Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4671/18 (S. M., I. M., G. M. i B. M.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Legitiman cilj
- Miješanje u imovinu
- Građanski postupak
- Stanovi JNA
- Propisano zakonom
- Uknjižba
- Pravično suđenje - razuman rok
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 39e
- Zakon o parničnom postupku
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 62
Predmeti (1)
AP-4671/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4671/18, rješavajući apelaciju Sokolke Mandić i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka (b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav (1) i Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Sokolke Mandić, Ivane Mandić, Gorice Mandić i Borke Mandić.
Utvrđuje se povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 154611 17 Rev od 17. aprila 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija koju su podnijele Sokolka Mandić, Ivana Mandić, Gorica Mandić i Borka Mandić zbog povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na dužinu trajanja postupka koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 154611 17 Rev od 17. aprila 2018. godine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Sokolka Mandić, Ivana Mandić, Gorica Mandić i Borka Mandić zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem U: 489/01 zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Sokolka Mandić, Ivana Mandić, Gorica Mandić i Borka Mandić (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Bijeljine, koje zastupa Džemail Bećirović, advokat iz Sarajeva, podnijele su 16. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 154611 17 Rev od 17. aprila 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 154611 17 Gž 2 od 13. septembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 154611 15 P 4 od 3. marta 2017. godine. Također, apelantice su podnijele apelaciju i zbog dužine trajanja postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem U: 489/01.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i Federacije BiH - Vlade Federacije BiH zatraženo je 16. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda zatraženo je 4. marta 2020. godine da dostavi predmetni spis.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i Federacija BiH - Vlada Federacije BiH su u periodu od 18. do 27. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Općinski sud je dostavio predmetni spis 13. marta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Upravni postupak i upravni spor
5. Milenko Mandić (u daljnjem tekstu: pravni prednik apelantica) obratio se Upravi za stambena pitanja Kantona Sarajevo zahtjevom za vraćanje u posjed stana u Grbavičkoj ulici broj 33/VII (u daljnjem tekstu: predmetni stan), navodeći da je nosilac stanarskog prava, te da se ne nalazi u posjedu predmetnog stana. Rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo broj 23/6-372-P-6177/98 od 16. augusta 2000. godine odbijen je zahtjev za povrat stanarskog prava na predmetnom stanu. Rješenjem Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo broj 27/02-23- 3421/00 od 30. januara 2001. godine odbijena je žalba koju je pravni prednik apelantica podnio protiv rješenja prvostepenog organa.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj U: 489/01 od 12. decembra 2002. godine odbačena je tužba koju je pravni prednik apelantica podnio protiv Vojnostambenog fonda – Federalnog ministarstva odbrane radi utvrđivanja stanarskog prava na predmetnom stanu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je pravni prednik apelantica podnio nepotpunu i nerazumljivu tužbu, te da nije postupio po dopisu suda od 10. oktobra 2002. godine, odnosno da nije uredio tužbu u ostavljenom roku.
Parnični postupak
7. Pravni prednik apelantica podnio je 11. marta 2003. godine tužbu protiv Federacije BiH - Federalnog ministarstva odbrane radi utvrđenja i uknjižbe na predmetnom stanu (predmet je zaveden pod brojem P: 559/03). Pravni prednik apelantica je preminuo 28. februara 2005. godine, a nakon toga apelantica Sokolka Mandić je 5. maja 2005. godine dostavila Općinskom sudu urgenciju za okončanje postupka. Apelantice su 29. juna 2005. godine obavijestile Općinski sud da nakon smrti njihovog pravnog prednika preuzimaju postupak u konkretnom predmetu kao zakonski nasljednici.
8. Apelantice su u više navrata dostavljale Općinskom sudu preinačene i proširene tužbe, i to 29. juna 2005. godine, 24. januara 2006. godine, 30. marta 2006. godine, 17. augusta 2006. godine i 16. marta 2011. godine u kojim su kao tužene označile 1. Federaciju BiH - Službu za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH, 2. M. B., 3. R. B. i 4. H. B. (korisnici predmetnog stana). Također, apelantice su dostavile Dopunsko rješenje o nasljeđivanju Osnovnog suda u Sokocu broj O-73/05 od 10. januara 2006. godine kojim je utvrđeno da zaostavštinu iza pravnog prednika apelantica sačinjavaju i prava i obaveze po osnovu Ugovora o kupoprodaji nepokretnosti (predmetni stan) na kojoj je pravni prednik apelantica bio nosilac stanarskog prava, a po osnovu navedenog ugovora postao vanknjižni vlasnik sa dijelom 1/1. Dalje, rješenjem je određeno da su za zakonske nasljednike navedene imovine proglašene apelantice.
9. Općinski sud je opozvao pripremna ročišta u 2003. godini (na pripremno ročište pristupile parnične stranke, ročište opozvano zbog izmjene zakonskih propisa), 2005. godini (poziv na ročište za pravnog prednika apelantica - nepoznat na navedenoj adresi), 2006. godini (apelanticama naloženo da dostave rješenje o nasljeđivanju), 2011. godini (neiskazana dostava poziva za tužene M. B., R. B. i H. B.) i 2012. godini (na zahtjev zakonskog zastupnika Federacije BiH). Dalje, Općinski sud je odgodio pripremna ročišta u 2004. godini (nije iskazana dostava poziva za pravnog prednika apelantica), u 2010. godini i 2013. godini (na zahtjev apelantica), a u 2014. godini (na zahtjev zakonskog zastupnika Federacije BiH) odgodio je ročište za glavnu raspravu.
10. Pripremno ročište održano je 16. marta 2011. godine i 13. maja 2013. godine, a ročišta za glavnu raspravu 15. aprila 2014. godine, 18. februara 2015. godine i 1. jula 2015. godine. Također, održano je ročište za glavnu raspravu 31. januara 2017. godine na kojem je raspravljano o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu.
11. Općinski sud donio je Rješenje broj P-559/03 od 12. jula 2006. godine kojim se postupak u predmetnoj pravnoj stvari prekida, te je odlučeno da će biti nastavljen kada budu ispunjeni uvjeti iz člana 381. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), tj. do donošenja popisa imovine, prava i obaveza, plana i sporazuma za prenos imovine, prava i obaveza, kao i izmjene propisa kojima će biti reguliran prenos nadležnosti koje ne preuzima Ministarstvo odbrane BiH.
12. Apelantice su 17. augusta 2006. godine podnijele žalbu protiv rješenja Općinskog suda od 12. jula 2006. godine. Rješenjem Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-06-002780 od 19. februara 2010. godine žalba apelantica je uvažena, prvostepeno rješenje od 12. jula 2006. godine preinačeno tako što je odlučeno da se prekinuti postupak u predmetnoj pravnoj stvari nastavi. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je prvostepeni postupak prekinut zbog toga što je u toku postupka došlo do izmjene propisa, te da su se u međuvremenu stekli uvjeti da se postupak nastavi, jer je određen sljednik, a Federalno pravobranilaštvo je ovlašteno za zastupanje.
13. Dalje, Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 154611 11 P 2 od 8. maja 2012. godine postupak u predmetnoj pravnoj stvari je prekinut, te je odlučeno da će se nastaviti nakon donošenja rješenja o nasljeđivanju iza umrle M. B., a na inicijativu parničnih stranaka. Podneskom od 8. oktobra 2012. godine apelantice su obavijestile Općinski sud da povlače tužbu u odnosu na umrlu M. B., dok su 2. aprila 2013. godine dostavile Općinskom sudu urgenciju da se što prije provede parnični postupak.
14. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 154611 11 P 2 od 9. jula 2013. godine određeno je provođenje dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke (na okolnost utvrđivanja prometne vrijednosti predmetnog stana), koji je dopisom od 25. septembra 2013. godine obavijestio Općinski sud da je pokušao izvršiti uviđaj na licu mjesta (tri puta u različitim vremenskim terminima odlazio je na adresu predmetnog stana), ali da nije zatekao nikoga i da nije mogao izvršiti uvid u predmetni stan (vještak je sačinio nalaz 17. decembra 2013. godine). Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 P 154611 11 P 2 od 18. marta 2015. godine određeno je provođenje dokaza vještačenjem vještaka građevinske struke (dopuna nalaza i mišljenja) na okolnost vrijednosti predmetnog stana u skladu sa Zakonom o otkupu stanova na kojima postoji stanarsko pravo (nalaz od 25. marta 2015. godine).
15. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 154611 15 P 3 od 6. jula 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su stekle u svoju imovinu predmetni stan tako što ga je njihov pravni prednik, kao nosilac stanarskog prava na tom stanu, kupio od pravog vlasnika države SFRJ-SSNO-Vojne ustanove za upravljanje stambenim fondom JNA zaključenjem valjanog ugovora o kupoprodaji (otkupu stana) ovjerenog 14. februara 1992. godine kod Osnovnog suda II u Sarajevu, za koji je isplatio cjelokupnu prodajnu cijenu, te da se naloži Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu ugovora o otkupu stana i na osnovu ove presude upiše apelantice kao njegove suvlasnike na jednake dijelove u ZK po ¼, a da se obavežu tuženi da predmetni stan predaju apelanticama u posjed bez lica i stvari i da im tuženi solidarno naknade troškove parničnog postupka (stav 1. izreke). Prvostepenom presudom obavezana je tužena Federacija BiH da apelanticama isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (alternativni tužbeni zahtjev), dok je preostali dio alternativnog tužbenog zahtjeva apelantica kao previsoko određen odbijen (stav 2. izreke). U odnosu na tužene R. B. i H. B. tužbeni zahtjevi su odbijeni u cijelosti (stav 3. izreke).
16. Protiv prvostepene presude žalbu su podnijele apelantice i tužena Federacija BiH - Vlada Federacije BiH. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 154611 15 Gž od 26. novembra 2015. godine odbijena je žalba apelantica u odnosu na st. 1. i 3. izreke i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena, dok su u odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojem je djelimično udovoljeno, odnosno u dijelu u kojem je djelimično odbijen tužbeni zahtjev apelantica i u odnosu na troškove postupka žalbe apelantica i tužene Federacije BiH - Vlade Federacije BiH uvažene i prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
17. Općinski sud je održao ročište za glavnu raspravu 31. januara 2017. godine na kojem je raspravljano o alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu.
18. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 154611 15 P 4 od 3. marta 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se naloži tuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine - Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da im isplati iznos od 69.332,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova postupka. Prvostepenom presudom obavezane su apelantice da nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu bliže navedenom u izreci presude.
19. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da su pravni prednik apelantica i SFRJ – SSNO – Vojna ustanova za upravljanje SF JNA Beograd zaključili 11. februara 1992. godine valjan ugovor o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti – predmetni stan, te da pravni prednik apelantica na predmetnom stanu nije uknjižio pravo vlasništva. Dalje je naveo da je pravni prednik apelantica tokom 1992. godine otišao na Sokolac, kao raseljeno lice, da je ostao u oružanim snagama SFRJ i nakon 14. decembra 1995. godine, pa se nije mogao smatrati izbjeglim, odnosno raseljenim licem. Također je naveo da je zahtjev apelantica, kao nasljednica, za povrat predmetnog stana pravosnažno odbijen, koji je dodijeljen na korištenje trećim licima. Općinski sud je naveo da je vještak građevinske struke u osnovnom i dopunskom nalazu utvrdio da je fer tržišna vrijednost predmetnog stana 69.332,00 KM, da je ukupna cijena stana za plaćanje certifikatima, prema Zakonu o prodaji stanova, 10.282,80 KM, odnosno za plaćanje novcem 6.580,99 KM. Općinski sud je ukazao da se kod takvog utvrđenog činjeničnog stanja postavlja kao sporno pravno pitanje da li apelanticama pripada pravo na naknadu iz odredaba člana 39e. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) od tužene Federacije BiH, te ukoliko pripada, da li se radi o tržišnoj vrijednosti ili nekom drugom iznosu, pri čemu Federacija BiH nije donijela odgovarajući propis, odnosno izmjenu propisa o visini predmetne naknade. S tim u vezi, Općinski sud je ukazao da u konkretnom slučaju treba primijeniti odredbe člana 39e. Zakona o prodaji stanova, čije odredbe je citirao. Općinski sud je ukazao da je Ustavni sud Odlukom o dopustivosti i meritumu broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine utvrdio da odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova, u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, nisu u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Također je ukazao da je Ustavni sud Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine utvrdio da Parlament Federacije BiH nije izvršio navedenu odluku u ostavljenom roku od tri mjeseca od dana njenog objavljivanja u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, pa je utvrđeno da odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova prestaju da važe narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ (Rješenje o neizvršenju broj U 15/11 objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine). Općinski sud je ukazao da Federacija BiH do danas nije donijela odgovarajući propis, odnosno izmjene propisa u pogledu visine naknade iz člana 39e. Zakona o prodaji stanova u skladu sa Odlukom Ustavnog suda broj U 15/11, a što je u nadležnosti njenog zakonodavnog tijela. S obzirom na navedeno, Općinski sud je ukazao da apelantice nemaju pravo na tržišnu vrijednost stana koji je predmet pravno valjanog ugovora o kupoprodaji – otkupu nepokretnosti od 14. februara 1992. godine, jer nije ni plaćena tržišna vrijednost, niti je tržišna vrijednost predviđena Prijedlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova. Općinski sud je naveo da apelantice nemaju pravo na tržišnu vrijednost predmetnog stana posebno u nedostatku zakonskih normi koje reguliraju način i visinu obračuna naknade. S obzirom na stanovišta Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (čije su odluke obavezujuće) da sve kategorije lica koje imaju pravno valjane ugovore, a nemaju pravo na uknjižbu i predaju u posjed stanova imaju pravo na naknadu od Federacije BiH, Općinski sud je naveo da apelantice u konkretnom slučaju imaju pravo na naknadu. Međutim, Općinski sud je naveo da apelantice nisu nudile druge dokaze na visinu naknade koja bi im pripadala osim tržišne vrijednosti koju je utvrdio vještak građevinske struke (koji iznos prihvata sud u cijelosti kada je u pitanju trenutna tržišna vrijednost predmetnog stana, jer je nalaz i mišljenje dalo stručno lice i oni nisu u kontradiktornosti s ostalim dokazima), pa kako sud u tom pravcu nema nikakvih kriterija ni propisa, to je, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP, odbijen tužbeni zahtjev (alternativni dio). Zatim je istakao da nije u nadležnosti redovnih sudova da se bave zakonodavnom ulogom i da stvaraju propise i samostalno, bez ikakvih kriterija, određuju naknade koje pripadaju ovoj kategoriji lica. Općinski sud je naveo da bi u tom slučaju došlo do arbitrarne primjene prava, te velike mogućnosti različitog tretiranja lica iz iste kategorije, odnosno dovođenja u neravnopravan i diskriminatoran položaj, što je nedopustivo i samo bi produžilo sporne situacije u oblasti neriješenih imovinskih prava u kategoriji tzv. vojnih stanova. Shodno navedenom, Općinski sud je ukazao da visina tužbenog zahtjeva nije dokazana, nije određena, niti odrediva, pri čemu nije bilo mjesta za primjenu člana 127. ZPP, jer se ovo pitanje mora riješiti jednoobrazno za sva obuhvaćena lica, što je obaveza Federacije BiH, koja se mora što hitnije ispuniti. Općinski sud je ukazao da je odbijeni stvarnopravni zahtjev za povrat predmetnog stana osnova apelanticama za naknadu koja je propisana zakonom i koju crpe iz tog stvarnopravnog zahtjeva.
20. Odlučujući o žalbi koju su apelantice podnijele protiv presude Općinskog suda od 3. marta 2017. godine, Kantonalni sud je donio Presudu broj 65 0 P 154611 17 Gž 2 od 13. septembra 2017. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
21. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku i Zakona o prodaji stanova. Dalje je naveo da je odredbama člana 5. Zakona o sudovima propisano da sudovi štite prava i slobode zagarantirane ustavima Bosne i Hercegovine, Federacije i kantona i zakonom, te osiguravaju ustavnost i zakonitost. Kantonalni sud je ukazao da je neophodno postojanje odredaba materijalnog prava koje bi mogao primijeniti na konkretnu životnu situaciju, kako bi sud mogao odlučivati u građanskopravnom ili bilo kojem sporu iz sudske nadležnosti. S tim u vezi je ukazao da je prestankom važenja odredaba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova ostalo neregulirano pitanje naknade koja pripada licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnih stanova umjesto uknjižbe, pa sudovi nisu u mogućnosti utvrditi visinu naknade. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, nasuprot žalbenom prigovoru, pravilno zaključio da se pitanje određivanja predmetne naknade ne može sagledavati proizvoljno i jednostrano, imajući u vidu da pravni prednik apelantica prilikom otkupa nije platio tržišnu vrijednost predmetnog stana, niti je tražio povrat uplaćene cijene. S obzirom na činjeničnu i pravnu situaciju, te nedostatak zakonodavnih instrumenata i manjkavosti odredaba u vezi sa određivanjem naknade, Kantonalni sud je naveo da sud nije mogao nadomjestiti propuste u stambenom zakonodavstvu, niti se o zahtjevu apelantica moglo odlučiti proizvoljno.
22. Apelantice su protiv drugostepene presude izjavile reviziju koja je Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 154611 17 Rev od 17. aprila 2018. godine odbijena kao neosnovana.
23. U obrazloženju presude Vrhovni sud je ukazao na Odluku Ustavnog suda broj AP 630/15 od 7. septembra 2017. godine kojom je usvojena apelacija, utvrđena povreda prava na imovinu i odluka dostavljena Vladi Federacije BiH, koja je dužna da osigura apelantova prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine. Vrhovni sud je naveo da je u Odluci broj AP 630/15 Ustavni sud zaključio (stav VIII tačka 39) da postoji kršenje prava na imovinu, jer, pored zakonitog miješanja u pravo na imovinu koje je imalo legitiman cilj, propisivanjem neadekvatne naknade koja pripada licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu tzv. vojnog stana, umjesto uknjižbe, odnosno nakon prestanka važenja neustavne odredbe Zakona o prodaji stanova, uopće nije moguće utvrditi visinu naknade koja apelantu pripada umjesto upisa prava vlasništva u zemljišne knjige, pa u odnosu na predmetni stan nije postignuta proporcionalnost miješanja, odnosno na apelanta je stavljen preveliki teret. Vrhovni sud je naveo da iz takve činjenične i pravne situacije (kada je utvrđeno da zakonska odredba u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade nije u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, kada Parlament Federacije BiH tu odredbu nije uskladio sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom), proizlazi da je u nadležnosti Vlade Federacije BiH da osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, slijedom čega nižestepeni sudovi nisu mogli proizvoljno odrediti visinu naknade nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru. Vrhovni sud je naveo da naknadu za stan u visini tržišne vrijednosti stana apelantice nisu utemeljile na određenom pravnom osnovu, što nisu ni mogle, jer se radi o primjeni zakona koji u relevantnom dijelu nije usklađen sa Ustavom Bosne i Hercegovine, pa su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP. Zatim je ukazao da u konkretnom slučaju, koji je po svemu specifičan i reguliran posebnim zakonom, kao lex specialis u vezi sa prodajom stanova, konkretno vojnih stanova, nema mjesta za primjenu odredaba Zakona o obligacionom odnosima zbog pravne praznine, a na čije odredbe u reviziji upućuju apelantice.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
