Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-6915/18 (GOLD d.o.o. Zenica)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu
- Zakon o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-6915/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-6915/18, rješavajući apelaciju GOLD d.o.o. Zenica, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio GOLD d.o.o. Zenica protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Ps 136958 16 Pž od 6. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 43 0 Ps 136958 16 Ps od 22. marta 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. GOLD d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupaju Mustafa Cerovac i Damir Cerovac, advokati iz Tešnja, podnio je 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Ps 136958 16 Pž od 6. septembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Ps 136958 16 Ps od 22. marta 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Ps 136958 16 Ps od 22. marta 2018. godine apelant je obavezan da tužiocu (CENTROTRANS-EUROLINES d.d. Sarajevo) isplati određeni novčani iznos, i to dio iznosa na ime naknade štete zbog izmakle koristi za precizirani period i dio iznosa na ime civilne kazne, sa zakonskim zateznim kamatama na cjelokupan iznos.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da je tužilac vlasnik autobuske stanice u Sarajevu, da su tužilac i apelant 2011. godine zaključili Ugovor o pružanju ili korištenju usluga autobuske stanice u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Ugovor), te da je apelant jedno vrijeme koristio usluge tužioca. Takođe je utvrđeno da je apelant u utuženom periodu imao registrovane redove vožnje na međunarodnim autobuskim linijama, da je na navedenim linijama u registru redova vožnje imao upisanu autobusku stanicu u Sarajevu (u daljnjem tekstu: autobuska stanica), ali da u tom periodu nije koristio usluge autobuske stanice za polazak/dolazak autobusa i da istoj nije povjerio prodaju i rezervaciju karata za prevoz. Dalje je utvrđeno da je od strane Federalne uprave za inspekcijske poslove izvršen inspekcijski nadzor i utvrđeno da apelant ne koristi usluge tužioca, te da je tužilac pozivao apelanta pismenim pozivom da počne sa korištenjem usluga autobuske stanice na registrovanim međunarodnim linijama.
4. Općinski sud je istakao da je članom 1. Ugovora ugovoreno da se tužilac obavezuje apelantu, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o cestovnom prijevozu F BiH i drugih podzakonskih akata, pružati usluge autobuske stanice, a apelant se obavezao da će tužiocu, u skladu sa članom 65. stav 4. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH i elementima redova vožnje autobuskih linija registrovanih na korisniku usluga koji imaju unesenu stanicu Sarajevo, u potpunosti povjeriti pružanje usluga koje su detaljno navedene u Ugovoru (prodaja, rezervacija i čekiranje autobuskih karata, peronizacija i dr.). Općinski sud je, takođe, istakao da je odredbom čl. 17. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i da su odgovorni za njeno ispunjenje, dok je odredbom člana 262. stav 1. ZOO propisano da je povjerilac u obaveznom odnosu ovlašten da od dužnika zahtjeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savjesno u svemu kako ona glasi.
5. Nadalje, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 63. st. 3. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH propisano da ako je u redu vožnje upisan naziv mjesta u kojem postoji autobuska stanica, prevoznik je obavezan koristiti usluge autobuske stanice u tom mjestu. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta u pogledu alternativne mogućnosti prodaje karata na način da je apelant ugovorom o zakupu sa JP Željeznice Federacije zakupio prostor koji koristi u svrhu poslovanja, odnosno apelant na tom lokalitetu posjeduje agenciju u kojoj vrši prodaju karata, a sa prostora ispred agencije vrši polazak i prijem putnika. Općinski sud je naveo da je članom 29. stav. 3. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH propisano da se karta za prevoz može kupiti i u poslovnicama, odnosno agencijama koje se bave pružanjem turističkih usluga, ukoliko im je prevoznik povjerio prodaju karata za prevoz, što u konkretnom nije slučaj. Naime, Općinski sud je naveo da je odredba člana 65. st. 4. istog zakona imperativnog karaktera i da je tom odredbom nametnuta obaveza prevozniku da autobuskoj stanici koju ima upisanu u registrovani red vožnje obavezno povjeri rezervaciju i prodaju karata za prevoz, te davanje obavijesti putnicima, s tim da je stavom 7. člana 65. samo data sloboda prevozniku da ugovorom sa autobuskom stanicom odredi broj karata koje će povjeriti autobuskoj stanici. Dakle, apelant prodaju preostalog broja karata za prevoz koje nije ugovorom povjerio autobuskoj stanici može povjeriti poslovnicama, odnosno agencijama koje se bave pružanjem turističkih usluga, odnosno konkretno njegovoj agenciji.
6. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza, dovedenih u vezu sa relevantnim odredbama Zakona o cestovnom prijevozu F BiH, jasno proizlazi obaveza apelanta da koristi usluge autobuske stanice i da istoj povjeri rezervaciju i prodaju karata za prevoz, te davanje obavijesti putnicima, a koje usluge je apelant prestao da koristi. Općinski sud je naveo koje zakonske pretpostavke moraju biti ispunjene da bi po odredbama čl. 154., 155., 158. i 189. ZOO postojala odgovornost štetnika za naknadu štete, u konkretnom slučaju izmakle koristi. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da apelant nije koristio usluge tužioca, odnosno prestao je sa korištenjem usluga, iako je prema zakonu i Ugovoru bio dužan da ih koristi. Zbog toga ponašanje apelanta sadrži elemente protivpravnosti koji su dovoljni da, pored postojanja drugih uslova, zasnuju tužiočevo pravo na naknadu pretrpljene štete od apelanta. Općinski sud je naveo da to obeštećenje uključuje štetu zbog neostvarenih naknada za uslugu peronizacije autobusa na međunarodnim autobuskim linijama u preciziranom periodu (pozitivni interes) zbog neispunjenja ugovora i civilnu naknadu koju je tužilac ovlašten naplatiti ukoliko prevoznik rezervaciju i prodaju karata ne povjeri autobuskoj stanici, ili ako prodaju karata vrši preko poslovnica ili turističkih agencija sve u skladu sa članom 189. ZOO.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Ps 136958 16 Pž od 6. septembra 2018. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u tom postupku nije pogrešno primijenjeno materijalno pravo, te da se u istom radilo o sporu iz ugovornog odnosa. Kantonalni sud je naveo da među parničnim strankama nije sporno da su parnične stranke zaključile Ugovor, međutim, sporno je da li se te usluge, odnosno Ugovor odnosi na međunarodne linije koje obavlja apelant. Naime, Kantonalni sud je istakao da apelant tvrdi da se zaključeni Ugovor ne odnosi na međunarodne linije, međutim, apelant nije dokazao da ima druge linije, osim međunarodnih. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je tačno da se na međunarodne i međuentitetske linije primjenjuje Zakon o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu, međutim, u Ugovoru se taj zakon ne pominje, a pominje se Zakon o cestovnom prijevozu F BiH.
9. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno i utvrdio činjenice slobodnom ocjenom dokaza koji su izvođeni po prijedlogu stranaka. Kantonalni sud je posebno ukazao na iskaz svjedoka A.S. (zakonski zastupnik apelanta koji je potpisao Ugovor) kojeg je prvostepeni sud cijenio i prihvatio u dijelu u kojem nije u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima, a taj svjedok je izjavio da se zaključeni Ugovor odnosio na federalne ili entitetske linije koje je apelant trebao da dobije, međutim, nije ih dobio. Kantonalni sud je istakao da u Ugovoru nije naglašeno da se zaključuje za linije koje apelant još uvijek nije dobio (a niti je bilo izvjesno njihovo dobijanje), zbog čega je taj sud zaključio da se Ugovor odnosio na postojeće linije apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz člana 12. Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu proizilazi da se prodaja karata u međunarodnom prevozu ne mora isključivo povjeriti autobuskoj stanici nego može i agencijama i poslovnicama i slično. Dakle, nema isključive obaveze da prevoznici na međunarodnim linijama moraju povjeriti prodaju karata autobuskim stanicama, budući da pomenuti zakon omogućuje alternativu. Međutim, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da je prodaju karata povjerio drugim posebno organizovanim prodajnim mjestima (turističke agencije, poslovnice i sl.), pa je očito iz navedenog razloga i zaključen Ugovor sa tužiocem. Sa druge strane, Kantonalni sud je naveo da iz člana 29. Zakona o cestovnom prijevozu F BiH proizilazi da su prevoznici na federalnim, kantonalnim, gradskim i općinskim linijama dužni prodaju karata povjeriti kategorisanim autobuskim stanicama, za razliku od prevoznika na međunarodnim linijama koji to mogu i nemaju pravnih smetnji da to učine.
10. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da iako iz Ugovora ni iz jednog člana ne proizilazi da se odnosio na međunarodne linije, međutim, kako su to jedine linije kojima je apelant raspolagao prvostepeni sud je ispravno zaključio da se Ugovor odnosio na te linije. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da budući da je Ugovor zaključen na osnovu Zakona o cestovnom prijevozu F BiH, to se i na odnose tužioca i apelanta u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe tog zakona kao za korisnike drugih linija, osim odredaba Zakona o međunarodnom i međuentitetskom prijevozu koje istu oblast drugačije regulišu. Vezano za visinu tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da budući da apelant nije povjerio prodaju karata tužiocu niti je koristio njegove usluge i pored zaključenog Ugovora, to je vještak ekonomske struke pravilno obračunao cijenu peronizacije u skladu sa Cjenovnikom maksimalnih cijena usluga autobusnih stanica u FBiH.
Apelacioni navodi
11. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo jer su prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu primijenili Zakon o cestovnom prijevozu F BiH, umjesto Zakona o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu. Apelant navodi da je on isključivo vozio međunarodne linije zbog čega smatra da na predmetnu situaciju nije primjenjiv Zakon o cestovnom prijevozu F BiH. Osim toga, apelant smatra da je Ugovor između njega i tužioca raskinut, budući da niti jedna strana nije ispunila svoju obavezu iz ugovora – tužilac nije apelantu pružio stanične usluge, a apelant nije koristio usluge autobuske stanice.
Relevantni propisi
12. Zakon o cestovnom prijevozu Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 28/06, 16/07 - OUS i 2/10)
13. Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 29.
(...)
Karta za prijevoz prodaje se na autobusnoj stanici.
Karta za prijevoz može se kupiti i u poslovnicama, odnosno agencijama koje se bave pružanjem turističkih usluga, ukoliko im je prijevoznik povjerio prodaju karata za prijevoz ili putem interneta.
(...)
Karte za prijevoz mogu se prodavati samo za registrirane redove vožnje i u skladu sa cjenovnikom iz člana 28. stav 1. ovog Zakona.
Izuzetno, karte za prijevoz mogu se prodavati u autobusu na autobusnoj stanici, ako prodajno mjesto nije u funkciji i u slučaju kada autobusna stanica ne izmiri obaveze prema prijevozniku u skladu sa odredbom člana 65a. stav 2. ovog Zakona.
Član 63.
Ulaz ili izlaz putnika obavlja se samo na autobusnim stanicama, odnosno autobusnim stajalištima upisanim u registrirani red vožnje.
(...)
Ako je u redu vožnje upisan naziv mjesta u kojem postoji autobusna stanica, prijevoznik je obavezan koristiti usluge autobusne stanice u tom mjestu.
(...)
Član 65.
Autobusna stanica mora pod jednakim uvjetima pružati svoje usluge svim prijevoznicima koji u registriranom redu vožnje imaju upisanu tu autobusnu stanicu, a prema cjenovniku u zavisnosti od kategorije autobusne stanice.
(...)
(...)
Prijevoznik koji vrši prijevoz iz stava 1. ovog člana obavezan je autobusnoj stanici, upisanoj u registrirani red vožnje, povjeriti rezervaciju i prodaju karata za prijevoz, te davanje obavijesti putnicima.
Autobusna stanica i prijevoznik iz stava 4. ovog člana ugovorom će regulirati uvjete, način korištenja usluga autobusne stanice, međusobna prava i obaveze, a visinu naknade za pružene usluge odredit će u skladu sa cjenovnikom iz stava 3.
ovog člana.
(...)
Ugovorom iz stava 5. ovog člana može se odrediti i broj karata za prijevoz koje će prijevoznik povjeriti autobusnoj stanici, s tim da na polaznoj autobusnoj stanici taj broj ne može biti manji od 30% kapaciteta autobusa na tom polasku.
14. Zakon o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 1/02 i 14/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Prijevoznik je dužan povjeriti prodaju ili prodavati karte za prijevoz na prodajnom mjestu autobusne stanice ili na drugim posebno organiziranim prodajnim mjestima ( turističke agencije, poslovnice i sl.), a izuzetno, u autobusu, prije početka vožnje, ako ne postoji prodajno mjesto.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
16. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
17. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
18. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih odredaba Zakona o cestovnom prijevozu F BiH u bilo kojem dijelu bila proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi. Naime, iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da su tužilac i apelant zaključili Ugovor koji se odnosio na pružanje usluga autobuske stanice za linije koje je vozio apelant, a koje su konkretno bile međunarodne, zbog čega se između njih stvorila ugovorna obaveza. Imajući u vidu da je apelant prestao koristiti usluge tužioca, suprotno zaključenom Ugovoru, redovni sudovi su zaključili da se time stvorila ugovorna obaveza apelanta na naknadu nastale štete u vidu izmakle koristi i plaćanje civilne kazne. Slijedom iznesenog, Ustavni sud nije našao nikakvu proizvoljnost u odluci redovnih sudova i obrazloženju koju su za takvu odluku dali. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio zbog čega na predmetnu situaciju nije primijenjen Zakon o međunarodnom i međuentitetskom cestovnom prijevozu, nego Zakon o cestovnom prijevozu F BiH na osnovu koga je Ugovor zaključen, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević