Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3994/18 (M. B.)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • In dubio pro reo
  • Pristup sudu
  • Pravo na odbranu
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3994/18

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3994/18, rješavajući apelaciju Muhidina Brkića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja se apelacija Muhidina Brkića.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u krivičnom postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Muhidinu Brkiću isplati iznos od 1.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da najkasnije u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Muhidina Brkića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 K 077884 13 K2 od 9. jula 2015. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Muhidin Brkić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Ragib Hadžić, advokat iz Zenice, podnio je 18. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 K 077884 13 K2 od 9. jula 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 16. aprila 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 8. maja 2020. godine. Kantonalno tužilaštvo, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 20. aprila 2020. godine, te Općinski sud, kojem je apelacija dostavljena na odgovor 21. aprila 2020. godine, u ostavljenom roku od 15 dana nisu dostavili odgovor.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Tok postupka

5. Kantonalno tužilaštvo je podiglo optužnicu 10. marta 2009. godine koja je potvrđena 19. marta 2009. godine. Apelantu i optuženom B. Č. stavljeno je na teret krivično djelo neotklanjanje opasnosti iz člana 331. stav 1. Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH).

6. Optuženom N. S. stavljeno je na teret krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom nepropisno i nepravilno izvođenje građevinskih radova iz člana 326. stav 4. KZFBiH.

7. Na ročištu za izjašnjenje o krivici održanom 29. aprila 2009. godine apelant i ostali optuženi su se izjasnili da nisu krivi.

8. Kantonalno tužilaštvo je na ročištu za glavni pretres održanom 11. februara 2011. godine izmijenilo optužnicu u odnosu na činjenični opis djela.

9. Kantonalno tužilaštvo je pismenim podneskom od 20. maja 2011. godine ponovo izmijenilo optužnicu.

10. Općinski sud je Presudom broj 65 0 K 077884 09 K od 24. juna 2011. godine apelanta i optuženog B. Č. proglasio krivim da su počinili krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 2. u vezi sa stavom 4. KZFBiH, te im izrekao kazne zatvora u trajanju od jedne godine.

11. Optuženi N. S. oslobođen je optužbi.

12. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 077884 11 Kž od 13. marta 2013. godine uvažio žalbu optuženog B. Č. i u odnosu na njega ukinuo prvostepenu presudu, a povodom njegove žalbe i po službenoj dužnosti prvostepenu presudu je ukinuo i u odnosu na apelanta, te u osuđujućem dijelu predmet vratio na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu.

13. Žalba Kantonalnog tužilaštva je odbijena kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđena u oslobađajućem dijelu.

14. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo žalbu izjavilo u odnosu na oslobađajući dio presude kojim je optuženi N. S. oslobođen optužbe. Također proizlazi i da sjednici vijeća ovog suda održanoj 13. marta 2013. godine u smislu člana

319. Zakona o krivičnom postupku Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) tužilac, iako uredno obaviješten, nije prisustvovao.

15. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalni sud ocijenio osnovanim žalbeni navod optuženog B. Č. koji se odnosio na osuđujući dio prvostepene presude i kojim je ukazano na povredu odredbi postupka iz člana 321. stav 1. tačka j) ZKPFBiH. Također proizlazi da je optuženi B. Č. tvrdio da je prvostepeni sud promijenio pravnu kvalifikaciju krivičnog djela osuđujući ga za teže krivično djelo od onog za koje je optužen.

16. Na osnovu uvida u spis Kantonalni sud je utvrdio da je Tužilaštvo pismenim podneskom od 20. maja 2011. godine preciziralo činjenični opis optužnice, ali da je pravna kvalifikacija djela ostala ista kao i u prvobitnoj optužnici (optužnici od 10. marta 2009. godine – krivično djelo iz člana 331. stav 1. KZFBiH). Nadalje je ukazano da je prvostepeni sud prihvatio izmijenjeni činjenični opis optužnice, ali je izmijenio pravnu kvalifikaciju djela tako da je apelanta i optuženog B. Č. osudio za teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. 2. i 4. KZFBiH iako im je izmijenjeni činjenični opis optužnice stavljao na teret krivično djelo neotklanjanje opasnosti iz člana 331. stav 1. KZFBiH. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud apelanta i optuženog B. Č. proglasio krivim za krivično djelo koje je teže od onog koje im je optužnicom stavljeno na teret, čime je prekoračio optužnicu Kantonalnog tužilaštva i učinio povredu odredbi postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH.

17. Prema stavu Kantonalnog suda, sud u presudi kojom optužene proglašava krivim za djelo iz optužnice tom djelu može dati drugačiju pravnu ocjenu (koja proizlazi iz činjeničnog opisa optužnice), s tim što ta pravna ocjena ne smije biti teža, odnosno nepovoljnija za optuženog u odnosu na onu iz optužnice. Nadalje je ukazano da je tačno da ne postoji povreda objektivnog identiteta između presude i optužbe, kao ni bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH ako prvostepeni sud u svojoj presudi kojom optužene proglašava krivim za djelo iz optužnice tom djelu da drugačiju pravnu kvalifikaciju, s tim da ona odgovara usvojenom činjeničnom opisu, da proizlazi iz njega i da nije teža, odnosno nepovoljnija od one iz optužnice. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da je objektivni identitet sačuvan ako je djelo u presudi isto ili samo drugačije u odnosu na ono iz optužbe, ali nikad ne smije biti teže od onog iz optužbe, niti može biti drugo djelo od onog iz optužbe. U konkretnom slučaju prvostepeni sud je povrijedio objektivni identitet iz člana 312. stav 1. tačka j) ZKPFBiH jer je djelo za koje su apelant i optuženi B. Č. proglašeni krivim teže od onog za koje se terete optužnicom Kantonalnog tužilaštva.

18. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je uvažio žalbu optuženog B. Č. i prvostepenu presudu u odnosu na njega ukinuo na osnovu člana 330. stav 1. tačka a) ZKPFBiH. Na osnovu člana 324. ZKPFBiH prvostepena presuda je ukinuta i u odnosu na apelanta.

19. Najzad, u obrazloženju presude je ukazano da će prvostepeni sud u ponovnom suđenju otkloniti bitnu povredu odredbi krivičnog postupka na koju je ukazano.

-Osporene presude

20. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je Presudom broj 65 0 K 077884 13 K2 od 9. jula 2015. godine apelanta i optuženog B. Č. proglasio krivim da su počinili krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. 4. i 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Apelantu i optuženom B. Č. izrečena je uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i istovremeno je određeno da se ove kazne neće izvršiti ukoliko apelant i optuženi B. Č. ne počine novo krivično djelo u roku od tri godine od pravomoćnosti ove presude.

21. Iz obrazloženja presude proizlazi da je Kantonalno tužilaštvo na ročištu za glavni pretres održanom 11. februara 2011. godine, a zatim podnescima od 20. maja 2011. godine, 28. oktobra 2013. godine, 19. februara 2014. godine, te 22. aprila 2014. godine izmijenilo predmetnu optužnicu.

22. Nadalje, u obrazloženju presude je ukazano da su apelant 15. maja 2014. godine, a optuženi B. Č. 9. maja 2014. godine dostavili sudu podnesak tražeći da se postupak obustavi zbog zastare. Apelant i optuženi B. Č. istakli su da je tokom trajanja ponovljenog postupka, a prije nastupanja apsolutne zastarjelosti (5. maja 2014. godine), podneskom od 22. aprila 2014. godine Tužilaštvo preciziralo optužnicu od 10. marta 2009. godine tako što je izmijenilo pravnu kvalifikaciju djela: s krivičnog djela iz člana 331. stav 1. KZFBiH u krivično djelo iz člana 328. stav 4. u vezi sa članom 323. st. 4. i 2. u vezi sa stavom 1. KZFBiH. Apelant i optuženi B. Č. tvrdili su da je ovakvom izmjenom prekršeno načelo reformatio in peius iz člana 322. ZKPFBiH, tj. kada je podnesena žalba samo u korist optuženog presuda se ne može izmijeniti na njegovu štetu kako u odnosu na težinu činjeničnog opisa, primjenu težeg zakona, tako i u odnosu na pravnu kvalifikaciju djela.

23. Općinski sud je apelantov i prijedlog optuženog B. Č. odbio kao neosnovan rješenjem od 20. maja 2014. godine. U prilog ovakvom stavu je ukazano da u skladu sa članom

290. ZKPFBiH tužilac na osnovu svoje ocjene dokaza (a ne ocjene dokaza od strane suda) može mijenjati optužnicu do okončanja glavnog pretresa. Nadalje, Općinski sud je, poredeći činjenični opis optužnice od 10. marta 2009. godine, te činjenični opis izmijenjene optužnice od 20. maja 2011. godine, 28. oktobra 2013. godine i 19. februara 2014. godine s činjeničnim opisom izmijenjene optužnice od 22. aprila 2014. godine zaključio da tužilac nije izmijenio činjenični opis radnji izvršenja krivičnog djela na način da je apelantu i optuženom B. Č. stavio na teret veću kriminalnu količinu (teže djelo) od one koja im je stavljena na teret potvrđenom, te prethodno izmijenjenim optužnicama. Izmijenjenom optužnicom je promijenjena pravna kvalifikacija činjeničnog opisa koji je preciziran u odnosu na činjenični opis koji je prethodno sadržan u potvrđenoj optužnici. Preciziranje radnji i okolnosti izvršenja ne predstavlja uvećanje kriminalne količine (teže djelo) na strani optuženih, kao ni promjena pravne kvalifikacije djela. Najzad, ukazano je i da sud nije vezan pravnom kvalifikacijom djela koju tužilac predlaže u optužnici.

24. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je na osnovu provedenih dokaza utvrđen tok događaja kritične prilike. Naime, zaposlenik „Winer Project“ D. N. 3. maja 2008. godine dobio je zadatak da napravi istražne bušotine. Direktor „Winer Project“, sada oslobođeni N. S., koji je tom prilikom imao kod sebe plan katastara komunalnih uređaja, pokazao mu je lokacije bušenja u Ulici Maka Dizdara, te u Ulici Obala Kulina bana, odnosno na uglu Radićeve i Kulina bana. Zaposlenik D. N. započeo je bušenje u Radićevoj ulici u 17.15 sati, te je osjetio da je probušio cijev plinovoda. U nastaloj situaciji rupu je zatrpao zemljom i poklopio je crnom kantom, od vozača tražio broj telefona direktora i udaljio se s lica mjesta. Sud je zaključio da je D. N. propustio da u nastaloj situaciji odmah obavijesti dispečera „Sarajevogasa“ (odnosno da nije ni znao koga treba da obavijesti), te da ostane na licu mjesta do dolaska interventne ekipe. Također, na osnovu provedenih dokaza je utvrđeno da je zatrpavanjem rupe vratio plin u zemlju i zapriječio mu izlazak u atmosferu, pa je plin kroz cijevi gasa i vode dospio u zgradu u Radićevoj ulici. U svakom slučaju informacija o oštećenju je do Dispečerskog centra „Sarajevogasa“ „putovala“ oko dva sata, tako da je dispečer o ovom incidentu obaviješten u 19.10 sati i prva ekipa „Sarajevogasa“ bila je na licu mjesta za nekih 10 do 15 minuta nakon toga.

25. Općinski sud je kao naredni propust koji je doprinio nastupanju kritičnih posljedica cijenio propust ekipe za hitne intervencije „Sarajevogasa“, dežurnog dispečera – optuženog B. Č. i dežurnog inženjera za nadzor i upravljanje nad gasnim sistemom – apelanta koji je naknadno došao na lice mjesta i koordinirao radom ekipe. U ovom dijelu je ukazano na propust da na osnovu utvrđenih parametara – mjerenja plina u podrumu i stubištu zgrade, položaja oštećene cijevi, stanja zgrade u kojoj je plin detektiran i vremena koje je proteklo od trenutka oštećenja cijevi, pravilno procijene situaciju u pogledu požara i eksplozije, da izvrše mjerenje prisustva plina u stanovima u zgradi i nakon toga predlože dispečeru postupanje u skladu s procedurama za ekscesnu situaciju, shodno kojem bi se izvršila evakuacija stanara, isključenje struje, isključenje dovoda plina, obavještavanje vatrogasaca i MUP-a i druge mjere. S obzirom na to da ništa od navedenog nije učinjeno, plin se nakupljao u zgradi od trenutka zatrpavanja rupe, gdje se nalazila oštećena cijev, pa do njenog otvaranja, te je i nakon toga ostao u džepovima u zgradi.

26. Sljedeći propust koji je doprinio krivičnom događaju, prema stavu suda, ogledao se u činjenici da su nekad vršeni radovi u podrumu i tavanu zgrade u Radićevoj ulici, pri čemu su skinuti poklopci s ulaznih vrata ventilacionih cijevi u podrumu zgrade, a na tavanu iznad četvrtog sprata je izvršen potpuni prekid ventilacionih cijevi i ista zatrpana građevinskim materijalom. Na taj način je otvoren ulaz plinu iz podruma u ventilacione cijevi, a zatvoren izlaz na krovu zgrade. Zbog toga se plin koji se dizao iz podruma vraćao u najbliži stan na četvrtom spratu kroz ventilacionu rešetku u prostorije mokrog čvora gdje se stvarao plinski čep. Manjim dijelom plin je dolazio i kroz stubište, te kada je dosegao donju granicu eksplozivnosti 5% oštećena A. Z. je, ne sluteći opasnost, ugasila svjetlo u kuhinji i time inicirala eksploziju.

27. Prema stavu Općinskog suda, da je bilo koji od ovih propusta bio otklonjen prekinula bi se uzročno-posljedična veza i ne bi nastupila eksplozija. Nadalje, ukazano je da je za ovaj predmet bitno utvrditi propuste koje su eventualno počinili apelant i optuženi B. Č. prilikom intervencije na licu mjesta.

28. Općinski sud je dalje istakao da je „Sarajevogas“, s obzirom na poslove kojim se bavi – distribucija gasa i prirodno svojstvo gasa – eksplozivnost, dužan da osigura zaštitu života i zdravlja ljudi. U relevantnom dijelu interpretirano je Tehničko uputstvo za rad dispečerskog centra koje regulira obaveze dežurnog dispečera i drugih zaposlenih (uključujući i dežurnog inženjera za nadzor i upravljanje gasnim sistemom) na određena postupanja u slučaju saznanja za događaj oštećenja distributivne gasovodne mreže i isticanje gasa, a koje, pored ostalog, propisuje ekscesne situacije. Nadalje je ukazano da se pri procjeni isticanja gasa koristi Instrukcija za detekciju isticanja gasa i Procedure za ekscesne situacije. Najzad, Općinski sud je interpretirao i Plan postupanja u ekscesnim situacijama.

29. Općinski sud je zaključio da se u konkretnom slučaju radilo o ekscesnoj situaciji koja je zahtijevala primjenu propisanog postupka s obzirom na to da je došlo do nekontroliranog isticanja prirodnog gasa u Radićevoj ulici koje je ugrožavalo zdravlje i sigurnost ljudi, te predstavljalo neposrednu opasnost od nastupanja eksplozije i požara. Da se radilo o ekscesnoj situaciji potvrdio je i daljnji tok događaja kada je u stanu na četvrtom spratu došlo do eksplozije plina koja je imala teške posljedice po živote i zdravlje ljudi i imovinu.

30. Općinski sud je zaključio da se radilo o ekscesnoj situaciji I stepena hitnosti koja se ogledala u nekontroliranom isticanju gasa, gdje postoji mogućnost stvaranja eksplozivnih i zapaljivih smjesa. Nadalje, ukazano je da ova situacija ne spada u karakterističnu situaciju predviđenu Procedurom za ekscesne situacije za koju je predviđen i karakterističan plan postupanja. U vezi s tim je ukazano da je Procedurom kao potencijalna ekscesna situacija predviđen slučaj požara i eksplozije uzrokovanih nekontroliranim isticanjem gasa u zatvorenom ili otvorenom prostoru i u slučaju nekontroliranog isticanja gasa koji ugrožava zdravlje ljudi i okolinu. Općinski sud je zaključio da se konkretna situacija nalazi između ove dvije situacije, tj. situacije kada postoji nekontrolirano isticanje gasa koje ima za posljedicu ne samo ugrožavanje zdravlja ljudi (zbog mogućeg udisanja i gušenja) nego i ugrožavanje života i imovine zbog neposredne opasnosti od eksplozije (koja još nije nastupila). Posljedica ugrožavanja je jača od predviđene posljedice – ugrožavanje zdravlja ljudi i okoline, što situaciju približava slučaju požara i eksplozije, ali ne izjednačava sa situacijom kada je eksplozija već nastupila jer se tad više ne mogu preduzimati preventivne mjere. U vezi s tim je ukazano i da je ovakva situacija predviđena u okviru Tehničkog uputstva za rad dispečerskog centra. Općinski sud je zaključio da su zaposlenici „Sarajevogasa“ bili dužni kritičnu situaciju procijeniti na osnovu načela i definicija iz pobrojanih akata „Sarajevogasa“, odnosno kvalificirati je najbližoj normiranoj situaciji – kao neposrednu opasnost od požara i eksplozije uzrokovanih nekontroliranim isticanjem gasa.

31. Iz obrazloženja presude dalje proizlazi da je apelant, kao pasivno dežurni inženjer, došao na lice mjesta oko 21.00 sat, upoznao se sa situacijom, preduzetim mjerama i stanjem na terenu, te aktivno učestvovao u koordinaciji i komunikaciji rada ekipe na terenu i službi „Sarajevogasa“. Oštećena cijev je potpuno popravljena oko 22.00 sata da bi oko 23.20 sati došlo do eksplozije u stanu na četvrtom spratu.

32. Nadalje, iz obrazloženja presude proizlazi da je ekipa „Sarajevogasa“ u skladu s Procedurom za postupanje u ekscesnim situacijama preduzela mjere detekcije curenja gasa i ventiliranje zgrade, čime su rukovodili optuženi B. Č. kao dispečer, te apelant od 21.00 sat. Međutim, prema stavu suda, apelant i optuženi B. Č. napravili su propust u procjeni opasnosti od eksplozije gasa tako što nisu naložili postupanje po proceduri za ekscesne situacije zbog neposredne opasnosti od nastupanja eksplozije zbog nekontroliranog isticanja gasa. Nadalje, ukazano je da su pogrešno procijenili da nema gasa u stanovima, pa su se zadovoljili mjerenjima koncentracije gasa u podrumu i provjetravanjem stubišta, bez provjere i ventilacije stanova. Iako su znali da se gas kao lakši od vazduha diže uvis, da u zgradi ima stanara, nisu izvršili mjerenja u svim stanovima, niti su obavijestili stanare da prozrače stanove, te da ne koriste sredstva paljenja. Također nisu izvršili mjerenje na tavanu, niti provjerili stanje ventilacije u zgradi koja je stara oko 100 godina. Prema ocjeni suda, potpuna i pravilna detekcija prisustva gasa je zahtijevala: provjeru gasa u stanovima i obavještavanje stanara da izvrše provjetravanje, provjeru podruma, uočavanje otvorenih ventilacionih otvora i provjeru ventilacionih cijevi i provjeru tavana. Najzad, ukazano je i da su izostale mjere prema Planu za slučaj požara i eksplozije: zatvaranje dotoka plina na glavnom ventilu, obavještenje „Elektrodistribucije“ radi isključenja struje, te Vatrogasne brigade i MUP-a koji bi imali ovlaštenja provaliti u stanove koji se ne mogu otvoriti. Za preduzimanje navedenih mjera su prema internim pravilima „Sarajevogasa“ bili odgovorni apelant i optuženi B. Č.

33. Općinski sud je zaključio da su apelant i optuženi B. Č. postupali sa svjesnim nehatom. Općinski sud je imao u vidu da su oba optužena stručna lica, osposobljena za rad na radnim mjestima dispečera (optuženi B. Č.), odnosno inženjera za nadzor i upravljanje gasnim sistemom (apelant), na kojim imaju dugogodišnje iskustvo. Probijanje gasovodne cijevi u Radićevoj bio je događaj iz njihove struke i stoga u domenu njihovih dužnosti i poslova. Informacije koje su imali kritične prilike, njihova stručnost i iskustvo, poznavanje gasa i njegovih svojstava, radnje koje su preduzeli u toku intervencije, prema ocjeni suda, ukazuju da su bili svjesni opasnosti od požara ili eksplozije, te da su radnje i preduzimali s ciljem sprečavanja ovakve posljedice. Od momenta prijave oštećenja gasovoda i dolaska na lice mjesta svim akterima je bilo jasno da „Sarajevogas“ ima isključivu nadležnost u daljnjem saniranju nastale opasnosti od curenja gasa, te da od njihovih radnji, postupaka ili propusta zavisi ishod ovog incidenta. Prema stavu Općinskog suda, oba optužena su bila svjesna i mogla predvidjeti da u slučaju nepreduzimanja određenih mjera, a odgovornost je ipak bila na njima, može doći do eksplozije gasa, te ljudskih žrtava i uništenja imovine. Apelant i optuženi B. Č. olako su držali da do eksplozije neće doći i da će to moći spriječiti, a za što nije bilo osnova s obzirom na konačni ishod – eksploziju.

34. U dijelu presude označenom kao Pravna kvalifikacija Općinski sud je istakao da je djelo apelanta i optuženog B. Č., koje je opisano u optužnici izmijenjenoj na glavnom pretresu 22. aprila 2014. godine, prema njegovoj ocjeni, pravilno kvalificirano kao teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. 4. i 2. KZFBiH. Prema stavu Općinskog suda, djelo opisano u optužnici, odnosno izreci presude obuhvaća bitna obilježja krivičnog djela teško krivično djelo protiv opće sigurnosti ljudi i imovine iz člana 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti iz člana 323. st. 4. i 2. KZFBiH. Nadalje, ukazano je da su apelant i optuženi B. Č. bili odgovorna lica koja su iz nehata propustila postupiti u skladu s propisima o mjerama zaštite i time izazvala opasnost za život i imovinu ljudi, uslijed čega je prouzrokovana smrt više lica, a što predstavlja obilježje navedenih krivičnih djela.

35. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu optuženog B. Č., te Kantonalnog tužilaštva i potvrdio prvostepenu presudu.

36. Iz obrazloženja presude proizlazi da je neosnovanom ocijenjena tvrdnja apelanta i optuženog B. Č. da iako je postojala opasna situacija, ona je nastala nepropisnim radom firme „Winer Project“, te da je ona otklonjena intervencijom „Sarajevogasa“, da je prvostepeni sud propustio da utvrdi odlučne činjenice na osnovu kojih je zaključio da se radilo o ekscesnoj situaciji koju su apelant i optuženi B. Č. propustili da utvrde kao takvu. U ovom dijelu apelant i optuženi B. Č. su posebno istakli da je bušenje trebalo biti obavljeno u Ulici Maka Dizdara i Obali Kulina bana, a da je izvršeno u Radićevoj ulici. Kantonalni sud je detaljno interpretirao dokaze na osnovu kojih je utvrđeno zbog čega su predstavnici „Winer Project“ bušenje izvršili u Radićevoj, a ne u Ulici Kulina bana. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud, prije izvođenja zaključka da se radilo o ekscesnoj situaciji, analizirao interna pravila „Sarajevogasa“, a prema kojim su apelant i optuženi B. Č. bili dužni postupati u slučaju isticanja i opasnosti od gasa. Na osnovu ove analize prvostepeni sud je i zaključio da se radilo o ekscesnoj situaciji koja je zahtijevala primjenu propisanih procedura s obzirom na to da je došlo do nekontroliranog isticanja gasa. Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom prvostepenog suda da se konkretna situacija nalazila između dvije karakteristične potencijalne situacije, tj. situacije kada postoji nekontrolirano isticanje gasa koje za posljedicu ima ne samo ugrožavanje zdravlja ljudi nego i ugrožavanje života i imovine zbog neposredne opasnosti od eksplozije.

37. Nadalje, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno cijenio propust apelanta i optuženog B. Č. da provjere stanje ventilacionih cijevi zgrade u kojoj je došlo do eksplozije s obzirom na to da su otvori ventilacionih cijevi upućivali na povlačenje plina kroz njih, kao i da je starost zgrade svakako zahtijevala provjeru stanja ovih cijevi. Slijedom navedenog, neosnovanim su ocijenjene tvrdnje da apelantu i optuženom B. Č. nije mogla biti poznata. Shodno tome, odbijen je i prigovor da je počinjena povreda iz člana 313. tačka b) ZKPBiH te zaključeno da u konkretnom slučaju nije bilo osnova za isključenje krivične odgovornosti.

38. Prema stavu Kantonalnog suda, neosnovan je i žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, da je apelantovu i odgovornost optuženog B. Č. zasnovao na pretpostavkama, te im stavio na teret propuste drugih pravnih i fizičkih lica. Prema stavu suda, prvostepeni sud je pravilno cijenio provedene dokaze na osnovu kojih je utvrdio tok događaja počev od oštećenja cijevi u Radićevoj do eksplozije u stanu na četvrtom spratu. Također, pravilnim je ocijenjen i zaključak prvostepenog suda da su apelant i optuženi B. Č. propustili da nastalu situaciju ocijene kao ekscesnu zbog nekontroliranog isticanja plina i stvaranja eksplozivne smjese i neposredne opasnosti od nastupanja požara ili eksplozije, te da nalože kontrolu mjerenja plina u svim stanovima, da predlože preduzimanje radnji prema Proceduri za postupanje u ekscesnim situacijama i da isključe dovod plina i električne energije, uklone sredstva paljenja, obavijeste Vatrogasnu brigadu i MUP, obavijeste i evakuiraju stanare. Kantonalni sud je dalje istakao i da se uzroci nesreće ogledaju u propustima lica koja nisu obuhvaćena optužbom, ali da postoje i značajni propusti apelanta i optuženog B. Č. U ovom dijelu Kantonalni sud je detaljno interpretirao razloge i obrazloženja iz prvostepene presude s kojim se u cjelini saglasio.

39. Kantonalni sud je zaključio i da su neosnovani žalbeni navodi da je prekršen član 14. ZKPFBiH jer je prvostepena presuda objavljena 9. juna 2015. godine, a njen pismeni otpravak strankama je uručen tek dvije godine kasnije. Kantonalni sud je istakao da apelant i optuženi B. Č. ničim nisu konkretizirali kako i na koji način ova okolnost utječe na zakonitost i pravilnost prvostepene presude.

40. Prema stavu Kantonalnog suda, neosnovanim je ocijenjen i apelantov žalbeni navod da je u ponovljenom postupku tužilac izmijenio optužnicu na apelantovu i štetu optuženog B. Č. jer je u bitnom dijelu izmijenio činjenični opis djela, te izvršio promjenu u pravnoj kvalifikaciji djela kako bi izbjegao nastupanje apsolutne zastarjelosti u konkretnom predmetu.

41. Kantonalni sud je najprije ukazao na član 322. ZKPFBiH shodno kojem pravni lijek izjavljen u korist optuženog ne može za njega prouzrokovati nepovoljniju odluku nego da ga nije ni izjavio. Nadalje, poredeći činjenični opis optužnice od 11. marta 2009. godine, sa činjeničnim sadržajem izmijenjenim 20. maja 2011. godine, 28. oktobra 2013. godine i 19. februara 2014. godine sa izmjenama od 22. aprila 2014. godine, Kantonalni sud je zaključio da se činjenični opis optužnice nije promijenio u bitnim elementima, već da je tužilac izmijenio pravnu kvalifikaciju djela za koju sud, shodno članu 295. stav 2. ZKPFBiH, nije vezan. Nadalje, ukazano je da su izmjenama od 22. aprila 2014. godine samo precizirane radnje i okolnosti izvršenja, a što ne predstavlja uvećanje kriminalne količine, odnosno teže djelo na strani optuženih. Najzad, Kantonalni sud je cijenio i okolnost da su presudom koja je ukinuta apelant i optuženi B. Č. za gotovo identičan činjenični opis djela preciziran izmjenama od 22. aprila 2014. godine osuđeni na kaznu zatvora od po jedne godine, a da su u ponovnom postupku prvostepenom presudom osuđeni na iste kazne uvjetno. Stoga, prema stavu Kantonalnog suda, nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na odbranu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

42. Apelant tvrdi da mu je osporenim presudama prekršeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

43. U vezi s tim apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na odbranu i pravo na pristup sudu jer je sud dozvolio izmjenu optužnice kako bi se otklonilo nastupanje zastarjelosti vođenja krivičnog postupka. Prema njegovom mišljenju, na ovaj način se dovodi u pitanje i objektivnost i nepristrasnost suda. U vezi s tim je istakao da je neposredno pred nastupanje apsolutne zastare za krivično djelo iz člana 331. stav 1. KZFBiH tužilac pravnu kvalifikaciju djela opredijelio na teže krivično djelo. Apelant smatra da je na ovaj način sud tužiocu dozvolio da zloupotrijebi ovlaštenje iz člana 290. ZKPFBiH koje, prema njegovom mišljenju, podrazumijeva izmijenjeno činjenično stanje, a što nije bio i konkretni slučaj. U vezi s tim ističe da su svi dokazi koji su izvedeni u ponovljenom postupku bili apsolutno isti kao i u prethodnom postupku, te da se činjenično stanje nije promijenilo. On smatra da samo preciziranje radnji unesenih u činjenični opis ne mijenja činjeničnu podlogu optužbe u smislu člana 290. ZKPFBiH. Prema njegovom mišljenju, izmjena optužbe u smislu citiranog člana nije i ne znači promjenu pravne kvalifikacije krivičnog djela. Prema njegovom mišljenju, prihvaćanjem izmjene optužnice legaliziran je nedopušteni postupak tužioca koji je postupio suprotno članu 15. ZKPFBiH, a zbog čega je povrijeđeno i načelo jednakosti stranaka.

44. Nadalje, u opširnim navodima apelant tvrdi da su redovni sudovi nekritičkom ocjenom provedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje tako što su jednu situaciju, koja ulazi u okvire načela in dubio pro reo, tumačili na njegovu štetu. U ovom dijelu navoda apelant je, u suštini, istakao da se u konkretnom slučaju nije radilo o ekscesnoj situaciji kako su to redovni sudovi zaključili, a koju je on propustio poštovati. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi su najprije propustili da utvrde kada je do ekscesne situacije zaista i došlo, tj. da li je i kada cijev gasovoda oštećena ili kada je oštećenje sanirano, te su mu pripisali propuste upravnika zgrade koji mora održavati ispravnim sve instalacije u zgradi, vlasnika stana u kojem je došlo do eksplozije koji nije preduzeo ništa u vezi s neispravnom ventilacionom instalacijom, propust vlasnika renoviranog stana koji je odbačenim stvarima i šutom iz stana ventilacionu instalaciju u zgradi učinio neupotrebljivom, odnosno zatvorio ventilacioni izlaz. Također ukazuje i da je prva ekipa „Sarajevogasa“ obavijestila predstavnika stanara F. S. da je došlo do oštećenja plinovoda i da ima plina u hodniku zgrade, tj. da su stanari bili upozoreni da im i stanovi mogu biti kontaminirani. Stoga je, prema njegovom mišljenju, neodrživa konstrukcija da je trebao pretpostaviti da su ventilacije neispravne i da će se na tavanu i u stanu na četvrtom spratu skupljati plin u eksplozivnoj kontaminaciji.

45. Apelant je dalje istakao da ni ekipa za hitne intervencije, kao ni ekipa za trajnu sanaciju nisu mogle pretpostaviti, nakon mjerenja koja su obavili i prema kojima je stanje bilo stabilno, da instalacije u zgradi nisu ispravne jer nadzor i dovođenje u funkcionalno stanje instalacija u zgradi nisu, niti su bile, niti će biti u nadležnosti „Sarajevogasa“. Apelant je ukazao i da radnici „Sarajevogasa“ ne mogu ulaziti u stanove bez saglasnosti stanara, odnosno u zatvorene stanove ne mogu ulaziti bez prisustva policije, i to kada postoje objektivni pokazatelji da u tom stanu ili sa plinom općenito nešto nije u redu. Pri tome, apelant posebno naglašava i da stan na četvrtom spratu u kojem se desila eksplozija i nije bio priključen na plin.

46. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. U vezi s tim je istakao: „Devetogodišnje trajanje postupka ni u kom slučaju ne predstavlja suđenje u razumnom roku, […] jer predmet, premda relativno složen i donekle kompleksan, nije trebao trajati duže od 9 godina. U tom smislu se posebno ukazuje da je da je prvostepena presuda izrečena 9. 7. 2015. godine, a njen pisani otpravak, koji je u stvari samo prijepis ranije presude, strankama je dostavljen 17. 11. 2017. godine, dakle nakon dvije godine i četiri mjeseca.“

b)Odgovor na apelaciju

47. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je u obrazloženju presude odgovorio na sve apelantove žalbene navode, te ponudio razloge i obrazloženja zbog čega ih smatra neosnovanim.

V.Relevantni propisi

48. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) u relevantnom dijelu glasi:

Stvarna zabluda Član 37.

(1) Nije kriv počinilac koji počini djelo u neotklonjivoj stvarnoj zabludi. (2) Stvarna zabluda je neotklonjiva ako počinilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije bio svjestan nekog njegovog zakonom propisanog obilježja, ili je pogrešno smatrao da postoje okolnosti prema kojima bi, da su one stvarno postojale, to djelo činile dozvoljenim.

(3) Ako je učinitelj bio u stvarnoj zabludi iz nehata, postojaće krivično djelo učinjeno iz nehata, ako zakon za to krivično djelo propisuje kažnjavanje i za nehat.

Član 38.

Nehat (1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.

(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.

(…) Član 323.

Izazivanje opće opasnosti (1) Ko požarom, poplavom, eksplozijom, otrovom ili otrovnim plinom, ionizirajućim zračenjem, motornom silom, električnom ili drugom energijom ili pucanjem iz vatrenog oružja ili kakvom opće opasnom radnjom ili opće opasnim sredstvom izazove opasnost za život ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

(2) Kaznom iz stava 1. ovog člana kaznit će se službena ili odgovorna osoba koja ne postavi propisane naprave za zaštitu od požara, eksplozije, poplave, otrovnih plinova ili ionizirajućeg zračenja, ili te naprave ne održava u ispravnom stanju ili ih u slučaju potrebe ne stavi u rad ili uopće ne postupa po propisima ili tehničkim pravilima o zaštitnim mjerama, pa time izazove opasnost za život ljudi ili za imovinu većeg opsega.

(…) (4) Ko krivično djelo iz st. 1. i 2. ovog člana učini iz nehata, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

Član 328.

Teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (…) (4) Ako je krivičnim djelom iz člana 323. stav 4.; člana 324. st. 3. i 4.; člana 325. stav 3. i člana 326. stav 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od jedne do osam godina.

Član 331.

Neotklanjanje opasnosti (1) Ko blagovremenom prijavom nadležnom tijelu ili na drugi način ne poduzme mjere radi otklanjanja požara, poplave, eksplozije, prometne nezgode ili druge opasnosti za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, iako je to mogao učiniti bez opasnosti za sebe ili drugog, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Ko odvraćanjem ili na drugi način spriječi drugog u poduzimanju mjera radi otklanjanja požara, poplave, eksplozije, prometne nezgode ili druge opasnosti za život ili tijelo ljudi ili za imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.

49. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) u relevantnom dijelu glasi:

Član 7.

Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(...)

(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.

Član 14.

Pravo na suđenje bez odgađanja (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odgađanja, a najkasnije u roku od jedne godine od dana potvrđivanja optužnice.

(2) Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i onemogući svaku zloupotrebu prava koja pripadaju licima koja učestvuju u postupku.

(...)

Član 15.

Jednakost u postupanju (...)

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 17.

Princip akuzatornosti Krivični postupak se može pokrenuti i provesti samo po zahtjevu nadležnog tužioca.

Član 18.

Princip legaliteta krivičnog gonjenja Tužilac je dužan poduzeti krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo, osim ako zakonom nije drugačije propisano.

Član 52.

Princip mutabiliteta Tužilac može da odustane od gonjenja do završetka glavnog pretresa, a u postupku pred vijećem apelacionog odjeljenja - kada je to predviđeno ovim zakonom.

Član 254.

Obaveze sudije odnosno predsjednika vijeća (…) (2) Dužnost sudije odnosno predsjednika vijeća je da se stara za svestrano pretresanje predmeta, i otklanjanje svega što odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari.

(...)

Član 290.

Izmjena optužbe Ako tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može do okončanja dokaznog postupka izmijeniti optužnicu. Radi pripremanja odbrane glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

Član 295.

Vezanost presude za optužbu (1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužitelja u pogledu pravne ocjene djela. Član 301.

Vrijeme i mjesto objavljivanja presude (1) Pošto je presuda izrečena sud će je odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložiće objavljivanje presude najviše za tri dana i odrediće vrijeme i mjesto objavljivanja presude.

(…) Član 304.

Pisana izrada presude (1) Presuda koja je objavljena mora se pisano izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju, a u složenim stvarima izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u tim rokovima, sudija odnosno predsjednik vijeća je dužan da obavijesti predsjednika suda zbog čega to nije urađeno. Predsjednik suda će, po potrebi, preduzeti mjere da se presuda što prije izradi.

(...)

Član 308.

Subjekti žalbe (1)Žalbu mogu podnijeti stranke, branilac i oštećeni.

(...)

(3) Tužilac može da podnese žalbu kako na štetu tako i u korist optuženog. (…) Član 312.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

(...)

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

(...)

j) ako je optužba prekoračena;

(...)

Član 322.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 331a.

Dostavljanje drugostepene odluke i postupanje prvostepenog suda (…) (2) Prvostepeni sud kojem je predmet upućen na suđenje, uzet će za osnovu raniju optužnicu. Ako je presuda prvostepenog suda djelimično ukinuta prvostepeni sud će za osnovu uzeti samo onaj dio optužbe koji se odnosi na ukinuti dio presude. (3) Na novom glavnom pretresu, stranke i branilac mogu isticati nove činjenice i iznositi nove dokaze.

(…) (6) Pri izricanju nove presude prvostepeni sud je vezan zabranom propisanom u članu 322. ovog zakona.

VI.Dopustivost

50. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

51. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 65 0 K 077884 17 Kž 2 od 17. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 21. juna 2018. godine, a apelacija je podnesena 18. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

54. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se suština apelantovih navoda odnosi na tvrdnju da postupak protiv njega nije bio pravičan, to će oni biti ispitani u odnosu na član 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

55. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

56. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (…) -U odnosu na osporene presude

57. Apelant najprije tvrdi da je tužilac zloupotrijebio pravo iz člana 290. ZKPFBiH jer je optužbu izmijenio podneskom od 22. aprila 2014. godine tako što je pravnu kvalifikaciju djela promijenio na teže krivično djelo kako bi izbjegao nastupanje apsolutne zastarjelost. Prema njegovom mišljenju, ovim mu je prekršeno pravo na odbranu, pravo na pristup sudu, te se dovodi u pitanje objektivnost i nepristranost suda koji je prihvatio ovakvu izmjenu. Najzad, smatra i da je na ovaj način prekršeno načelo jednakosti u postupanju iz člana 15. ZKPFBiH.

58. Ustavni sud podsjeća da obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe. Samo upućivanje na apstraktnu mogućnost da sud može doći do drugačijeg zaključka u pogledu pravne klasifikacije djela od one koju je ponudilo tužilaštvo nije dovoljno (vidi Evropski sud,

I. H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u

slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24).

59. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je tužilac pismenim podneskom od 22. aprila 2014. godine izmijenio optužnicu tako što je činjenični opis iz optužnice, koji je do tada bio kvalificiran kao krivično djelo iz člana 331. stav 1. KZFBiH, pravno kvalificirao kao krivično djelo iz člana iz 328. stav 4. u vezi s krivičnim djelom iz člana 323. st. 4. i 2. u vezi sa stavom

1. KZFBiH. O navedenoj izmjeni apelant je bio blagovremeno obaviješten i imao je mogućnost da je osporava. Oba suda su ispitala apelantove tvrdnje dovodeći ih u vezu sa zabranom reformatio in peius, te su zaključila da su apelantovi prigovori neosnovani, odnosno, prema stavu Kantonalnog suda, da izmjenom pravne kvalifikacije iz optužnice nije prekršena zabrana reformatio in peius. U prilog ovakvom stavu oba suda su ukazala da tužilac u skladu sa članom 290. ZKPFBiH ima pravo da na osnovu vlastite ocjene provedenih dokaza mijenja optužnicu na glavnom pretresu, te da sud u skladu sa članom 295. stav 2. ZKPFBiH nije vezan pravnom ocjenom djela koju tužilac navede u optužnici.

60. Ustavni sud zapaža da su inkriminirane radnje koje su apelantu stavljene na teret izmjenom optužbe pravno kvalificirane u okviru srodnih krivičnih djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine (izazivanje opće opasnosti, teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine, te neotklanjanje opasnosti). Osim toga, iz stanja spisa predmeta nesporno proizlazi da je apelant imao dovoljno vremena da na efektivan način pripremi svoju odbranu u svjetlu pravne prekvalifikacije krivičnog djela u okolnostima konkretnog slučaja. Ovo iz razloga jer je optužba u više navrata mijenjana u periodu od 10. februara 2011. do 22. aprila 2014. godine u skladu s ovlaštenjem tužioca iz člana 290. ZKPFBiH, imajući pritom u vidu da je apelant za krivično djelo teška krivična djela protiv opće sigurnosti ljudi u vezi s krivičnim djelom izazivanje opće opasnosti i imovine prvi put osuđen presudom Općinskog suda od 24. juna 2011. godine, dakle znatno prije nego što je Kantonalno tužilaštvo po zadnji put (22. aprila 2014. godine) preciziralo optužnicu od 10. marta 2009. godine izmijenivši pritom pravnu kvalifikaciju krivičnog djela, koju je Općinski sud ocijenio kao zakonitu u svojoj prvostepenoj presudi od 9. jula 2015. godine.

61. Imajući u vidu da je apelant imao i koristio mogućnost da osporava izmjene optužnice, da su oba suda detaljno ispitala apelantove tvrdnje, uključujući i navode u vezi sa zastarjelošću krivičnog gonjenja, ponudivši detaljne razloge i obrazloženja uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPFBiH zbog čega ove tvrdnje smatra neosnovanim, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim apelantovu tvrdnju da mu je prekršeno pravo na odbranu i načelo jednakosti stranaka u postupku. U tom smislu ne može se prihvatiti ni apelantova tvrdnja da mu je zbog stava redovnih sudova u ovom dijelu prekršeno pravo na pristup sudu, odnosno da mu je na ovaj način uskraćena mogućnost da njegov predmet u meritumu bude raspravljen pred nadležnim sudom. Najzad, ni iz apelantovih navoda, kao ni dokumenta predočenih Ustavnom sudu nije moguće zaključiti da se u okolnostima konkretnog slučaja pokreće pitanje bilo subjektivne bilo objektivne nepristrasnosti suda.

62. Nadalje, apelant tvrdi da su redovni sudovi nekritičkom ocjenom provedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje tako što su jednu situaciju, koja ulazi u okvire načela in dubio pro reo, tumačili na njegovu štetu. Suština apelantovih navoda u ovom dijelu svodi se na tvrdnju da su mu redovni sudovi pripisali propuste upravnika zgrade, vlasnika stana koji je vršio renoviranje i zatrpao ventilacione otvore, te vlasnika stana u kojem je došlo do eksplozije, a u kojem ventilacija nije bila u funkciji. Prema njegovom mišljenju, redovni sudovi uopće nisu utvrdili kada je nastala ekscesna situacija pa su, shodno navedenom, pogrešno tumačili interne propise „Sarajevogasa“ prema kojim je, kako navodi, navodno propustio da postupi.

63. Ustavni sud podsjeća da načelo in dubio pro reo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39. i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužilac mora van razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Evropski sud, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je dokazana nevinost optuženog već i onda kada nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKPFBiH da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKPFBiH je propisana pretpostavka nevinosti, zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kada je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51).

64. Dovodeći naprijed navedeno u vezu s činjenicama apelantovog slučaja, Ustavni sud zapaža da je u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno interpretirana hronologija događaja, odnosno propusta koji su činili uzročnu vezu, počev od oštećenja gasovodne cijevi pa do eksplozije u stanu zbog nakupljanja gasa. I prvostepeni i drugostepeni sud su saglasno zaključili da da je bilo koji od ovih propusta bio otklonjen prekinula bi se uzročno-posljedična veza i ne bi nastupila eksplozija, ali da je za ovaj predmet bitno utvrditi propuste koje su eventualno počinili apelant i optuženi B. Č. prilikom intervencije na licu mjesta. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi najprije pošli od činjenice da su apelant i optuženi B. Č. zaposlenici „Sarajevogasa“ koji je, s obzirom na poslove kojim se bavi – distribucija gasa i prirodno svojstvo gasa – eksplozivnost, dužan da osigura zaštitu života i zdravlja ljudi. Nadalje, detaljno su interpretirana interna pravila „Sarajevogasa“ shodno kojim je cijenjena ekscesna situacija, te je zaključeno da su zaposlenici „Sarajevogasa“ bili dužni kritičnu situaciju procijeniti na osnovu načela i definicija iz pobrojanih akata „Sarajevogasa“, odnosno kvalificirati je najbližoj normiranoj situaciji – kao neposrednu opasnost od požara i eksplozije uzrokovanih nekontroliranim isticanjem gasa. Prema stavu oba suda, apelant i optuženi B. Č. napravili su propust u procjeni opasnosti od eksplozije gasa tako što nisu naložili postupanje po proceduri za ekscesne situacije zbog neposredne opasnosti od nastupanja eksplozije zbog nekontroliranog isticanja gasa. Nadalje, ukazano je da su pogrešno procijenili da nema gasa u stanovima, pa su se zadovoljili mjerenjima koncentracije gasa u podrumu i provjetravanjem stubišta, bez provjere i ventilacije stanova. Prema stavu redovnih sudova, apelant i optuženi B. Č. kao stručna lica s dugogodišnjim iskustvom na poslovima koji su im povjereni znali su da se gas kao lakši od vazduha diže uvis, da u zgradi ima stanara, ali nisu izvršili mjerenja u svim stanovima, niti su obavijestili stanare da prozrače stanove, te da ne koriste sredstva paljenja. Također nisu izvršili mjerenje na tavanu, niti su provjerili stanje ventilacije u zgradi koja je stara oko 100 godina. Oba suda su zauzela stav da je potpuna i pravilna detekcija prisustva gasa zahtijevala: provjeru gasa u stanovima i obavještavanje stanara da izvrše provjetravanje, provjeru podruma, uočavanje otvorenih ventilacionih otvora i provjeru ventilacionih cijevi i provjeru tavana. Najzad, ukazano je i da su izostale mjere prema Planu za slučaj požara i eksplozije: zatvaranje dotoka plina na glavnom ventilu, obavještenje „Elektrodistribucije“ radi isključenja struje, te Vatrogasne brigade i MUP-a koji bi imali ovlaštenja provaliti u stanove koji se ne mogu otvoriti. Najzad, oba suda su zaključila da su za preduzimanje navedenih mjera prema internim pravilima „Sarajevogasa“ bili odgovorni apelant i optuženi B. Č.

65. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da iako je u postupku izveden veći broj dokaza, u pravilu, nije bilo spora oko činjenica i okolnosti koje su se odnosile na opći razvoj kritičnog događaja koji je bio predmet optužbe. U prilog ovakvom stavu provedeni su brojni dokazi kako optužbe tako i odbrane, koji su cijenjeni pojedinačno i uzajamnoj vezi. Nadalje, cijeneći provedene dokaze pojedinačno i uzajamnoj vezi, redovni sudovi su zaključili da su kako iskazi saslušanih svjedoka tako i nalazi i mišljenja vještaka višestruko potvrdili činjenično stanje iz izreke prvostepene presude s kojima se saglasio i drugostepeni sud.

66. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da su redovni sudovi nekritičkom ocjenom provedenih dokaza pogrešno utvrdili činjenično stanje na način da su jednu situaciju, koja ulazi u okvire načela in dubio pro reo, tumačili na njegovu štetu.

67. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

-U odnosu na navode o dužini postupka

68. Apelant tvrdi da mu je u postupku koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda prekršeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku.

-Osnovna načela

69. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

-Period koji se uzima u obzir

70. Ustavni sud, dalje, ukazuje da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda, pri ocjeni razumnog roka, početak relevantnog perioda u krivičnim stvarima vezuje se za trenutak u kojem je lice koje je u pitanju postalo svjesno da je osumnjičeno za krivično djelo jer od tog momenta ima interes da sud donese odluku o postojanju te sumnje (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, Presuda broj 2122/64 od 27. juna 1968. godine, stav 19, Dobbertin protiv Francuske, Presuda broj 13089/87 od 25. februara 1993. godine, st. 9. i 138, te Ustavni sud, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2130/09 od 28. maja 2010. godine, stav 47, dostupna na www.ustavnisud.ba).

71. Dalje, kao kraj relevantnog perioda uzima se trenutak u kojem je okončana nesigurnost u pogledu pravne pozicije lica koje je u pitanju. Pri tome, u krivičnom postupku odluka o optužnici, odnosno oslobađanje od optužbe ili odbacivanje optužbe moraju biti konačni. Konačno odlučivanje o optužbi može predstavljati i odustajanje od daljnjeg vođenja krivičnog postupka (vidi Wemhoff, stav 18).

72. U konkretnom slučaju, iz dokumenta predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je optužnica protiv apelanta podignuta 10. marta 2009. godine. Nesporno je da su podizanju optužnice morale prethoditi i druge radnje na osnovu kojih je apelant mogao saznati o postojanju optužbi protiv njega. Međutim, kako se apelant u tom smislu nije izjašnjavao, to je Ustavni sud za početak relevantnog perioda uzeo 10. mart 2009. godine. Postupak protiv apelanta je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda od 17. maja 2018. godine. Stoga, krivični postupak protiv apelanta trajao je devet godina, dva mjeseca i sedam dana.

-Analiza razumnosti trajanja postupka

73. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom krivičnom postupku, pored apelanta, optužena još trojica osumnjičenih. U odnosu na jednog od njih postupak je razdvojen, a jedan optuženi je u toku postupka pravomoćno oslobođen optužbi. Nadalje, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su u toku postupka provedeni brojni dokazi kako po prijedlogu apelanta tako i po prijedlogu tužioca. Najzad, prvobitna prvostepena presuda je ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu kako u pogledu činjeničnog stanja tako i pokrenutih pravnih pitanja.

74. Sljedeći kriterij koji je potrebno ispitati je ponašanje stranaka u postupku. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da član 6. Evropske konvencije nalaže da sudski postupak treba biti brz, ali da uspostavlja i opće načelo o pravilnom administriranju pravde. Da li su organi koji učestvuju u postupku uspostavili pravedan balans između tih načela ocjenjuje se prema okolnostima konkretnog slučaja (vidi Evropski sud, Boddaert protiv Belgije, Presuda broj 12919/87 od 22. septembra 1992. godine, stav 39).

75. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvobitna prvostepena presuda ukinuta po žalbi apelanta i optuženog B. Č. i da je predmet vraćen na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu. Na ponovnom glavnom pretresu ponovno su izvođeni brojni dokazi kako optužbe tako i odbrane i on je okončan novom presudom koju je prvostepeni sud donio i javno objavio 9. jula 2015. godine.

76. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da i sam apelant ukazuje da je predmet „relativno složen i donekle kompleksan“, te imajući u vidu upravo te okolnosti i dovodeći ih u vezu s činjenicama predmeta (postupak protiv više optuženih, vještačenja i provođenje brojnih drugih dokaza), da su u datim okolnostima redovni sudovi u relativno primjerenim rokovima preduzimali radnje iz svoje nadležnosti, pa u tom segmentu Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi odugovlačili predmetni krivični postupak.

77. Međutim, Ustavni sud ukazuje da prilikom ispitivanja navoda o povredi prava na suđenje u razumnom roku ispituje dužinu postupka u cjelini. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant u apelaciji posebno istakao da je prvostepenom sudu trebalo više od dvije godine i četiri mjeseca da pismeno izradi i da mu dostavi osporenu prvostepenu presudu koju je donio 9. juna 2015. godine, tj. da mu je presuda dostavljena 17. novembra 2017. godine. Ustavni sud smatra da ovakav navod zahtijeva eksplicitan odgovor redovnog suda i jake razloge koji bi eventualno mogli opravdati ovako postupanje redovnih sudova. Međutim, Općinski sud se u ostavljenom roku nije očitovao na ove apelantove navode pa je Ustavni sud prihvatio ovaj navod. Pri tome je Ustavni sud imao u vidu da je apelant identičan navod isticao i u svojoj žalbi na ovu presudu, ali je Kantonalni sud zaključio da je neosnovan jer apelant ničim nije konkretizirao kako i na koji način je ova okolnost utjecala na zakonitost i pravilnost prvostepenog postupka.

78. Ustavni sud podsjeća da je članom 14. ZKPFBiH propisano pravo na suđenje bez odgađanja prema kojem optuženi ima pravo da u najkraćem razumnom roku bude izveden pred sud i da mu bude suđeno bez odlaganja, a najkasnije u roku od jedne godine od potvrđivanja optužnice. Nadalje, članom 304. ZKPFBiH propisano je da presuda koja je objavljena mora biti pismeno izrađena u roku od 15 dana, a u složenim stvarima izuzetno u roku od 30 dana. Ako presuda nije izrađena u ovim rokovima sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da o tome obavijesti predsjednika suda koji je dužan da preduzme mjere da se presuda što prije izradi.

79. Ustavni sud podsjeća da garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije da svako ima pravo na suđenje u razumnom roku u krivičnim stvarima treba da osigura da osuđeno lice ne bude predugo pod optužbom i da optužba bude utvrđena. Neizvjesnost u kojoj se optuženi nalazi može biti otklonjena samo konačnom odlukom o optužbi.

80. U konkretnom slučaju, prvostepeni sud je donio i objavio presudu 9. juna 2015. godine, ali mu je za njenu izradu i dostavljanje apelantu trebalo dvije godine i četiri mjeseca. Ovakvo postupanje prvostepenog suda očigledno je u suprotnosti sa zakonskom obavezom da je u složenim predmetima, a što je i konkretni slučaj, sud obavezan izraditi presudu u roku od 30 dana. U konkretnom slučaju Ustavnom sudu nije predočeno bilo kakvo obrazloženje niti razlog koji bi opravdali postupak prvostepenog suda.

81. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta, koji je bio složen, trajao devet godina, dva mjeseca i sedam dana, a čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio prvostepeni sud kojem je trebalo dvije godine da izradi i apelantu dostavi prvostepenu presudu.

82. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

83. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

84. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (npr. vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu Ustavnog suda (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1793/18 od 19. februara 2020. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti ukupan iznos od 1.000,00 KM.

85. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

86. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

VIII.Zaključak

87. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivični postupak protiv apelanta, koji je bio složen, trajao devet godina, dva mjeseca i sedam dana, a čemu je u odlučujućoj mjeri doprinio prvostepeni sud kojem je trebalo dvije godine da izradi i apelantu dostavi prvostepenu presudu.

88. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi uputilo na zaključak da je prekršeno apelantovo pravo na odbranu, pravo na pristup sudu i garancije nepristrasnog suda, te načelo in dubio pro reo.

89. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

90. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3994/18 (M. B.) | Sudska praksa | Aktio