Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7078/18 (R.Š.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Invalidnina
- Upravni postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-7078/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7078/18, rješavajući apelaciju R. Š., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juni 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija R. Š.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 023049 15 U od 27.
septembra 2018. godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da apelantici R. Š. u roku od tri mjeseca od dostave ove odluke isplati iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantici R. Š. zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Federacije Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija R. Š. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 U 023049 15 U od 27.
septembra 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Apelantica R. Š. (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Emir Šahinpašić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 30. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 U 023049 15 U od 27. septembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Apelantica je, prije podnošenja ove apelacije, 4. juna 2018. godine podnijela apelaciju Ustavnom sudu zbog dužine trajanja postupka u istom predmetu, a koja je zavedena pod brojem AP 3139/18. Naime, u tom trenutku postupak je bio u toku pred Kantonalnim sudom povodom apelanticine tužbe kojom je pokrenula upravni spor radi poništenja rješenja Federalnog ministarstva rada i socijalne politike (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) od 2. decembra 2014. godine. Ustavni sud je povodom te apelacije donio Odluku broj AP 4821/18 od 6. decembra 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je apelaciju odbacio u odnosu na dužinu trajanja postupka zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji nije proizlazilo da ima osnova za ponovno odlučivanje.
3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Ministarstva i JU „Kantonalni centar za socijalni rad“ Sarajevo, Služba socijalne zaštite Općine Novi Grad (u daljnjem tekstu: Služba), zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
4. Kantonalni sud, Ministarstvo i Služba su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 29. novembra do 12. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Službe broj 35/IV-22-533-462/07 od 27. februara 2008. godine u predmetu ostvarivanja prava na ličnu invalidninu apelantici je priznato pravo na ličnu invalidninu I grupe, sa 100% oštećenja organizma, dok postoje zakonom propisani uvjeti za korištenje tog prava.
7. Rješenjem Službe broj 35/IV-22-533-462/07-R od 23. marta 2010. godine u predmetu ostvarivanja prava na ličnu invalidninu, u postupku po službenoj dužnosti, utvrđeno je da apelantici prestaje pravo na ličnu invalidninu I grupe zaključno sa 30. septembrom 2009. godine zbog prestanka postojanja zakonom propisanih uvjeta za daljnje korištenje prava.
8. U obrazloženju rješenja Službe je navedeno da je u postupku po službenoj dužnosti kod apelantice utvrđeno oštećenje organizma ispod zakonom utvrđenog minimuma, odnosno u visini od 70%, te da apelantica više ne ispunjava uvjete za daljnje korištenje prava na ličnu invalidninu, zbog čega je i odlučeno kao u dispozitivu rješenja.
9. Rješenjem Ministarstva broj 06-35/4-30547/10LK od 18. oktobra 2010. godine odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 23. marta 2010. godine i potvrđeno prvostepeno rješenje.
10. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je istaklo da je Zakonom o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom (u daljnjem tekstu: Zakon) predviđeno da prava koja proizlaze iz tog zakona mogu koristiti osobe s invaliditetom kod kojih je utvrđeno oštećenje organizma u visini od 90% i 100%. Ministarstvo je navelo da je postupajući po apelanticinoj žalbi pribavilo nalaz, ocjenu i mišljenje Instituta za medicinsko vještačenje zdravstvenog stanja, Odjeljenje za drugostepeni postupak (u daljnjem tekstu: Institut) od 18. jula 2010. godine u kojem je navedeno da je uvidom u priloženu medicinsku dokumentaciju utvrđeno da kod apelantice postoji oštećenje organizma u visini od 40%. Dalje je navedeno da je takva ocjena donesena prema Listi invaliditeta i Uputstvu za primjenu Liste invaliditeta. Ministarstvo je navelo da je u konkretnom slučaju u postupku provjere kod apelantice utvrđeno oštećenje organizma ispod zakonom utvrđenog minimuma, zbog čega se nisu stekli zakonom propisani uvjeti za nastavak korištenja prava, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana.
11. Apelantica je tužbom od 27. januara 2011. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 18. oktobra 2010. godine.
12. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 011513 11 U od 13. februara 2014. godine uvažena je apelanticina tužba, poništeno je rješenje Ministarstva, te je predmet vraćen na ponovni postupak.
13. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Institut u drugostepenom postupku medicinskog vještačenja, primjenom odredbi koje nisu u skladu sa Zakonom, nepotpuno i nepravilno ocijenio stepen oštećenja organizma kod apelantice. Prije svega, Kantonalni sud je naveo da je Uputstvo za primjenu Liste invaliditeta donio direktor Instituta, za šta, prema mišljenju tog suda, nije bio ovlašten. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je članom 2. Uputstva, kao i članom 4. Liste invaliditeta predviđeno da se pri medicinskom vještačenju za ostvarivanje prava iz socijalne zaštite ne uzimaju u obzir sve bolesti i sva stanja bolesti, osim ako je zbog njih došlo do teških funkcionalnih ispada ili gubitka organa ili dijela tijela. Međutim, Kantonalni sud je istakao da se tom odredbom ograničava pravo osoba s invaliditetom na način da se invaliditet, odnosno oštećenje organizma priznaje samo za određene bolesti, odnosno stanja bolesti. Takvo ograničenje nije predviđeno Zakonom, a Upravni odbor Instituta, koji je donio Listu invaliditeta, nije ovlašten ograničavati obim prava određene kategorije osoba jer se radi o materiji koju može regulirati isključivo zakonodavac, pa odredba člana 4. Liste invaliditeta nije u skladu s odredbama Zakona. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je zaključio da su odredbe člana 4. Liste invaliditeta, kao i odredbe Uputstva za primjenu Liste invaliditeta donesene suprotno izričitim zakonskim odredbama, te Institut nije mogao svoju ocjenu, nalaz i mišljenje zasnovati na tim odredbama. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je predmet vratio na ponovni postupak i Ministarstvu naložio da od Instituta zatraži da izvrši medicinsko vještačenje apelanticinog zdravstvenog stanja u skladu sa zakonskim odredbama, te nakon toga odluči o njenim pravima.
14. Rješenjem Ministarstva broj 06-35/4-30547/10LK od 2. decembra 2014. godine, u ponovnom postupku, postupajući po presudi Kantonalnog suda od 13. februara 2014. godine, odbijena je apelanticina žalba izjavljena protiv rješenja Službe od 23. marta 2010. godine.
15. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da je, rješavajući u ponovnom postupku, spis predmeta ponovno proslijedilo Institutu radi donošenja novog nalaza, ocjene i mišljenja u skladu s datim uputama suda. Ministarstvo je navelo da je Institut, nakon uvida u kompletnu medicinsku dokumentaciju, donio nalaz, ocjenu i mišljenje od 10. novembra 2014. godine, kojim je kod apelantice utvrđeno oštećenje organizma u visini od 70% (detaljno je navedeno medicinsko mišljenje o oštećenju apelanticinog organizma uz napomenu da je invaliditet cijenjen prema Listi invaliditeta).
16. Nadalje, Ministarstvo je navelo da je, u skladu s uputom suda, nalaz Instituta dostavilo apelanticinom punomoćniku na izjašnjenje. Punomoćnik je osporio nalaz ističući da Institut nije postupao u skladu s načelima struke, da je nalaz donesen bez pregleda apelantice, te da je to treći nalaz koji utvrđuje različit procent apelanticinog oštećenja organizma. Međutim, Ministarstvo je istaklo da osim paušalnih navoda apelantica nije istakla razloge zbog kojih smatra da je visina invaliditeta pogrešno utvrđena, niti je uz izjašnjenje ponudila na uvid medicinsku dokumentaciju kojom bi potkrijepila svoje tvrdnje, a nije pružila ni valjane dokaze da nalaz ljekarske komisije nije objektivan i da ne odražava pravo stanje u pogledu oštećenja njenog organizma. U vezi s tim, Ministarstvo je navelo da je poklonilo vjeru ljekarskoj komisiji, ocijenivši da je nalaz donesen u skladu s pravilima medicinske struke i važećim propisima nakon ponovnog uvida u medicinsku dokumentaciju, koju je apelantica stavila na raspolaganje ljekarima-vještacima.
17. Imajući u vidu navedeno, a nakon uvida u spise predmeta i provedene dokaze, kao i njihove ocjene, Ministarstvo je ocijenilo da su u postupku koji je prethodio donošenju rješenja u cijelosti ispoštovane upute i nalozi Kantonalnog suda, te da je činjenično stanje pravilno i tačno utvrđeno. Također je utvrđeno da je apelantici pružena mogućnost da učestvuje u postupku i prezentira i noviju medicinsku dokumentaciju, zbog čega je žalba odbijena kao neosnovana.
18. Apelantica je tužbom od 26. januara 2015. godine pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva od 2. decembra 2014. godine.
19. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 U 023049 15 U od 27. septembra 2018. godine odbijena je kao neosnovana apelanticina tužba kojom je tražila da se poništi rješenje Ministarstva od 2. decembra 2014. godine.
20. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbom člana 18b. Zakona, te je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je tuženi organ, postupajući po presudi tog suda od 13. februara 2014. godine, pribavio nalaz, ocjenu i mišljenje nadležne ljekarske komisije u drugom stepenu od 10. novembra 2014. godine, kojim je kod apelantice utvrđeno oštećenje organizma u visini od 70%. S obzirom na navedeno, prema ocjeni tog suda, osporenim i prvostepenim rješenjem je pravilno odlučeno da apelantica ne ispunjava uvjete za daljnje priznavanje prava na ličnu invalidninu. Naime, Kantonalni sud je istakao šta je propisano odredbama čl. 24. i 26. Zakona, te je naveo da je stepen oštećenja apelanticinog organizma utvrđen iz priloženog nalaza datog u drugom stepenu, kao i uvida u medicinsku dokumentaciju, a budući da se radi o stručnim medicinskim organima vještačenja u toj oblasti, koji su svoj nalaz i mišljenje dali na osnovu medicinske dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta, to su neosnovani apelanticini navodi u pogledu nepravilne ocjene njenog zdravstvenog stanja.
21. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelanticin navod da tuženi organ nije postupio po uputama iz presude tog suda od 13. februara 2014. godine zbog toga što je Institut u cijelosti izvršio vještačenje na osnovu Liste invaliditeta i dao jasno obrazloženje o kojoj vrsti invaliditeta se radi i zašto on iznosi 70%. Kantonalni sud je naveo da su tačni apelanticini navodi da je Institut donio više nalaza s različitim postotkom invaliditeta, ali iz ranijeg nalaza proizlazi da je oštećenje organizma utvrđeno u visini od 40%, a da se pri tom ocjena dala na osnovu Uputstva za primjenu Liste invaliditeta. Međutim, Kantonalni sud je napomenuo da je u presudi od 13. februara 2014. godine jasno zauzeo stav da se invaliditet ne može cijeniti shodno Uputstvu za primjenu Liste invaliditeta koje je doneseno suprotno zakonskim odredbama, te je tuženi organ ispravno postupao kada je uvažio apelanticine primjedbe na navedene nalaze i insistirao da Institut dâ nalaz i mišljenje shodno Listi invaliditeta. S obzirom na to da je Institut u konačnici ocijenio apelanticino oštećenje organizma isključivo po Listi invaliditeta, to je Kantonalni sud ovaj navod ocijenio kao neosnovan.
22. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da apelantici ostaje mogućnost, ukoliko smatra da je kod nje nastupilo pogoršanje zdravstvenog stanja, da u skladu sa zakonom pokrene novi postupak za ponovnu ocjenu stepena oštećenja njenog organizma i eventualno priznavanje prava u skladu sa Zakonom.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 3. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Opcionog protokola.
24. Apelantica smatra da je u predmetu prekoračen razuman rok za pravosnažno okončanje postupka jer je postupak trajao više od osam godina. Apelantica navodi da Kantonalni sud nije iskazao potrebnu ažurnost u postupanju, te napominje da ona nije doprinijela dužini trajanja postupka. Apelantica se poziva na relevantne odredbe ZPP koje se shodno primjenjuju na upravni spor, a koje propisuju rokove za postupanje suda.
25. Apelantica osporava i zaključke upravnih organa u vezi s umanjenjem stepena njenog invaliditeta, kao i nalaz i mišljenje ljekarske komisije, navodeći da je „krajnji apsurd“ zaključak da utvrđeni stepen invaliditeta kod apelantice opada s rastom godina starosti. Nadalje, apelantica smatra da Ministarstvo prilikom donošenja odluke u ponovljenom postupku nije postupilo po uputama koje mu je Kantonalni sud naložio, a ističe i da se Kantonalni sud poziva na Listu invaliditeta koja je već jednom osporena od tog istog suda. Osim toga, apelantica navodi da je u predmetnom slučaju učinjena diskriminacija na osnovu invaliditeta (uopćeno objašnjava pojam diskriminacije, ali ne navodi konkretne okolnosti koje se odnose na predmetni postupak). b)Odgovor na apelaciju
26. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri navodima osporene presude, da nisu povrijeđena apelanticina prava, niti je počinjena diskriminacija osoba s invaliditetom u postupku, te da smatra da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da smatra da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku iz objektivnih razloga, prije svega zbog broja predmeta u referatu postupajućeg sudije, kao i u referatima sudija Upravnog odjeljenja, te zbog malog broja sudija na svim referatima Kantonalnog suda.
27. Ministarstvo je navelo da su osporena rješenja donesena u zakonito provedenom postupku i u zakonom određenim rokovima, u kojima su poštovane odredbe važećih zakonskih i podzakonskih akata. Ministarstvo se pozvalo na stav Vrhovnog suda FBiH kojim se tumači član 18.b Zakona, odnosno kojim je objašnjeno da će se provoditi novi postupci preispitivanja ranijih rješenja kojima je utvrđeno pravo na invalidninu korisnicima. Osim toga, Ministarstvo je napomenulo da apelantica može pokrenuti novi postupak priznavanja prava na invalidninu.
28. Služba je navela da je apelantica koristila sve raspoložive pravne lijekove, te da su drugostepeni upravni organ, kao i nadležni sud, potvrdili ispravnost rješenja Službe.
V.Relevantni propisi
29. Zakon o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) u relevantnom dijelu glasi:
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
30. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine Federacije BiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 55.
Ukoliko ovaj Zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
31. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2)Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
32. Zakon o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06, 14/09, 45/16 i 40/18). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99, 54/04, 39/06 i 14/09) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 18.b Radi ostvarivanja prava utvrđenih ovim Zakonom lica sa invaliditetom razvrstavaju se prema utvrđenom procentu oštećenja organizma u dvije grupe i to:
I. grupa - lica sa invaliditetom sa 100% oštećenja organizma, II. grupa - lica sa invaliditetom sa 90% oštećenja organizma.
Član 24.
Nalaz i mišljenje o nesposobnosti za rad lica iz člana 23. tačka 1) ovog zakona daju ljekarske komisije u skladu sa propisom kantona.
Nalaz i mišljenje o sposobnosti i razvrstavanju djece ometene u fizičkom i psihičkom razvoju daju stručne komisije u skladu sa propisom kantona.
Propisom kantona propisuje se način i postupak za otkrivanje i ocjenjivanje sposobnosti, razvrstavanje i evidenciju djece ometene u fizičkom i psihičkom razvoju.
Član 26.
Novčanu naknadu za pomoć i njegu od drugog lica mogu ostvariti lica iznad 65 godina života, ako su stara i nemoćna lica kojima je zbog trajnih promjena u zdravstvenom stanju prijeko potrebna pomoć i njega od drugog lica za zadovoljavanje njihovih osnovnih životnih potreba.
Lica sa invaliditetom koja su pravo na dodatak za njegu i pomoć od drugog lica ostvarila u skladu sa ovim Zakonom a prije navršene 65. godine života, ne gube to pravo ni nakon navršene 65. godine života a pravo će ostvarivati prema ovom Zakonu sve dok za to postoje zakonom propisani uvjeti.
Uvjeti i postupak u vezi sa ostvarivanjem prava iz stava 1. ovog člana uređuju se propisom kantona.
Sredstva za ostvarivanje prava iz ovog člana osiguravaju se u budžetu kantona. VI.Dopustivost
33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 09 0 U 023049 15 U od 27. septembra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 2. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 30. novembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“ kao segment navedenog prava, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava iz člana 3. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Opcionog protokola.
Pravo na pravično suđenje
38. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog člana, stav 2 što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.
39. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
40. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se u predmetnom postupku, koji je obnovljen po službenoj dužnosti, odlučivalo o priznavanju prava na ličnu invalidninu apelantici, odnosno da se radilo o pitanju apelanticinih građanskih prava i obaveza, tako da su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjivi.
aU odnosu na osporene odluke
41. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari proizvoljno ocijenjeni dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, kao i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
42. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud primjećuje da je organ uprave utvrdio činjenično stanje na osnovu nalaza nadležne ljekarske komisije koja je utvrdila da oštećenje apelanticinog organizma iznosi 70%, što je ispod zakonski propisanog minimuma za ostvarivanje prava na ličnu invalidninu. U vezi s tim, a nasuprot apelacionim navodima, u obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je organ uprave u ponovljenom postupku postupio po svim uputama koje mu je taj sud dao, da je otklonio nedostatke na koje mu je ukazano, te da je proveo novo vještačenje na osnovu kojeg je pravilno odlučio da apelantica ne ispunjava uvjete za daljnje priznavanje prava na ličnu invalidninu. Osim toga, iz obrazloženja presude slijedi da je Kantonalni sud Institut koji je proveo vještačenje ocijenio kao stručni medicinski organ, koji je svoj nalaz i mišljenje dao na osnovu medicinske dokumentacije koja se nalazila u spisu predmeta, zbog čega je apelanticin navod u pogledu nepravilne ocjene njenog zdravstvenog stanja ocijenio kao neosnovan. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju upravnog organa i Kantonalnog suda. U vezi s apelanticinim navodom da je nalaz komisije zasnovan na propisima koji su ranije osporeni, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje presude naveo da je Institut u konačnici ocijenio apelanticino oštećenje organizma isključivo prema Listi invaliditeta, a ne prema Uputstvu za primjenu Liste invaliditeta koje je doneseno suprotno zakonskim odredbama.
43. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da su organi uprave i Kantonalni sud u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne i jasne razloge, kako u pogledu ocjene provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, odnosno da su ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, u ovom dijelu, neosnovani.
bU odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
45. Ustavni sud zapaža da je u predmetu obnove postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja prava na ličnu invalidninu Služba donijela rješenje 23. marta 2010. godine, a da je predmetni postupak okončan presudom Kantonalnog suda 27. septembra 2018. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao osam godina i šest mjeseci, što je period koji će Ustavni sud ispitati. Analiza dužine trajanja postupka
46. U konkretnom slučaju radi se o obnovi postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja prava na ličnu invalidninu. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u predmetnoj pravnoj stvari trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o jednostavnom predmetu. Također, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak značajan za apelanticu jer joj je o ishodu tog postupka zavisilo priznanje prava na ličnu invalidninu. Iz činjenica predmeta ne proizlazi da je apelantica na bilo koji način utjecala na dužinu postupka.
47. Ustavni sud zapaža da je Služba rješenjem od 23. marta 2010. godine, a koje je potvrđeno rješenjem Ministarstva, u obnovi postupka (po službenoj dužnosti) priznavanja prava na ličnu invalidninu apelantici ukinula pravo na ličnu invalidninu budući da joj je oštećenje organizma utvrđeno u visini od 70%. Potom, Ustavni sud uočava da je apelantica tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva, da je Kantonalni sud uvažio tužbu i predmet vratio Ministarstvu na ponovni postupak. Ustavni sud dalje zapaža da je Ministarstvo rješenjem ponovo odbilo apelanticinu žalbu i potvrdilo prvostepeno rješenje Službe, te da je apelantica ponovo tužbom pokrenula upravni spor protiv rješenja Ministarstva. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud osporenom presudom odbio tužbu, čime je okončan predmetni postupak. Ustavni sud uočava da je postupak pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao šest godina i devet mjeseci (prvi put tri godine i mjesec dana, a u ponovljenom postupku tri godine i osam mjeseci).
48. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju kao razlog za dugotrajno vođenje postupka naveo veliki broj predmeta i mali broj sudija koji rade na upravnom referatu. Ustavni sud naglašava da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje dovodi do de facto lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Također, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće dužnost državi da organizira svoj pravni sistem na takav način da njeni sudovi mogu ispuniti svaki od njegovih zahtjeva, uključujući obavezu postupiti u predmetima u razumnom roku (vidi Evropski sud, Sürmeli protiv Njemačke, presuda od 8. juna 2006. godine, broj aplikacije 75529/01, stav 129).
49. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud nalazi da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je postupak koji je značajan za apelanticu, a koji nije složen, trajao osam godina i šest mjeseci, od čega je pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao šest godina i devet mjeseci (prvi put tri godine i mjesec dana, a u ponovljenom postupku tri godine i osam mjeseci), a Kantonalni sud za to nije dao valjano obrazloženje.
50. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
51. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može da odredi naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
52. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da apelantici u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 2.000,00 KM.
53. Navedeni iznos apelantici je dužna da isplati Vlada Federacije Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
c)Ostali navodi
54. Ustavni sud zapaža da su apelanticini navodi o povredi prava na imovinu identični navodima o kršenju prava na pravično suđenje (proizvoljna primjena prava, proizvoljna ocjena dokaza i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje), a koje je Ustavni sud ocijenio kao neosnovane u prethodnim tačkama ove odluke. Zbog toga Ustavni sud smatra da su i navodi iz apelacije u vezi s kršenjem prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 Evropske konvencije neosnovani.
55. Ustavni sud dalje zapaža da apelantica ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, iako apelantica nije izričito navela, Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelantica dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. Nadalje, iako apelantica nije obrazložila povredu ovog prava, Ustavni sud će ipak ukazati da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove propisane zakonom, budući da je izjavljivala žalbe protiv odluka upravnih organa, odnosno tužbom pokretala upravni spor kod nadležnog suda. O svim pravnim lijekovima su odlučili viši organi, odnosno sud, razmotrili su apelanticine navode i dali razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijekovi nisu rezultirali ishodom postupka u apelanticinu korist sama po sebi ne vodi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i apelanticini navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje.
56. U pogledu navoda apelacije o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da je apelantica iznijela paušalne navode o kršenju ove zabrane budući da nije obrazložila u čemu se kršenje konkretno ogleda. Naime, apelantica nije ponudila argumente i dokaze na osnovu kojih bi se moglo zaključiti da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije, već je te navode dovela u vezu s utvrđenim činjeničnim stanjem, primjenom materijalnog prava i ocjenom dokaza, o čemu se Ustavni sud izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, ocijenivši te navode neosnovanim. S obzirom na to, Ustavni sud iz istih razloga smatra neosnovanim i te apelanticine navode.
57. U odnosu na apelanticine navode o povredi prava iz člana 3. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Opcionog protokola, Ustavni sud ukazuje da, pozivajući se na svoju dosadašnju praksu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3878/13 od 15. septembra 2016. godine, stav 70, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije sadržana u Aneksu I Ustava Bosne i Hercegovine zbog čega u odnosu na prava iz navedene konvencije Ustavni sud ne može apelantici pružiti ustavnu zaštitu.
VIII.Zaključak
58. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije imajući u vidu da je predmetni postupak trajao osam godina i šest mjeseci, od čega je pred Kantonalnim sudom u dva navrata trajao šest godina i devet mjeseci (prvi put tri godine i mjesec dana, a u ponovljenom postupku tri godine i osam mjeseci), a za šta taj sud nije dao valjano obrazloženje.
59. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u ostalim aspektima tog prava i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložio zbog čega nije uvažio apelanticinu tužbu, odnosno nije našao nepravilnosti u postupanju upravnog organa koji je, u ponovljenom postupku po uputama tog suda, proveo novo vještačenje na osnovu kojeg je utvrdio činjenično stanje i zaključio da u predmetnoj pravnoj stvari ne postoji osnov za daljnje priznavanje prava na ličnu invalidninu apelantici u skladu s relevantnim odredbama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom.
60. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje budući da je apelantica imala mogućnost i da je koristila pravne lijekove koji su joj bili na raspolaganju u predmetnom postupku.
61. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer ne postoji ništa što bi ukazalo da je u predmetnom postupku došlo do kršenja ove zabrane budući da je apelantica iznijela samo paušalne navode.
62. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević