Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1359/20 ("ĐONTA TRANS" d.o.o.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1359/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1359/20, rješavajući apelaciju "ĐONTA TRANS" d.o.o., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "ĐONTA TRANS" d.o.o. protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0P 029887 17 Gž od 10. novembra 2017.

godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0P 029887 16 P 7. aprila 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "ĐONTA TRANS" d.o.o. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Jerko Čilić advokat iz Ljubuškog, podnio je 8. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 029887 17 Rev od 4. februara 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0P 029887 17 Gž od 10. novembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom broj 63 0P 029887 16 P 7. aprila 2017. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3537/17 od 27. februara 2018. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju zavedenu pod brojem AP-170/18, a koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 10. novembra 2017. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena apelantova revizija izjavljena protiv osporene presude Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi (Croatia osiguranje d.d. Ljubuški) da apelantu na ime naknade materijalne štete na vozilu i izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja vozila isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, te zakonske zatezne kamate na određeni novčani iznos, uz naknadu troškova postupka, dok je u preostalom dijelu apelantov tužbeni zahtjev odbijen.

4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud osnovom nalaza i mišljenja vještaka mašinske struke, koji je prihvatio kao objektivan i stručan i sačinjen po pravilima i vještini struke, utvrdio da je na apelantovom vozilu nastupila totalna materijalna šteta od 23.129,85 KM, odnosno 27.061,93 s PDV-om. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud, s obzirom na nesporno isplaćeni iznos od 21.667,84 KM, zaključio da apelantu na ime razlike neisplaćenog iznosa materijalne štete pripada još iznos od 1.462,01 KM, te da je pravilno odbio apelantu dosuditi i PDV-a na utvrđeni iznos, pozivom na član 32. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, koji propisuje da obveznik ima pravo na odbitak PDV-a za nabavku drugog vozila istih ili sličnih karakteristika, jer očigledno taj vid štete za apelanta i nije nastao. Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud apelantu na ime izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja vozila dosudio iznos od 1.500,00 KM, koji uvećan za iznos isplaćenog nespornog iznosa od 3.000,00 KM iznosi 4.500,00 KM, što predstavlja adekvatnu naknadu. Kantonalni sud je naveo da je apelant zbog izvršenja nesporno preuzetih obveza u vrijeme nastanka štete na njegovu vozilu morao angažovati drugo vozilo sličnih karakteristika, te da je mjesečni najam vozila iznosio cca 6.000 do 6.500,00 KM. Međutim, Kantonalni sud cijeni da apelant nije postupao sa pažnjom dobrog privrednika kako bi u roku od 30 dana izvršio nabavku drugog vozila, što je bilo dovoljno vrijeme koje je utvrdio i vještak u svom nalazu, nego je tek 15 dana nakon nezgode išao u Njemačku radi kupovine drugog vozila, što nije ponašanje u skladu sa standardom dobrog privrednika. Kantonalni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi navodi u odnosu na troškove postupka, odnosno taksu na presudu, obzirom je sud istu dosudio srazmjerno uspjehu u parnici od 26%, te prema vrijednosti predmeta spora iz tužbe.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da se „apelantu mora dosuditi šteta sa iznosom PDV-a, da je vještak ,,onako“ zaključio da je za nabavku vozila potrebno 30 dana, pa apelant i ne osporava taj dio, te ističe da nije moguće u istom roku pribaviti i potrebnu međunarodnu dozvolu za prijevoz stvari jer se na istu čeka 30 dana od dana podnošenja zahtjeva…“. Apelant navodi da je „sud donio pogrešan zaključak o visini troškova postupka apelanta u ovoj pravnoj stari, te da drugostepeni sud uopće nije cijenio sve apelantove žalbene navode“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud, nasuprot navodima apelanata, ne nalazi bilo šta što bi ukazalo na proizvoljno postupanje Kantonalnog suda u predmetnom postupku. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni sud nije odgovorio na sve njegove navode, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni sud nije bio obavezan da iznese sve detalje i da odgovori na sve iznesene žalbene navode, nego je bio dužan da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazloži tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što je u konkretnom slučaju i učinio. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1359/20 ("ĐONTA TRANS" d.o.o.) | Sudska praksa | Aktio