Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1133/20 (M. P.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1133/20
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1133/20, rješavajući zahtjev Marice Pernar za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Marice Pernar za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Marica Pernar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zagreba, podnijela je 25. marta 2020. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 046194 19 Rev 5. decembra 2019. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 046194 18 Gž 3 od 27. marta 2019. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 046194 16 P 4 od 12. oktobra 2017. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio tuženima B.K. i M.T. (u daljnjem tekstu: tuženi) stupanje u posjed predmetnih nekretnina do donošenja odluke o apelaciji.
1. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 046194 17 P 3 od 16. avgusta 2018. godine utvrđeno je da je djelimično ništav ugovor o kupoprodaji koji je zaključen 5. juna 2006. godine između apelanticinog prednika (supruga) kao prodavca i tuženih kao kupaca (u daljnjem tekstu: sporni ugovor) i to u dijelu kojim je prodato 1/2 dijela nekretnina koje se vode kao društvena svojina s pravom korišćenja (preciznije označenih u stavu 1. izreke presude), slijedom čega je naloženo tuženima da trpe brisanje upisa svojih prava na predmetnim nekretninama, te da iste apelantici predaju u posjed i na korištenje (stav 1. izreke). Istom presudom odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti spornog ugovora u dijelu kojim je prodato ½ dijela nekretnina preciznije označenih u stavu 2. izreke presude. Apelantica je obavezana da tuženima vrati dio kupoprodajne cijene u iznosu od 20.000,00 KM sa zateznom kamatom, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. 3. i 4. izreke).
2. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrđeno da je apelanticin prednik sa tuženima 5. juna 2006. godine zaključio i ovjerio pod brojem OV-6403/06 sporni ugovor o kupoprodaji kojim je prodao tuženim svoj suvlasnički dio od ½ nekretnina preciznije označenih u stavu 1. i 2. izreke presude (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine). Također, utvrđeno je da su tuženi na osnovu spornog ugovora u zemljišne knjige uknjižili svoje pravo suvlasništva sa po ½ dijela na predmetnim nekretninama i objektima koji su se nalazili na tim nekretninama. Pored navedenog utvrđeno je da su predmetne nekretnine tokom 1959. godine nacionalizovane i da se u zemljišnim knjigama vode kao društvena svojina, sa pravom posjeda u korist SIZ-a stanovanja Banja Luka i Pčelarske zadruge Banja Luka, dok su prednik apelantice i K. J. upisani kao korisnici predmetnih nekretnina i objekata na tim nekretninama sa po ½ dijela.
3. Cijeneći da iz dokaza proizlazi da je prednik apelantice spornim ugovorom raspolagao sa nekretninama koje po prirodi čine neizgrađeno gradsko građevinsko zemljište čiji je promet bio zabranjen u smislu odredaba člana 23. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ), Osnovni sud je zaključio da je sporni ugovor ništav u tom dijelu (stav 1. izreke presude), dok je sporni ugovor pravno valjan u dijelu kojim je predmet kupoprodaje bilo izgrađeno gradsko građevinsko zemljište (stav 2. izreke presude), te je donio odluku kao u izreci presude.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 046194 18 Gž 3 od 27. marta 2019. godine apelanticina žalba je odbijena, dok je žalba tuženih uvažena i prvostepena presuda preinačena tako da je odbijen apelanticin tužbeni zahtjev u cijelosti, te je apelantica obavezana da tuženima nadoknadi troškove parničnog postupka.
5. Okružni sud je prihvatajući činjenična utvrđenja prvostepenog suda zaključio da su u konkretnom slučaju predmet kupoprodaje spornog ugovora bile nekretnine čiji je promet u vrijeme zaključenja ugovora bio zabranjen, shodno odredbama člana 59. ZGZ. Međutim, Okružni sud je zaključio da apelantica „nema ni moralni ni pravni interes“ da pobija valjanost spornog ugovora već da samo ima ekonomski interes, što prema mišljenju tog suda, proizlazi iz navoda tužbe kojim ukazuje da su cijene nekretnina u međuvremenu znatno porasle pa bi predmetne nekretnine mogla prodati po znatno većoj cijeni. Također, Okružni sud smatra da bi udovoljavanje tužbenom zahtjevu apelantice u konkretnom slučaju bilo u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, jer po mišljenju tog suda, pravo za isticanje ništavosti spornog ugovora u smislu člana 59. ZGZ u vezi sa članom 109. ZOO pripada isključivo Gradu Banja Luka, a koji se već izjasnio putem zakonskog zastupnika (Pravobranilaštva Republike Srpske) da u konkretnom slučaju ne zahtjeva ništavost spornog ugovora.
6. Okružni sud je također zaključio da, suprotno žalbenim navodima apelantice, sporni ugovor nema elemente zelenaškog ugovora, budući da iz dokaza nesporno proizlazi da apelanticin prednik nije zaključio sporni ugovor u stanju nužde, niti da je neko na njega vršio pritisak da zaključi takav ugovor. Po mišljenju tog suda, ugovorena kupoprodajna cijena je odgovarala tržišnoj vrijednosti nepokretnosti u vrijeme zaključenja spornog ugovra i pravni prednik apelantice se saglasio sa istom. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je odlučio kao u izreci presude.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 046194 19 Rev od 5. decembra 2019. godine odbijena je revizija apelantice kao neosnovana. Istovremeno odbijen je zahtjev tuženih za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. Prema ocjeni Vrhovnog suda, odluka drugostepenog suda je pravilna i zakonita ali ne iz razloga koje je dao taj sud u obrazloženju svoje presude. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da nije sporno da je shodno odredbama člana 59. ZGZ postojala zabrana prenosa prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta, a ugovori koji su zaključeni protivno toj zabrani su ništavi. Međutim, Vrhovni sud je pozivajući se na odredbe člana 41. ZGZ zaključio da se izgrađeno građevinsko zemljište moglo prodavati. Stoga, cijeneći da iz provedenih dokaza proizlazi da su u u zemljišnim knjigama bili upisani objekti koji su sagrađeni na predmetnim nekretninama, što je prvenstveno dokazano Urbanističko – tehničkm dokumentacijom iz 2007. godine koja sadrži fotografije objekata na predmetnim nekretninama, a što je i vještak geometar potvrdio nakon uviđaja na licu mjesta, Vrhovni sud zaključio da nekretnine koje su bile predmet spornog ugovora u naravi čine izgrađeno građevinsko zemljište koje je postalo društvena svojina, shodno Zakonu o nacionalizaciji. Prema mišljenju Vrhovnog suda, iako je zemljište prešlo u društvenu svojinu, ono je i dalje ostalo u posjedu apelanticinog prednika kao ranijeg vlasnika, i to sve dok mu isto ne bude izuzeto na osnovu rješenja nadležnog organa radi privođenja određenoj namjeni. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da nije sporno da predmetne nekretnine nisu nikada izuzete iz posjeda prednika apelantice koji je kao korisnik istih upisan u zemljišne knjige. Imajući u vidu navedeno Vrhovni sud je zaključio da su predmetne nekretnine u vrijeme zaključenja spornog ugovora imale status izgrađenog građevinskog zemljišta u društvenoj (državnoj) svojini na kome postoje građevinski objekti sa dva suvlasnika, te da je s istim prednik apelantice mogao nesmetano raspolagati, shodno odredbama člana 41. ZGZ. Cijeneći da je sporni ugovor zaključen i u skladu sa odredbama člana 9. Zakona o prometu nepokretnosti (zaključen u pismenom obliku, sadrži potpise ugovornih strana, potpisi ovjereni u sudu), Vrhovni sud je zaključio da je sporni ugovor pravno valjan i proizvodi pravno dejstvo,jer su ugovorne strane saglasile se o njegovim bitnim sastojcima (član 26. ZOO). Na kraju Vrhovni sud je pozivajući se na odredbe člana 141. ZOO zaključio da je pravilan stav nižestepenih sudova, da sporni kupoprodajni ugovor nema svojstva zelenaškog ugovora.
2. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica smatra da su redovni sudovi na utvrđeno činjenično stanje proizvoljno primijenili relevantne odredbe Zakona o prometu nepokretnosti, ZGZ i ZOO. Osim toga apelantica ukazuje da je predmetni ugovor zelenaški jer je ugovorena kupoprodajna cijena ½ djela predmetnih nekretnina u vlasništvu pravnog prednika apelantice bila 80.000,00 KM dok je kupoprodajna cijena drugog suvlasnika K, J. ugovorena u iznosu od 100.00,00 KM. Kako smatra da su osporenim odlukama prekršena njena ustavna prava na koja ukazuje u svojoj apelaciji, apelantica predlaže da „Ustavni sud usvoji zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će zabraniti tuženima stupanje u posjed predmetnih nekretnina do donošenja odluke o apelaciji“.
3. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primjeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je apelantica svoj zahtjev za donošenje privremene mjere zasnovala na činjenici da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje kao i pravo na imovinu zbog proizvoljne primjene relevantnih odredaba Zakona o prometu nepokretnosti, ZGZ i ZOO koje je detaljno obrazložila u apelaciji. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Stoga, imajući u vidu da apelantica nije ponudila argumente i dokaze koji bi prima facie ukazali na neophodnost intervencije Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan budući da u okolnostima konkretnog slučaja, ništa ne ukazuje da bi donošenje privremene mjere bilo u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
10. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević