Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1306/19 (M.B.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Naknada štete
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1306/19

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1306/19, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 145138 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. B. iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vladimir Kovačević, advokat iz Banje Luke, podnio je 21. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 145138 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 1306/19 od 24. aprila 2019. godine kojom je apelantova apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

3. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje o preispitivanju Odluke broj AP 1306/19 od 26. marta 2020. godine kojim je utvrdio da će se ponoviti postupak povodom konkretne apelacije.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i od tužitelja „Smiljić“ d.o.o. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 31. marta 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

5. Okružni sud i tužitelj su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 15. aprila 2020. godine. Vrhovni sud i Osnovni sud u ostavljenom roku nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Tužitelj je podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelanta radi naknade štete. U tužbi tvrdi da je bio jemac apelantu po kreditu koji je apelant podigao u „Novoj banci“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: banka ili davatelj kredita), pa kako apelant kao glavni dužnik banke nije plaćao predmetni kredit, banka je počela s naplatom kredita od tužitelja kao jemca. Predložio je da sud donese presudu kojom će obavezati apelanta da mu naknadi štetu.

8. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 145138 17 P 2 od 24. maja 2017. godine obavezan je apelant da tužitelju isplati iznos od 47.962,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 41.616,85 KM, uz obavezu naknade troškova postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Osnovni sud je obrazložio da je na osnovu provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su 30. juna 2010. godine banka kao davatelj kredita i apelant kao primatelj kredita zaključili ugovor o kreditu, na osnovu kojeg je apelantu isplaćen kredit u iznosu od 100.000,00 KM na period od 84 mjeseca, a ugovoreno je vraćanje kredita u anuitetima (u mjesečnom iznosu od po 1.806,65 KM) i pravo davatelja kredita na raskid ugovora ako apelant ne plati dva anuiteta po kreditu (član 8. ugovora). Nadalje, Osnovni sud je utvrdio da su istog dana banka kao povjeritelj, apelant (kao glavni dužnik) i tužitelj (kao jemac – platac) zaključili ugovor o jemstvu kojim je tužitelj jemčio da će, ako apelant kao glavni dužnik ne vrati kredit u skladu s ugovorom, u roku od osam dana vratiti kredit povjeritelju (banci). Općinski sud je utvrdio da je tužitelj plaćao dospjele rate na ime otplate kredita po ugovoru o kreditu koji je kao korisnik kredita zaključio apelant, da je tužitelj izmirio obaveze prema banci na ime neplaćenih anuiteta iz 2011. godine i da je obavještavao apelanta o tome da je njegove obaveze izmirio, te da mu je apelant obećao da će mu refundirati sredstva. Na osnovu nalaza finansijskog vještaka, Osnovni sud je utvrdio da tužiteljevo potraživanje prema apelantu na ime vraćenog kredita po osnovu ugovora o jemstvu iznosi 47.962,00 KM (od čega je: iznos od 1.791,00 KM uplaćen 30. juna 2011. godine, iznos od 1.250,00 KM uplaćen 18. jula 2011. godine, iznos od 8.316,26 uplaćen 22. septembra 2011. godine, iznos od 1.800,00 KM uplaćen 29. decembra 2011. godine i iznos od 34.894,83 KM uplaćen 28. juna 2012. godine), a da kamata iznosi ukupno 41.616,85 KM, i to na svaki odvojeni iznos izvršenih uplata, od dana kad je uplata izvršena, pa do izrade nalaza 31. maja 2016. godine. Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj tužbu u ovoj pravnoj stvari podnio 19. juna 2012. godine i da je tužbom tražio isplatu iznosa od 13.067,17 KM (na ime otplate kredita izvršene u 2011. godini) sa zakonskom zateznom kamatom u iznosu od 12.980,33 KM, a da je na pripremnom ročištu (5. aprila 2016. godine) preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva za iznos od 34.894,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

10. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja, Osnovni sud je primjenom odredbe čl. 1003. i 1013. ZOO zaključio da je potraživanje banke (kao povjeritelja) prešlo na tužitelja (kao jemca) pa je, nalazeći da nije osnovan apelantov prigovor o zastarjelosti predmetnog potraživanja (s obzirom na to da je ugovor o kreditu zaključen 30. juna 2010. godine, a tužba podnesena 19. juna 2012. godine), usvojio tužiteljev zahtjev. U vezi s istaknutim prigovorom zastarjelosti potraživanja, Osnovni sud je imao u vidu odredbu člana 372. ZOO, koju je citirao, naglasivši da je u konkretnom slučaju predmetna tužba podnijeta 19. juna 2012. godine, a da je ugovor o kreditu zaključen 17. juna 2010. godine. Osnovni sud je zaključio da je predmetna tužba podnesena blagovremeno, zbog čega je odbio kao neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja. Osnovni sud je, primjenom odredbi člana 277. stav 1. i člana 1013. stav 1. ZOO, usvojio i tužiteljev zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio primjenom člana 386. stav 2. ZPP.

11. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud je donio Presudu broj 71 0 P 145138 17 Gž 2 od 9. novembra 2017. godine kojom je žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio i apelanta obavezao da tužitelju, po osnovu regresnog potraživanja, isplati iznos od 13.067,17 KM i zakonsku zateznu kamatu u iznosu od 12.980,33 KM obračunatu na pojedinačno navedene iznose i za periode naznačene u izreci presude. Preinačena je i odluka o troškovima postupka i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka, dok je u preostalom dijelu, kojim je tražena isplata glavnog duga na ime regresnog potraživanja u iznosu od 34.894,83 KM i zakonske zatezne kamate obračunate na taj iznos za period od 28. juna 2012. godine do 31. maja 2016. godine, a u iznosu od 28.636,46 KM, tužbeni zahtjev odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).

12. Okružni sud je, ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude, a na osnovu odredbe člana 217. st. 2. i 3. ZPP, otvorio raspravu radi otklanjanja povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred prvostepenim sudom (čl. 8, 191. stav 4. i člana 228. ZPP, u vezi s tužiteljevim uplatama u iznosu od 1.200,00 i od 34.894,38 KM), te strankama omogućio ponovno izvođenje predloženih dokaza. Pri tome, Okružni sud je naveo da apelant u ponovnom postupku sudu nije ponudio razloge niti je učinio vjerovatnim da nove dokaze nije mogao iznijeti do zaključenja pripremnog ročišta. Naime, iz iskaza apelanta saslušanog u svojstvu parnične stranke u ranijem postupku (na ročištu za glavnu raspravu održanom 15. juna 2017. godine) proizlazi da su činjenice da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit uplatom iznosa od 34.894,83 KM bile poznate apelantu polovinom 2012. godine (nakon što je uplata navedenog iznosa izvršena) i da je već tada raspolagao tim dokazima. Slijedom navedenog, Okružni sud je na ročištu za raspravu pred drugostepenim sudom, primjenom odredbe čl. 207. i 102. ZPP, odbio apelantov prijedlog za izvođenje novih dokaza.

13. Okružni sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da iz sadržaja ugovora o jemstvu i ugovora o kreditu proizlazi da je tužitelj s bankom kao davateljem kredita i povjeriteljem zaključio ugovor o jemstvu i da je tim ugovorom ugovoreno solidarno jemstvo u smislu odredbe člana 1004. stav 3. ZOO. Nadalje, Okružni sud je naveo da iz iskaza parničnih stranaka nespornim proizlazi da je tužitelj sporne uplate vršio kao jemac i da je otplaćivao ugovorene anuitete (dio anuiteta) koje nije isplatio apelant kao korisnik kredita. Iz ugovora o kreditu i ugovora o jemstvu proizlazi da je tužitelj jemčio za apelanta iz ugovora o kreditu, te da predmetni tužbeni zahtjev zasniva na odredbama čl. 1003, 1013. i 1014. ZOO. Okružni sud je naveo da je apelant zahtjev za isplatu iznosa od 34.894,83 KM u prvostepenom postupku osporio prigovorom zastarjelosti, koji zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj podnio tužbu 19. juna 2012. godine, da je na pripremnom ročištu održanom 5. aprila 2016. godine tužitelj preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, te je tražio isplatu iznosa od 34.894,83 KM (koji je platio 28. juna 2012. godine) sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni sud je dalje naveo da tužiteljevo predmetno potraživanje (kao jemca) koji u ovom postupku ima položaj povjeritelja (davatelja kredita) predstavlja regresno potraživanje anuiteta kredita koje zastarijeva u trogodišnjem roku iz člana 372. ZOO. Kako je zastarjelost počela teći 28. juna 2012. godine (kada je tužitelj uplatio sporni iznos od 34.894,00 KM), Okružni sud je zaključio da je zastarni rok istekao 29. juna 2015. godine, to jeste prije nego što je potraživanje tog iznosa utuženo (5. aprila 2016. godine). S druge strane, Okružni sud je istaknuo da preostali iznos potraživanja utužen prvobitno podnesenom tužbom u iznosu od 13.067,17 KM nije zastario u smislu odredbe čl. 372. ZOO jer su anuiteti plaćeni 2011. godine, a utuženi 2012. godine, pa je predmetnom tužbom održan trogodišnji rok zastarjelosti, koji dug apelant, u smislu čl. 7. i 123. ZPP, nije dokazao da je platio.

14. Odlučujući o reviziji parničnih stranaka, Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 145138 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine tužiteljevu reviziju usvojio i presudu Okružnog suda od 9. novembra 2017. godine preinačio u odbijajućem dijelu (stav 3. izreke) tako što je apelanta obavezao da tužitelju isplati iznos od 34.894,83 KM i zakonsku zateznu kamatu na taj iznos za period od 28. juna 2012. godine do 31. maja 2016. godine u iznosu od 28.636,46 KM, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka (stav 2. izreke) i apelanta obavezao da tužitelju naknadi troškove postupka, dok je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. Istom presudom je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova sastavljanja odgovora na reviziju.

15. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 1003. ZOO kojom je propisano da na jemca koji je namirio povjeriteljevo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegovog ispunjenja, naglasivši da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da kada jemac namiri povjeriteljevo potraživanje dolazi ex lege do personalne subrogacije gdje je jemac subrogiran u potraživanju koje povjeritelj ima prema glavnom dužniku. Pored toga, Vrhovni sud je imao u vidu i odredbu člana 1013. ZOO kojom je propisano da jemac koji je isplatio povjeritelju njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je naveo da se spor po tužbi jemca protiv dužnika (apelanta), za koga je jemac ispunio obavezu prema povjeritelju (kao što je ovdje slučaj), rješava primjenom propisa o personalnoj subrogaciji, a ne primjenom propisa koji uređuju odnos jemca i povjeritelja. Pri tome, Vrhovni sud je ponovio činjenično utvrđenje nižestepenih sudova u vezi sa zaključenjem ugovora o jemstvu i ugovora o kreditu i rokom otplate, naglasivši da je članom 8. tog ugovora predviđeno da banka „zadržava pravo“ na raskidanje tog ugovora i na potraživanje naplate duga u cijelosti ako korisnik kredita iz neopravdanih razloga ne plati dva anuiteta po kreditu.

16. Prema ocjeni Vrhovnog suda, ugovorom o kreditu otplata kredita je ugovorena u anuitetima. Međutim, kod činjenice da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 8. ugovora za raskid ugovora o kreditu (zbog neplaćanja dva ugovorena anuiteta), a da je ugovor raskinut, proizlazi iz kartice koju je davatelj kredita vodio na apelantovo ime (kao svog komitenta) za period od 30. juna 2010. godine do 31. decembra 2012. godine, koja je sastavni dio nalaza finansijskog vještaka. U tom pravcu Vrhovni sud je još pojasnio da je davatelj kredita usljed neispunjenja ugovorne obaveze apelanta kao glavnog dužnika raskinuo ugovor o kreditu, a u prilog tom zaključku je i sam način naplate kredita, koja od tužitelja nije vršena u anuitetima (ugovorenim s primateljem kredita). Posljedično tome, raskidom ugovora, za naplatu dospijeva cjelokupan dug glavnog dužnika po osnovu ugovora o kreditu. Davatelj kredita je stoga (aktiviranjem ugovorenih sredstava osiguranja vraćanja kredita) otplatu kredita vršio na teret sredstava tužitelja kao jemca, a naplata je vršena u iznosima novčanih sredstava koja su bila položena na tužiteljevom računu. Kod ovakvog stanja stvari i činjenice da kod subrogacije koju propisuje odredba člana 1003. ZOO na jemca koji je namirio potraživanje povjeritelja (ovdje banke kao davatelja kredita) prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegovog ispunjenja, a djelovanje subrogacije nastupa po samom zakonu (bez posebne forme) u momentu naplate jemca (u korist davatelja kredita) traženog iznosa kredita, od kada davatelj kredita gubi aktivnu legitimaciju na strani povjeritelja jer na mjesto njega stupa jemac koji je (umjesto dužnika) namirio povjeriteljevo potraživanje. Na tadašnjeg jemca kao novog povjeritelja prelazi to potraživanje prema glavnom dužniku, s tim da je obim subrogacije određen visinom otplaćenog kredita.

17. Imajući u vidu da je između ugovornih strana ugovorena otplata kredita putem anuiteta i da otplata nije vršena na tako ugovoreni način, već u obliku djelimičnih otplata, Vrhovni sud je ocijenio da povremenim namirenjem glavnice i kamata u nejednakim iznosima otplate regresno potraživanje tužitelja koji je stupio na mjesto povjeritelja prema apelantu (čiji je dug otplatio) ne zastarijeva u trogodišnjem roku propisanom za povremena potraživanja (član 372. ZOO), nego u općem zastarnom roku od 10 godina (član 371. ZOO). Navedeno iz razloga što se u konkretnom slučaju ne radi o potraživanju anuiteta kao povremenih potraživanja, nego o potraživanju nejednakih iznosa otplate kredita naznačenih u izreci nižestepenih presuda, koji su plaćeni davatelju kredita u različitim vremenskim razmacima, na što se s pravom ukazuje u tužiteljevoj reviziji. Takav zaključak slijedi iz samog djelovanja raskida ugovora propisanog odredbom člana 132. stav

3. ZOO. Kako je predmetni ugovor raskinut, Vrhovni sud je zaključio da se vraćanje kreditnih sredstava datih apelantu kao dužniku ne vrši prema odredbama ugovora, već u cjelokupnom plaćenom iznosu. Zato, prema ocjeni Vrhovnog suda, ni po ovom osnovu nema mjesta primjeni odredbe člana 372. ZOO za ocjenu zastarjelosti tužiteljevog spornog potraživanja uplaćenog davatelju kredita 28. juna 2012. godine, za koje je tužbeni zahtjev postavljen 5. aprila 2016. godine.

18. Vrhovni sud je primjenom člana 397. ZPP odlučio o troškovima postupka pojasnivši da je tužitelj zahtjev za naknadu troškova postupka postavio na glavnoj raspravi 27. aprila 2017. godine, koji je prvostepeni sud usvojio presudom od 24. maja 2017. godine u iznosu od 6.704,10 KM, pa kako apelant u žalbi protiv te prvostepene presude nijednom riječju nije osporio odluku o troškovima postupka, Vrhovni sud je zaključio da su troškovi postupka pravilno obračunati. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tužitelj na raspravi pred drugostepenim sudom postavio zahtjev za naknadu troškova postupka za zastupanje i za naknadu troškova revizionog postupka, pa kako je zahtjev za naknadu troškova postupka postavljen saglasno Tarifi o nagradama i naknadama za rad advokata, a tužitelj je uspio u konkretnom sporu, Vrhovni sud mu je dosudio naknadu troškova postupka u iznosu od 8.296,50 KM.

19. U vezi s apelantovom revizijom, Vrhovni sud je imao u vidu odredbu člana 254. ZPP, koju je citirao, naglasivši da apelant u konkretnom slučaju revizijom pobija drugostepeno rješenje u dijelu odluke o troškovima postupka. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka sporedno potraživanje koje zavisi od vrste i obima procesnih radnji stranaka preduzetih za ostvarenje glavnog zahtjeva i od njihovog uspjeha u sporu povodom tog zahtjeva, tako da, samo ako se revizijom pobija odluka o glavnom zahtjevu, ispituje se i odluka o troškovima spora jer zavisi od odluke o glavnom zahtjevu. Vrhovni sud je istaknuo da se apelant u reviziji pozvao na odredbu člana 237. stav 3. ZPP smatrajući da odluka u konkretnom sporu zavisi od rješavanja materijalnopravnog pitanja koje je važno za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Međutim, kako protiv odluke o troškovima postupka revizija nije uopće dopuštena, suprotno apelantovom prijedlogu, Vrhovni sud je ocijenio da nema mjesta ni primjeni odredbe člana 237. stav 3. ZPP. Zato je apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, na osnovu odredbe člana 247. st. 1. i . 2, u vezi sa članom 254. st. 1. i 4. ZPP.

20. Ustavni sud je, kako je već rečeno u prethodnim tačkama ove odluke, donio Odluku broj AP 1306/19 od 24. aprila 2019. godine kojom je apelantova apelacija odbačena zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

21. Ustavni sud je 6. marta 2020. godine primio informaciju Ministarstva za ljudska prava BiH, Ureda za zastupanje Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom, u kojoj je navedeno da je, između ostalih, apelant podnio aplikaciju Evropskom sudu koja je zavedena pod brojem 44353/19, a protiv Odluke Ustavnog suda broj AP 1306/19 od 24. aprila 2019. godine, te da je u pripremnom postupku predloženo da se dođe do „prijateljske nagodbe“.

22. Nakon toga, Ustavni sud je donio Rješenje o preispitivanju Odluke broj AP 1306/19 od 26. marta 2020. godine (dostupno na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojim je određeno da će se postupak povodom konkretne apelacije ponoviti. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno: „Ustavni sud konstatira da iz stanja spisa proizlazi da su tačni navodi da Ustavni sud u Odluci broj AP 1306/19 od 24. aprila 2019. godine nije uzeo u obzir činjenicu da je Vrhovni sud Presudom broj 71 0 P 145138 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine odbacio apelantovu reviziju, ali i usvojio reviziju tužitelja kao druge strane u sporu i preinačio nižestepene presude. Ustavni sud zaključuje da ovo ima karakter nove činjenice koja je mogla odlučno utjecati na drugačije odlučenje Ustavnog suda u smislu člana 68. stav (1) Pravila Ustavnog suda, a koju Ustavni sud nije imao u vidu prilikom donošenja odluke od 24. aprila 2019. godine. Naime, postojanje navedene činjenice je suprotno zaključku Ustavnog suda da je predmetna apelacija neblagovremena, odnosno nedopustiva, što je od utjecaja na apelantovo pravo na pristup Ustavnom sudu radi utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Prema tome, Ustavni sud smatra da postupak u predmetu broj AP 1306/19 treba ponoviti u roku iz člana 68. stav (2) Pravila Ustavnog suda.“

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

23. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom Vrhovnog suda prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije.

24. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno, u suštini, zbog proizvoljne primjene relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelant navodi da mu je onemogućeno da izvede dokaze kojim bi se potvrdilo da je tužitelj vršio uplate preuranjeno i dobrovoljno, a kako bi stekao beneficije i bolji kreditni status za podizanje većeg kredita u lične svrhe, a tužitelju je omogućeno da izvede sve dokaze, čime nije omogućena jednakost strana u postupku. Osim toga, apelant navodi da je Vrhovni sud pogrešno tumačio rok zastarjelosti na njegovu štetu. U vezi s tim, navodi da sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao da primijeni, odnosno takvu odredbu nije pravilno primijenio, što se posebno odnosi na član 372. st. 1. i 2. i član 1016. stav 1. ZOO.

25. Najzad, apelant je ukazao i na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske povodom istog pitanja koje se postavlja i u konkretnom slučaju, odnosno da regresno potraživanje tužitelja prema apelantu zastarijeva u roku od tri godine, a počinje teći od dospjelosti svake pojedinačne isplate ako se radi o potraživanju anuiteta (član 372. stav 1. ZOO).

b)Odgovor na apelaciju

26. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima datim u presudi tog suda od 9. novembra 2017. godine, te da tom odlukom nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.

27. Tužitelj je naveo da je u postupku pred redovnim sudovima nesporno dokazano da njegovo regresno potraživanje kao jemca prema apelantu kao dužniku nije povremeno davanje. U vezi s tim, tužitelj je naveo da je Vrhovni sud u presudi pobijanoj apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se u takvom obrazloženju ne može naći proizvoljnost. Pri tome, apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena presuda.

V.Relevantni propisi

28. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Dejstvo raskida Član 132. stav (3) (3) Ako obje strane imaju pravo zahtijevati vraćanje datog, uzajamna vraćanja vrše se po pravilima za izvršenje dvostranih ugovora.

Kad se duguje Član 277. stav (1) (1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Opšti rok zastarjelosti Član 371.

Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastarjelosti.

Povremena potraživanja Član 372.

(1) Potraživanja povremenih davanja koja dospijevaju godišnje ili u kraćim određenim razmacima vremena (povremena potraživanja), pa bilo da se radi o sporednim povremenim potraživanjima, kao što je potraživanje kamata, bilo da se radi o takvim povremenim potraživanjima u kojima se iscrpljuje samo pravo, kao što je potraživanje izdržavanja, zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja.

(2) Isto važi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne važi za otplate u obrocima i druga djelimična ispunjenja.

Prelaz povjeriočevih prava na jemca (subrogacija) Član 1003.

Na jemca koji je namirio povjeriočevo potraživanje prelazi to potraživanje sa svim sporednim pravima i garancijama njegovog ispunjenja.

Oblici jemstva Član 1004.

(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).

(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.

(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). (4) Jemac za obavezu nastalu iz ugovora u privredi odgovara kao jemac platac, ako nije što drugo ugovoreno.

Pravo zahtijevati naknadu od dužnika Član 1013.

(1) Jemac koji je isplatio povjeriocu njegovo potraživanje može zahtijevati od dužnika da mu naknadi sve što je isplatio za njegov račun, kao i kamatu od dana isplate.

(2) On ima pravo na naknadu troškova nastalih u sporu sa povjeriocem od časa kad je obavijestio dužnika o tom sporu, kao i na naknadu štete ako bi je bilo.

Pravo jemca jednog solidarnog dužnika Član 1014.

Jemac jednog od više solidarnih dužnika može zahtijevati od bilo koga od njih da mu naknadi ono što je isplatio povjeriocu, kao i troškove.

29. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 7.

Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.

Sud je ovlašten da utvrdi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naloži izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile, ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizlazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati.

Član 123.

Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 145138 18 Rev od 23. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 22. januara 2019. godine, a apelacija je podnesena 21. marta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz čl. 14. i 17. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

37. Prije svega, Ustavni sud konstatira da se u konkretnom slučaju radi o predmetu građanskopravne prirode u okviru kojeg je tužitelj tražio isplatu duga proisteklog iz ugovornih obaveza s apelantom, tj. regresnog potraživanja, iz čega proizlazi da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

38. Suština apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i ocjeni dokaza, te proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku u pogledu ocjene dokaza.

39. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

40. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

41. Ustavni sud podsjeća i na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ta procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

42. U vezi s navodima apelacije, Ustavni sud zapaža da apelant problematizira primjenu materijalnog prava smatrajući da je Vrhovni sud pogrešno primijenio relevantne odredbe ZOO (član

371. ZOO). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud usvojio tužiteljevu reviziju, preinačio drugostepenu presudu u odbijajućem dijelu i apelanta obavezao da tužitelju isplati iznos od 34.894,83 KM sa zakonskom zateznom kamatom, dok je apelantovu reviziju odbacio kao nedopuštenu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je između ugovorenih strana (apelanta i banke) ugovorena otplata kredita putem anuiteta. Međutim, nakon što je predmetni ugovor raskinut zbog toga što apelant nije platio dva anuiteta po kreditu (kako je ugovoreno članom 8. tog ugovora), tužitelj kao jemac po navedenom kreditu je izvršio otplatu navedenog duga umjesto apelanta, ali ne u anuitetima, već u obliku djelomičnih otplata – u nejednakim iznosima otplate. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je tužiteljevo regresno potraživanje (koji je stupio na mjesto povjeritelja prema apelantu, čiji je dug otplatio) ne zastarijeva u trogodišnjem roku propisanom za povremena potraživanja (član 372. ZOO), nego u općem zastarnom roku od 10 godina (član 371. ZOO). Osim toga, Ustavni primjećuje da iz obrazloženja osporene presude također proizlazi da se vraćanje kreditnih sredstava datih apelantu kao dužniku ne vrši prema odredbama ugovora, već u cjelokupnom plaćenom iznosu, zbog čega nije primijenio odredbe člana 372. ZOO za ocjenu zastarjelosti tužiteljevog spornog potraživanja uplaćenog davatelju kredita. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u više predmeta razmatrao gotovo identična pravna i činjenična pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2125/18 od 11. marta 2020. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1037/16 od 20. aprila 2016. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U Odluci broj AP 1037/16 Ustavni sud je naveo: „[...] smatra da je Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna, niti da je primjena procesnih zakona i garancija bila na apelantovu štetu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u tom predmetu konstatirao da u konkretnom slučaju treba imati u vidu da [...] kredit odmah dospijeva u cijelosti, ukoliko korisnik kredita – apelant ne izvrši plaćanje rata u rokovima određenim ovim ugovorom. Slijedom navedenog, a imajući u vidu pravni stav Vrhovnog suda zauzet u Presudi broj 63 0 P 002544 10 Rev od 14. septembra 2010. godine (otkazom kredita od strane banke zbog kašnjenja korisnika kredita u plaćanju rata i kamata, dospijevaju na naplatu ne samo dospjele rate kredita nego i preostali dio kredita, zajedno sa ugovorenom i zateznom kamatom), Vrhovni sud je zaključio da je u predmetnoj pravnoj stvari, neplaćanjem prve rate kredita, cjelokupan dug dospio na naplatu [...]. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zauzeo stav da u konkretnom slučaju nije nastupila zastara potraživanja po članu

371. ZOO (opći zastarni rok).“

43. U odnosu na apelantove navode da mu je povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, koje argumentira navodima da mu je onemogućeno da izvede dokaze kojim bi se potvrdilo da je tužitelj vršio uplate preuranjeno i dobrovoljno kako bi stekao beneficije i bolji kreditni status za podizanje većeg kredita u lične svrhe, a tužitelju je omogućeno da izvede sve dokaze, čime nije omogućena jednakost strana u postupku, Ustavni sud ističe da činjenica da se sud priklonio dokazima jedne strane u postupku ne znači da je druga strana u postupku bila neravnopravno tretirana (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 161/05 od 12. aprila 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06, tačka 31). U tom kontekstu, Ustavni sud podsjeća da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost da izlože svoj predmet – uključujući i iznošenje dokazne građe – pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Dombo Beheer B.V. protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1993. godine, serija A, broj 274, odluke Ustavnog suda br. U 35/01 od 10. i 11. maja 2002. godine, tačka 24; U 95/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 24; AP 544/03 od 29. septembra 2004. godine, tačka 21; dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U vezi s tim i apelantovim istaknutim prigovorima, Ustavni sud, prije svega, naglašava da činjenica da redovni sud nije prihvatio dokaze jedne strane u postupku sama po sebi ne znači da ta strana nije ravnopravno tretirana u odnosnu na suprotnu stranu u postupku. Pored toga, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu proizlazi da su i prvostepeni i drugostepeni sud proveli obiman dokazni postupak u kojem su analizirani i cijenjeni materijalni dokazi, a apelant je imao mogućnost da predlaže izvođenje dokaza, što je i činio. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant predložio izvođenje i nekih novih dokaza, ali je njegov prijedlog odbijen zato što sudu nije ponudio razloge niti je učinio vjerovatnim da nove dokaze nije mogao iznijeti do zaključenja pripremnog ročišta (u skladu sa čl. 102. i 207. ZPP). Shodno navedenom, te imajući u vidu da apelant osim tvrdnji koje je isticao u postupku pred Okružnim sudom nije ponudio razloge niti je učinio vjerovatnim da nove dokaze nije mogao iznijeti do zaključenja pripremnog ročišta, niti je ičim dokazao svoje navode da nije ravnopravno tretiran u postupku, te imajući u vidu da u priloženoj dokumentaciji nema ništa što ukazuje da je u konkretnom postupku apelantu uskraćena mogućnost da predlaže svoje dokaze, kao i da osporava i komentira dokaze suprotne strane, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da on nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.

44. U pogledu apelantovog pozivanja na drugačiju praksu sudova u drugim susjednim državama, Ustavni sud podsjeća da je prvenstveno na domaćim organima, posebno sudovima, da tumače i primjenjuju domaće pravo, a zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava. Imajući u vidu da je prethodno zaključeno da su apelacioni navodi o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava neosnovani, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da, shodno tome, osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

45. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak proveden uz garancije koje pruža član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

46. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 14. Evropske konvencije, te pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Apelant navode o kršenju navedenih prava vezuje za primjenu materijalnog prava, odnosno tvrdnju da je tužiteljevo pravo zastarjelo u smislu člana 372. ZOO. S obzirom na to da je u prethodnim tačkama ove odluke utvrđeno da materijalno pravo nije proizvoljno primijenjeno, odnosno da u tom segmentu nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje, da apelant nije dostavio nikakve dokaze i argumente iz kojih bi proizlazilo da je diskriminiran u odnosu na lica u istoj poziciji, te kako nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo na apelantovu štetu, to su i ovi apelantovi navodi neosnovani. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema kršenja apelantovog prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14. Evropske konvencije, te prava iz člana 17. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba ZOO, kada je Vrhovni sud konačno opredijeljeni tužbeni zahtjev i izneseni prigovor zastare potraživanja ispitao u svjetlu relevantnih odredaba ZOO i okolnosti konkretnog slučaja utvrdivši da je prigovor neosnovan, za što je dao argumentirano obrazloženje. Također, iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti u postupku u pogledu ocjene dokaza.

48. Nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14. Evropske konvencije, te prava iz člana

17. Evropske konvencije kada apelant kršenje ovih prava vezuje za primjenu materijalnog prava, a Ustavni sud je zaključio da ono nije proizvoljno primijenjeno kada apelant nije dostavio nikakve argumente u korist svojih tvrdnji da je diskriminiran u odnosu na lica u istoj poziciji i kada nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi zloupotrijebili pravo na apelantovu štetu.

49. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1306/19 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio