Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-420/20 (Grad Doboj)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni spor
  • Javna vlast
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-420/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-420/20, rješavajući apelaciju Grada Doboja, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Grad Doboj protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 u 000058 18 Uvp od 6. prosinca 2019. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 u 000058 17 U od 7. ožujka 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Grad Doboj (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Boris Jerinić iz Doboja, podnio je 31. siječnja 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 u 000058 18 Uvp od 6. prosinca 2019. godine i Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 u 000058 17 U od 7. ožujka 2018. godine.

2. Osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 7. ožujka 2018. godine kojom je odbijena tužba protiv rješenja tuženog (Ministarstva saobraćaja i veza Republike Srpske, Banja Luka) od 10. svibnja 2017. godine, kojim je odbijena žalba izjavljena protiv rješenja Republičkog prometnog inspektorata od 11. travnja 2017. godine. Prvostepenim rješenjem apelantu je naloženo da, u skladu sa važećim propisima i aktima, na putnom prijelazu mjesta ukrštanja pruge i lokalnog puta na infrastrukturi i trouglu preglednosti kojima upravlja, izvrši stvaranje uvjeta za siguran prelazak mjesta ukrštanja pruge i puta, u cilju ostvarivanja trougla preglednosti pruge posmatrano sa lokalnog puta, poduzimanjem mjera, uklanjanja bespravnih građevinskih objekata sa desne strane pruge i sa obe strane lokalnog puta (montažni građevinski objekat sa desne strane lokalnog puta i objekat drvene pojate za žito sa lijeve strane lokalnog puta), zabrane parkiranja i deponiranja materijala u zoni putnog prijelaza koji svojim položajem ometaju trougao preglednosti pruge sa lokalnog puta, te krčenja šiblja, grmlja i visokog rastinja, za koje otklanjanje nepravilnosti je ostavljen rok od 60 dana od dostavljanja rješenja, s tim da se uroku od 3 dana po isteku roka za izvršenje obavijesti prvostupanjski organ o izvršenju rješenja, a žalba izjavljena na to rješenje nije odlagala njegovo izvršenje.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da iz spisa proizilazi da je na osnovu iznicijative za uređenje predmetnog putnog prijelaza na kome se u nekoliko godina dogodilo više prometnih nezgoda sa smrtnim ishodom (što je prouzročeno bespravnom gradnjom i parkiranjem u zoni željezničke pruge) tuženi zatražio od prvostupanjskog organa da poduzme odovarajuće mjere iz svoje nadležnosti. Dalje je naveo da nakon što je prvostupanjski organ apelantu najavio obavljanje inspekcijskog pregleda zahtijevajući prisustvo odgovornih osoba, uz sudjelovanje i vršenje inspekcijskog pregleda od strane inspekcijskih organa apelanta, te nakon što je obavio pregled, prvostupanjski organ je naložio apelantu da na predmetnom putnom prijelazu izvrši stvaranje uvjeta za siguran prelazak mjesta ukrštanja pruge i puta u cilju ostvarivanja trougla preglednosti pruge sa lokalnog puta. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao da u smislu članka 12. Zakona o inspekcijama, Republička inspekcija vrši nadzor nad radom inspektora u jedinici lokalne samouprave, pri čemu u odnosu na te inspektore ima sva opća ovlaštenja u nadzoru propisana tim zakonom kojim se uređuju pitanja od značaja za osnivanje i rad inspektora u jedinicima lokalne samouprave. Dakle, prema mišljenju Vrhovnog suda prvostupanjski organ je pravilno u cilju omogućavanja urednog i sigurno odvijanja prometa apelantu naložio poduzimanje mjera. Naime, ukazao je da je u smislu članka 58. stavak 2. Zakona o željeznicama upravljač puta dužan da osigura trougao preglednosti, da sudionici u cestovnom prometu mogu uz potrebnu pažnju, sigurno i neometano preći preko prijelaza. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da se tuženi pravilno pozvao i na članak 171. Zakona o uređenju prostora i građenju, kojim je dano ovlaštenje nadležnom urbanističko-građevinskom inspektoru da naređuje poduzimanje odgovarajućih mjera, što je u okviru nadležnosti inspektora u okviru odjeljenja apelanta kao subjekta kontrole. Konačno, naveo je da na drugačije odlučivanje ne može utjecati ni to što je člankom 51. stavak 4. Zakona o željeznicama, propisano da će se postojeći putni prijelazi preko pruge urediti u skladu sa tim zakonom, u roku od pet godina od dana stupanja zakona na snagu, budući da u konkretnom slučaju, predmet postupka nije bilo održavanje putnog prijelaza, već ostvarenje trougla preglednosti u smislu članka 58. stavak 1. i 2. Zakona o željeznicama.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svatko tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. Uskladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine(vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena nawww.ustavnisud.ba)

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-420/20 (Grad Doboj) | Sudska praksa | Aktio