Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-203/20 („Planet“ d.o.o. Posušje)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-203/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćema i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-203/20, rješavajući apelaciju „Planet“ d.o.o. Posušje, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Planet“ d.o.o. Posušje protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 P 009472 19 Rev od 4. studenog 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Planet“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant) iz Posušja, kojeg zastupa Dinko Nenadić odvjetnik iz Širokog Brijega, podnio je 15. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 64 0 P 009472 19 Rev od 4. studenog 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je građenjem skladišnog objekta, stekao pravo vlasništva na zemljištu na kojem je sagrađen objekt i zemljištu koje služi redovnoj uporabi objekta, te da je tužena (D.P.) dužna trpjeti da se apelant temeljem ove presude upiše sa pravom vlasništva predmetnim zemljištima.
3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je, između ostalog, naveo da iz iskaza zakonskog zastupnika apelanta (K.P.) te osobe B.P., proizilazi da osoba B.P., od apelanta kao ni zakonskog zastupnika apelanta, nikada nije imao nikakvu pismenu punomoć ili suglasnost za obavljanje poslova u ime i za račun apelanta. Nasuprot tome, iz svih materijalnih dokaza (iskazi svjedoka, uplatnice, računi, optpremnice), nedvojbeno prozilazi da je B.P., u svoje ime (ne u ime i za račun apelanta) naručivao i plaćao materijal, te davao naloge za gradnju/izgradnju predmetnih objekata-skladišta. Pri tome je istakao da niti na jednoj od uplatnica/otpremnica, koje su dio spisa i dokaznog materijala ovoga spisa, nema pečata apelanta, već se na istim jedino nalazi ime B.P., iz čega jedino proizilazi da je B.P. (koji nikada nije bio zaposlenik apelanta) navedena plaćanja mogao vršiti isključivo u svoje ime.
4. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su na predmetnim parcelama izgrađena dva objekta-skladišta, 1997. godine, odnosno 1999. godine. Dalje je naveo da su predmetne parcele bile ranije vlasništvo I.P. (djeda zakonskog zastupnika apelanta, preminuo 2008. godine), koji ih je ugovorom o darovanju 1998. godine darovao sinu M.P. koji je s tuženom (svojom suprugom) 2009. godine, zaključio ugovor o doživotnom uzdržavanju, čiji predmet su bile i predmetne nekretnine. Vrhovni sud je ukazao da su odluke nižestupanjskih sudova zasnovane na pravilnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja, s obzirom da u konkretnom slučaju apelant nije dokazao iznijete činjenične tvrdnje da je graditelj predmetnih objekata, što bi bio osnov za stjecanje prava građenjem na tuđem zemljištu u smislu mjerodavnih odredbi (čl. 27-30.) Zakona o vlasničko pravnim odnosima. Naime, osnovom Ugovora o darovanju od 1. travnja 1998. godine darovatelja I.P. utvrđeno je da je nakon sagrađenosti jednog od predmetnih objekata, darovatelj nekretninu darovao svom sinu M.P., koja je potom parcelizirana, između ostalog i na parcele na kojima se nalaze predmetne nekretnine. Ovaj ugovor, kao pravni posao darovatelja I.P. u odnosu na prednika tužene, nije pravno obesnažen, a što tužena u odgovoru na reviziju osnovano ukazuje, jer prema stanju spisa predmeta proizilazi da apelant nije dokazao da je ishodio sudsku odluku o ništavosti tog ugovora. Nadalje, naveo je da su pravilno nižestupanjski sudovi zaključili da se na osnovu sadržaja ugovora o izvođenju radova od 28. rujna 1999. godine između izvođača radova i apelanta, a i drugih izvedenih dokaza, nije mogao sa sigurnošću izvesti zaključak da je apelant graditelj predmetnih objekata (navedeni ugovor za apelanta je potpisao B.P., a zakonski zastupnik apelanta je iskazao da ovaj nije bio zaposlenik apelanta niti je imao pismenu punomoć za obavljanje poslova u ime i za račun apelanta). Osim toga, naveo je da je nadležni odjel za urbanizam, odobrio predniku tužene da kao investitor može izvršiti legalizaciju predmetnih objekata i da je on ishodio sve dozvole i odobrenja za predmetne objekte. Također, naveo je da je pravni prednik tužene raspolagao predmetnim objektima davanjem u zakup apelantu, što je potvrdio sam zakonski zastupnik apelanta u svom iskazu. Imajući u vidu odredbe članka 7. stavak 1., članka 102. stavak 1. i članka 123. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Vrhovni sud je istakao da je dužnost stranaka da iznesu činjenice i izvedu dokaze prikladne za sticanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke, odnosno istinitost tvrdnji na kojima stranke zasnivaju svoje dokaze. Međutim, ukoliko stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan.
Apelacioni navodi
5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog, ističe da je sud povrijedio ravnopravnost stranaka u postupku s obzirom da je zanemario iskaze svjedoka F.D. i I.S., kao i apelantov materijalni dokaz „Carinsku deklaraciju za uvoz armirano-betonske konstrukcije za gradnju skladišta“ koja je isporučena od izvođača radova apelantu kao naručitelju.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP (članak 7. stavak 1. i članak 123. stavak 1. ZPP), jasno ukazao da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je izgradio predmetne nekretnine, slijedom čega je, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbijen njegov tužbeni zahtjev. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je u predmetnom postupku došlo do povrede načela ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu, te da se, stoga, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević