Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6074/18 (M. K.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Protek roka
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 218
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-6074/18
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6074/18, rješavajući apelaciju Mije Kopilaša, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka c), članka 57. stavak (2) točka b), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija Mije Kopilaša.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.
(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u parničnom postupku koji se trenutno nalazi na rješavanju pred Općinskim sudom u Bihaću u predmetu broj 17 0 Rs 035745 19 Rs 2 (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva).
Na temelju članka 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da apelantu Miji Kopilašu isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog duljine trajanja parničnog postupka, i to u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na temelju članka 62. stavak (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se predsjedniku Općinskog suda u Bihaću da u skladu s ovom odlukom odmah poduzme odgovarajuće mjere za okončanje postupaka u predmetu broj 17 0 Rs 035745 19 Rs 2, u skladu sa člankom II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 6. stavak 1.
Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.
Na temelju članka 72. stavak (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona i predsjedniku Općinskog suda u Bihaću da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neutemeljena apelacija Mije Kopilaša podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 Rs 035745 17 Rev od 25. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 035745 16 Rsž od 10. srpnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 035745 11 Rs od 16. kolovoza 2016. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, te prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u odnosu na protutužbeni zahtjev).
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mije Kopilaša podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Rs 035745 16 Rsž od 10. srpnja 2017. godine (u odnosu na preostali dio tužbenog zahtjeva) zbog proteka roka za podnošenje apelacije.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mijo Kopilaš (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić-Crnjac“ iz Mostara, podnio je 31. listopada 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 Rs 035745 17 Rev od 25. svibnja 2018. godine, Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Rs 035745 16 Rsž od 10. srpnja 2017. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Rs 035745 11 Rs od 16. kolovoza 2016. godine. Također, apelant je navedenom apelacijom pobijao i duljinu trajanja predmetnog postupka koji se trenutno, prema stanju iz spisa, nalazi na rješavanju pred Općinskim sudom u predmetu broj 17 0 Rs 035745 19 Rs 2 (u odnosu na dio tužbenog zahtjeva – predmet vraćen na ponovni postupak).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i „Bihaćke pivovare“ d.d. Bihać (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 11. i 12. veljače 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u razdoblju od 13. do 26. veljače 2020. godine. Tužitelj nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Tužitelj je 2. studenog 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv apelanta radi naknade štete. Apelant je podnio protutužbeni zahtjev protiv tužitelja radi isplate duga (proisteklog iz radnog odnosa).
6. Presudom Općinskog sud broj 17 0 Rs 035745 11 Rs od 16. kolovoza 2016. godine obvezan je apelant da isplati tužitelju na ime naknade materijalne štete određene novčane iznose, po osnovi manjka u novcu i robi, manjka ambalaže i po osnovi isporučene robe MIMK d.o.o. Mostar, sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je tužbeni zahtjev preko dosuđenog od ukupno traženog iznosa odbijen kao neutemeljen (sve bliže opisano u izreci navedene presude). Također, navedenom presudom odbijen je apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužitelj obveže apelantu isplatiti određene novčane iznose na ime goriva za vozila, plaćenih telefonskih računa, plaćenih računa za mobilni telefon, te na ime plaćenih računa za struju, sve sa zakonskom zateznom kamatom.
7. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo koji su dokazi provedeni pred tim sudom, te šta proizlazi iz tih dokaza (iskazi parničnih stranaka, iskaz jednog svjedoka, financijskog vještačenja, te materijalnih dokaza, sve bliže navedeno u obrazloženju presude). Nakon toga je naveo da je nesporno da je apelant bio uposlen kod tužitelja na poslovima i radnim zadacima rukovoditelja Poslovne jedinice Mostar (u daljnjem tekstu: PJ Mostar), u određenom razdoblju, te da je 21. rujna 2011. godine tužitelj donio rješenje o otkazu ugovora o radu apelantu. Nadalje je obrazložio zašto smatra da je utemeljeno tužiteljevo potraživanja u određenim novčanim iznosima po osnovi manjka u novcu i robi, po osnovi manjka ambalaže, kao i zašto je utemeljeno tužiteljevo potraživanje u iznosu od 21.909,99 KM po osnovi isporučene robe MIM“ d.o.o. Mostar (sve bliže obrazloženo u navedenoj presudi).
8. U svezi s apelantovim protutužbenim zahtjevom, Općinski sud je ukazao da je člankom 2. Pravilnika o nagrađivanju radnika uposlenih u tužiteljevim poslovnim jedinicama i pokriću troškova poslovne jedinice (u daljnjem tekstu: Pravilnik) propisano da uposleni u poslovnoj jedinici ostvaruju pravo na osobne dohotke i ostala primanja po osnovi rada i materijalne troškove u ukupnom iznosu od 10% od naplaćene realizacije u obračunskom mjesecu. Nadalje je istaknuo da se od obračunatog iznosa prvo namiruju materijalni troškovi, na temelju priloženih i odobrenih računa i specifikacija, a preostali iznos predstavlja bruto osobne dohotke, tople obroke, regrese za godišnje odmore radnika i ostale eventualne naknade svih uposlenih. Pod materijalnim troškovima podrazumijevaju se struja, voda, telefon, gorivo, zakup poslovnog prostora, PTT usluge, komunalne usluge, održavanje vozila itd. Zatim je istaknuo da je člankom 4. Pravilnika propisano da će se ustanovljeni troškovi iz članka 2. Pravilnika isplatiti rukovoditelju poslovne jedinice na temelju vjerodostojne dokumentacije na glavnoj blagajni poduzeća ili na tekući račun rukovoditelja poslovne jedinice.
9. S obzirom na navedene odredbe Pravilnika, Općinski sud je ukazao da je vještak financijske struke utvrdio da priloženi računi za potrošenu električnu energiju, kao i računi za troškove telefona (mobilnog i kućnog) nisu knjiženi u tužiteljevim poslovnim knjigama, niti su evidentirani kao nastali troškovi PJ Mostar, nego glase na fizičku osobu. Također je ukazao da računi za gorivo nisu knjiženi u tužiteljevim poslovnim knjigama kao trošak poslovanja PJ Mostar, gdje su trebali biti dostavljeni računovodstvenom sektoru, gdje bi se ti računi nakon odobravanja knjižili u tužiteljevim poslovnim knjigama i plaćali putem poslovne banke ili da se plaćeni blagajnički primici verificiraju u tužiteljevom financijskom sektoru kako bi se takvi troškovi knjižili kao trošak, a i da se refundiraju osobi koja je izvršila plaćanje takvih računa. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je istaknuo da je neutemeljen apelantov protutužbeni zahtjev.
10. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 035745 16 Rsž od 10. srpnja 2017. godine apelantova žalba je djelomično usvojena i prvostupanjska presuda ukinuta u dijelu u kojem je apelant obvezan tužitelju naknaditi štete po osnovi manjka u novcu i robi, štetu po osnovi manjka ambalaže, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu u kojem je odlučeno o parničnim troškovima, te je u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, dok je u ostalom dijelu (u kojem je apelant obvezan na isplatu iznosa od 21.909,99 KM po osnovi isporučene robe MIMK d.o.o. Mostar, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i u dijelu u kojem je odbijen apelantov protutužbeni zahtjev) apelantova žalba odbijena i prvostupanjska presuda potvrđena.
11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud pobijanu presudu u dijelu u kojem je apelanta obvezao na naknadu štete po osnovi manjka u novcu i robi i po osnovi manjka ambalaže donio uz povredu odredaba parničnog postupka, pa je nadalje obrazložio zašto je apelantova žalba u tom dijelu utemeljena (bliže opisano u obrazloženju navedene presude).
12. U svezi s dijelom prvostupanjske presude kojim je apelant obvezan tužitelju isplatiti određeni novčani iznos po osnovi isporučene robe MIMK d.o.o. Mostar, Kantonalni sud je istaknuo da je prvostupanjski sud utvrdio da su tužitelj i apelant sklopili sporazum o zatvaranju duga nastalog u PJ Mostar prema tužitelju od 19. travnja 2011. godine kojim je apelant prihvatio dug MIMK d.o.o. Mostar. Također je istaknuo da je prvostupanjski sud utvrdio da je presudom zbog propuštanja (od 6. rujna 2011. godine) navedena pravna osoba obvezana na isplatu tog duga, te da tijekom postupka nije bilo sporno da dug nije plaćen. U svezi s tim je istaknuo da, prema apelantovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud nije ispravno tretirao činjenicu da je tužitelj ishodio pravomoćnu presudu protiv navedene pravne osobe za isto dugovanje i da je po toj presudi pokrenut postupak prinudnog izvršenja, te da se sporazum tužitelja i apelanta u smislu članka 446. ZOO-a ne može tretirati kao preuzimanje duga. Kantonalni sud je naveo da su ti žalbeni navodi neutemeljeni. Naime, u konkretnom slučaju imala se primijeniti odredba članka 451. ZOO-a – ugovor o pristupanju dugu jer se zaključenim sporazumom apelant kao povjeritelj obvezao da će ispuniti tužiteljevo potraživanje koje ovaj ima prema MIMK d.o.o. Mostar, tako da je apelant stupio u obvezu pored navedene pravne osobe kao solidarni dužnik.
13. U svezi s apelantovim protutužbenim zahtjevom, Kantonalni sud je ukazao na odredbe čl. 2. i 4. Pravilnika, te je istaknuo da je cijeneći navedene odredbe zaključio da je prvostupanjski sud pravilno odlučio da je protutužbeni zahtjev neutemeljen s obzirom na to da tijekom postupka nije dokazano da su računi za utrošeno gorivo i rezervne dijelove, potrošenu električnu energiju, kao i računi za troškove telefona (mobilnog i kućnog) knjiženi u tužiteljevim poslovnim knjigama, niti da su evidentirani kao nastali troškovi PJ Mostar (telefonski računi glase na fizičku osobu, apelanta i njegovu suprugu N. K.).
14. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 035745 17 Rev od 25. svibnja 2018. godine odbačena je apelantova revizija u odnosu na odluku o tužiteljevom tužbenom zahtjevu, a odbijena u odnosu na odluku o apelantovom protutužbenom zahtjevu.
15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istaknuo da u konkretnom predmetu vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude u dosuđujućem dijelu po tužiteljevoj tužbi (u iznosu od 21.909,00 KM) ne dostiže imovinski cenzus preko 30.000,00 KM koji je propisan kao uvjet dopuštenosti revizije u smislu članka 237. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa apelantova revizija sa stajališta odredbe članka 237. stavak 2. ZPP nije dopuštena. Također je naveo da apelant u reviziji nije određeno naznačio pravno pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, niti su određeno izloženi razlozi zbog kojih podnositelj revizije smatra da bi to pitanje bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako je to propisano odredbom članka 237. stavak 5. ZPP, a to pravno pitanje ne proizlazi ni iz sadržaja revizije, zbog čega nema mjesta dopustivosti revizije ni prema kriteriju propisanom odredbom članka 237. stavak 3. ZPP.
16. Vrhovni sud je naveo da apelantova revizija u odnosu na odluku o protutužbenom zahtjevu nije utemeljena. U svezi s tim je istaknuo da je neprihvatljiv apelantov prigovor da je pobijana presuda zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz članka 209. u svezi sa člankom 8. ZPP navodima da su sudovi pogrešno ocijenili da se ne radi o materijalnim troškovima PJ Mostar po osnovi fakturiranog goriva, struje, telefonskih računa i računa za mobilni telefon, na čiju refundaciju apelant ima pravo. Naime, prvostupanjski sud je izvedene dokaze, pa tako i sadržaj prezentiranih dokaza – faktura o utrošku goriva, računa za struju, za fiksnu i mobilnu telefoniju, te nalaz i mišljenje vještaka cijenio u skladu s odredbom članka 8. ZPP i na temelju slobodne ocjene izvedenih dokaza utvrdio da se ne radi o režijskim troškovima nastalim u poslovanju PJ Mostar jer to računi svojim sadržajem ne potvrđuju, a uz to nisu ni knjiženi kao režijski troškovi poslovne jedinice suglasno Pravilniku, kojim je propisan postupak knjiženja, plaćanja te refundacije tih troškova. Također je istaknuo da slobodnoj ocjeni izvedenih dokaza suda apelant ne može s uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza, kako to čini revizijom, tim više što ta ocjena u konkretnom slučaju sadrži isključivo prigovore činjenične prirode koji u revizijskom postupku nisu relevantni (članak 240. stavak 2. ZPP).
17. Vrhovni sud je istaknuo da nije utemeljen ni prigovor pogrešne primjene materijalnog prava. U svezi s tim je naveo da je u postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno da je apelant bio tužiteljev uposlenik, da je ugovor o radu otkazan zbog teže povrede radne obveze (zbog manjka novca, manjka u ambalaži, zbog zadržavanja novčanih uplata za isporučenu robu, te zbog isporuke robe nelikvidnom društvu), da se predmetni materijalni troškovi PJ Mostar knjiže, odobravaju i priznaju u proceduri i na način propisan Pravilnikom, a da je vještačenjem koje je obavio vještak financijske struke utvrđeno da računi za utrošeno gorivo i rezervne dijelove, potrošenu električnu energiju, kao i računi za troškove telefona (mobilnog i kućnog) glase na fizičku osobu (apelanta i njegovu suprugu N. K.) i da nisu knjiženi u tužiteljevim poslovnim knjigama, niti su evidentirani kao nastali troškovi PJ Mostar. Vrhovni sud je istaknuo da su na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo, odredbe čl. 2. i 4. Pravilnika i pravila o teretu dokazivanja, članak 7. stavak 1. i članak 123. stavak 1. ZPP, kada su u cijelosti odbili apelantov protutužbeni zahtjev. Naime, apelant nije dokazao da se radi o režijskim troškovima PJ Mostar koje je on platio za poslovnu jedinicu jer ispostavljeni računi to svojim sadržajem ne potvrđuju, a prema Pravilniku takvi računi su se trebali dostavljati po njihovom nastanku tužitelju na naplatu, kada bi se nakon odobravanja knjižili kao trošak u tužiteljevim poslovnim knjigama i tek tada bi bili plaćani. Nadalje je naveo šta je propisano odredbom članka 218. ZOO-a, pa je u svezi s tom odredbom ukazao da je neutemeljen apelantov prigovor da su nižestupanjske presude utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava jer je u postupku utvrđeno da apelant nije učinio izdatak za tužitelja, koji je ovaj po zakonu bio dužan učiniti.
18. Vrhovni sud je također istaknuo da samo pod uvjetima da je tužitelj propustio platiti režijske troškove, kako to i propisuje čl. 2. i 4. Pravilnika, ili da je apelant dokazao da su sporni izdaci struje, telefona, goriva prema Pravilniku bili opravdani i da su nastali u radu poslovne jedinice, a tužitelj ih odbio refundirati apelantu (jer račune goriva ne prati pregled točenja, putni nalozi, a računi za struju i telefon su ispostavljeni na ime apelanta i njegove supruge), tada bi apelant mogao od tužitelja zahtijevati vraćanje tako plaćenih iznosa. Budući da apelant to nije dokazao, Vrhovni sud je istaknuo da su pravilno nižestupanjski sudovi postupili kada su primjenom pravila o teretu dokazivanja odbili apelantov protutužbeni zahtjev.
19. Prema stanju iz spisa, predmetni parnični postupak je, u dijelu u kojem je vraćen na ponovni postupak, u tijeku pred Općinskim sudom pod brojem 17 0 Rs 035745 19 Rs 2.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je u pobijanom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), te pravo na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije.
21. Apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi u pobijanim odlukama, u odnosu na pobijani dio tužbenog zahtjeva i protutužbeni zahtjev, proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propisi, da nisu adekvatno obrazložili odluke, te da je zbog proizvoljne primjene propisa, kao i obrazloženja pobijanih odluka povrijeđeno i njegovo pravo na pristup sudu. Apelant smatra da su viši sudovi, u odnosu na pobijani dio tužbenog zahtjeva, kao i odluku o protutužbenom zahtjevu, morali preispitati i dati svoj zaključak o navodima iz pravnih lijekova (kako to nalažu čl. 221. i 241 . ZPP), međutim, da su navodi žalbe i revizije preispitani paušalno, kraćim ponavljanjem razloga iz nižestupanjske presude. Također je istaknuo da je u postupku po žalbi povrijeđen članak 215. st. 2. i 3. ZPP. Naime, imajući u vidu navedenu odredbu ZPP, prvostupanjski sud je imao obvezu dati pojašnjenja povreda parničnog postupka na koje upućuje žalba, što nije ispoštovao, a revizijski sud nije preispitao povredu prava iz članka 215. ZPP, na koju je apelant ukazao u reviziji. Apelant je naveo da se uslijed navedenih povreda postupka, u odnosu na pobijani dio tužbenog zahtjeva, utvrđuje njegova obveza na isplatu određenog novčanog iznosa po osnovi isporučene robe trećoj pravnoj osobi. Pored toga je istaknuo da odluka o protutužbenom zahtjevu predstavlja očitu povredu članka 8. ZPP, uz paušalno pozivanje na Pravilnik, bez tumačenja njegovih odredbi i dovođenja u vezu s utvrđenim činjenicama. Također je naveo da se sud neadekvatno poziva na članak 123. ZPP u odnosu na protutužbeni zahtjev jer je apelant ponudio veliki broj dokaza u dokaznom postupku. a koje sud nije preispitao.
22. U svezi s navodima o povredi prava na suđenje u razumnom roku, apelant je istaknuo da je po proteku roka od sedam godina predmet dobio pravomoćan rezultat u odnosu na jedan dio zahtjeva, a kako se radi o predmetu radnog spora koji ima hitan karakter, ne postoji opravdan razlog da se predmet nije mogao riješiti u kraćem razdoblju. Također je napomenuo da je predmet u dijelu tužbenog zahtjeva vraćen na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, pa je njegov pravomoćni rezultat neizvjestan, što sve apelant smatra povredom prava na suđenje u razumnom roku.
23. U svezi s dijelom osporene presude Vrhovnog suda kojim je odbačena njegova revizija, apelant smatra da je kao vrijednost pobijanog dijela drugostupanjske presude trebalo uzeti zbir vrijednosti tužbenog i protutužbenog zahtjeva, te da je Vrhovni sud pravilnom primjenom članka
237. ZPP bio dužan preispitati reviziju u cijelosti, odnosno da je proizvoljnim tumačenjem propisa odbacio njegovu reviziju u jednom dijelu.
b)Odgovor na apelaciju
24. Općinski sud je ukratko istaknuo kronologiju predmetnog postupka (kad je podnesena tužba, te kada su donesene presude redovnih sudova u konkretnom postupku). Zatim je u svezi s apelantovim navodima da je u postupku povrijeđen članak 215. ZPP istaknuo da je u ZPP jasno nabrojano koje su to povrede odredaba parničnog postupka, te da je apelant izjavio žalbu zbog svih zakonom propisanih razloga, te između ostalog i zbog povrede odredaba parničnog postupka. Međutim, zakonski razlozi zbog kojih je izjavljena žalba na prvostupanjsku presudu navedeni su paušalno, odnosno u žalbi nije navedeno u čemu se konkretno ogleda povreda odredaba parničnog postupka, a u duhu odredbe članka 209. st. 1. i 2. ZPP, kako bi se prvostupanjski sud o takvim navodima žalbe mogao izjasniti i prema potrebi provjeriti istinitost tih navoda u žalbi. Općinski sud je istaknuo kako je sadržaj žalbe usmjeren na nalaz vještaka financijske struke, to prvostupanjski sud donošenjem prvostupanjske presude nije više ovlašten davati bilo kakva objašnjenja o dokazima provedenim i ocijenjenim u postupku. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da je u konkretnom predmetu, u ponovnom postupku, zakazana glavna rasprava za 3. ožujka 2020. godine.
25. Kantonalni sud je naveo da je o svim odlučnim žalbenim prigovorima dao valjane i argumentirane razloge, koji imaju svoje uporište u pravilnoj ocjeni izvedenih dokaza i pravilnoj primjeni materijalnog prava, pa je predložio da se apelacija odbije jer postupanjem tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
26. Vrhovni sud je istaknuo, između ostalog, da se duljina trajanja postupka ne može pripisati tom sudu jer je odluka tog suda donesena u razumnom roku (u roku od sedam mjeseci od dana zaprimanja spisa u taj sud). Nadalje je naveo da procesnopravni institut iz članka 75. ZPP omogućuje isticanje pored tužbenog i protutužbeni zahtjev u jednoj parnici, te da je za dopuštenost revizije po tužbi i protutužbi bila mjerodavna vrijednost predmeta spora svakog pojedinog zahtjeva. Naime, vrijednosti predmeta tužbenog i protutužbenog spora se ne zbrajaju, nego se vrijednost određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva. Vrhovni sud je nadalje ponovio svoje obrazloženje iz pobijane odluke, a u svezi s razlozima zašto je odbacio apelantovu reviziju u odnosu na usvajajući dio tužbenog zahtjeva, odnosno zašto je odbio apelantovu reviziju u odnosu na protutužbeni zahtjev. Na koncu je naveo da ostaje pri zauzetim pravnim stavovima u svojoj odluci, te da pri donošenju odluke apelantu nisu uskraćena prava na koja se poziva u apelaciji, a niti je primjena prava u svezi s tim bila proizvoljna, pa predlaže da se apelacija odbaci, odnosno odbije kao neutemeljena.
V.Relevantni propisi
27. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Izdatak za drugog Član 218.
Ko za drugog učini kakav izdatak ili nešto drugo što je ovaj po zakonu bio dužan učiniti, ima pravo zahtevati naknadu od njega.
28. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Članak 7.
(1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drukčije određeno.
(3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (članak 3. stavak 2.).
Članak 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na temelju slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i pozorno ocijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Članak 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njezinim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Članak 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza ustanoviti činjenice na temelju kojih će donijeti odluku.
Članak 215.
(1) Nakon primitka odgovora na žalbu ili nakon proteka roka za odgovor na žalbu, prvostupanjski sud će žalbu i odgovor na žalbu, ako je podnesen, sa svim spisima dostaviti drugostupanjskom sudu najkasnije u roku od osam dana.
(2) Ako žalitelj tvrdi da su u prvostupanjskom postupku povrijeđene odredbe parničnoga postupka, sudac prvostupanjskog suda dat će objašnjenje u povodu navoda žalbe koji se tiču tih povreda, a prema potrebi će provjeriti istinitost tih navoda u žalbi.
(3) Primjerak objašnjenja u povodu navoda žalbe sudac prvostupanjskog suda dostavit će strankama koje mogu dati svoje očitovanje u roku osam dana.
Članak 216.
(1) Kad spisi po žalbi stignu drugostupanjskom sudu, određuje se sudac izvjestitelj.
(2) Sudac izvjestitelj može, prema potrebi, od prvostupanjskog suda pribaviti izvješće o povredama odredaba parničnoga postupka i zatražiti da se radi ustanovljenja tih povreda provedu provjere.
(3) U slučaju iz stavka 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjivat će se odredbe članka 215. stavak 3. ovoga zakona.
Članak 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pozornost na potrebu žurnog rješavanja radnih sporova.
29. Zakon o sudovima u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 38/05, 22/06, 63/10, 72/10 – ispravak, 7/13 i 52/14) u relevantnom djelu glasi: Članak 31.
Dužnosti predsjednika suda Predsjednik suda odgovoran je za upravljanje cjelokupnim sudom i sudačkom upravom. [...] VI.Dopustivost
30. U skladu sa člankom VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
31. U skladu sa člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na suđenje u razumnom roku
32. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa člankom 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
33. U odnosu na apelantove navode kojima pobija duljinu trajanja predmetnog parničnog postupka, Ustavni sud zapaža da predmetni postupak još uvijek nije u cijelosti okončan. Naime, prema stanju iz spisa, predmetni parnični postupak je u dijelu tužbenog zahtjeva vraćen na ponovni postupak, te je u tijeku pred Općinskim sudom. S obzirom na navedeno, predmetna apelacija je, u smislu članka 18. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, u ovom dijelu dopustiva u odnosu na pravo na donošenje odluke u „razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Dopustivost u odnosu na pobijane odluke a)U odnosu na pobijani dio tužbenog zahtjeva – protek roka
34. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda.
35. Članak VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
36. Članak 18. stavak (1) i stavak (3) točka c) Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitome pravnome lijeku koji je koristio.
3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
c) protekao je rok za podnošenje apelacije;
37. Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji pobija i dio Presude Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 035745 17 Rev od 25. svibnja 2018. godine kojim je odbačena njegova revizija izjavljena protiv dijela odluke o tužiteljevom tužbenom zahtjevu (apelant obvezan na isplatu iznosa od 21.909,99 KM po osnovi isporučene robe MIMK d.o.o. Mostar) o kojem je pravomoćno odlučeno Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 Rs 035745 16 Rsž od 10. srpnja 2017. godine. Ustavni sud zapaža da je apelantova revizija u tom djelu odbačena zbog formalnih razloga, te da, stoga, i ne može biti predmet ocjene u ovom apelacijskom postupku, odnosno Ustavni sud konstatira da je revizija u konkretnom slučaju bila neefektivan pravni lijek u smislu članka 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Stoga proizlazi da je konačna odluka u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem je pravomoćno odlučeno (a koji dio apelant pobija svojom apelacijom) navedena presuda Kantonalnog suda od 10. srpnja 2017. godine, koju je apelant, prema navodima iz apelacije, zaprimio 26. srpnja 2017. godine. Budući da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 31. listopada 2018. godine, proizlazi da je podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. U skladu s navedenim, Ustavni sud je zaključio da je apelacija podnesena nepravovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada je apelant primio pobijanu presudu Kantonalnog suda od 10. srpnja 2017. godine, u dijelu kojim se pobija odluka o tužbenom zahtjevu.
b)U odnosu na protutužbeni zahtjev
38. U konkretnom slučaju predmet pobijanja apelacijom je i dio Presude Vrhovnog suda broj 17 0 Rs 035745 17 Rev od 25. svibnja 2018. godine, kojim je odbijena apelantova revizija u odnosu na odluku o njegovom protutužbenom zahtjevu, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu apelant je zaprimio 3. rujna 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. listopada 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neutemeljena.
39. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na dio pobijane presude Vrhovnog suda, kojim je odlučeno o apelantovom protutužbenom zahtjevu, ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant smatra da su mu u predmetnom parničnom postupku povrijeđena prava iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka 13. Europske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
41. Članak II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
42. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
43. Prije nego počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Europske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se predmetni parnični postupak vodi po tužiteljevoj tužbi radi naknade štete, ali i po apelantovom protutužbenom zahtjevu radi isplate duga proisteklog iz radnog odnosa. Prema tome, Ustavni sud smatra da je članak 6. stavak 1. Europske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, razumnost duljine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Europskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Europski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. veljače 2002. godine, Izvješća broj 2002-I, stavak 38.). Razdoblje koje se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je predmetni parnični postupak pokrenut tužbom koju je tužitelj podnio 2. studenog 2011. godine, a koji u jednom dijelu još uvijek nije okončan. Dakle, relevantno razdoblje koje će Ustavni sud uzeti u obzir pri ocjeni duljine predmetnog parničnog postupka jeste razdoblje od pokretanja parničnog postupka do donošenja konkretne odluke Ustavnog suda, odnosno razdoblje od osam godina i oko šest mjeseci.
Analiza duljine trajanja postupka
46. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, a imajući u vidu apelaciju i odgovore na apelaciju, te radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodi po tužbi radi naknade štete, ali i po protutužbenom zahtjevu radi isplate duga proisteklog iz radnog odnosa, odnosno da se vodi kao radni spor, a taj postupak je u skladu s relevantnim zakonskim propisima hitne prirode.
47. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio duljini trajanja predmetnog postupka. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred prvostupanjskim sudom trajao četiri godine i oko devet mjeseci, da je Kantonalnom sudu trebalo oko 11 mjeseci da donese drugostupanjsku presudu (računajući od dana donošenja prvostupanjske presude), a Vrhovnom sudu da donese revizijsku odluku oko 10 mjeseci (računajući od dana donošenja drugostupanjske presude). Pored navedenog, Ustavni sud zapaža da iz apelacijskog spisa proizlazi da je ponovni postupak u tijeku pred Općinskim sudom, odnosno da su od donošenja revizijske odluke prošle gotovo dvije godine, a da prvostupanjska presuda još nije donesena. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da, iako su Kantonalni i Vrhovni sud donosili odluke u razumnom roku, da je postupak pred Općinskim sudom, pogotovo u prvoj fazi postupka, trajao dulje razdoblje. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da se Općinski sud u odgovoru na apelaciju uopće nije osvrnuo na navode koji se odnose na duljinu trajanja postupka, odnosno uopće nije opravdao duljinu trajanja postupka pred tim sudom (osim što je ukratko naveo kronologiju postupka). Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u predmetnom postupku, koji je po zakonu hitne prirode, u najvećoj mjeri doprinio duljini trajanja postupka, imajući u vidu da je prvoj fazi donio prvostupanjsku presudu nakon četiri godine i devet mjeseci, a da u ponovnom postupku ni nakon gotovo dvije godine nije donio odluku (prema stanju iz spisa), što u konkretnom slučaju predstavlja nerazumno dugo razdoblje imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a za što Općinski sud nije dao nikakvo opravdanje.
48. Stoga, Ustavni sud zaključuje da duljina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
49. Ustavni sud smatra da je svrsishodno naložiti Općinskom sudu da po hitnom postupku donese odluku u konkretnom predmetu. Naime, u postupku je utvrđeno kršenje prava na pravično suđenje i kada se ne bi bez daljnjeg odgađanja donijela konačna odluka svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka u odnosu na navode o povredi prava na suđenje u razumnom roku bila bi dovedena u pitanje (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. prosinca 2009. godine, točka 42, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
50. Ustavni sud podsjeća da, prema članku 74. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članku 74. stavak (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na temelju pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
51. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Europskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. studenog 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. lipnja 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. siječnja 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članku 74. Pravila, odnosno članku 41. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
52. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Unsko-sanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke, uz obvezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
53. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
U odnosu na pobijane odluke
54. Ustavni sud zapaža da se apelacijski prigovori suštinski temelje na nezadovoljstvu odlukama donesenim u pobijanom parničnom postupku. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da apelant, u biti, smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise, te da nisu adekvatno obrazložili svoje odluke, kao i da su povrijedili apelantovo pravo na pristup sudu.
55. U svezi s navodima da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu, Ustavni sud najprije zapaža da apelant ove navode ustvari dovodi u vezu s primjenom pozitivnopravnih propisa u konkretnom slučaju, kao i načinom na koji su redovni sudovi obrazložili pobijane odluke. Ustavni sud podsjeća da sama činjenica da je apelant ishodio da redovni sudovi donesu pobijane odluke kojima je odlučivano o meritumu predmeta nepobitno potvrđuje da je apelantovo pravo na pristup sudu u konkretnom slučaju ostvareno, što samo po sebi isključuje postojanje povrede prava na pristup sudu iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 218/02 od 23. srpnja 2004. godine i AP 1521/16 od 17. srpnja 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
56. Nadalje, u svezi s apelacijskim navodima kojima se ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
57. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene materijalnog i procesnog prava. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud u obrazloženju prvostupanjske presude detaljno i jasno naveo sve izvedene dokaze, što proizlazi iz tih dokaza, te je svoje zaključke utemeljio na tim dokazima, dovodeći ih u vezu s relevantnim odredbama Pravilnika. Općinski sud je jasno obrazložio, između ostalog, da apelant nije dokazao da su sporni računi za utrošeno gorivo i rezervne dijelove, potrošenu električnu energiju, kao i računi za troškove telefona (mobilnog i kućnog) knjiženi u tužiteljevim poslovnim knjigama, niti da su evidentirani kao nastali troškovi PJ Mostar. Takve zaključke prvostupanjskog suda u cijelosti su potvrdili i drugostupanjski sud i Vrhovni sud ocijenivši da je prvostupanjski sud donio pravilnu i na zakonu utemeljenu odluku. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu presudu dopušta višim sudovima da samo podrže razloge koje su niži sudovi naveli kao obrazloženje, bez potrebe da te razloge ponavljaju (vidi Europski sud, Hirvisaari protiv Finske, presuda od 27. rujna 2001. godine, aplikacija broj 49684/99, stavak 32.). U svezi s navedenim, Ustavni sud smatra da u skladu sa standardima prava na pravično suđenje Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu bili obvezni iznijeti sve detalje i dati odgovore na sve iznesene žalbene/revizijske argumente, nego su bili dužni odgovoriti na relevantne navode i obrazložiti razloge za svoje odluke, što su i učinili. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP i materijalnog prava, na koje su se redovni sudovi pozvali u pobijanim odlukama, sa odlučenjem redovnih suda, te obrazloženjem koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova.
58. Na temelju izloženog, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju pobijanih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene procesnog i materijalnog prava, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
59. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije, u odnosu na pobijane odluke, neutemeljeni.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
60. Apelant navodi da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek jer su Vrhovni i Kantonalni sud navode žalbe i revizije preispitali paušalno, odnosno proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud zapaža da se iz apelacijskih navoda može zaključiti da kršenje tog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U svezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je apelant u konkretnom slučaju (a u svezi s protutužbenim zahtjevom) koristio zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostupanjske presude i reviziju protiv drugostupanjske presude, a te pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno apelacijskim navodima, razmotrili i zaključili da su neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ti navodi neutemeljeni. VIII.Zaključak
61. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada predmetni parnični postupak traje osam godina i oko šest mjeseci i još nije okončan, a čijoj duljini postupka je najviše doprinio Općinski sud koji za to nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.
62. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u odnosu na ostale aspekte kada u obrazloženju pobijanih odluka redovnih sudova nema ničega što ukazuje na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi za svoje odluke dali argumentirane i jasne razloge.
63. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije u svezi s pravom na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada je apelant imao i koristio mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, koje su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neutemeljeni, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju tog prava.
64. Na temelju članka 18. stavak (3) točka c), članka 59. st. (1), (2) i (3), članka 62. stavak (7) i članka 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević