Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6979/18 (M.K.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Vlasničko-pravni odnosi
- Obligaciono- pravni odnosi
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6979/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 6979/18, rješavajući apelaciju M. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 95 1 P 002458 17 Rev od 7. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelant M. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jurišić & Ćulanić“ iz Mostara, podnio je 27. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 1 P 002458 17 Rev od 7. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Trebinju – Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i advokata Mihajla Šipovca, koji je zastupao V. K. i D. K. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena, odnosno tuženi) zatraženo je 16. januara 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Osnovni sud i advokat tuženih dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 23. januara do 14. februara 2020. godine.
4. Okružni sud u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj 95 1 P 002458 15 P 2 od 31. marta 2016. godine odbijen je apelantov uređeni tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je zahtijevao da se utvrdi da je apsolutno ništav Ugovor o poklonu zaključen između J. K. kao poklonodavca (u daljnjem tekstu: apelantov pravni prednik) i tuženih kao poklonoprimaca u Općinskom sudu u Mostaru – zemljišnoknjižni odsjek u Nevesinju 13. avgusta 1987. godine pod brojem Dn.272/1987 (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor), te da se naloži Republičkoj upravi za imovinskopravne i geodetske poslove Banjaluka, PJ Nevesinje, da izvrši brisanje tuženih na nekretninama upisanim u posjedovnom listu (kako je to pobliže opisano u izreci presude, stav I). Nadalje, djelimično je usvojen apelantov alternativni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo na nužni dio od 1/10 na nekretninama (pobliže opisanim u izreci presude), te da se tuženi obavežu da apelantu dozvole da se u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina uknjiži kao zemljišnoknjižni vlasnik, odnosno suposjednik na navedenim nekretninama u dijelu 1/10 (stav II). Također, utvrđeno je da je apelant vlasnik stambenog objekta (pobliže opisanog u izreci presude), kao i zemljišta na kojem se objekat nalazi, a koje služi za redovnu upotrebu objekta, a u skladu sa skicom vještaka geodetske struke od 17. juna 2014. godine, te da je pravo vlasništva stekao na osnovu darovanja i građenja. Tuženi su obavezani da na osnovu predmetne presude dozvole apelantu da se u zemljišne knjige uknjiži kao zemljišnoknjižni vlasnik i u katastarske evidencije kao posjednik navedenih nekretnina u dijelu 1/1 (stav III). Osim toga, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant zahtijevao da se utvrdi da su nekretnine (pobliže označene u izreci presude) isključivo apelantovo vlasništvo, da ne predstavljaju zaostavštinu iza apelantovog pravnog prednika, te da se izdvoje iz ostavinske mase, kao i da se tuženi obavežu da apelantu dozvole da se na navedenim nekretninama upiše u zemljišnim knjigama i evidencijama katastra kao zemljišnoknjižni vlasnik, odnosno posjednik (stav IV). Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka (stav V).
7. U obrazloženju prvostepene presude Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (ostavinski spis broj 95 1 O 001422 10 O, fotokopija spisa broj P.87/91, predmetni ugovor, pismeni nalaz vještaka geodetske struke i dopuna nalaza, pismeni nalaz vještaka građevinske struke), te da je saslušan vještak geodetske struke, kao i svjedok M. K. Osnovni sud je naveo da je Rješenjem tog suda broj 95 1 O 001422 10 O od 29. jula 2011. godine prekinut ostavinski postupak iza apelantovog pravnog prednika, te da su njegovi nasljednici (apelant, T. R., V. R. i V. R.) upućeni na parnicu radi utvrđenja prava na nužni dio. Nadalje, iz predmetnog ugovora proizlazi da je apelantov pravni prednik tuženima (djeca apelantovog pravnog prednika) poklonio sve nekretnine (pobliže opisane na stranici 3. presude), s pravom doživotnog uživanja.
8. Osnovni sud je istakao da je neosnovana apelantova tvrdnja da je predmetni ugovor ništav, te da ne proizvodi pravno dejstvo jer nema bitne elemente propisane zakonom, tj. jer ga nije potpisala sutkinja koja je bila prisutna u momentu zaključenja. U vezi s tim, Osnovni sud je istakao da je predmetni ugovor pravno valjan i zaključen u propisanoj zakonskoj formi, a što proizlazi iz činjenice da su ga potpisali apelantov pravni prednik, tuženi i svjedoci i ovjeren je kod nadležnog suda. Osim toga, Osnovni sud je naveo da se predmetni ugovor ne može poistovjetiti s ugovorom o doživotnom izdržavanju i pored toga što je unesena klauzula „sve uz pridržaj prava doživotnog uživanja“ jer je predmetni ugovor klasični ugovor o poklonu, na osnovu kojeg je izvršena promjena u katastarskim evidencijama i zemljišnim knjigama. Nadalje, navedeno je da je predmetnim ugovorom apelantu onemogućeno pravo na zakonski dio koji bi mu pripao iza apelantovog pravnog prednika, ali da je apelant zadržao pravo na dio zaostavštine kojom apelantov pravni prednik nije mogao raspolagati – nužni dio, u skladu sa čl. 28–31. Zakona o nasljeđivanju. Osnovni sud je istakao da je uređeni tužbeni zahtjev odbio jer je suprotan navedenim odredbama Zakona o nasljeđivanju.
9. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je neosnovan prigovor zastare ostvarivanja apelantovih prava koji su izjavili tuženi, uz obrazloženje da je parnični postupak u konkretnom slučaju pokrenut u zakonskom roku, propisanom odredbom člana 44. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju.
10. Osnovni sud je ukratko naveo sadržaj nalaza vještaka građevinske struke od 20. jula 2014. godine (dimenzije apelantovog stambenog objekta, sadržaj prizemlja objekta, ulaz na sprat, prilaz objektu). Osnovni sud je dalje istakao da iz nalaza vještaka geodetske struke od 17. juna 2014. godine, kao i dopune nalaza od 14. novembra 2014. godine proizlazi da je apelant izgradio porodično-stambeni objekat na dijelu parcela (pobliže opisanih na stranici 4. presude) koje su upisane kao apelantov posjed u dijelu 1/1. Nadalje, vještak je na skici lica mjesta prikazao apelantov stambeni objekat, te označio nekretnine na kojima je izgrađen. Pri tome, Osnovni sud je istakao da je utvrdio da je apelant stekao pravo vlasništva na navedenom stambenom objektu, kao i zemljištu na kojem je izgrađen objekat, u skladu s navedenom skicom lica mjesta jer tuženi nisu sporili da je stambeni objekat apelantovo vlasništvo, kao i zemljište koje služi za njegovu redovnu upotrebu.
11. Osnovni sud je dalje naveo da je odbio apelantov alternativni tužbeni zahtjev (kao u stavu IV izreke presude) jer usmeni ugovor ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva, te da, pored toga, apelant nije dokazao da je na ukupnoj površini predmetnih nekretnina stekao pravo vlasništva. Nadalje, utvrđeno je da su te nekretnine bile predmet predmetnog ugovora, na osnovu kojeg su upisane kao posjed prvotuženog u dijelu 1/1. Osim toga, Osnovni sud je istakao da navedene nekretnine ne mogu biti predmet ostavinskog postupka jer je apelantov pravni prednik predmetnim ugovorom poklonio tuženim sve svoje nekretnine, tako da te nekretnine nisu mogle predstavljati njegovu zaostavštinu. U konačnici, Osnovni sud je naveo da je cijenio i sve druge provedene dokaze, te da je utvrdio da nisu od bitnijeg uticaja na donošenje odluke.
12. Presudom Okružnog suda broj 95 1 P 002458 16 Gž 2 od 28. decembra 2016. godine odbijena je apelantova žalba, a žalba tuženih je djelimično uvažena u dijelu kojim je usvojen eventualni tužbeni zahtjev, te je prvostepena presuda u tom dijelu preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da mu pripada pravo na nužni dio od 1/10 nekretnina (pobliže opisanih u izreci presude) i da se tuženi obavežu da apelantu dozvole da se u zemljišnim knjigama i katastru nekretnina uknjiži s dijelom 1/10. U preostalom dijelu prvostepena presuda je potvrđena. Određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
13. U obrazloženju drugostepene presude Okružni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio da je predmetni ugovor zaključen u zakonom propisanoj formi. Nadalje je navedeno da je odredbom člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina propisan uslov punovažnosti ugovora o prometu nekretnina – pismena forma uz ovjeru potpisa ugovarača od strane suda. Pri tome, Okružni sud je istakao da su potpisi ugovarača ovjereni od ovlaštenog radnika suda (zemljišnoknjižnog referenta), te da predmetni ugovor nije morala potpisati sutkinja, niti prisustvovati njegovoj objavi. Okružni sud je istakao da je očigledno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom (formalnom) ugovoru sačinjenom na unaprijed napisanom obrascu. Nadalje, apelant pogrešno smatra da zemljišnoknjižni referent postupa kao zapisničar, po kazivanju sudije, u smislu odredbe člana 126. stav 1. i člana 127. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pa da izostanak potpisa sudije dovodi do izostanka forme sudskog zapisnika.
14. Osim toga, Okružni sud je naveo da predmetni ugovor nije ništav zbog toga što ne sadrži oznake nekretnina i prema podacima katastra nekretnina, kako je bilo propisano odredbom člana 15. u vezi sa članom 12. tada važećeg Zakona o premjeru i katastru nekretnina. Nadalje, kako su predmet predmetnog ugovora bile sve katastarske čestice (bez pojedinačnog navođenja) upisane u zemljišnoknjižni uložak (pobliže naveden na stranici 4. presude), Okružni sud je istakao da je izvršen upis promjene u katastru nekretnina na način kako je objasnio svjedok P. V., geometar, tj. da su u posjedovnim listovima (pobliže navedenim na stranici 4. presude) upisani tuženi (umjesto apelantovog pravnog prednika).
15. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjane razloge odlučujući o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu, te da se neosnovano apelantovom žalbom ističe da prvostepeni sud nije pravilno cijenio sve provedene dokaze shodno odredbi člana 8. ZPP i da mu je povrijeđeno pravo na obrazloženu sudsku odluku.
16. Nasuprot tome, Okružni sud je istakao da se žalbom tuženih osnovano ukazivalo da nije pravilna odluka prvostepenog suda kojom je apelantu utvrđeno pravo na nužni dio. Pri tome, Okružni sud se pozvao na odredbu člana 44. Zakona o nasljeđivanju, koji je važio u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora i koji se primjenjuje na sva nasljeđa koja su otvorena poslije 31. decembra 1973. godine, a što je propisano članom 171. važećeg Zakona o nasljeđivanju. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost prava na podnošenje tužbe zbog povrede nužnog dijela poklonom, primjenom odredbe člana 389. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), iako je, prema apelantovim tvrdnjama, zastara bila prekinuta podnošenjem tužbe pred „Osnovnim sudom u Mostaru“ u januaru 1991. godine jer apelant nije uspio izdejstvovati za njega pozitivnu odluku u postupku za obnavljanje spisa Općinskog suda u Mostaru broj 058-0-Su-1852/10. Nadalje, Okružni sud je naveo da zaključak Općinskog suda u Mostaru od 7. septembra 2010. godine kojim je odbijen zahtjev za obnavljanje spisa sadrži pravnu pouku da žalba nije dozvoljena, a što nije propisano nijednom odredbom Pravilnika o unutrašnjem sudskom poslovanju, saglasno odredbi člana 233. stav 1. ZPP, u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku. Bez obzira na navedeno, Okružni sud je istakao da je apelant propuštanjem izjavljivanja pravnog lijeka, eventualno apelacije, kako bi za sebe izdejstvovao povoljniju odluku, onemogućen da u konkretnom postupku uspješno ističe pravo na nužni dio. Shodno tome, Okružni sud je naveo da ni pokretanje ostavinskog postupka prijedlogom od 4. avgusta 2010. godine u kojem je ponovljen zahtjev zbog povrede nužnog dijela i apelant upućen na parnicu rješenjem od 29. jula 2011. godine nije moglo „sačuvati“ rok iz člana 44. Zakona o nasljeđivanju. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je naveo da je preinačio prvostepenu presudu u tom dijelu.
17. Presudom Vrhovnog suda djelimično je usvojena apelantova revizija, te je presuda Okružnog suda od 28. decembra 2016. godine ukinuta u dijelu u kojem je usvojena žalba tuženih i prvostepena presuda preinačena tako što je u tom dijelu zahtjev odbijen (stav II izreke prvostepene presude) i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka, te je u tom dijelu predmet vraćen Okružnom sudu na ponovno odlučivanje. U preostalom dijelu revizija je odbijena (st. I i IV izreke prvostepene presude).
18. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je drugostepena odluka donesena uz djelimično pogrešnu primjenu materijalnog prava, te da se revizijom pravilno ukazivalo na to da predmetni ugovor nije ovjeren saglasno članu 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina i Pravilniku o unutrašnjem poslovanju suda. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da su potpisi ugovarača „potvrđeni" od službenika suda koji nije ovlašten za ovjeru potpisa (zemljišnoknjižni referent), te da nisu uneseni u „Knjigu ovjere potpisa“, a što je isključivi način da se može prihvatiti da je izvršena valjana sudska ovjera potpisa ugovarača. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da na nepravilnost ovjere potpisa na predmetnom ugovoru nema uticaja to što je stavljen pečat suda i što je potpisano „za sudiju“. Međutim, Vrhovni sud je naveo da je apelant izgubio iz vida nesporno utvrđenu činjenicu da je predmetni ugovor sačinjen u pismenoj formi i da je u cijelosti izvršen, čime su ispunjeni uslovi iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina, zbog čega je pravilno suđeno kada je tužbeni zahtjev u tom dijelu odbijen.
19. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilno odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tražio da se utvrdi da je isključivi vlasnik nekretnina (pobliže navedenih na stranici 5. presude) i da one ne predstavljaju zaostavštinu iza apelantovog pravnog prednika, te da se izdvoje iz ostavinske mase, a koji zahtjev je apelant zasnovao na postojanju usmenog ugovora o poklonu s apelantovim pravnim prednikom. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da su razlozi dati od nižestepenih sudova pravilni i zasnovani na izvedenim dokazima, te da usmeni ugovor o prometu nekretnina ne može biti pravni osnov za apelantov upis u javne knjige u kojima se vodi evidencija prava na nekretninama. Vrhovni sud je naveo da se apelant nalazi u posjedu samo dijela gdje je sagradio objekat i koji služi za redovnu upotrebu tog objekta (u kojem dijelu je njegov zahtjev po osnovu sticanja građenjem usvojen), dok je prvotuženi u posjedu preostalog dijela nekretnine na osnovu predmetnog ugovora.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
20. Apelant smatra da mu je prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na život iz člana 2. Evropske konvencije, Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine (nediskriminacija zagarantovana međunarodnim ugovorima multilateralnog karaktera koje je Bosna i Hercegovina potpisala, ratifikovala ili preuzela sukcesijom), kao i Zakona o sprječavanju diskriminacije, ali te navode nije posebno obrazlagao, niti argumentovao. Apelant predmetnom apelacijom osporava dio presude Vrhovnog suda kojim je odbijena njegova revizija. Apelant navodi da Vrhovni sud nije naveo na koji način i na temelju čega je utvrdio da je predmetni ugovor izvršen. U vezi s tim, ističe da je osporena presuda proizvoljna, kontradiktorna sama sebi i razlozima presuđenja, kao i da je pogrešno protumačen i primijenjen član 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina. Nadalje, apelant ističe da i vještak građevinske struke ukazuje na nezakonitost predmetnog ugovora i njegovu neizvršivost u smislu člana 15, u vezi sa članom 13. tada važećeg Zakona o premjeru i katastru nekretnina, prema kojem je u ugovoru o poklonu kao privatnoj ispravi njen obavezujući sadržaj morala biti oznaka nekretnina prema podacima katastra nekretnina, a koje podatke predmetni ugovor ne sadrži. Apelant smatra da je predmetni ugovor bio neprovediv u zemljišnim knjigama. Osim toga, ističe da u prilog tvrdnji da je predmetni ugovor ne samo apsolutno ništav već da nije ni izvršen u cijelosti govori činjenica da se na nekretninama koje su bile predmet predmetnog ugovora nesporno nalazi kuća u apelantovom vlasništvu. Apelant, dalje, navodi da nižestepeni sudovi, kao ni Vrhovni sud, nisu naveli na osnovu čega su zaključili da se apelant nalazi u posjedu samo jednog dijela nekretnine gdje je sagradio objekat i koja služi za redovnu upotrebu, dok se u preostalom dijelu predmetna nekretnina nalazi u posjedu prvotuženog. U vezi s tim, apelant ističe da Vrhovni sud potvrđuje kontradiktorne i nezakonite stavove „nižih sudova“, a da ih pri tome nije kritički ocijenio i sagledao u skladu sa članom 8. ZPP. Apelant, također, smatra da osporena odluka ne ispunjava zakonom propisane elemente iz člana 191. ZPP i da predstavlja povredu „prava stranke na obrazloženu i zakonitu odluku“ kao sastavnog dijela prava na pravično suđenje. Također, apelant smatra da je stav Vrhovnog suda protivan i odredbi člana
103. ZOO-a, a što je imalo za posljedicu njegovu nemogućnost da ostvaruje prava na imovini, u skladu sa Zakonom o nasljeđivanju, kao zakonskom nasljedniku I nasljednog reda iza apelantovog pravnog prednika. Apelant ukazuje na to da pravo na pravično suđenje podrazumijeva, između ostalog, i pravo na procesnu ravnopravnost, koja podrazumijeva da svaka stranka u postupku ima razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava, a što u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti. U konačnici, apelant ističe da postoji „nedosljednost primjene prava u Republici Srpskoj na različite nosioce tih prava“.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na imovinu i prava na pravično suđenje. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je dao jasno obrazloženje zasnovano na utvrđenim činjenicama i relevantnim odredbama materijalnog prava, te da je isključena bilo kakva proizvoljnost. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da okolnost da je apelant nezadovoljan odlukom suda nije zakonski osnov za postojanje povrede prava na imovinu i prava na pravično suđenje, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Osnovni sud je naveo da je u toku prvostepenog postupka pravilno primijenio materijalno i procesno pravo, te da ni u jednoj fazi postupka nije bilo povrede apelantovog prava na obrazloženu i zakonitu odluku, kao ni prava na pravično suđenje.
23. Advokat tuženih je, između ostalog, naveo da je parnični postupak pokrenut pred Osnovnim sudom okončan pravosnažnom presudom Okružnog suda od 30. maja 2018. godine, uz primjenu uputa datih presudom Vrhovnog suda od 7. marta 2018. godine. Nadalje, revizija na presudu Okružnog suda od 30. maja 2018. godine nije izjavljivana, te navedena presuda nije označena apelacijom, kao i da izostanak izjavljivanja revizije protiv te presude čini apelaciju neblagovremeno izjavljenom. Osim toga, advokat tuženih je naveo da je apelantu bilo omogućeno izvođenje svih dokaza koje je predlagao pred prvostepenim sudom, a da je sam izostavio pred sudom dati iskaz kao parnična stranka. Nadalje, pozivanje na član 8. ZPP nema uporište ni u kakvim razlozima, kao i da je Vrhovni sud ocijenio apelantove navode i odbio apelantov zahtjev da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora, a sve u smislu člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina. Također, advokat tuženih je istakao da je Vrhovni sud ukazao i na činjenicu kada se može podnijeti zahtjev za redukciju poklona, te da je za to dao jasno i precizno obrazloženje, zbog čega nema povrede ni člana 191. ZPP. Nadalje, navedeno je da se apelant nepravilno poziva i na član 103. ZOO-a, te da je u konkretnom slučaju apelantov pravni prednik poklonio svoje nekretnine po svojoj volji i bez prinude, zbog čega se ne može govoriti o apsolutnoj ništavosti predmetnog ugovora, kao ni o drugim vidovima ništavosti jer je poklanjanje izvršeno u skladu sa Zakonom o prometu nekretnina pred sudom. Pri tome, advokat tuženih je ukazao na obrazloženje presude Okružnog suda od 30. maja 2018. godine, a koju je apelant izostavio navesti u apelaciji. Slijedom navedenog, advokat tuženih je predložio da se apelacija odbaci kao nedopuštena ili kao očigledno neosnovana. V.Relevantni propisi
24. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91 i „Službeni glasnik RS“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9. st. 2. i 4.
[...] Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.
[...] Izuzetno od odredbe prethodnog stava, ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu koga se prenosi pravo svojine, proizvodiće pravno dejstvo iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor.
25. Zakon o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ br. 22/84, 12/87, 26/90 36/90). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 12.
Stvarna i druga prava na nekretninama (u daljem tekstu: prava na nekretninama) upisuju se u katastar nekretnina na osnovu javnih i privatnih isprava.
Član 15.
Državni organi, preduzeća i druga pravna lica i građani dužni su da u svim odnosima, za koje su potrebni podaci o nekretninama, koriste podatke iz katastra nekretnina.
Sudovi i drugi organi društveno-političkih zajednica koji odlučuju o promjeni prava na nekretninama, dužni su da u odluci označe nekretnine prema podacima katastra nekretnina.
Sudovi i organi iz prethodnog stava dužni su da svoje odluke, nakon pravosnažnosti, dostavljaju nadležnom opštinskom organu uprave radi provođenja u katastru nekretnina.
Državni organi nadležni za ovjeru potpisa stranaka na ugovorima o prenosu prava na nekretninama, dužni su bez odlaganja jedan ovjeren primjerak tog ugovora dostaviti opštinskom organu uprave nadležnom za poslove održavanja premjera i katastra nekretnina.
26. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi:
Ništavost Član 103.
(1) Ugovor, koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništavan ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice.
27. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09, 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji u relevantnom dijelu glasi: Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
VI.Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
30. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je dio Presude Vrhovnog suda broj 95 1 P 002458 17 Rev od 7. marta 2018. godine kojim je apelantova revizija odbijena, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 26. septembra 2018. godine, a apelacija je podnesena 27. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
31. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
32. Budući da apelant nije obrazložio niti argumentovao navode o povredi prava na život iz člana 2. Evropske konvencije, Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine i Zakona o sprječavanju diskriminacije, Ustavni sud će uzeti u obzir samo apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
33. Imajući u vidu da apelant osporava samo dio presude Vrhovnog suda kojim je apelantova revizija odbijena, Ustavni sud naglašava da će apelantove navode ispitati isključivo u odnosu na navedeni dio osporene presude Vrhovnog suda.
Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
36. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak (u osporenom dijelu) odnosi na utvrđivanje ništavosti ugovora o poklonu (predmetnog ugovora), kao i na utvrđivanje prava vlasništva, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa apelant u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
37. Apelant, u suštini, smatra da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, te da su u predmetnom postupku proizvoljno ocijenjeni izvedeni dokazi. Osim toga, apelant smatra da mu je odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na obrazloženu odluku, kao i da je stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu.
38. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
39. U vezi s apelantovim prigovorima kojima dovodi u sumnju ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, i Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
40. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud, prije svega, primjećuje da je u predmetnom postupku, u osporenom dijelu, odbijen apelantov uređeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je predmetni ugovor apsolutno ništav (kao u stavu I izreke prvostepene presude), kao i apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da su određene nekretnine isključivo apelantovo vlasništvo, odnosno da ne predstavljaju zaostavštinu iza apelantovog pravnog prednika (kao u stavu IV izreke prvostepene presude). U odnosu na apelantove navode da je Vrhovni sud pogrešno protumačio i primijenio odredbe člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina, kao i člana 103. ZOO-a, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene odluke slijedi da je Vrhovni sud smatrao da je drugostepeni sud u određenom dijelu proizvoljno primijenio materijalno pravo, odnosno da predmetni ugovor nije ovjeren kako to propisuje odredba člana 9. stav 2. Zakona o prometu nekretnina i Pravilniku o unutrašnjem poslovanju suda. Međutim, kako je predmetni ugovor sačinjen u pismenoj formi i kako je u cijelosti izvršen, to su ispunjeni uslovi iz člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 9. stav 4. Zakona o prometu nekretnina propisano da će ugovor zaključen u pismenoj formi na osnovu kojeg se prenosi pravo vlasništva proizvoditi pravno dejstvo, iako potpisi ugovarača nisu ovjereni u nadležnom sudu, ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako je taj ugovor zaključen u prisustvu najmanje dva svjedoka koji su se potpisali na ugovor. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je na osnovu predmetnog ugovora izvršena promjena u katastarskim evidencijama i zemljišnim knjigama u korist tuženih. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju Vrhovnog suda, odnosno ne nalazi da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio odredbe materijalnog prava kada je zaključio da je pravilno presuđeno kada je odbijen apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi ništavost predmetnog ugovora.
41. Nadalje, apelant smatra da redovni sudovi nisu naveli na osnovu čega su zaključili da se apelant nalazi u posjedu samo jednog dijela nekretnine gdje je sagradio objekat i koji služi za njegovu redovnu upotrebu, dok se u preostalom dijelu predmetna nekretnina nalazi u posjedu prvotuženog, te da je Vrhovni sud samo potvrdio stavove „nižih sudova“, a da ih pri tome nije kritički ocijenio i sagledao u skladu sa članom 8. ZPP. U odnosu na ove apelacione navode Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Osnovnog suda slijedi da je Osnovni sud proveo detaljan dokazni postupak tokom kojeg je saslušao svjedoka M. K. i vještaka geodetske struke, te da je izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju. Također, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, navodeći koje činjenice je utvrdio iz kojih dokaza, te je na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja iznio i svoj zaključak u pogledu ovog apelantovog tužbenog zahtjeva, posebno naglašavajući da usmeni ugovor ne može biti pravni osnov za sticanje prava vlasništva, te da apelant nije dokazao da je na ukupnoj površini predmetnih nekretnina stekao pravo vlasništva. Ustavni sud dalje zapaža da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda slijedi da se apelant nalazi u posjedu samo dijela gdje je sagradio objekat i koji služi za njegovu redovnu upotrebu, a u kojem dijelu je njegov zahtjev po osnovu sticanja građenjem usvojen, te da su pravilni zaključci „nižestepenih sudova“ u odnosu na navedeni dio tužbenog zahtjeva i da su zasnovani na izvedenim dokazima. Na osnovu izloženog, Ustavni sud ne nalazi da su u predmetnom postupku provedeni dokazi proizvoljno ocijenjeni, odnosno da su ispoštovane garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
42. U odnosu na navode iz apelacije o povredi prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na navode koje je ocijenio bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
43. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje da su redovni sudovi povrijedili načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da iz dokumentacije u spisu ne slijedi da je apelant bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da u konkretnom postupku nije bio tretiran ravnopravno sa suprotnom stranom.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada ih je ocijenio neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu, također, neosnovani.
VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada u predmetnom postupku provedeni dokazi nisu proizvoljno ocijenjeni, te kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, kao i kada iz činjenica konkretnog slučaja ne proizlazi da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević