Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-398/20 (T. B.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-398/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-398/20, rješavajući apelaciju Tomislava Baotića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Tomislav Baotić protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 047060 19 Kž od 13. studenog 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 047060 18 K od 30. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tomislav Baotić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Orašja, kojeg zastupa Christian Oršolić odvjetnik iz Orašja, podnio je 31. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 047060 19 Kž od 13. studenog 2019. godine i Presude Općinskog suda u Orašju broj 25 0 K 047060 18 K od 30. kolovoza 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen krivim zbog kaznenog djela Sudjelovanje u tuči iz članka 174. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), u vezi sa člankom 31. KZ FBiH, pa mu je za počinjeno kazneno djelo izrečena uvjetna osuda, tako što mu je utvrđena kazna zatvora od 3 (tri) mjeseca, koja se neće izvršiti ukoliko optuženi u roku od 1 (jedne) godine ne učini novo kazneno djelo.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je ukazao da je kazneno djelo sudjelovanje u tuči inkriminirano u odredbi članka 174. KZ F BiH, u kojoj je navedeno da će se za ovo kazneno djelo kazniti tko sudjeluje u tuči u kojoj je netko usmrćen, ili je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda, za samo sudjelovanje u tuči. Dalje je Kantonalni sud naveo da je u konkretnom kazneno pravnom događaju, temeljem provedenih dokaza nesporno utvrđeno da je apelant, cijelo vrijeme dok je tuča trajala između dvije suprostavljene grupe, aktivno sudjelovao tako što je izmjenjivao udarce sa osobama iz suprotne grupe. U toj tuči jedna od osoba iz suprotne grupe je nanijelo teške tjelesne povrede P.D., koji je bio u grupi sa apelantom. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz zakonskih obilježja navedenog kaznenog djela proistječe da se kaznena odgovornost izvršitelja navedenog kaznenog djela ne temelji na objektivnoj činjenici njihovog sudjelovanja u tuči u vidu poduzimanja određenih fizičkih ili psihičkih aktivnosti, već na činjenici da je sudionik u tuči svojim sudjelovanjem stvorio ili doprinio stvaranju konkretne opasnosti po život ili tijelo drugih osoba, a da subjektivnu stranu djela čini umišljaj koji se manifestira u tome da je sudionik u tuči bio svjestan da sudjeluje u tuči u kojoj neka osoba može biti lišena života ili teško tjelesno povrijeđena i htio je, odnosno pristao na sudjelovanje u takvoj tuči. Pri tome, naveo je da umišljaj učinitelja ne obuhvaća nastupanje teške tjelesne povrede ili smrti druge osobe, jer te okolnosti predstavljaju objektivan uvjet inkriminacije. Nadalje, istakao je da su neosnovani žalbeni prigovori kojim se ukazuje da su pogrešno utvrđene činjenice koje se odnose na umišljaj, u pogledu čega je apelant pogrešno tumačio navedenu zakonsku odredbu i nepotrebno potencirao na tome da nije imao namjeru da se nekom nanese teška tjelesna povreda, te se bavio tumačenjem suizvršiteljstva. Konačno, naveo je da apelant neosnovano tvrdio da se pod drugom osobom (iz navedene odredbe) podrazumijeva osoba iz suprostavljene grupe, jer to ne proistječe iz zakonskog opisa djela, nego se može zaključiti da je bitno da je drugom nanesena teška tjelesna ozljeda. Imajući to u vidu, istakao je da iz navedene zakonske odredbe proistječe da je odgovoran za sudjelovanje u tuči i onaj koji je pripadao istoj strani u tuči, kojoj je pripadao i povrijeđeni.
Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i kažnjavanja na temelju zakona iz članka 7. stavak 1. Europske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da nema njegovog umišljaja da se njegovim prijateljima nanesu teške tjelesne ozljede kao ni radnje kojom su nanesene te ozljede.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i kažnjavanja na temelju zakona, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i kažnjavanja na temelju zakona, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević