Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1419/20 (A. R.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1419/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1419/20, rješavajući apelaciju Anke Raić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Anke Raić podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 322108 15 Rsž od 29. januara 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Anka Raić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. aprila 2020. apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 322108 15 Rsž od 29. januara 2020. godine.
2. Rješenjem Kantonalnog suda od 29. januara 2020. godine odbijena je apelantičina žalba izjavljena protiv rješenja Općinskog suda u Sarajevu od 11. marta 2015. godine (kojim je odbačena apelantičina tužba u dijelu kojim je tražila da tuženi Raiffeisen Bank d.d. BiH, Sarajevo isplati apelantici razlike plaće sa naknadom za minuli rad i za uplatu razlike doprinosa za PIO za period 1. april 2010. do 24. januar 2013.godine) i potvrđeno prvostepeno rješenje.
3. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud uvidom u spis predmeta prvostepenog suda broj 65 0 Rs 283535 13 Rs utvrdio da je u tom predmetu apelantica 19. aprila 2012. godine podnijela tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke i isplate potraživanja iz radnog odnosa. Dalje je utvrdio da je tom predmetu donesena presuda 21. januara 2015. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev i obavezan tuženi da apelantici isplati razliku minulog rada za period od 21. oktobra 2009. do 24. januara 2013. godine sa zateznom kamatom, da apelantici isplati razliku plaće sa naknadom za minuli rad za period od 29. avgusta 2011. do 24. januara 2013. godine sa zateznom kamatom, te da za apelanticu obračuna i uplati razliku obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 21. oktobra 2009. do 24. januara 2013. godine. S obzirom da je utvrdio da o dijelu tužbenog zahtjeva koji se potražuje tužbom i u ovom predmetu među istim strankama teče parnica u predmetu broj 65 0 Rs 283535 13 Rs i da je ta parnica počela teći prije predmetne parnice, jer je apelantica tužbu u predmetnoj parnici podnijela 30. januara 2013. godine, prvostepeni sud je primjenom člana 67. tačka 3. Zakona o parničnom postupku odbacio apelantičinu tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu razlike plaće sa naknadom za minuli rad i za uplatu razlike doprinosa za PIO za period 1. aprila 2010. do 24. januara 2013.godine, dok će se u odnosu na ostali dio apelantičinog tužbenog zahtjeva postupak provesti. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom člana 67. tačka 3. Zakona o parničnom postupku odlučio kao u izreci pobijanog rješenja kada je utvrdio da među istim strankama teče parnica u predmetu broj 65 0 Rs 283535 13 Rs i da je ta parnica počela teći prije ove parnice.
Apelacioni navodi
4. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
6. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je potrebno, prije svega, odgovoriti na pitanje da li je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv na konkretan slučaj. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Evropskog suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je član 6. stav
1. Evropske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava i obaveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. septembra 2009. godine, AP-766/12 od 22. oktobra 2013. godine i AP-1466/16 od 22. marta 2017. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud primjećuje da apelantica osporava rješenje koje je doneseno u postupku u kojem je apelantičina tužba odbačena (u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražila da tuženi isplati apelantici razlike plaće sa naknadom za minuli rad i za uplatu razlike doprinosa za PIO za period 1. april 2010. do 24. januar 2013.godine) jer o dijelu tužbenog zahtjeva koji se potražuje tužbom u ovom predmetu među istim strankama teče parnica u drugom predmetu broj 65 0 Rs 283535 13 Rs i koja je počela teći prije predmetne parnice, iz čega slijedi da se u konkretnom slučaju odlučivalo samo o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Ustavni sud ukazuje da je, dakle, osporena odluka donesena u postupku u kojem se odlučivalo samo o procesnim pitanjima tj. o procesnoj dopustivosti predmetne tužbe. Dakle, iz navedenog proizlazi da se osporenom odlukom nije odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelantice u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da se osporenom odlukom (kojom se, dakle, odlučivalo samo o procesnim pitanjima) nije odlučivalo ni o imovinskim pravima apelantice iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, slijedom čega su i apelantičini navodi o kršenju tog prava ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
9. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević