki za podnošenje tužbe u upravnom sporu ne pokreće pitanja i ne uživa zaštitu prava apelanta na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pa proizilazi da je apelacija i u ovom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom

9. Imajući u vidu da su navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanata o povredi prava iz člana

13. Evropske konvencije (kao akcesornog prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1137/20 (S.M.) | Sudska praksa | Aktio