24. Apelantice su navele da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice su navele hronologiju predmetnog parničnog postupka, te su citirale dijelove presude Vrhovnog suda od 17. aprila 2018. godine. Apelantice smatraju da su odluka Vrhovnog suda i odluke nižestepenih sudova pogrešne, neutemeljene i zasnovane na kršenju relevantnog domaćeg i međunarodnog prava, te sudske prakse. Nadalje su ukazale da nakon prestanka važenja neustavne odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova nije nastala pravna praznina, već da je sudovima ostala primjena odgovarajućih zakonskih odredaba koje štite vlasnička prava i pravo na imovinu. Zatim su navele da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su proizvoljno odbili tužbeni zahtjev primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 126. ZPP, prije svega, što su one dokazale da su vanknjižni vlasnici predmetnog stana, dok je na osnovu vještačenja utvrđena tržišna vrijednost predmetnog stana. Također su navele da je iz sudske prakse Ustavnog suda i presude Evropskog suda za ljudska prava aplikanta Branimira Đokića poznat stav da su organi vlasti dužni da isplate cijenu stana po tržišnim vrijednostima na ime materijalne štete, kamatu, materijalne i nematerijalne troškove. Apelantice su navele da su sudovi imali na raspolaganju i drugu mogućnost da donesu pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku primjenom odredaba člana 127. ZPP. Također su ukazale da iz činjeničnog utvrđenja proizlazi da je njihov tužbeni zahtjev odbijen i da im je uskraćeno pravo na imovinu samo zato što Federacija BiH nije izvršila odluku Ustavnog suda da osigura prava u skladu sa standardima Odluke Ustavnog suda broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice su navele da nisu imali na raspolaganju djelotvoran pravni lijek za vrijeme vođenja postupka pred sudovima, te smatraju da su bile diskriminirane sve vrijeme bezuspješno pokušavajući da povrate u posjed predmetni stan i da budu upisane u zemljišne knjige kao vlasnici, ili da im se isplati tržišna vrijednost predmetnog stana. Također su navele da je postupak pred „institucijama“ i sudovima van razumne sumnje nerazmjerno dugo trajao, te su ukazale da je tužba podnesena 11. marta 2003. godine, a da je postupak okončan presudom Vrhovnog suda od 17. aprila 2018. godine iz čega proizlazi da je postupak pred sudovima trajao više od 15 godina. Dalje su ukazale da, ako se tome doda šest godina bezuspješnog postupka njihovog pravnog prednika pred upravnim organima u vremenu od 8. decembra 1997. godine do podnošenja tužbe, proizlazi da postupak pred „domaćim institucijama“ traje više od 21 godinu.
b)Odgovor na apelaciju
25. Vrhovni sud je naveo da su u osporenoj presudi dati razlozi zašto je revizija apelantica neosnovana, te je predložio da se apelacija odbije. Također je naveo da je predmetni spis tom sudu dostavljen 25. decembra 2017. godine na odlučivanje po reviziji.
26. Kantonalni sud je naveo da je drugostepena odluka donesena na zakonit način. Dalje je ukazao da nije bilo proizvoljnosti u odlučivanju, rbudući da sudska odluka ne može nadomjestiti propust zakonodavca da postupi po nalogu Ustavnog suda (Odluka broj U 15/11), jer iz teksta važećeg Zakona o prodaji stanova nije moguće utvrditi visinu naknade koja bi pripala apelanticama. Također je naveo da nije bilo povrede prava na suđenje u razumnom roku, te je predložio da se apelacija odbije.
27. Općinski sud je naveo da je postupak proveden u skladu sa zakonskim propisima, da primjena materijalnog prava nije bila proizvoljna, jer sudovi nisu proizvoljno mogli odrediti visinu naknade, a da je i sada obaveza zakonodavca da postupi po odluci Ustavnog suda i uskladi relevantne zakonske odredbe o visini naknade za tzv. vojne stanove. Također je naveo da je stvarni početak predmetnog postupka kraj 2010. godine, jer je do tada postupak dva puta prekidan, odgođeno je nekoliko ročišta, postupak je ponovo prekinut 2012. godine zbog smrti jedne od stranaka, a nastavljen je sredinom 2013. godine. Općinski sud je naveo da je u toku postupka saslušano više svjedoka, stranaka, da je provedeno vještačenje, dopuna vještačenja, a da je presuda donesena sredinom 2015. godine u objektivnom razumnom roku imajući u vidu sve okolnosti, te da je dužina postupka u velikoj mjeri posljedica radnji apelantica.
28. Tužena Federacija BiH je navela da je primjenom procesnog i materijalnog prava pravilno odlučeno o tužbenom zahtjevu apelantica, te je predložila da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
29. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u relevantnom dijelu glasi:
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39a.
Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39e.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U 15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje važiti narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.
30. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06, 98/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nesrazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
VI.Dopustivost
31. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
32. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio. U odnosu na parnični postupak
33. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 154611 17 Rev od 17. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu opunomoćenik apelantica je primio 11. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 16. augusta 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
U odnosu na navode o dužini trajanja postupka koji se vodio pred Kantonalnim sudom u predmetu broj U: 489/01
35. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda.
36. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
38. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke br. AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
39. Također, Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantira apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uvjeta neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred nadležnim organima, redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke, što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sam apelant propusti da postupi po nalogu suda i time izgubi mogućnost da dođe do konačne meritorne odluke u predmetnom postupku, bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelant, zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka, neće ispuniti prvi i osnovni uvjet dopustivosti, a to je konačna meritorna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam, odnosno obezvrijedio bi značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopće ne žele ishoditi konačnu odluku, ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete, shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 4265/14 od 19. aprila 2017. godine i AP 1749/17 od 17. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).
40. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je u konkretnom slučaju pravni prednik apelantica propustio da postupi po nalogu suda i uredi tužbu, slijedom čega je njegova tužba odbačena. Dakle, Ustavni sud zapaža da redovni sud nije odlučivao o osnovanosti podnesene tužbe, već da je ta tužba odbačena zbog formalnih razloga. Da bi se raspravljalo o osnovanosti tužbe, uključujući i postupak pred Ustavnim sudom, pravni prednik apelantica je morao podnijeti urednu tužbu po kojoj bi redovni sud mogao postupati, odnosno morao je da iscrpi sve pravne lijekove. Prema tome, pošto nije ispunjen uvjet iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u ovom dijelu ne može razmatrati.
41. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
VII.Meritum
42. Apelantice navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
43. Ustavni sud, polazeći od apelacionih navoda, smatra da je prvenstveno neophodno razmotriti pitanje povrede prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
44. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je prvostepenom presudom iz 2013. godine odbijen tužbeni zahtjev apelantica kojim su tražile da se utvrdi da su stekle u svoju imovinu predmetni stan (stav 1), da je obavezana tužena Federacija BiH da apelanticama isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (alternativni tužbeni zahtjev), dok je odbijen preostali dio alternativnog tužbenog zahtjeva apelantica kao previsoko određen (stav 2), a u odnosu na tužene R. B. i H. B. tužbeni zahtjevi su odbijeni u cijelosti (stav 3). Nadalje, drugostepenom presudom odbijena je žalba apelantica i prvostepena presuda (u st. 1. i 3) potvrđena, dok su u odnosu na alternativno postavljeni tužbeni zahtjev (stav 2) i troškove postupka žalbe apelantica i tužene Federacije BiH - Vlade Federacije BiH uvažene i prvostepena presuda u tom dijelu ukinuta, te predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
45. U ponovnom postupku prvostepenom presudom odbijen je alternativni tužbeni zahtjev apelantica, drugostepenom presudom odbijena je žalba apelantica i prvostepena presuda potvrđena, a u postupku po reviziji odbijena je revizija apelantica.
46. Apelantice tvrde da nakon prestanka važenja neustavne odredbe člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova nije nastala pravna praznina, već da je sudovima ostala primjena odgovarajućih zakonskih odredaba koje štite vlasnička prava i pravo na imovinu, odnosno da su redovni sudovi pogrešno postupili kada su proizvoljno odbili tužbeni zahtjev, jer su one dokazale da su vanknjižni vlasnici predmetnog stana čija vrijednost je utvrđena vještačenjem.
47. Shodno navedenom, Ustavni sud ukazuje da je isto činjenično i pravno pitanje razmatrao u Odluci broj AP 2916/16 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2916/16 od 31. januara 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici www.ustavnisud.ba). U navedenoj odluci apelantica je osporavala odluke redovnih sudova kojima je odbijen tužbeni zahtjev njezinog pravnog prednika (supruga) kojim je tražio da se naloži tuženoj (Federacija BiH) da mu na ime tržišne vrijednosti stana isplati određeni novčani iznos. Ustavni sud je u okolnostima tog predmeta usvojio apelaciju i utvrdio povredu apelanticinog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
48. U pogledu ocjene da li se u konkretnom slučaju radi o imovini, Ustavni sud je u navedenoj Odluci broj AP 2916/16 naveo „... da (je) Evropski sud, prilikom razmatranja predmeta Đokić protiv Bosne i Hercegovine, zaključio da ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću 'imovinu' u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Evropski sud Đokić protiv Bosne i Hercegovine, zahtjev broj 6518/04, odluka od 27. maja 2010. godine, tačka 50)“. S obzirom na to da nije bilo sporno da apelantica, kao pravna sljednica svog prednika, ima pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji stana i da joj je zakonskim odredbama zagarantirano pravo na naknadu zbog nemogućnosti povrata stana, Ustavni sud je u citiranom predmetu zaključio da je apelantica titular prava koje je zaštićeno članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, odnosno da ima „imovinu“ u smislu navedene odredbe (tačka 28). Imajući u vidu navedeno Ustavni sud i u konkretnom slučaju nalazi da apelantice imaju imovinu budući da i u konkretnom slučaju nije bilo sporno da apelantice, kao pravne sljednice svog prednika, imaju pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji predmetnog stana i da im je zakonskim odredbama zagarantirano pravo na naknadu zbog nemogućnosti povrata predmetnog stana. Dalje, Ustavni sud nalazi da je odbijanjem zahtjeva apelantica za isplatu tržišne vrijednosti spornog stana nesporno došlo do miješanja u njihovo pravo na imovinu.
49. Odgovarajući na pitanje zakonitosti miješanja u imovinu, Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da se ne mogu smatrati prihvatljivim zaključci redovnih sudova koji su, tumačeći odredbe koje su stavljene van snage, utvrdili da apelantica nema pravo na tržišnu vrijednost stana, niti da se naknada koja bi joj pripadala ne može utvrditi zbog „nedostatka jasnih zakonskih odredaba“. S tim u vezi, Ustavni sud je istakao da iz sadržaja navedenih odluka Evropskog suda, koje podržava i Ustavni sud, proizlazi da je kao polazni osnov za određivanje naknade u predmetima vojnih stanova upravo bila tržišna vrijednost stana, te da naknada koja bi se zasnivala na odredbama koje su prestale važiti nije bila adekvatna. Slijedom toga, Ustavni sud je istakao da su redovni sudovi, u nedostatku odredaba kojima bi bila propisana visina naknade u skladu s odlukama Evropskog i Ustavnog suda, trebali uzeti u obzir sudsku praksu Evropskog suda i Ustavnog suda u ovakvim slučajevima koja, prema mišljenju Ustavnog suda, daje dovoljno podataka da naknada može biti određena u postupku pred redovnim sudovima, te da su, postupajući na suprotan način, bez obzira što nadležna vlast nije izvršila obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda i uspostavila odgovarajući zakonodavni okvir, propustili primjereno zaštititi apelanticino pravo na imovinu. Ustavni sud je zaključio da je takvim tumačenjem redovnih sudova, ali i nepostupanjem nadležne zakonodavne i izvršne vlasti u skladu s obavezujućim odlukama Evropskog i Ustavnog suda, na apelanticu stavljen prekomjeran teret jer snosi štetne posljedice zbog neprovođenja obavezujućih sudskih odluka kako Ustavnog, tako i Evropskog suda. Također, Ustavni sud je naglasio da, iako iz odluka Evropskog i Ustavnog suda slijede načela koja treba da se slijede pri rješavanju pitanja naknade zbog nemogućnosti lica koja su u ovoj situaciji da neometano uživaju u svojoj imovini, a da bi tumačenje, kakvo su dali redovni sudovi, značilo da se apelantici, ali i drugim licima u istoj situaciji i dalje uskraćuje pravo na imovinu zaključcima da ne postoji zakon, čime se direktno postupa protiv odluka Evropskog suda i Ustavnog suda, što je protivno načelu vladavine prava iz člana II/1. Ustava Bosne i Hercegovine. U takvim okolnostima Ustavni sud je zaključio da miješanje u apelanticino pravo na mirno uživanje imovine nije bilo „predviđeno zakonom“ u smislu autonomnog značenja tog pojma iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (tačka 35).
50. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da naknada, koja je bila predmet alternativnog tužbenog zahtjeva, ne pripada apelanticama zbog toga što je prestankom važenja odredaba člana 39.e) st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova ostalo neregulirano pitanje naknade koja pripada licu koje ima pravno obavezujući ugovor o otkupu vojnih stanova umjesto uknjižbe, slijedom čega sudovi nisu u mogućnosti utvrditi visinu naknade. Također su istakli da naknadu za predmetni stan u visini tržišne vrijednosti apelantice nisu temeljile na određenom pravnom osnovu, što nisu ni mogle zbog toga što se radi o primjeni zakonskih odredaba koje u relevantnom dijelu nisu usklađene sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
51. Shodno svemu navedenom, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta i obrazloženja koja su redovni sudovi dali u predmetnoj pravnoj stvari, Ustavni sud se u cijelosti poziva na stavove u predmetu broj AP 2916/16, odnosno Ustavni sud nalazi da u konkretnom slučaju miješanje u pravo apelantica na mirno uživanje imovine nije bilo „predviđeno zakonom“ zbog čega je došlo do povrede člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Zbog toga, Ustavni sud smatra da je potrebno ukinuti osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vratiti tom sudu na ponovno suđenje.
Pravo na pravično suđenjerazuman rok Relevantna načela
52. Razmatrajući tvrdnje apelantica da im je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Period koji se uzima u obzir
53. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pred Općinskim sudom pokrenut podnošenjem tužbe od pravnog prednika apelantica 11. marta 2003. godine, a da je Vrhovni sud odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku donio 17. aprila 2018. godine. Dakle, Ustavni sud zapaža da je cjelokupan parnični postupak trajao nešto duže od 15 godina. Pri tome Ustavni sud zapaža da je postupak bio prekinut rješenjem Općinskog suda od 12. jula 2006. godine, a da ja nastavljen 19. februara 2010. godine (rješenje Kantonalnog suda). Dakle, prekid je trajao tri godine i sedam mjeseci. Također, predmetni postupak je prekinut rješenjem Općinskog suda od 8. maja 2012. godine zbog smrti tužene M. B., nakon čega su apelantice podneskom od 8. oktobra 2012. godine povukle tužbu u odnosu na tuženu M. B. (prekid trajao pet mjeseci). Ustavni sud podsjeća na to da za vrijeme prekida postupka rokovi ne teku, odnosno da se za vrijeme prekida postupka ne mogu preduzimati nikakve procesne radnje, pa se u konkretnom slučaju ne može računati vrijeme kada je predmetni parnični postupak bio prekinut. Dakle, relevantan period koji treba uzeti u obzir prilikom razmatranja predmetnog postupka jeste oko 11 godina.
54. Imajući u vidu činjenična i pravna pitanja koja je trebalo raspraviti u predmetnom postupku koji se odnosio na utvrđenje da su apelantice stekle u svoju imovinu predmetni stan i uknjižbu prava vlasništva u zemljišne knjige, kao i na „alternativno“ postavljeni tužbeni zahtjev za naknadu za predmetni stan, da je na strani parničnih stranaka bilo više lica, te da je provedeno i vještačenje vještaka građevinske struke, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom postupku.
55. Ocjenjujući ponašanje apelantica, Ustavni sud zapaža da su apelantice dva puta podnosile Općinskom sudu urgencije za postupanje u predmetu i okončanje postupka. S druge strane, Ustavni sud nalazi da su određena ročišta odgođena zbog nedolaska opunomoćenika apelantica na zakazana ročišta. Nadalje, Ustavni sud nalazi da su apelantice u nekoliko navrata podnosile Općinskom sudu preinačene i proširene tužbe u kojima su kao tužene označavale različita lica (reforma odbrane u Bosni i Hercegovini i promjene korisnika predmetnog stana), što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kome se ono konzumira. Ustavni sud nalazi da je navedeno doprinijelo ukupnoj dužini trajanja postupka.
56. Ocjenjujući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je u analiziranom periodu doneseno pet meritornih odluka. Ocjenjujući ponašanje Općinskog suda, Ustavni sud nalazi da je postupak u prvoj fazi pred tim sudom trajao osam godina i četiri mjeseca (računajući od datuma podnošenja tužbe do donošenja presude od 6. jula 2015. godine). Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u prvoj fazi postupka opozvao, odložio i odgodio određeni broj ročišta (zbog nemogućnosti dolaska opunomoćenika apelantica na zakazana ročišta, zatim, na prijedlog tužene strane, neiskazane dostave poziva za ročišta, dostave materijalne dokumentacije-rješenje o nasljeđivanju). Ustavni sud ne uočava da je Općinski sud imao dužih perioda pasivnosti u svom radu. Također, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud odredio da se provede vještačenje vještaka građevinske struke na okolnost tržišne vrijednosti predmetnog stana, ali da vještak nije uspio da izvrši uviđaj na licu mjesta (pokušao izvršiti uviđaj tri puta u različitom vremenu, ali nije zatekao nikoga na adresi predmetnog stana). Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u toku postupka preminuo pravni prednik apelantica, te da su apelantice preinačavale tužbu u više navrata, označavajući više različitih lica kao tužene, a što je posljedica reforme odbrane u BiH i promjene korisnika predmetnog stana. Proizlazi da je postupak u prvoj fazi pred Općinskim sudom trajao nešto duže, ali da su tome doprinijele navedene objektivne okolnosti. Također, Ustavni sud ističe da su redovni sudovi nakon što je prvostepeni sud donio presudu u periodu od dvije godine i deset mjeseci donijeli četiri presude.
57. Ustavni sud naglašava da ocjenjuje dužinu trajanja postupka u cjelini, pri čemu posebnu pažnju posvećuje periodima neaktivnosti suda na nekoj instanci u svakom konkretnom slučaju. S tim u vezi, iako je postupak u prvoj fazi pred Općinskim sudom trajao nešto duže, Ustavni sud smatra da su ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka doprinijele objektivne okolnosti na koje Općinski sud, kao sud pred kojim je postupak (prva faza) najduže trajao, nije mogao utjecati.
58. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
59. S obzirom na zaključak Ustavnog suda da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati tvrdnje apelantica u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da je osporenim presudama apelanticama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zato što su redovni sudovi prilikom donošenja odluka potpuno zanemarili ustavnu obavezu da direktno primijene Evropsku konvenciju i obavezujuće odluke Evropskog i Ustavnog suda, pa se takvo miješanje u pravo apelantica na mirno uživanje imovine ne može smatrati „zakonitim“.
61. Osim toga, Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi da je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer su na dužinu trajanja postupka utjecale određene objektivne okolnosti.
62. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka m), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 62. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević