Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3634/18 (A. Đ.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Odnos sa drugim članovima EK
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
- Reformatio in peius
- Krivična optužba - utvrđivanje
- Načelo slobodne ocjene dokaza
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3634/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3634/18, rješavajući apelaciju Alekse Đuričića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Alekse Đuričića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 15 0 K 002152 17 Kž 2 od 19. aprila 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju broj 15 0 K 002152 17 K2 od 25. avgusta 2017.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Aleksa Đuričić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Istočnog Sarajeva, kojeg zastupa Nada Mandić, advokat iz Istočnog Sarajeva, podnio je 3. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 15 0 K 002152 17 Kž 2 od 19. aprila 2018. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 15 0 K 002152 17 K2 od 25. avgusta 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Trebinje (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 9. januara 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 22. januara do 10. februara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Okružnog suda broj 15 0 K 002152 17 K2 od 25. avgusta 2017. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda, apelant je proglašen krivim da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ubistvo u prekoračenju nužne odbrane iz člana 148. stav 1. u vezi sa članom 11. stav 3. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom laka tjelesna povreda iz člana 155. stav 2. KZRS. Za izvršenje krivičnog djela ubistvo u prekoračenju nužne odbrane apelantu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine, a za krivično djelo laka tjelesna povreda kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te je na osnovu člana 42. stav 2. tačka 2. KZRS osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i tri mjeseca.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je Tužilaštvo optužnicom od 30. decembra 2014. godine apelantu stavilo na teret izvršenje krivičnih djela za koja je u konačnici osuđen, a M.S. (u daljnjem tekstu: drugookrivljeni) krivično djelo nasilničko ponašanje, da je drugookrivljeni sa Tužilaštvom zaključio sporazum o priznanju krivice koji je rezultirao presudom zbog čega je postupak razdvojen od postupka protiv apelanta, da je presudom Okružnog suda od 24. avgusta 2016. godine apelant proglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina, koju je Vrhovni sud rješenjem od 2. februara 2017. godine ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje, da su u ponovljenom postupku uz saglasnost stranaka izvedeni već izvedeni dokazi i da je izvršena reprodukcija audiozapisa sa ranijih pretresa održanih prije donošenja presude koja je ukinuta, da je izvršen uvid u pisane dokaze izvedene u toku ranijeg postupka i da su na prijedlog optužbe dodatno saslušani svjedoci Aleksandar Miletić i Vida Vuković.
7. Zatim su na str. od 5 do 7 presude pobrojani svi dokazi koje je izvela optužba, a na str. 8 i 9 dokazi koje je izvela odbrana. U nastavku obrazloženja je izvršena njihova analiza i ocjena, te je zaključeno da je apelant počinio krivična djela na način i u vrijeme kako je opisano u izreci presude.
8. S tim u vezi, prvo su navedeni dokazi na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje u pogledu krivičnog djela ubistvo u prekoračenju nužne odbrane, a zatim dokazi na osnovu kojih je utvrđeno činjenično stanje u pogledu krivičnog djela lake tjelesne povrede. U odnosu na krivično djelo ubistvo, Okružni sud je naveo da, iako se radnja izvršenja odigrala u ugostiteljskom objektu u kojem je tokom večeri bilo više lica, predmetni događaj karakteriše odsustvo neposrednih očevidaca čina lišavanja života O.D. (u daljnjem tekstu: oštećeni), pa se subjektivni dokazi u pogledu te odlučne činjenice svode na svjedočenja samih aktera sukoba, i to apelanta kao napadnutog lica i drugookrivljenog kao napadača, koji je sa Tužilaštvom zaključio sporazum. Što se tiče početka sukoba koji se završio ubistvom oštećenog, Okružni sud je prihvatio kao mjerodavan i značajan iskaz svjedoka Aleksandra Miletića (u daljnjem tekstu: A.M.), koji je bio prisutan u ugostiteljskom objektu, koji ni na koji način nije zainteresovan za ishod postupka i koji je svojim djelovanjem pokušao preduprijediti kobne posljedice sukoba (razdvajanjem sukobljenih lica). Povodom izvođenja ovog dokaza Okružni sud je istakao da svjedok A.M. nije prisustvovao rekonstrukciji događaja, da je tokom istražnog postupka već dao dvije izjave, jednu na prethodnom glavnom pretresu i jednu u toku ponovnog postupka, da je upoređivanjem ranijih svjedočenja uočena konzistentnost u opisu predmetnog događaja i da je, stoga, iskaz navedenog svjedoka prihvaćen kao objektivan i nepristrasan. S druge strane, iskazi apelanta i drugookrivljenog ocijenjeni su kao subjektivni i pristrasni u opisu predmetnog događaja, jer su obojica, s različitih pozicija, događaj pokušali da predstave na način da umanje vlastitu krivičnu odgovornost, zbog čega sa aspekta njihove vjerodostojnosti nisu prihvaćeni. Teza odbrane da je apelant kritične prilike postupao u nužnoj odbrani tvrdnjom da je „mahao nožem“ upozoravajući napadače (oštećenog i drugookrivljenog) da mu ne prilaze nije prihvaćena, jer nema utemeljenje u dokaznoj građi. U tom kontekstu je napomenuto da iskaz svjedoka A.M., te nalazi i mišljenja vještaka medicinske struke kompromituju takvu tezu. Navedeno zbog toga što je svjedok A.M. bio kategoričan i jasan u tvrdnji da je apelant, nakon što je napadnut, reagovao ishitreno, bez prethodnog mahanja nožem, dok je apelantov iskaz u opisu predmetnog događaja vrlo selektivan pri čemu se dobro sjeća detalja koji mu idu u prilog, dok ignoriše bitne činjenice na kojima se zasniva optužnica. Osim toga, sud je imao u vidu nalaze i mišljenja vještaka, specijalista sudske medicine i patologa na okolnost nastanka smrti oštećenog pri čemu je vještak sudske medicine pojasnio da „mahanjem noža“ nastaje rana koja je rezana (sjekotina), a da se u konkretnom slučaju radi o ubodnoj rani. Nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine od 25. novembra 2014. godine, koji su dopunjeni 21. juna 2016. godine, predstavljaju, po ocjeni Okružnog suda, pouzdan osnov za utvrđenje odlučne činjenice kako je došlo do ranjavanja oštećenog. Kod nesporno utvrđene činjenice da je apelant napadnut, bilo je još neophodno ocijeniti da li je apelant postupao u nužnoj odbrani ili u njenom prekoračenju. Temeljni princip koji zahtijeva institut nužne odbrane jeste upotreba takve odbrane koja po načinu i intenzitetu predstavlja najblaže odbrambeno sredstvo. Ocjenjujući cjelokupnu činjeničnu situaciju, vijeće Okružnog suda je zaključilo da je apelant preduzeo radnju koja se po načinu i intenzitetu pokazuje kao prekomjerna, te da je napad mogao efikasno odbiti i odbranom slabijeg intenziteta. U tom pravcu je zaključeno da se radi o očiglednoj nesrazmjeri u intenzitetu odbrane i napada, i to u pogledu načina na koji je upotrijebljeno sredstvo. Okružni sud, također, nije prihvatio tezu odbrane da je izmjenom optužnice tužilac apelantu nezakonito otežao situaciju i time povrijedio institut reformatio in peius. U tom kontekstu je navedeno da je tužilac djelomično izmijenio činjenični opis optužnog akta na temelju nove subjektivne ocjene izvedenih dokaza, da takvo postupanje tužioca predstavlja njegovo diskreciono pravo, ali da u okolnostima konkretnog slučaja takva izmjena suštinski nije prouzrokovala izmjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela koja bi otežala apelantov procesnopravni položaj. To se u konkretnom slučaju nije desilo a odbrani je pružena mogućnost za pripremanje odbrane i izjašnjenje o sadržaju izmijenjene optužnice. Okružni sud je prilikom donošenja odluke o krivičnopravnoj sankciji imao u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, smatrajući da je izrečena kazna u srazmjeri sa svim okolnostima koje utječu na njenu visinu.
9. Vrhovni sud je Presudom broj 15 0 K 002152 17 Kž 2 od 19. aprila 2018. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantove odbrane i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude su, prije svega, navedeni žalbeni osnovi zbog kojih se pobija prvostepena presuda, kao i prijedlozi koji su povodom žalbe istaknuti na sjednici vijeća. Nakon što je Vrhovni sud ispitao prvostepenu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, zaključeno je da apelantova žalba nije osnovana, te su u nastavku presude navedeni razlozi za takav stav.
10. U pogledu neosnovanosti prigovora da je prvostepena presuda zahvaćena brojnim bitnim povredama odredaba Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP) propisanih u odredbi člana 311. ZKP, koje su kao posljedicu imale povredu prava na odbranu zbog toga što je u ponovljenom postupku prihvaćen prijedlog Tužilaštva za ponovno saslušanje svjedoka A.M., Vrhovni sud je istakao da je irelevantno na čiji prijedlog je svjedok pozvan i ponovno saslušan, da pritom okolnost što je predsjednik vijeća ispitao navedenog svjedoka ne znači da se stavio na stranu optužbe i da je to ne samo njegovo pravo već i obaveza kao predsjednika vijeća.
11. Dalje, Vrhovni sud je ocijenio da su neosnovani navodi da je pobijana presuda zasnovana na nezakonitom dokazu, i to na obdukcionom nalazu koji je sačinio vještak patolog, a ne vještak specijalista sudske medicine. Pri tome je navedeno da činjenica što je dr. Mirjana Ćuk po struci ljekar patolog, a ne specijalista sudske medicine ne čini obdukcioni nalaz sam po sebi nezakonitim. Osim toga, vještak sudske medicine koji je svoj nalaz i mišljenje sačinio nakon obdukcionog nalaza koristio je, osim tog nalaza, kompakt-disk (CD) sa ukupno 25 fotografija koje su sačinjene tokom pregleda i obdukcije leša na kojima su vidljive spoljašnje i unutrašnje povrede konstatovane tokom izvođenja obdukcije i opisane u obdukcionom zapisniku. Također je ocijenjeno da nije nezakonit dokaz ni pronalazak predmeta kojim je izvršeno ubistvo, jer predmet (nož) nije oduzet od apelanta, već je pronađen prilikom uviđaja, fotografisan i konstatovan u zapisniku o uviđaju, pa stoga nije bila obaveza da se donese i deponuje u sud, niti je postojala obaveza tužioca da održi ročište radi otvaranja i pregleda privremeno oduzetih stvari.
12. U pogledu neosnovanosti prigovora da je pobijana presuda, u odnosu na prethodno donesenu koja je ukinuta, izmijenjena na apelantovu štetu, Vrhovni sud je naveo da je i prethodna osuđujuća presuda bila donesena za isto krivično djelo, dakle, ubistvo u prekoračenju nužne odbrane uslijed jake razdraženosti izazvane napadom, te da je tužilac u ponovnom postupku ostao pri istom pravnom opisu i pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela i da, stoga, nije bilo nikakvih izmjena na apelantovu štetu.
13. Isti zaključak je izveden i povodom prigovora da je izreka presude nerazumljiva i protivrječna sama sebi, budući da razlozi i obrazloženje presude sadrže razloge u pogledu odlučnih činjenica sa aspekta postojanja krivičnih djela i apelantove krivice, kao i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZRS. Potpuno je drugo pitanje, po mišljenju Vrhovnog suda, to što žalba osporava validnost datih razloga a prigovor takvog karaktera suštinski spada u žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.
14. U vezi sa istaknutim žalbenim prigovorima koji se odnose na činjenično stanje, vijeće Vrhovnog suda smatra da su činjenična utvrđenja u prvostepenom postupku potpuno i pravilno utvrđena. Zasnovana su, kako je obrazloženo, na brojnim dokazima izvedenim na glavnom pretresu koji su izneseni u obrazloženju pobijane presude, ocijenjeni na način koji propisuje odredba člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP), te je takvim pristupom ocjeni izvedenih dokaza izveden i konačan, po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan zaključak da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u prekoračenju nužne odbrane u sticaju s krivičnim djelom lake tjelesne povrede. Apelantova žalba zastupa tezu da je apelant postupao u nužnoj odbrani i da je jedina njegova namjera bila da odbije od sebe napad bez umišljaja da nekog liši života. Međutim, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepena presuda posebno i detaljno analizirala sadržaj iskaza svjedoka A.M., koji je prilikom ponovnog saslušanja u potpunosti pojasnio odlučnu činjenicu da je apelant uzeo nož i njegovo daljnje ponašanje, koji je zatim doveden u vezu sa svim drugim izvedenim dokazima. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, pobijana presuda je iznijela i sadržaj iskaza apelanta i drugookrivljenog (koji je zaključio sporazum), te je te iskaze ocijenila kao nevjerodostojne uz razloge koji su u tom pravcu jasni i nedvosmisleni.
15. Žalba apelantove odbrane kojom se osporava utvrđenje prvostepenog suda o prekoračenju nužne odbrane ocijenjena je kao neosnovana. Naime, i pored nesporne činjenice da su oštećeni i drugookrivljeni fizički nasrnuli na apelanta, intenzitet apelantove odbrane je bio nesrazmjeran intenzitetu napada, jer je odbijajući napad koji se odvijao golim rukama upotrijebio nož, čime je počinio krivično djelo u prekoračenju nužne odbrane. Također, kako je dalje navedeno, prvostepena presuda u pogledu oblika apelantove vinosti dala je valjano i detaljno obrazloženje, pravilno zaključivši da je apelant u vrijeme izvršenja djela bio u stanju smanjene uračunljivosti, definišući ga pravilno kao eventualni umišljaj, jer je apelant bio svjestan činjenice da ubadanjem oštećenog nožem u stomak može nastupiti njegova smrt, pa je, i pored toga, poduzeo tu radnju i pristao na nastupanje posljedica. U prvostepenoj presudi pravilno je zaključeno i da je apelant u nastavku predmetnog događaja počinio i krivično djelo lake tjelesne povrede povodom kog je pobijana presuda dala valjano i jasno obrazloženje koje je u cjelini kao svoje prihvatio Vrhovni sud.
16. Vrhovni sud je, u konačnici, zaključio da je činjenično stanje u konkretnoj pravnoj stvari utvrđeno potpuno i pravilno, da je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZRS i da su apelantove radnje opisane u izreci presude pravilno kvalifikovane kao sticaj krivičnih djela ubistvo u prekoračenju nužne odbrane i lake tjelesne povrede. Također je ispitana i odluka o krivičnopravnoj sankciji, te zaključeno da je prvostepeni sud obrazložio sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti (jačina ugrožavanja zaštićenog dobra), kao i opšta pravila o odmjeravanju kazne, te da je u konačnici pravilno utvrđena jedinstvena kazna zatvora kojom je apelant osuđen. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
18. Obrazlažući kršenje prava na pravično suđenje, apelacijom se, prije svega, ukazuje na nezakonitost određenih dokaza, i to: ponovnog saslušanja svjedoka A.M., pribavljanje dokaza u fazi istrage koji u daljnjem toku postupka nisu otvoreni i pregledani na zakonom propisani način, što je u suprotnosti sa imperativnim odredbama ZKP, i da je obdukciju oštećenog izvršilo neovlašteno lice, konkretno vještak patolog, a ne specijalista sudske medicine. Takav nalaz se, prema navodima iz apelacije, ne može konvalidovati kasnijim nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine. Dalje, apelant smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja pravično suđenje povrijeđeno zabranom reformatio in peius prihvatanjem izjave svjedoka A.M. iz istrage, a zatim njegovim ponovnim saslušanjem na glavnom pretresu. Osim toga, apelant smatra da je povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku u vezi s načelom in dubio pro reo, jer u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama koje su utvrđene isključivo s njihovom vjerovatnoćom, a ne njihovom izvjesnošću. U tom kontekstu drugostepeni sud na stereotipan način tretira ovaj žalbeni razlog, ne ulazeći u njegovu suštinu. U tom pravcu se ukazuje i na određene kontradiktornosti, odnosno obrazloženje koje se zasniva na viđenju situacije da nije bilo nužne odbrane, već da je u pitanju njeno prekoračenje, što je, prema tvrdnjama iz apelacije, pogrešno i neistinito, jer apelantova namjera kao lica koje je bilo napadnuto nije bila da liši života oštećenog, već da odbije napad. Iz navedenog proizlazi da u postupku nisu utvrđene odlučne činjenice važne za donošenje zakonite presude. Osim toga, apelacijom se ukazuje i na proizvoljnost u primjeni prava, naročito u pogledu nesrazmjernosti napada i nužne odbrane, te da je, imajući u vidu činjenicu da su apelanta napala dva fizička lica, apelanta trebalo osloboditi optužbe, jer je postupao u nužnoj odbrani. Apelacijom se, također, ukazuje na povredu principa presumpcije nevinosti, i to u vezi sa izvođenjem dokaza, konkretno sa ponovnim saslušanjem svjedoka A.M., koji je prethodno već dao svoj iskaz u istrazi i na glavnom pretresu, pri čemu su svjedoku postavljana sugestivna pitanja na apelantovu štetu, a navedeni dokaz je proveden ex officio, zanemarivši obavezu poštivanja presumpcije nevinosti. Iz navedenog proizlazi da je sud postupao s predubjeđenjem o apelantovoj krivici. U apelaciji je, zatim, obrazloženo kršenje prava na pravično suđenje u kontekstu arbitrarno utvrđenog činjeničnog stanja, baziranog na spekulacijama i nagađanjima, a ne na dokazima koji su apelantu išli u prilog, pri čemu se ističe pogrešna ocjena dokaza koja nije bila ni brižljiva ni svestrana, već selektivna.
19. Povreda prava na djelotvoran pravni lijek je utemeljena na nedostatku obrazloženja povodom suštinskih žalbenih razloga, čime je, kako se navodi, odlučivanje povodom pravnog lijeka bilo formalističko, ali ne i suštinsko. Predloženo je da se apelacija usvoji i predmet vrati na ponovni postupak i odlučivanje.
b)Odgovor na apelaciju
20. Vrhovni sud je naveo da je apelacija neosnovana, da su oba suda donijela pravilne i zakonite odluke, te da je drugostepeni sud savjesno i u mjeri koju mu nalaže zakon ocijenio sve žalbene razloge i o njima dao jasne i argumentovane odgovore. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
21. Okružni sud smatra da presudom tog suda nije došlo do kršenja ustavnih prava koje se odnosi na povredu prava na pravično suđenje, prava na odbranu i prava na presumpciju nevinosti, jer se iz navoda apelacije ne može zaključiti da su osporenom presudom povrijeđena ili zanemarena apelantova ustavna prava. Također, iz navoda apelacije se ne može zaključiti da je ocjena izvedenih dokaza ili primjena zakona bila proizvoljna, odnosno da utvrđeno činjenično stanje ukazuje na bilo koju povredu Ustava BiH ili Evropske konvencije. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Tužilaštvo smatra da je apelacija neosnovana i da je kao takvu treba odbiti, jer u postupku koji se vodio protiv apelanta nisu povrijeđena prava na koja je apelacijom ukazano. V.Relevantni propisi
23. Krivični zakon Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Nužna odbrana Član 11. stav (3) (3) Učinilac koji je prekoračio granice nužne odbrane može se blaže kazniti, a ako je prekoračenje učinio usljed jake razdraženosti ili prepasti izazvane napadom, može se i osloboditi od kazne.
Sticaj krivičnih djela Član 42. stav (2) tačka 2.
(2) Jedinstvenu kaznu sud će izreći po sljedećim pravilima:
(…) 2) ako je za krivična djela u sticaju utvrdio kazne zatvora, jedinstvena kazna mora biti veća od svake pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije dostići zbir utvrđenih kazni niti preći dvadeset godina zatvora;
Ubistvo Član 148. stav (1) (1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.
Laka tjelesna povreda Član 155. stav (2) (2) Ako je takva povreda nanesena oružjem, opasnim oruđem ili drugim sredstvom podobnim da tijelo teško povrijedi ili zdravlje teško naruši, kazniće se zatvorom do tri godine.
24. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12 i 91/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295. stav (2) (2)Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Bitne povrede odredaba krivičnog postupka Član 311.
(1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji ako:
(…)
g) je povrijeđeno pravo na odbranu, (…)
z) se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda, (…)
j) je presudom povrijeđena odredba člana 321. ovog zakona i
k) je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude, ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.
(2)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji i ako sud tokom glavnog pretresa ili prilikom donošenja presude nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo ili je moglo biti od uticaja na zakonito i pravilno donošenje presude.
VI.Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 15 0 K 002152 17 Kž 2 od 19. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 7. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 3. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
29. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2. ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
31. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
[…]
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]
32. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa apelant u konkretnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je u predmetnom postupku okončanom osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to apelant tvrdi.
33. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka i da opšta garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi, Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149), ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi, Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).
34. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi svoj stav o apelantovoj krivici zasnovali na nezakonitim dokazima, ne poštujući njegova procesna prava, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, u vezi s tim, pogrešno primijenjenim materijalnim pravom. Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
35. U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 30).
36. Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu, svi dokazi se moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi radi kontradiktornosti postupka. Međutim, to ne znači da iskaz svjedoka uvijek mora biti dat na sudu i javno da bi se priznao kao dokaz. To se naročito može pokazati nemogućim u određenim slučajevima (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A, broj 203, stranica 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25). Uopćeno posmatrajući, prava odbrane zahtijevaju da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa svjedokom i da ispita svjedoka bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Stoga će Ustavni sud ispitati da li su u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja odluka postupali proizvoljno u osiguranju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava, odnosno člana 6. Evropske konvencije.
37. Prije svega, Ustavni sud ističe da je suštinsko pitanje pokrenuto predmetnom apelacijom zakonitost dokaza, konkretno zakonitost iskaza svjedoka A.M., koji je u postupku saslušan ukupno četiri puta, dva puta u fazi istrage, na prethodnom glavnom pretresu (odluka je ukinuta) i glavnom pretresu koji je okončan osporenom presudom. Apelant, također, smatra i da je obdukcioni nalaz nezakonit, jer ga je sačinilo neovlašteno lice, konkretno vještak patolog umjesto vještak sudske medicine, te da predmet kojim je počinjeno krivično djelo (nož) nije deponovan i na pretresu otvoren u smislu imperativnih odredaba ZKP.
38. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su, nakon ukidanja prethodne prvostepene presude, u ponovnom postupku uz saglasnost stranaka izvedeni već izvedeni dokazi i da su na prijedlog optužbe dodatno saslušani svjedoci A. M. i V.V. Okružni sud je prihvatio prijedlog da svjedok A. M. bude ponovno saslušan, imajući pri tome u vidu da se inkriminisani događaj desio u ugostiteljskom objektu u odsustvu neposrednih očevidaca, da je svjedok A.M. pokušao da preduprijedi kobne posljedice (razdvajanjem sukobljenih strana), da je stoga imao određena saznanja o načinu nastanka i trajanja sukoba i da navedeni svjedok ni na koji način nije zainteresovan za ishod konkretne pravne stvari. Pri tome je prvostepeni sud imao u vidu i prethodne izjave svjedoka A.M. iz istrage i sa glavnog pretresa, te je njihovim upoređivanjem uočena konzistentnost u opisu predmetnog događaja, pa je, stoga, iskaz navedenog svjedoka prihvaćen kao objektivan i nepristrasan. Odlučujući povodom identičnog prigovora istaknutog u žalbenom postupku, Vrhovni sud je, odbijajući ga kao neosnovanog, ukazao da je irelevantno na čiji prijedlog je svjedok pozvan i ponovno saslušan, te da je ispitivanje svjedoka od predsjednika sudskog vijeća ne samo njegovo pravo već i obaveza. U pogledu neosnovanosti prigovora da je obdukcioni nalaz nezakonit dokaz, jer ga nije sačinilo ovlašteno lice, konkretno vještak patolog, a ne vještak specijalista sudske medicine, oba sudska vijeća su obrazložila da to što je zapisnik o obdukciji sačinio vještak patolog ne čini ovaj dokaz sam po sebi nezakonitim. S tim u vezi je pojašnjeno da je vještak sudske medicine svoj nalaz i mišljenje sačinio nakon obdukcionog nalaza i da je pritom, osim ovog nalaza, koristio CD sa ukupno 25 fotografija koje su sačinjene tokom pregleda i obdukcije leša oštećenog, pri čemu se ovaj vještak u dopunskom nalazu i saslušanju na glavnom pretresu posebno osvrnuo na vrstu rane uslijed koje je oštećeni preminuo. Isti zaključak je zauzet i u pogledu predmeta kojim je izvršeno ubistvo (nož) koji nije oduzet od apelanta, već je pronađen prilikom uviđaja, fotografisan i konstatovan u zapisniku o uviđaju, pa stoga tužilac nije bio obavezan da održi ročište radi otvaranja i pregleda privremeno oduzetih stvari.
39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi za svoje stavove dali jasna i uvjerljiva obrazloženja u kojima Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud smatra da, suprotno apelantovim navodima, u konkretnom slučaju prihvaćanje iskaza svjedoka A.M. koji je dat u fazi istrage i na glavnom pretresu i drugih dokaza koje je apelant osporio nije samo po sebi nekonzistentno sa stavom 1. i stavom 3.d) člana 6. Evropske konvencije, niti se navedeni dokazi imaju smatrati nezakonitim, kako to apelant tvrdi. Ovo zbog toga što je apelant imao mogućnost da se očituje na sadržaj iskaza svjedoka A.M., sadržaj nalaza i mišljenja vještakā medicinske struke, kao i na sve dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, pa je neosnovana tvrdnja da mu je na bilo koji način uskraćeno pravo na odbranu.
40. Dalje, u odnosu na apelantove navode kojima se problematizira način na koji su redovni sudovi ocijenili dokaze pri utvrđivanju njegove odgovornosti, Ustavni sud (imajući u vidu standarde citirane u st. 34. i 35. ove odluke) zapaža da, suprotno apelantovim navodima, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je, prema ocjeni Ustavnog suda, dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata ili ne prihvata pojedine dokaze, odnosno na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo ubistvo u prekoračenju nužne odbrane i krivično djelo lake tjelesne povrede. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što bi moglo ukazati da ocjena dokaza nije bila „savjesna“, kako to nalaže zakon, odnosno da je bila proizvoljna, jer jedini argumenti koje je apelant istakao u žalbi i ponovio u apelaciji tiču se vlastite analize i ocjene izvedenih dokaza koje smatra „ispravnim“, a u osporenim presudama „pogrešnim“. Zbog toga, Ustavni sud smatra da, u situaciji kada apelant, u suštini, osporava utvrđeno činjenično stanje, njegov zadatak nije da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnog suda o apelantovoj krivici, koji su u konkretnom slučaju doneseni na osnovu slobodne ocjene dokaza, u smislu člana 295. stav 2. ZKP, u čijoj primjeni Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u drugostepenoj presudi posebnu pažnju posvetio svim apelantovim žalbenim navodima od suštinskog značaja kojima je apelant osporavao stavove prvostepenog suda i koje je ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj presudi dato obrazloženje zbog čega apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjena krivična djela.
41. U usku vezu s navedenim, dakle ocjenom dokaza i pogrešnom primjenom materijalnog prava, apelant dovodi pitanje načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, jer, kako smatra, iz izvedenih dokaza nije moglo biti pouzdano utvrđeno da je apelant počinio krivična djela za koja je osuđen. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u žalbenom postupku, razmatrajući navedeni prigovor, podsjetio da se on, zapravo, izvodi iz tvrdnje o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Imajući u vidu zaključak o neosnovanosti prigovora usmjerenih na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, Vrhovni sud je zaključio da su neosnovani prigovori povrede krivičnog zakona, pri čemu žalbom nije ukazano na bilo koju drugu činjenicu ili drugi dokaz kojim bi se dovela u sumnju pravilnost prvostepene presude u pogledu primjene KZRS. U tom pravcu je istaknuto da je prvostepeni sud zaključak o apelantovoj odgovornosti izveo na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u postupku na osnovu sveobuhvatne analize i ocjene svih izvedenih dokaza, upravo primjenom principa in dubio pro reo. Stoga, nasuprot apelacionim tvrdnjama, osporenim presudama, po mišljenju Ustavnog suda, nije prekršena presumpcija nevinosti, niti princip in dubio pro reo, jer u okolnostima konkretnog slučaja nije izostala cjelovita analiza svih provedenih dokaza uz obrazloženje u kojem su navedeni jasni, argumentovani i dovoljni razlozi o svim odlučnim činjenicama koje čine sve bitne elemente krivičnih djela za koje je apelant osuđen. Također, apelacijom se ukazuje na princip zabrane reformatio in peius u vezi s prihvatanjem i ocjenom dokaza saslušanjem svjedoka A.M. za koji se smatra da je nezakonit, jer je Tužilaštvo nakon iskaza ovog svjedoka promijenilo pravni opis krivičnog djela. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući navedeni prigovor, istakao da je i prethodna osuđujuća presuda bila donesena za isto krivično djelo, dakle ubistvo u prekoračenju nužne odbrane usljed jake razdraženosti izazvane napadom, i da je tužilac u ponovnom postupku ostao pri istoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela, te da, stoga, nije bilo nikakvih izmjena na apelantovu štetu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta za apelantove tvrdnje da su prekršena navedena načela, jer iz osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da je postojala sumnja u pogledu bilo koje činjenice koja čini obilježja predmetnih krivičnih djela. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju apelacija i u ovom dijelu neosnovana.
42. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantovi navodi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. tačka d) Evropske konvencije.
Ostali navodi
43. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant navode o kršenju tog prava doveo u vezu s pravom na pravično suđenje.
44. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3.d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi zaključak o apelantovoj krivici zasnovali na dokazima provedenim tokom postupka i kada je apelant imao mogućnost da im se suprotstavi svojim argumentima, pri čemu su dali valjana obrazloženja za odluku o tome koje će dokaze prihvatiti, a koje ne, uz detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja koja u kontekstu primjene pozitivnopravnih propisa ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, pri čemu tokom postupka nije došlo do kršenja apelantovog prava na odbranu, niti do kršenja principa zabrane reformatio in peius.
46. Također, ne postoji ni povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 2. Evropske konvencije, budući da iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježja krivičnih djela za koja je apelant, u konačnici, osuđen, pri čemu su osigurane garancije načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević