Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1187/20 (Konjički klub "Sana" Sanski Most)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Dosjelost
- Državno vlasništvo
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1187/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1187/20, rješavajući apelaciju Konjičkog kluba "Sana" Sanski Most, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Konjički klub "Sana" Sanski Most protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 032165 19 Gž od 8. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu broj 22 0 P 032165 15 P od 30. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Konjički klub "Sana" Sanski Most (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Senad Rizvan, advokat iz Sarajeva, podnio je 27. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 032165 19 Gž od 8. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sanskom Mostu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 22 0 P 032165 15 P od 30. septembra 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi pravo vlasništva stečenog dosjelošću na nekretninama, pobliže opisanim u stavu 1. izreke prvostepene presude, što bi tužena Općina Sanski Most bila dužna priznati i trpjeti da se po osnovu presude apelant uknjiži kao vlasnik. Smatra se povučenim alternativni tužbeni zahtjev apelanta za sticanje prava vlasništva građenjem na pratećim objektima poimenično označenim u stavu 2. izreke prvostepene presude. Obavezan je apelant da tuženoj naknadi parnične troškove u novčanom iznosu.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da apelant u tužbi i tokom postupka tvrdi da je u savjesnom i faktičkom posjedu predmetnih nekretnina od 1981 godine, odnosno da je početak dosjelosti počeo od 1981. godine od kada je njegov prednik Konjički Klub Sana bio u posjedu spornih nekretnina, a da je apelant pravni sljednik navedenog kluba. Apelant je 1997. godine registrovao svoju djelatnost i nastavio u kontinuitetu koristiti sporne nekretnine sve do 5. aprila 2015. godine kada je osporen njihov posjed. Općinski sud je naveo da na osnovu izvedenih dokaza sud nije mogao utvrditi činjenicu da li je prijeratni konjički klub bio registrovan u skladu sa zakonom, niti da je apelant pravni sljednik ranijeg konjičkog kluba. Apelant je izvršio svoju registraciju 14. aprila 1997. godine, te se od tog datuma može prihvatiti početak računanja vremena dosjedanja. Primjenom pravila o računanju rokova iz čl. 77. preuzetog Zakona o obligacionim odnosima u vezi sa 58. stav 3 Zakona o stvarnim pravima F BiH (ranije čl. 35. st. 1. Zakona o vlasničko pravnim odnosima), značilo bi da je sa 14. aprilom 2017.godine proteklo dvadeset godina savjesnog posjeda i osnovom dosjelosti da je apelant stekao pravo vlasništva, a shodno odredbi iz čl.58 Zakona o stvarnim pravima FBIH. Međutim, iz navoda apelanta u tužbi i tokom postupka, proizilazi da je apelant predmetne parcele koristio bez ikakvog smetanja sve do 2014. godine kada je tužena u periodu 2014.-2015. godine osporila apelantu pravo na posjed spornih nekretnina, te je apelant u tom periodu imao saznanje da mu ne pripada pravo na posjed, pa prema tome postaje nesavjestan posjednik shodno čl.326 stav 1 . Zakona o stvarnom pravu F BiH. Općinski sud je ukazao i na činjenicu da je potpredsjednik apelanta A.F. u svom iskazu naveo da je apelant znao čije je to zemljište (Općinsko zemljište od 1998 godine), pa je apelantu bila poznata činjenica da je sporno zemljište vlasništvo tužene, a što isključuje njihovu savjesnost.
4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je pravilan stav prvostepenog suda da apelant sve vrijeme posjedovanja nije bio savjestan posjednik predmetnih nekretnina, jer je apelant sve vrijeme posjedovanja znao da je predmetno zemljište državno vlasništvo odnosno Općinsko zemljište od 1998.godine. Kantonalni sud je naveo da takva spoznaja posjednika uvijek čini nesavjesnim, jer je savjestan posjednik samo onaj koji nije znao da stvar koju posjeduje nije njegova. Tužena je sa uspjehom osporila savjesnost posjeda apelanta dokazivanjem činjenice da je apelant znao da on nije vlasnik zemljišta, već da je to državno općinsko zemljište. Kantonalni sud je naveo da nije od značaja navod apelanta vezan za vlasništvo predmetne parcele unazad više decenija, iz razloga što uslov za stjecanje dosjelošću je savjesnost posjeda pa u slučaju kada je posjednik znao da je vlasnik nekretnine neko treće lice, tada je posjednik nesavjestan, neovisno od činjenice koje treće lice je upisano kao vlasnik. Kantonalni sud je ukazao da je neosnovan navod apelanta o povredama postupka, jer je suprotno navodima apelanta, prvostepeni sud ocijenio sve izvedene dokaze - isprave i iskaze saslušanih osoba što slijedi iz ocjene dokaza na str. 4. 5 i 6. obrazloženja prvostepene presude, nakon čega je izvršena temeljita analiza odnosno ocjena dokaza i konstatovanih činjenica utvrđenih ocjenom dokaza. To što apelant drugačije cijeni izvedene dokaze nije dovelo u sumnju ocjenu dokaza izvršenu od strane prvostepenog suda.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Apelant je naveo da su Općinski i Kantonalni sud arbitrarno tumačili relevantne zakonske propise Zakona o parničnom postupku i Zakona o stvarnim pravima F BiH. Apelant navodi i da je Općinski sud tokom prvostepenog postupka onemogućio apelanta da izvodi predložene dokaze, tako što nije nikako ili u dovoljnoj mjeri cijenio dokaze koji su provedeni u toku postupka, dok je drugostepena presuda neobrazložena.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da s redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević