Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1228/20 (D.R.)
Odluka donesena 10. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1228/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
10. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 10. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-1228/20, rješavajući apelaciju D. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio D. R.
protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 331786 19 Gž od 13. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Mal 331786 13 Kom od 23. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. D. R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, podnio je 30. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Mal 331786 19 Gž od 13. januara 2020. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Mal 331786 13 Kom od 23. augusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da tužitelju KJKP „Toplane-Sarajevo" d.o.o. Sarajevo na ime duga isplati novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i naknadi troškove postupka, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
3. U obrazloženju prvostepene presude, Općinski sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrdio da apelant duguje tužitelju utuženi iznos, koji iznos je tužitelj mjesečno fakturisao apelantu za izvršenu uslugu isporuke toplotne energije, a za koji apelant nije dostavio dokaz da je izmirio ili da se na drugi način oslobodio plaćanja navedene usluge. Općinski sud je naveo da je shodno tome, a primjenom odredbi Uredbe o Opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije, a posebno odredbi člana 15., 53. i 54. navedene Uredbe, te imajući u vidu odredbu člana 123. i 126. Zakona o parničnom postupku, donio odluku kao u izreci. Općinski sud je naveo da je u toku postupka dokazano da je apelant vlasnik/korisnik stana na predmetnoj adresi, te je u tom svojstvu, a u smislu odredbe člana 4. Odluke o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije neposredni korisnik toplotne energije na adresi prednika apelanta (na kojoj su apelant i njegov prednik zaprimili sva sudska pismena) na kojoj je tužitelj isporučivao apelantu toplotnu energiju, što se posredno dokazuje kroz analitičke kartice stanara na istoj adresi, pa prema tome u ugovornom odnosu je sa tužiteljem, a na osnovu adhezionog ugovora odnosno ugovora po pristupanju, propisanog u članu 142. Zakona o obligacionim odnosima. Općinski sud je naveo da ovakav ugovor, imajući u vidu načelo slobode ugovaranja, egzistira sve do trenutka kada jedna od ugovornica izjavi da ne želi više biti u takvom odnosu.
4. U obrazloženju pobijane presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud tužbeni zahtjev tužitelja cijenio djelimično osnovanim i primjenom Uredbe o Opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije, te posebno odredbi iz člana 15., 53. i 54. i 17, i
262. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da apelant nije dokazao da se nikada nije priključio na sistem centralnog grijanja, dok je tužitelj dokazao da je stan apelanta isključen iz sistema centralnog grijanja i da su od tog momenta računi ispostavljani u visini fiksnog dijela računa od 40%, a koji se sastoje između ostalog od zakupa kapaciteta, indirektnog zagrijavanja i gubitka toplote u instalaciji grijanja objekta. Kantonalni sud je naveo i da su neosnovani navodi apelanta da je u navedenoj pravnoj stvari sud retroaktivno primijenio propise iz 2013. godine, budući da je Uredba na koju se sud poziva donesena od strane Vlade Kantona Sarajevo, dana 10. januara 2013, godine, a tužbeni zahtjev se odnosi na period od jula do decembra 2009. godine i da se neosnovano pozvao na odredbu člana 142. Zakona o obligacionim odnosima. Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 27. Zakona o ministarstvima Kantona Sarajevo (Službene novine Kantona Sarajevo broj 16/99 - prečišćen tekst) propisano da će, do donošenja odgovarajućih zakona i drugih propisa, ministarstva Kantona, Inspektorat Kantona, pravosudni i drugi organi Kantona i stručne službe, primjenjivati važeće zakone, propise Skupštine grada Sarajeva i propise općina sa područja Kantona. Kantonalni sud je ukazao i da je Skupština grada Sarajeva donijela Odluku o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korišćenje toplotne energije ("Službene novine Grada Sarajeva" broj 29/82, 8/89, 13/90 i 14/91). Pri tome, Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 67. (Prestanak važenja podzakonskih akata) Uredbe o Opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije ("Službene novine Kantona Sarajevo" broj 2/2013. godine), koju je donijela Skupština Kantona Sarajevo, dana 10. januara 2013. godine, propisano da danom stupanja na snagu ove uredbe, prestaju da važe: Odluka o opštim uslovima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije ("Službene novine Grada Sarajeva" broj 29/82, 8/89, 13/90 i 14/91) i Odluka o ugradnji mjernih uređaja za obračun potrošnje toplotne energije za centralno grijanje i sanitarnu toplu vodu ("Službene novine Grada Sarajeva" broj 29/82 i 8/89).
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su redovni sudovi pogrešno utvrdili da između apelanta i tužitelja postoji ugovorni odnos iz kojeg su proizašle obaveze apelanta prema tužitelju, kao i da su sudovi retroaktivno primijenili propis iz 2013. godine na predmet iz 2009. godine.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević