Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1018/20 (G. K.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1018/20
Apelacija
Odluka o meritumu
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1018/20, rješavajući apelaciju Gorana Kneževića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Kneževića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 16 0 K 000409 20 Kž 8 od 20. februara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 K 000409 20 Kv 14 od 6. februara 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Goran Knežević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 17. marta 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 16 0 K 000409 20 Kž 8 od 20. februara 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 16 0 K 000409 20 Kv 14 od 6. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Okružni sud i Tužilaštvo su dostavili tražene odgovore.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Rješenjem Okružnog suda broj 16 0 K 000409 20 Kv 14 od 6. februara 2020. godine određeno je da je pritvor, produžen Rješenjem tog suda broj 16 0 K 000409 18 Kv od 20. augusta 2018. godine apelantu, i dalje neophodan zbog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS).
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da je potvrđenom optužnicom Tužilaštva broj T22 0 KT 0010585 18 od 15. augusta 2018. godine sada optuženom - apelantu i sada osuđenima S. K. i T. M. stavljeno na teret da su počinili krivično djelo zelenaštvo iz člana 235. stav 5. u vezi sa stavom 1. i članom 37. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS).
6. Dalje je navedeno da je apelantu Rješenjem tog suda broj 16 0 K 000409 18 Kv od 20. augusta 2018. godine produžen pritvor do izricanja prvostepene presude najduže dvije godine, računajući od 16. augusta 2018. godine, kao dana potvrđivanja optužnice, i to zbog postojanja posebnih pritvorskih razloga iz člana 197. stav 1. tač. b) i v) ZKPRS, uz obaveznu kontrolu opravdanosti pritvora koja će biti vršena svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Navedeno rješenje je preinačeno Rješenjem Vrhovnog suda broj 16 0 K 000409 18 Kž od 28. augusta 2018. godine na način da je apelantu pritvor produžen zbog posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS nakon čega je vršena redovna dvomjesečna kontrola opravdanosti pritvora.
7. Nadalje, navedeno je da je, ocjenjujući daljnju opravdanost egzistencije pritvora o kojoj je odlučio predmetnim rješenjem, sud ispitao cjelokupan spis predmeta u smislu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, slijedom čega se ustanovilo kao utvrđeno da u periodu koji je protekao od posljednje kontrole opravdanosti pritvora, koja je izvršena 6. decembra 2019. godine, nisu nastupile nove okolnosti koje bi bile takvog karaktera da dovedu u sumnju opravdanost daljnje egzistencije pritvora. Ukazano je da je odredbom člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS propisano da pritvor protiv određenog lica može biti određen ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo, ili da će dovršiti pokušano krivično djelo, ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
8. Ukazano je da je, imajući u vidu da je apelantu stavljeno na teret da je počinio krivično djelo iz člana 235. stav 5. KZRS, za koje je propisana kazna zatvora od dvije do 12 godina, nesporno da je ispunjen uvjet koji se odnosi na visinu zaprijećene kazne. Dalje, Okružni sud je postojanje osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga ispitao u kontekstu tekućih glavnih pretresa, smatrajući da je dokazima izvedenim na glavnom pretresu dobila još jače utemeljenje u odnosu na period kada je optužnica potvrđena. Tako su porodične, zdravstvene ili finansijske poteškoće u kojima su se našli mnogobrojni svjedoci optužbe, ali i svjedoci odbrane, bili razlog za pozajmljivanje novca od apelanta, te su, zbog tog stanja nužde, svjedoci i prihvatali uvjete za vraćanje glavnog duga, kao i kamate koje je apelant ugovarao u visini od 15 do 20%. Predmetno krivično djelo apelant je činio u periodu od 2015. godine do 2018. godine, zajedno sa sada osuđenim T. M. i S. K., pri čemu je apelant bio poznat kao lice koje pod određenim uvjetima pozajmljuje novac. Kontinuitet radnji izvršenja nastavljen je i u periodu kada je apelant bio u pritvoru, posredstvom navedenih osuđenih lica koja su u apelantovo ime nastavila da ubiru kamate od oštećenih, što, po mišljenju Okružnog suda, osnovano ukazuje da se apelant bavio vršenjem krivičnog djela za koje je optužen u vidu zanimanja. Ukazano je da navedene činjenice, uz izvedene materijalne dokaze - rokovnike u kojima je apelant evidentirao dužnike i preslušane tonske snimke provedenih posebnih istražnih radnji, predstavljaju odlučne činjenice koje su kao takve opisane u dispozitivu optužnice, pri čemu je naglašeno da je Okružni sud rezultat dokaznog postupka sa glavnih pretresa uzeo u obzir samo za potrebe utvrđenja postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, a nikako radi utvrđenja da li je van svake razumne sumnje dokazano da je apelant počinio predmetno krivično djelo. Okružni sud je naveo da su priroda i način izvršenja krivičnog djela, široki vremenski raspon tokom kojega je apelant vršio pojedinačne radnje, brojnost oštećenih, visina ostvarene imovinske koristi putem protivpravno ugovorene kamate ocijenjeni i sa aspekta pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS i da su dovedeni u međusobnu vezu, te sa apelantovom upornošću da verbalnim prijetnjama ili prijetnjama upotrebe oružja iznudi vraćanje kamate, kako to proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka, uz osnovanu sumnju da veći broj svjedoka još nije isplatio glavni dug, odnosno kamatu. Prema mišljenju suda, to ima karakter naročitih okolnosti koje opravdavaju daljnju egzistenciju pritvora po ovom pritvorskom osnovu, jer bi, u suprotnom, postojala realna opasnost da apelant ponovi predmetno krivično djelo. Okružni sud je naveo da je imao u vidu i zakonsku obavezu iz člana 196. stav 4. ZKPRS, prema kojoj trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Međutim, uz utvrđenje iz stanja krivičnog spisa, te s obzirom na složenost predmeta, brojnost dokaza predloženih od optužbe i odbrane, odlučeno je kao u izreci rješenja.
9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 16 0 K 000409 20 Kž 8 od 20. februara 2020. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Prijedoru broj 16 0 K 000409 20 Kv 14 od 6. februara 2020. godine.
10. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant žalbu podnio blagovremeno, bez navođenja razloga, s prijedlogom da se osporeno rješenje preinači i pritvor ukine. Vrhovni sud je naveo da nisu osnovani žalbeni prigovori kojima se osporava postojanje pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Vrhovni sud smatra da je u osporenom rješenju pravilno utvrđeno činjenično stanje i da su dati valjani razlozi koji ukazuju da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti krivično djelo, imajući u vidu da se tereti za počinjenje krivičnog djela zelenaštvo, koje je činio zajedno sa drugim optuženim, u vidu zanimanja i to u kontinuitetu i dužem periodu, od početka 2015. do 2018. godine. Vrhovni sud je ukazao da, kada se te činjenice dovedu u vezu sa brojnošću oštećenih (20 lica) i načinom na koji su naplaćivani dug i kamate, da znatan broj svjedoka još uvijek nije isplatio kamate, zatim, upornost koja je iskazana u iznuđivanju novca od oštećenih, prema ocjeni Vrhovnog suda, to u cijelosti potvrđuje pravilnost zaključka prvostepenog suda da su to naročite okolnosti koje opravdavaju i dalju primjenu mjere pritvora, po osnovu odredbe člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelant u obrazloženju žalbe nije ukazao na nove činjenice i okolnosti koje nisu postojale u vrijeme donošenja prethodnog rješenja, kojima bi se dovela u sumnju pravilnost utvrđenih činjenica iz prvostepenog rješenja, na kojima se zasniva zaključak o daljoj potrebi primjene mjere pritvora. Zbog navedenih razloga, Vrhovni sud je odlučio kao u izreci rješenja.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
11. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da je prvostepeno rješenje doneseno uz povredu navedenih prava, dok je Vrhovni sud, odbijajući njegovu žalbu, počinio bitne povrede ZKPRS, jer se nije osvrnuo na obrazloženje navoda iz apelantove žalbe „iz koje je jasno vidljivo da je prvostepeni sud, donoseći pobijano rješenje, povrijedio pravo optuženog na ličnu slobodu i sigurnost“, kao i odredbe člana 196. st. 4. i 5, člana 310. tačka v) i člana 311. stav k) ZKPRS. Smatra da je postupanje redovnih sudova u direktnoj suprotnosti sa odredbom člana 196. st. 4. i 5. ZKPRS, te osporava stav redovnih sudova o postojanju naročitih okolnosti za produženje mjere pritvora.
b)Odgovor na apelaciju
12. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da iz apelacije proizlazi da apelant osporava postojanje posebnih pritvorskih razloga uz iznošenje vlastitog stava da okolnosti na kojima ovaj sud temelji svoju odluku ne predstavljaju naročite okolnosti za period kada se vrši kontrola opravdanosti pritvora, jer se one ponavljaju i imaju karakter relativnih okolnosti koje mogu trajati i poslije izdržavane kazne zatvora na koju bi optuženi eventualno mogao biti osuđen. S tim u vezi, istaknuto je da su naročite okolnosti koje ukazuju da će optuženi ponoviti krivično djelo ocijenjene kroz prirodu i način izvršenja krivičnog djela, vremenski kontinuitet pojedinačno opisanih radnji optuženog, brojnost njegovih žrtava, visinu ugovorene imovinske koristi i, na kraju, sa aspekta ličnosti optuženog i ocjenu tih okolnosti datu u obrazloženju rješenja. Nadalje, istaknuto je da pojam „naročite okolnosti" nije propisan odredbama ZKPRS, pa ih je sud ocijenio sa aspekta konkretnog slučaju kao okolnosti koje su proizišle iz sadržaja izvedenih dokaza optužbe i odbrane, ali isključivo na nivou osnovane sumnje. U tom smislu ukazano je na sljedeće činjenice: postojanje osnovane sumnje da je apelant predmetno krivično djelo vršio u kontinuitetu u periodu od 2015. do 2018. godine u saizvršilaštvu sa sada osuđenima S. K. i G. M., kao i da su u vrijeme izvršenja djela apelant i S. K. bili bračni supružnici, a da je T. M. bio njihov vjenčani kum, da u tim bliskim privatno-poslovnim odnosima apelant ima primarnu ulogu na način da ugovara pozajmice, visinu kamate i uvjete vraćanja, da u vrijeme kada se apelant nalazio u pritvoru, naplatu duga i kamata su vršili S. K. i G. M., što proizlazi iz njihovih izjava, što apelant na pretresu nije osporio. U svjetlu navedenoga, imajući u vidu vremenski kontinuitet radnji optuženog, brojnost oštećenih lica, odnos sa ostalim saučesnicima koji su u ime optuženog nastavili da preduzimaju radnje i dok je on u pritvoru, ukazuje da je takvo ponašanje optuženog, zapravo, bilo njegovo osnovno zanimanje. Dalje, ukazano je da sve navedene činjenice nisu bile konstantne u periodu kada je određen pritvor, pa do posljednje kontrole pritvora. One su postepeno proizlazile iz dokaznog postupka, odnosno nakon svakog glavnog pretresa ojačavale su kako u obimu, tako i na značaju, te su se u periodu posljednje sporne kontrole nalazile na stepenu apsolutnih činjenica koje ukazuju da bi boravkom na slobodi optuženi mogao ponoviti krivično djelo. Navedeno je da razlozi koje je Okružni sud dao u svom rješenju ukazuju da je pritvor jedina moguća i neophodna mjera kojom će se zaštititi javni interes koji je, s obzirom na postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo, zaprijećenu kaznu za to djelo uz ispunjenje posebnog pritvorskog razloga iz citirane zakonske odredbe, iznad prava optuženog.
13. Tužilaštvo je navelo da smatra da su nadležni sudovi u osporenim rješenjima pravilno izveli zaključak o opravdanosti produženja pritvora, nakon što je sud ocijenio sve činjenice i dokaze iz spisa predmeta u smislu postojanja osnovane sumnje kao općeg pritvorskog razloga, kao i posebnog pritvorskog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZK RS, slijedom čega je ustanovio za utvrđeno da u vremenskom periodu koji je protekao od posljednje kontrole opravdanosti pritvora nisu nastupile nove okolnosti koje bi bile takvog karaktera da dovedu u sumnju opravdanost daljnje egzistencije pritvora koji je apelantu produžen nakon potvrđivanja optužnice. Tužilaštvo se slaže sa zaključkom suda da naročite okolnosti ukazuju da će apelant ponoviti krivično djelo. Sud je to ocijenio kroz prirodu i način izvršenja djela, vremenski kontinuitet pojedinačno opisanih radnji, brojnost žrtava, visinu ugovorene imovinske koristi i, na kraju, sa aspekta apelantove ličnosti, te utvrdio da sve ukazuje da bi puštanjem na slobodu postojala realna opasnost da će apelant ponoviti izvršenje predmetnog krivičnog djela, čime se pritvor pokazuje kao jedina moguća neophodna mjera kojom će se zaštititi javni interesi. S obzirom na navedeno Tužilaštvo smatra da su apelantovi navodi iz obrazloženja apelacije u potpunosti neosnovani.
V.Relevantni propisi
14. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna (…) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice Član 202. stav 1. i stav 2. tačka v) Član 202.
(1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
v) dvije godine u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko deset godina, ali ne i kazna dugotrajnog zatvora;
VI.Dopustivost
15. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
16. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
17. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 16 0 K 000409 20 Kž 8 od 20. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ustavni sud nije smatrao da je potrebno utvrđivati tačan datum kada je osporeno rješenje uručeno apelantu s obzirom na to da je navedeno rješenje doneseno 20. februara, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 17. marta 2020. godine, pa proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
18. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
19. Apelant pobija navedeno rješenje Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tim rješenjem povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
20. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
21. Član 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(...)
c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
(...)
22. Apelant osporava rješenja redovnih sudova tvrdeći da je proizvoljan zaključak u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora.
23. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da on počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti navedenog lica (vidi, Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, Serija A br. 225, i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine).
24. Nadalje, određivanje, odnosno produženje pritvora zbog ovog razloga zahtijeva čvršću osnovu kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine).
25. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o produženju pritvora, ocjenjujući da prvostepeni sud izrečenom mjerom produženja pritvora apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja utemeljeno na izvedenim dokazima iz kojih, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na apelantovoj strani i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ocijenio razloge iz prvostepenog rješenja i u obrazloženju ponovio naročite okolnosti koje su u odnosu na apelanta utvrđene tokom prvostepenog postupka i koje opravdavaju mjeru pritvora. U tom smislu utvrđeno je da se tereti za počinjenje krivičnog djela zelenaštvo, koje je činio zajedno sa drugim optuženim, u vidu zanimanja i to u kontinuitetu i dužem periodu – od početka 2015. do 2018. godine, kao i da se time bavio dok je boravio u pritvoru. Osim toga, ukazano je i na brojnost oštećenih (20 lica) i način na koji su naplaćivani dug i kamate, kao i na činjenicu da znatan broj svjedoka još uvijek nije isplatio kamate, te ukazano da sve te činjenice, prema mišljenju Vrhovnog suda, dovode do zaključka o postojanju naročitih okolnosti za produženje pritvora koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti, dovršiti ili učiniti krivično djelo. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelacioni navodi koji se tiču nedostatka obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje pritvora apelantu iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.
26. Iz navedenih obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da su postojanje naročitih okolnosti, u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama ove odluke, redovni sudovi ocijenili u smislu konkretnih specifičnih okolnosti na apelantovoj strani i u tom smislu za stav o neophodnosti produženja pritvora apelantu, nakon potvrđivanja optužnice, naveli jasne razloge koji upućuju na apelantovu izraženu upornost u činjenju predmetnog krivičnog djela. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su dali jasna i argumentirana obrazloženja o postojanju naročitih okolnosti uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
27. Ustavni sud, imajući u vidu navedeno, smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i koje su ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentirane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citiranu odluku I.A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII, i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maja 2011. godine).
28. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora nakon potvrđivanja optužnice, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao ponoviti isto ili istovrsno krivično djelo uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.
30. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
31. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine