Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3274/18 (N. Š. i drugi)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prekid postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 30
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o izmjeni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o dopuni Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-3274/18
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3274/18, rješavajući apelaciju Nermine Šaković i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nermine Šaković, Snježane Komadan, Arijane Babić-Morić, Zijade Konjhodžić, Dženite Agić, Sanele Avdibegović, Dražena Zupanca, Amira Džonlića, Mirele Zuka (Mujkić), Nebojše Gačanina, Lamije Avdić (Duraković), Krunoslava Jelića, Davora Cilenšeka, Erne Čučak- Hodžić, Amele Čamdžić (Smailagić), Ivane Totić, Bojana Mesića, Igora Dupka, Tanje Curović, Amre Hodžić, Sanide Vahide Ramić, Alme Deljković-Taso, Jasmine Pušina, Tanje Tankosić, Berine Smajić, Amile Milanov (Džinalija), Mersihe Ajanović, Melike Murtezić, Amira Pjane, Elme Čorabdžić (Karović), Lejle Kurtanović, Lejle Džaferbegović (Garaplija), Belme Čano- Sejfović, Sabine Hota-Čatović, Bojana Avramovića, Ivane Petković, Ilvane Hadžić, Nevene Aličehajić, Dženane Deljkić- Blagojević, Lejle Konjić, Azre Bojić (Bijedić), Amele Spahić, Jovane Blagojević (Vidić), Neire Tatlić (Kožo), Mirele Karović (Gadžo), Medine Džeharović, Gordane Božić, Muhameda Čučka, Selme Begić, Stanislave Radivojević (Nuić), Emila Pinkasa, Denisa Podžića, Nedima Muminovića, Srđana Markovića, Ermina Tirše, Anide Saračević, Bojane Miralem (Gladanac), Ane Cvjetanović (Glogovac), Une Pelak, Feđe Buljevića, Jelene Simić-Skoko, Sande Pejanović, Jove Karića, Maje Kapetanović, Milice Pranjić, Šaćira Hadžića, Manuele Hodžić, Zlate Ekert i Danijele Novak podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 438582 17 Rev od 17. aprila 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 438582 16 Rsž od 11. jula 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nermina Šaković i dr. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Sabina Hota-Ćatović, advokatica iz Sarajeva, podnijeli su 12. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 438582 17 Rev od 17. aprila 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 438582 16 Rsž od 11. jula 2017. godine. Apelanti su 15. aprila 2019. godine dostavili dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4004/17 od 15. novembra 2017. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju istih apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 438582 16 Rsž od 11. jula 2017. godine jer postupak povodom revizije koju su apelanti pokrenuli pred Vrhovnim sudom nije bio okončan u vrijeme podnošenja te apelacije.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 23. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 27. decembra 2019. godine, Kantonalni sud 31. decembra 2019. godine, Općinski sud 3. januara 2019. godine, a tužena 7. januara 2019. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelanti i ostali tužitelji su 15. februara 2012. godine podnijeli tužbu Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) protiv tužene kojom su tražili da im tužena naknadi iznose precizirane u tužbi za svakog apelanta ponaosob na ime naknade za neisplaćeni topli obrok, prijevoz i odvojeni život, pri tome ističući da su diskriminirani u odnosu na ostale zaposlene u sudskim i tužiteljskim institucijama u BiH s obzirom na to da Zakonom o plaćama i naknadama u sudskim i tužiteljskim institucijama na nivou BiH (u daljnjem tekstu: Zakon) nije predviđena isplata navedenih naknada. Rješenjem Suda BiH od 27. aprila 2012. godine navedeni postupak je prekinut do donošenja odluke Ustavnog suda, a povodom zahtjeva Suda BiH u vezi s neustavnošću odredbi navedenog zakona zbog nepropisivanja spornih naknada zaposlenim u Sudu i Tužiteljstvu BiH.
7. Odlukom Ustavnog suda broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, koja je donesena povodom navedenog zahtjeva Suda BiH, utvrđeno je da Zakon nije u skladu s odredbama člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i odredbama člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom
14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao i članom 26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima jer ne sadrži odredbe u pogledu naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života. Ustavni sud je u navedenoj odluci usvojio stav da nepropisivanjem naknada na ime troškova prijevoza, toplog obroka i odvojenog života sudijama, tužiteljima i ostalim zaposlenicima u Sudu BiH u Zakonu zakonodavna vlast zadire u princip nezavisnosti pravosuđa kao garanta vladavine prava koji je sadržan u članu I/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
8. Dalje, Ustavni sud je ustanovio da sporni zakon zbog toga što ne sadrži odredbe o navedenim naknadama nije u skladu ni sa članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom 14. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju i članom
26. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima. Ustavni sud je navedeno ustanovio imajući u vidu standarde propisane međunarodnim instrumentima, a koji se tiču statusa sudija i imaju intenciju da se pravosudni sistem dovede na najviši nivo, kao i činjenicu da Ustavni sud u spornom zakonu nije mogao naći razumno i objektivno opravdanje za različito postupanje u pogledu strukture primanja, niti mu je takvo opravdanje dostavio zakonodavac (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 17/13 i dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
9. Nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 7/12, predmetni postupak je nastavljen 13. septembra 2013. godine preciziranjem tužbe apelanata i ostalih tužitelja, nakon čega je po zahtjevu Suda BiH 8. oktobra 2013. godine kao nadležni sud za rješavanje u ovoj pravnoj stvari određen Općinski sud.
10. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 438582 14 Rs od 27. novembra 2015. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanata, te je obavezana tužena da apelantima i tužiteljima na ime naknade materijalne štete radi neisplate naknade za ishranu u toku radnog vremena i naknade za prijevoz na posao i s posla za period od 1. januara 2009. godine pa do 30. novembra 2014. godine isplati ukupan iznos od 743.788,55 KM, sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne dosuđene iznose pobliže navedene u presudi. Presudom je naloženo tuženoj da apelantima i tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.263,49 KM. U obrazloženju presude Općinski sud se, između ostalog, pozvao na navedenu odluku Ustavnog suda broj U 7/12 od 31. januara 2013. godine, te nakon obavljenog vještačenja finansijske struke donio presudu kao u dispozitivu shodno odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Zakona o radu u institucijama BiH te Zakona o diskriminaciji.
11. Protiv navedene presude tužena je podnijela žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 438582 16 Rsž od 11. jula 2017. godine žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je tužena obavezana da za 74 apelanta i tužitelja poimenično navedena u presudi na ime naknade toplog obroka i troškova prijevoza za period od 15. februara 2013. do 30. novembra 2014. godine ukupno isplati iznos od 251.605,51 KM sa zakonskom zateznom kamatom na pojedinačne iznose pobliže navedene u presudi, kao i da im naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 999,20 KM, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva na ime naknade toplog obroka i troškova prijevoza za period od 1. januara 2009. godine pa do 14. februara 2013. godine odbijen. Presudom je odbijen zahtjev apelanata Ivane Petković, Lejle Konjić, Azre Bijedić i Šaćira Hadžića za isplatu naknade za prijevoz i toplog obroka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da odluke Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje, što je istakao i Ustavni sud u svojim odlukama br. AP 4148/12 i AP 2656/09, te da zbog toga apelantima i ostalim tužiteljima ne pripada pravo na isplatu navedenih naknada za period prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 7/12.
12. Protiv navedene presude apelanti i tužitelji su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Presudom broj 65 0 Rs 438582 17 Rev od 17. aprila 2018. godine reviziju apelanata poimenično navedenih u presudi odbio kao neosnovane, dok je revizije ostalih apelanta i tužitelja odbacio kao nedopuštene. U obrazloženju je navedeno da su apelanti i tužitelji u ovoj pravnoj stvari obični formalni suparničari (član 362. stav (1) tačka 2. ZPP) jer su predmet spora zahtjevi (novčano potraživanje iz radnog odnosa) koji se zasnivaju na bitno istovrsnom činjeničnom i pravnom osnovu. Vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude za isplatu novčanog potraživanja, naknade za prijevoz i toplog obroka (odbijajući dio), kako je obrazložio taj sud, za 71 apelanta i tužitelja poimenično navedene u presudi je ispod naprijed propisanog imovinskog cenzusa od 10.000,00 KM, te kako nisu ispunjene ni zakonske pretpostavke iz stava (3) člana 237. ZPP, revizija tih apelanata i tužitelja nije dopuštena, dok za ostale nije osnovana.
13. Vrhovni sud je obrazložio da je tužbeni zahtjev apelanata i tužitelja ustvari zahtjev za isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa, naknade toplog obroka i troškova prijevoza za period od 1. januara 2009. godine do 30. novembra 2014. godine sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Obrazloženo je da se navedeni tužbeni zahtjev zasniva na odredbama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine, odredbama Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, Zakonu o zabrani diskriminacije i na Odluci Ustavnog suda BiH broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine. Vrhovni sud je obrazložio da je, suprotno navodima revidenata, drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo – odredbe Zakona o radu u institucijama BiH, Zakon o plaćama i naknadama u institucijama BiH, a koji se primjenjuju i na tužitelje na isti način na koji su predmetna prava regulirana ostalim budžetskim korisnicima (zaposlena i imenovana lica u institucijama BiH), poštujući princip jednakosti pred zakonom, shodno Odluci Ustavnog suda BiH broj U 7/12, kada je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio dio tužbenog zahtjeva apelanata i tužitelja kojim su tražili isplatu naknade za troškove prijevoza i toplog obroka za period od 1. januara 2009. godine do 15. februara 2013. godine. Ovo stoga jer, kako je obrazložio Vrhovni sud, odluke Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje, odnosno jer se Odluka Ustavnog suda BiH broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine primjenjuje od momenta objavljivanja (ex nunc) i njome nije utvrđeno njeno retroaktivno djelovanje.
14. Vrhovni sud je naveo i da je drugostepeni sud za svoju odluku o odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva apelanata i tužitelja dao pravilne i potpune razloge na str. 109–113. obrazloženja drugostepene presude, a koje u potpunosti kao pravilne prihvata i Vrhovni sud, pa se radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja revidenti upućuju na razloge koje je dao drugostepeni sud. Vrhovni sud je obrazložio da se i prema ocjeni ovog suda tužbenom zahtjevu može udovoljiti samo za period nakon donošenja odluke Ustavnog suda (od dana objavljivanja odluke Ustavnog suda BiH od 15. februara 2013. godine). Vrhovni sud je istakao da je Ustavni sud svojom odlukom utvrdio neustavnost Zakona jer tim zakonom nisu propisane naknade za prijevoz, topli obrok i odvojeni život i naložio preduzimanje mjera radi otklanjanja propusta u normiranju prava na te naknade na isti način na koji su predmetna prava regulirana ostalim budžetskim korisnicima na nivou Bosne i Hercegovine. Zbog navedenog razloga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, neprihvatljivi navodi apelanata i tužitelja da trpe materijalnu štetu u odnosu na zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na državnom nivou zbog propusta tužene da im naprijed navedenim zakonom propiše pravo na te naknade i za sporni period.
15. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani svi prigovori apelanata i tužitelja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava pozivom na odluke apelacionog vijeća Suda BiH i odluke Suda BiH do donošenja odluke Ustavnog suda BiH (30. januara 2013. godine) prema kojima odluke Ustavnog suda imaju retroaktivno djelovanje. Obrazloženo je i da pozivanje apelanata i tužitelja u revizijama na diskriminaciju u ostvarivanju određenih prava iz rada, koja prava do donošenja odluke Ustavnog suda BiH nisu bila propisana Zakonom, a koja su ostvarivali službenici izvršne i zakonodavne vlasti (zaposlena i imenovana lica u institucijama BiH) kao budžetski korisnici, prema mišljenju Vrhovnog suda, nema utjecaj na drugačiju odluku drugostepenog suda jer u prvostepenom postupku nije dokazano da je do povrede prava tužitelja na naknadu troškova za topli obrok i troškova prijevoza za pobijani period došlo zbog diskriminacije. Kako je obrazložio Vrhovni sud, apelanti i tužitelji u prvostepenom postupku za osporavani period pozivom na odluku Ustavnog suda od 30. januara 2013. godine nisu učinili vjerovatnim da postoji nejednakost pred zakonom, odnosno diskriminacija u pravima na tražene naknade do donošenja odluke Ustavnog suda BiH u odnosu na ostale zaposlenike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti, različit, odnosno nejednak tretman zaposlenika u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti na nivou BiH sa jedne strane i sudija, stručnih savjetnika i saradnika Suda BiH sa druge strane u odnosu na propisivanje naknada na ostalim nivoima. Pri tome je, kako je obrazložio taj sud, trebalo imati u vidu i visinu plaća i razlike u primanjima između apelanata i tužitelja u odnosu na druge izabrane dužnosnike u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti Bosne i Hercegovine u utuženom periodu do donošenja odluke Ustavnog suda BiH, pa su neosnovani prigovori u reviziji da su prava apelanata i tužitelja na imovinu do donošenja odluke Ustavnog suda BiH prekršena zbog diskriminacije jer se ne radi o diskriminaciji, a redovni sud nije vezan za pravni osnov koji apelanti i tužitelji navode u tužbi. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
16. U vezi sa svim navedenim, Ustavni sud smatra da je potrebno naglasiti da je donio Rješenje broj U 7/12 od 23. decembra 2013. godine kojim je utvrdio da Odluka broj U 7/12 nije izvršena, a što se do dana donošenja ove odluke također nije desilo.
IV. Apelacija
a)Navodi iz apelacije
17. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciji i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Kršenje ovih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Smatraju da im je trebalo dosuditi i naknade za period prije donošenja odluke Ustavnog suda jer se u konkretnom slučaju radi o zahtjevu za naknadu materijalne štete. Također, smatraju da se u ovom slučaju ne može prihvatiti stav redovnih sudova da odluke Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje jer je samim Pravilima Ustavnog suda predviđeno da odluke djeluju i ex nunc i ex tunc. Navode da usklađene odredbe zakona ne mogu imati retroaktivno djelovanje, ali da odluke Ustavnog suda mogu i imaju. Smatraju da osporene presude ne sadrže adekvatno obrazloženje, kao i da je nesporno da prema njima postoji diskriminacija zbog čega su redovni sudovi u cijelosti morali udovoljiti njihovom tužbenom zahtjevu. Navedenu obavezu sudovi su imali jer je samim utvrđenjem postojanja diskriminacije jasno da se radi o aktu – zakonu kojim država krši odredbe međunarodnog prava zbog čega je trebalo utvrditi odgovornost tužene za štetu nastalu apelantima zbog postupanja organa tužene. Apelanti navode i da je Sud BiH postupajući po tužbama zaposlenih u Tužiteljstvu zauzeo stav da odluka Ustavnog suda djeluje retroaktivno. Navode i da im je adekvatan pristup sudu prekršen zbog toga što Vrhovni sud nije dao obrazloženje zašto revizije većine apelanata nisu dopustive, a time im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek. Nadalje, smatraju da su im navedena prava prekršena i time što su apelantima koji imaju prebivalište na teritoriji FBiH zakonske zatezne kamate dosuđene po federalnom zakonu, a onima koji imaju prebivalište u RS prema zakonu tog entiteta, koji su različiti, što je suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine. Apelanti smatraju da je predmetni postupak, koji je po zakonu hitan, predugo trajao te traže da im Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 1.000, 00 KM po apelantu.
b)Odgovor na apelaciju
18. Vrhovni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti u apelaciji pozivaju i da u cijelosti ostaje pri razlozima i obrazloženjima datim u svojoj presudi.
19. Kantonalni sud je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata i da apelaciju treba odbiti.
20. Općinski sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
21. Tužena je navela da nije bilo kršenja prava apelanata na koja se u apelaciji pozivaju, te da je tužena izvršila svoje obaveze prema apelantima iz osporenih presuda, kao i da je dopuna apelacije neblagovremena.
V. Relevantni propisi
22. U Zakonu o radu u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08, 60/10, 32/13 i 93/17) relevantne odredbe glase:
Član 50. stav 4. tač. a) i b) Zaposlenik ima pravo na naknadu za:
a) troškove prijevoza na posao i s posla;
b) prehranu za vrijeme rada;
23. U Zakonu o plaćama i naknadama u institucijama BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 50/08, 35/09, 75/09, 32/12, 42/12, 50/12, 32/13, 87/13, 75/15, 88/15, 16/16, 94/16, 72/17 i 25/18) relevantne odredbe glase:
Član 30. stav 1. tač. b) i k) (Vrste naknada) (1) Ovim zakonom utvrđuju se sljedeće naknade za:
b) ishranu u toku rada;
k) prijevoz na posao i prijevoz s posla;
24. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 420.
U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati osobitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
U odnosu na apelante čija je revizija odbijena
27. U konkretnom slučaju, u odnosu na apelante čija je revizija odbijena, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 438582 17 Rev od 17. aprila 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 16. maja 2018. godine, a apelacija je podnesena 12. juna 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana. U odnosu na apelante čija je revizija odbačena
28. Ustavni sud podsjeća da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP 4004/17 od 15. novembra 2017. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju su apelanti podnijeli protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenom presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 438582 17 Rev od 17. aprila 2018. godine revizija u odnosu na poimenično navedene apelante u izreci odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 438582 16 Rsž od 11. jula 2017. godine, koja je bila osporena apelacijom broj AP 4004/17, konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari. Osporenu presudu Kantonalnog suda navedeni apelanti su primili 26. jula 2017. godine, a apelacija broj AP 4004/17 podnesena je 22. septembra 2017. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i u ovom dijelu ispunjava uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
30. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i čl. 13. i 14. Evropske konvencije, člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1)Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
33. Ustavni sud, prije svega, naglašava da se u konkretnom slučaju radi o postupku koji je vođen radi isplate potraživanja iz radnog odnosa. Prema tome, član 6. stav 1. Evropske konvencije je u konkretnom slučaju primjenjiv.
U odnosu na donošenje odluke u razumnom roku
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Pored toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
36. Ustavni sud zapaža da je konkretan postupak pokrenut tužbom apelanata i tužitelja od 15. februara 2012. godine, a okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 17. aprila 2018. godine. Dakle, postupak je trajao šest godina i dva mjeseca. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak bio prekinut u periodu od 27. aprila 2012. godine do 13. septembra 2013. godine, dakle godinu i pet mjeseci kako bi se sačekalo donošenje odluke Ustavnog suda u predmetu broj U 7/12. Ustavni sud, u vezi s tim, zapaža da je predmetni postupak aktivno trajao četiri godine i sedam mjeseci. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom slučaju radi o parničnom postupku iz radnih odnosa u kojem su sudovi, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, dužni uvijek obraćati posebnu pažnju na potrebu hitnog rješavanja, ali da se u konkretnom slučaju radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja su redovni sudovi trebali raspraviti s obzirom na predmet spora i broj apelanata i tužitelja (preko 70) za koje je trebalo utvrditi pojedinačne iznose naknada za topli obrok i prijevoz. S obzirom na navedeno i standarde koje Ustavni sud ocjenjuje prilikom ispitivanja navoda o kršenju prava na donošenje odluke u razumnom roku, Ustavni sud, imajući u vidu da je predmetni postupak na tri sudske instance okončan za četiri godine i sedam mjeseci, smatra da predmetni postupak nije prešao granice „razumnog roka“ te da su navodi apelanata o dužini trajanja predmetnog postupka neosnovani.
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje – primjena prava
38. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju presude Vrhovnog suda i Kantonalnog suda tvrdeći da su ti sudovi proizvoljno primijenili pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak tih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. juna 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
39. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene prava.
40. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se navodi apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava tiču odbijanja dijela tužbenog zahtjeva kojim su tražili isplatu naknada za regres i prijevoz za period od 1. januara 2009. godine do 14. februara 2013. godine. Ustavni sud zapaža da su se Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka u pogledu ovog pitanja pozvali na činjenicu da se taj dio zahtjeva odnosi na period prije donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 7/12 od 30. januara 2013. godine, te kako odluke Ustavnog suda nemaju retroaktivno djelovanje, to je preinačena prvostepena presuda i odbijen navedeni dio tužbenog zahtjeva apelanata i tužitelja. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj odluci broj AP 2656/09 od 5. novembra 2013. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), rješavajući pitanje prava apelanata u tom predmetu na naknadu toplog obroka i prijevoza na osnovu Zakona o sudijskoj i tužiteljskoj funkciji u FBiH, za koje odredbe je Odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 24. januara 2012. godine utvrđeno da nisu u saglasnosti s Ustavom FBiH, istakao da Ustavni sud napominje, iako Odluka Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 i zakonske izmjene koje su uslijedile radi izvršenja te odluke, kao i Odluka Ustavnog suda BiH (U-7/12) nemaju retroaktivno djelovanje, ipak će ubuduće pomoći u harmonizaciji spomenutih naknada.
41. Imajući u vidu navedeno, te kako se i u konkretnom slučaju radi o odbijanju tužbenog zahtjeva za period prije donošenja odluke Ustavnog suda na osnovu koje je trebao biti izmijenjen Zakon i propisano pravo zaposlenih u sudskim i tužiteljskim institucijama na nivou BiH na topli obrok i prijevoz, Ustavni sud smatra da nema ništa što bi ukazivalo da su Kantonalni sud i Vrhovni sud proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili navedeni dio tužbenog zahtjeva apelanata. Osim toga, Ustavni sud smatra da, suprotno navodima apelanata, osporene presude sadrže jasna i argumentirana obrazloženja u vezi s meritumom predmeta, a također i za odbacivanje revizije od Vrhovnog suda za dio apelanata te da su takva obrazloženja u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Također, Ustavni sud smatra da činjenica da su revizije poimenično navedenih apelanata odbačene ne znači da apelanti nisu imali adekvatan pristup sudu s obzirom na to da su apelanti, kako to proizlazi iz činjenica predmeta, imali i koristili mogućnost da pod istim uvjetima kao i tužena učestvuju u predmetnom postupku. Zbog navedenog, Ustavni sud navode apelanata smatra neosnovanim.
42. Apelanti navode da im je pravo na pravično suđenje prekršeno i time što su zatezne kamate zaposlenih koji imaju prebivališta u različitim entitetima dosuđene shodno različitim entitetskim zakonskim propisima kojim je regulirano pitanje visine zakonske zatezne kamate, što, prema mišljenju apelanata, nije u skladu s Ustavom BiH. Ustavni sud zapaža da se suština tog navoda svodi na pitanje saglasnosti s Ustavom Bosne i Hercegovine entitetskih zakona o visini zatezne kamati. Ustavni sud podsjeća da se u okviru apelacione nadležnosti, u principu, ne može baviti pitanjem ocjene ustavnosti propisa, zbog čega se Ustavni sud u ovoj odluci neće baviti tim pitanjem.
43. Pored toga, Ustavni sud zapaža i da su apelanti 15. aprila 2019. godine dostavili dopunu apelacije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 22. stav 3. Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka (od 60 dana od prijema presude) iz člana 18. stav (1) ovih pravila. Kako su apelanti osporene presude primili 26. jula 2017. godine, odnosno 16. maja 2018. godine, a dopuna je podnesena 15. aprila 2019. godine, nesporno je da je dopuna podnesena nakon roka propisanog Pravilima Ustavnog suda. 44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije bilo kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
45. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni i pravo na imovinu, pravo na djelotvoran pravni lijek i da su diskriminirani. Ustavni sud zapaža da tvrdnje o kršenju navedenih prava apelanti vezuju za proizvoljnu primjenu prava, a da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da redovni sudovi nisu proizvoljno primijenili pravo. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im shodno zakonskim odredbama bili na raspolaganju, a činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluke u korist apelanata u dijelu u kojem osporavaju predmetne presude ne vodi sama po sebi ka kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Ovo stoga jer standardi prava na djelotvoran pravni lijek ne garantiraju da će korištenje pravnog lijeka dovesti do povoljnog rezultata po lice koje te lijekove koristi.
46. Također, Ustavni sud zapaža da apelanti ne nude argumente niti dokaze iz kojih bi proizlazilo da je prema njima postupano drugačije u odnosu na lica koja su bila u istoj ili sličnoj situaciji jer, kako je već rečeno, na isti način su donesene sudske odluke i po tužbama uposlenih u entitetskim sudskim i tužiteljskim tijelima, a što je prezentirano u prethodnim tačkama ove odluke. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i da je u odnosu na apelante i ostale tužitelje i zaposlene u sudskim i tužiteljskim tijelima na nivou BiH već utvrdio postojanje diskriminacije u svojoj odluci broj U 7/12 (sve precizirano u prethodnim tačkama ove odluke) u vezi s nepropisivanjem prava na naknadu za topli obrok, prijevoz i odvojeni život za te kategorije zaposlenih, a da iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji, kako je već rečeno, ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje. Zbog toga, Ustavni sud smatra sve ove navode neosnovanim.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije bilo kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciji, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
48. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od segmenata prava na pravično suđenje kada je predmetni postupak, koji je po zakonu hitan, ali koji je bio relativno složen, ukupno trajao šest godina i dva mjeseca, od čega je bio prekinut godinu i pet mjeseci kako bi se sačekalo donošenje odluke Ustavnog suda u predmetu broj U 7/12 i kada je predmetni postupak aktivno trajao i okončan na tri sudske instance za četiri godine i sedam mjeseci.
49. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na primjenu prava kada su Vrhovni sud i Kantonalni sud dali jasna i argumentirana obrazloženja za svoje odluke zbog čega apelantima ne pripada pravo na naknadu toplog obroka i prijevoza za period prije donošenja odluke Ustavnog suda i zašto su revizije poimenično navedenih apelanata odbačene te kada su apelanti imali adekvatan pristup sudu.
50. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, prava iz člana 14. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, kao ni prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada apelanti tvrdnje o kršenju tih prava vezuju za navode o proizvoljnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da pravo nije proizvoljno primijenjeno, kada su apelanti koristili sve pravne lijekove koji su im bili na raspolaganju i kada apelanti ne nude argumente koji bi ukazivali da je prema njima postupano drugačije u odnosu na lica u istoj ili sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.
51. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević