Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1522/20 (A.Š.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1522/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-1522/20, rješavajući apelaciju koju je podnio A. Š., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio A. Š.
protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici broj 42 0 P 045817 19 Gž od 31. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Zavidovićima broj 42 0 P 045817 19 P od 11. rujna 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. A. Š. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zavidovića, kojega zastupa Dževad Hrnjić odvjetnik iz Žepča, podnio je 15. travnja 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 42 0 P 045817 19 Gž od 31. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Zavidovićima (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 42 0 P 045817 19 P od 11. rujna 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Općinskoga suda od 11. rujna 2019. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se obveže tuženik (A.Š.) da mu isplati određeni iznos, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud istakao da je tuženik bio zaposlenik na radnome mjestu pekara kod apelanta, kao vlasnika obrta pekarskih proizvoda i kolača „Krivaja“, da je tijekom rada u noćnoj smjeni vršio prodaju pekarskih proizvoda, na koji način je bio u doticaju sa novcem, te da je apelant u tužbi naveo da je tuženik otuđio novčani iznos od 6.000,00 KM tijekom rada. Općinski sud je istakao da apelant nije ponudio nikakav materijalni dokaz iz knjigovodstvene evidencije ili blagajničke evidencije kojima bi dokazao da je u spornome razdoblju zaista nastao manjak, a da je dužan voditi sve vrste evidencija na koje ga obvezuje Zakon o računovodstvu i drugi propisi iz te oblasti. Općinski je sud istakao da je apelant u svojstvu stranke iskazao da je „sam sebi bilježio manjak“ i da je tako utvrdio da se radi o iznosu od 6.000,00 KM. Općinski je sud istakao da kako to nije potvrđeno nikakvom knjigovodstvenom niti računovodstvenom evidencijom, to je sud smatrao nedokazanim temelj apelantova potraživanja, a na njemu je teret dokazivanja shodno odredbi čl. 123. st. 1. u svezi s čl. 126. Zakona o parničnome postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Općinski je sud istakao da apelant nije podnio niti kaznenu prijavu protiv tuženika, s obzirom da mu stavlja na teret počinjenje kaznenoga djela Krađa iz čl. 286. Kaznenoga zakona, ili kaznenoga djela Utaja iz čl. 290. istoga zakona, što bi na nesumnjiv način utvrdilo kaznenu odgovornost tuženika, te time i utemeljenost ovoga tužbenoga zahtjeva.
4. Osporenom odlukom Kantonalnoga suda od 31. siječnja 2020. godine apelantov priziv je odbijen i prvostupanjska presuda potvrđena.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je među strankama sporno da li je tuženik tijekom rada otuđio iznos od 6.000,00 KM. Kantonalni je sud istakao da, u situaciji kada tuženik osporava tužbeni zahtjev, da je na apelantu bio teret dokazivanja da je tuženik otuđio novčani iznos koji potražuje. Kantonalni je sud istakao da se navedeno nije utvrdilo niti iz jednoga provedenoga dokaza, budući da iz provedenih dokaza ne proistječe da je postojao manjak u blagajni kako to apelant tvrdi. Kantonalni je sud istakao da, nasuprot prizivnim tvrdnjama apelanta, prvostupanjski je sud pravilno cijenio izvedene dokaze na okolnosti koje su bile sporne među parničnim strankama, i iz istih potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio odredbe čl. 7., čl. 123. i čl. 126. ZPP, kada je utvrdio da apelant nije dokazao da je tuženik otuđio navedeni iznos.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju pobijanih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise kada su odbili njegov tužbeni zahtjev „bez ijednoga dokaza tuženika, uz njegovo samo paušalno negiranje tužbenoga zahtjeva“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su Kantonalni sud i Općinski sud dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenoga činjeničnoga stanja, tako i u pogledu primjene pozitivno-pravnih propisa, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, pozivajući se na odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, zaključio da apelant u predmetnom sudskom postupku nije dokazao tvrdnje na kojima je temeljio svoj tužbeni zahtjev, te slijedom toga odbio apelantov tužbeni zahtjev. Dovodeći u vezu relevantne odredbe ZPP-a s odlučivanjem Općinskoga suda i Kantonalnoga suda, te obrazloženjem koje su dali u svezi s tim, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević