Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-799/20 (J. F.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-799/20
Apelacija
Odluka o meritumu
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 799/20, rješavajući apelaciju Jelene Florjan, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Jelene Florjan podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala broj 11 0 K 026124 20 Kv-p od 25. februara 2020. godine i broj 11 0 K 026124 20 Kpp 5 od 20. februara 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Jelena Florjan (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zajednička advokatska kancelarija "Pucar" iz Banje Luke, podnijela je 28. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci - Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 026124 20 Kv-p od 25. februara 2020. godine i broj 11 0 K 026124 20 Kpp od 20. februara 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Republičkog javnog tužilaštva (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Tužilaštvo je dostavilo odgovor na apelaciju, dok Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku koji je istekao.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Okružni sud, sudija za prethodni postupak, donio je Rješenje broj 11 0 K 026124 20 Kpp 5 od 20. februara 2020. godine kojim je osumnjičenim N.G. i apelantici, zbog osnovane sumnje da su učinili krivično djelo primanje mita iz člana 319. stav 1. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ) i postojanja razloga za pritvor propisanih odredbama člana 197. stav 1. tačka b) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), određen pritvor koji po ovom rješenju može trajati najduže jedan mjesec, do 18. marta 2020. godine.
6. Okružni sud, sudija za prethodni postupak, u obrazloženju rješenja je naveo da osnovana sumnja da su osumnjičeni izvršili krivično djelo za koje se terete proizlazi iz dokaza koji su u prilogu prijedloga i koje sud navodi (str. 3-5). Iz navedenih dokaza, a koje je Tužilaštvo u podnesenom prijedlogu detaljno obrazložilo, proizlazi da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni izvršili predmetno krivično djelo, da su 13. februara 2020. godine u Banjoj Luci, u svojstvu policijskih službenika Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, zaposlenih u Policijskoj upravi Banja Luka, kao službena lica, nakon što su duži vremenski period preduzimali službene radnje u okviru svojih službenih ovlašćenja po prijavi koju su zaprimili protiv B.V., direktora JU Srednjoškolski dom Banja Luka i vršili izuzimanje dokumentacije iz ove javne ustanove, kontaktirali sa direktorom ove javne ustanove. Naime, apelantica je pozvala B.V., direktora ove javne ustanove, te mu saopštila da treba odmah da se nađu u restoranu, na šta je on pristao, te je odmah otišao u restoran gdje su ga čekali osumnjičeni koji su ga odmah pitali gdje mu je telefon, nakon čega je B.V. izvadio telefon iz džepa i saopštio im da je isključen, nakon čega mu je osumnjičeni N.G. rekao da on i apelantica trpe veliki pritisak da se protiv B.V. podnese krivična prijava Tužilaštvu, te da su oni spremni da slučaj zataškaju tako što će protiv njega podnijeti prijavu za neko izmišljeno djelo, a da će tu prijavu tužilac V. odbaciti u kratkom roku i da se ime B.V. neće spominjati u medijima, te da će oni to sve srediti, tražeći tom prilikom od B.V. zauzvrat novčani iznos od 20.000 KM za koji su mu rekli da će biti podijeljen tako što će 10.000 KM dati tužiocu, a po 5.000 KM dvojici načelnika u PU Banja Luka, tražeći tom prilikom od B.V. da predmetni novčani iznos obezbijedi i pripremi za predaju do 18. februara 2020. godine. Prema dogovoru sa osumnjičenim N.G. 18. februara 2020. godine u jutarnjim časovima B.V. se dovezao svojim vozilom na parking-prostor, gdje se već nalazio u svom vozilu N.G. i B.V. je ušao u vozilo N.G. i predao mu torbicu sa traženim iznosom od 20.000,00 KM, da bi ga potom N.G. uputio u prostorije MUP-a kod apelantice, inspektorice MUP-a, radi uzimanja njegove izjave kako bi se navodno završio predmet protiv njega.
7. Dakle, Okružni sud je zaključio da postoji osnovana sumnja da su osumnjičeni izvršili predmetno krivično djelo na način, u mjestu i u vrijeme kako je to opisano u naredbi o provođenju i proširenju istrage, kao i u prijedlogu za određivanje pritvora, čime je ispunjen opšti uslov za određivanje pritvora.
8. Kada je u pitanju postojanje posebnih pritvorskih razloga na kojima se zasniva prijedlog, Okružni sud je zaključio da u odnosu na osumnjičene egzistira pritvorski osnov propisan u članu 197. stav 1. tačka b) ZKP - da bi oni boravkom na slobodi mogli da unište ili sakriju dokaze, kao i da bi mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače. Okružni sud je naveo da u daljnjem provođenju istrage Tužilaštvo namjerava saslušati u svojstvu svjedoka zaposlene u Srednjoškolskom domu, koji su ove inspektore viđali u domu i koji su traženu dokumentaciju prikupljali kada su to osumnjičeni tražili, zatim, zaposlene u MUP-u o anonimnim prijavama protiv direktora JU Srednjoškolski dom o kojima su osumnjičeni govorili B.V. i zbog toga ga uporno obilazili (navedena imena), okružnog javnog tužioca S.V., kojeg su pominjali osumnjičeni na okolnost postojanja prijava protiv direktora JU Srednjoškolski dom Banja Luka i postupanja po njima i drugim okolnostima i provesti i druge radnje i prikupiti dokaze u vezi sa izvršenjem ovog krivičnog djela. Imajući u vidu činjenicu da su osumnjičeni policijski inspektori i da iskusni u svom poslu, postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak, odnosno da su to naročite okolnosti koje ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, eventualne saučesnike ili prikrivače, ukoliko bi se našli na slobodi.
9. Okružni sud, sudija za prethodni postupak, naveo je da je neosnovan prijedlog osumnjičenih da im se izreknu mjere zabrane, jer se isti cilj ne može postići blažim mjerama obezbjeđenja njihovog prisustva.
10. Okružni sud, u vijeću od troje sudija, donio je Rješenje broj 11 0 K 026124 20 Kv-p od 25. februara 2020. godine kojim je odbio žalbu apelantice (i N.G).
11. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica (njen branilac) izjavila žalbu zbog „svih zakonom predviđenih razloga, a naročito zbog bitnih povreda ZKP, povrede odredbe člana 1. stav 2. Ustava BiH, te povrede odredaba čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda“ ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
12. Ispitujući pobijano rješenje, shodno odredbama člana 338. u vezi sa članom 320. ZKP, a imajući u vidu sve navode žalbi i stanje predmetnog spisa, vijeće je utvrdilo da su žalbe neosnovane i odlučilo kao u izreci za šta je dalo sljedeće razloge:
13. Okružni sud je ukazao da se žalbama neosnovano osporava zaključak sudije za prethodni postupak da dokazi koji su prikupljeni u dosadašnjem toku istrage i sudu dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora potkrepljuju osnovanu sumnju da su osumnjičeni kao službena lica MUP-a zahtijevali i primili od B.V. (u daljnjem tekstu: oštećeni) novac u iznosu od 20.000 KM, da bi u okviru svojih službenih ovlašćenja izvršili službenu radnju koju ne bi smjeli izvršiti i na način bliže opisan u naredbama za provođenje i proširenje istrage, učinili krivično djelo primanje mita iz člana 319. stav 1. KZ. O tome su, kako je navelo vijeće, u obrazloženju pobijanog rješenja izneseni jasni razlozi. Uz taksativno navođenje brojnih dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog za određivanje pritvora, u obrazloženju pobijanog rješenja sudija za prethodni postupak je navela da ih je razmotrila zajedno sa razlozima kojima je tužilac obrazložio prijedlog za određivanje pritvora, te utvrdila da dostavljeni dokazi čine osnovanom sumnju da su osumnjičeni postupili na inkriminisane načine kako je to opisano u dostavljenim naredbama o sprovođenju i proširenju istrage, na koji zaključak naročito upućuju rezultati provedenih posebnih istražnih radnji tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija između osumnjičenih i drugih lica, te simulovanog i kontrolisanog otkupa i davanja potkupnine i drugih radnji koje su provedene po naredbama ovog suda, a koji su dokumentovani snimljenim materijalom. Uz to je po naredbi Okružnog suda izvršen i pretres vozila osumnjičenog N.G., te je u njemu pronađen i privremeno oduzet novac u iznosu od 20.000,00 KM (koji je korišten prilikom provođenja posebne istražne radnje simulovanog davanja potkupnine radi dokazivanja predmetnog krivičnog djela. Osim toga, u pobijanom rješenju se navodi da je sudija za prethodni postupak imao u vidu i foto-dokumentaciju koja je sačinjena nakon oduzimanja predmetnog novca, te prepise transkripata snimljenih razgovora osumnjičenih lica i druge dostavljene dokaze za koje je očigledno osnovano „sudija za prethodno saslušanje“ zaključila da na objektivan način potkrepljuju izjavu oštećenog, koju je dao u toku istrage, vrlo opširno i precizno opisujući postupanje osumnjičenih kao službenih lica u prethodnom periodu, pa i same inkriminirajuće radnje zahtijevanja i primanja poklona na ime vršenja, odnosno nevršenja određenih službenih radnji. Okružni sud je naveo da je istina da u obrazloženju pobijanog rješenja nisu iznošeni cjelokupni sadržaji, ni temeljno ocjenjivani svi raspoloživi dokazi, ali da to u ovoj fazi postupka nije nužno. Iz cjelokupnog obrazloženja pobijanog rješenja je potpuno jasno da je sudija za prethodni postupak imala u vidu i razmotrila sve dostavljene dokaze, tako da se njen zaključak o tome da ti dokazi čine osnovanu sumnju da su osumnjičeni učinili predmetno krivično djelo za koje se protiv njih vodi predmetna istraga ne čine proizvoljnim, kako se to žalbama branilaca neosnovano nastoji prikazati.
14. Okružni sud je, takođe, naveo da žalbeni navodi nisu uspjeli dovesti u sumnju ni zaključak sudije za prethodni postupak da je osumnjičenim neophodno odrediti pritvor zbog razloga iz člana 197. stav 1. tačka b). Navedene opasnosti se ne bi mogle otkloniti nekom blažom mjerom od pritvora, kao što su mjere zabrane. Kako je naveo Okružni sud, za suprotne tvrdnje branioci u žalbama nisu iznijeli prihvatljive argumente, pa su prigovori žalbi neosnovani. Naime, okolnosti na kojima branioci u žalbi insistiraju a koje se odnose na to da su u međuvremenu već saslušani određeni svjedoci, a među njima i okružni javni tužilac, pa i neki pripadnici MUP-a i da su po njihovim saznanjima ta lica „prošla poligraf“, same po sebi, kada se sagledaju u kontekstu ostalih okolnosti predmetnog slučaja, ne otklanjaju tzv. koluzijsku opasnost i ne dovode u sumnju zaključak o postojanju posebnih razloga za pritvor iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP. Kako je naveo Okružni sud, suprotnom tvrdnjom branioci gube iz vida međusobne odnose osumnjičenih i svjedoka koje Tužilaštvo namjerava saslušati u daljnjem toku istrage (radne kolege sa osumnjičenim, neki i njima nadređeni u službi i sl.), kao i nesumnjivu činjenicu da u ovoj ranoj fazi istrage, kada su provedene i određene posebne istražne radnje, nije moguće odmah utvrditi identitete svih svjedoka, pa ni otkriti eventualne saučesnike, jer će se do podataka o njima moći doći tek podrobnijom analizom rezultata provedenih posebnih istražnih radnji, provođenjem istražnih radnji saslušanjem svjedoka i dr., kao i prikupljanjem dodatnih obavještenja o svim licima koja imaju saznanja o predmetnom krivičnom djelu i njegovim učiniocima.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. U apelaciji apelantica navodi da Okružni sud nije ispitao apelantičine žalbene navode, odnosno da nije dao obrazloženje zašto ne prihvata apelantičine žalbene navode, a prihvata neosnovane zaključke prvostepenog suda, te ukazuje da drugostepeno rješenje nema obrazloženje. U ovom postupku, pored apelantice, obuhvaćen je još jedan osumnjičeni. Okružni sud se u pobijanom rješenju uopšte nije posebno bavio žalbenim navodima apelantičine odbrane, niti je ispitivao zakonitost pobijanog rješenja, već je bez ikakvog razumnog i argumentovanog obrazloženja potvrdio sve iz prvostepenog rješenja, čime je povrijedio i odredbu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Takođe, apelantica navodi da Okružni sud, rješavajući po žalbi, uopšte ne vodi računa da se razlozi za pritvor utvrđuju u odnosu na svako lice pojedinačno, sa svim posebnim okolnostima koje postoje u odnosnom slučaju, a što nije slučaj u konkretnom predmetu. Apelantica osporava postojanje osnovane sumnje, odnosno dokaza koji na to upućuju, kao i njihov kvalitet. Apelantica navodi da se u osporenim rješenjima samo nabrajaju provedene istražne radnje i iskaz oštećenog, te prvostepeni sud ne obrazlaže rezultate provedenih istražnih radnji. Apelantica se pita šta uopšte dovodi u vezu apelanticu sa navodnim krivičnim djelom, koja je to konkretna radnja koju je, navodno, izvršila apelantica, što dalje obrazlaže u apelaciji, upućujući da je samo činjenica da je postupala kao inspektor u predmetu koji se vodi protiv oštećenog kao osumnjičenog. Nadalje, apelantica navodi da je iskaz B.V. usmjeren da diskredituje apelanticu, da joj se stavi na teret ovakvo krivično djelo, iako nema nijednog materijalnog dokaza, što apelantica dalje detaljno obrazlaže u apelaciji. Prema apelantičinim navodima, MUP i Tužilaštvo prikupljaju i prezentuju samo one dokaze koji bi mogli apelanticu dovesti u vezu sa navodnim krivičnim djelom. Takođe, apelantica ističe da sud nije naveo razloge protiv pritvora, koje je bio dužan da ocijeni, te apelantica upućuje na princip ravnopravnosti pred sudom. Iz navedenog nesporno proizlazi da nije dokazan opšti uslov, ali ni posebni uslov iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP. Pobijana rješenja se zasnivaju samo na pretpostavkama i prijedlogu Tužilaštva i ne razdvajaju osumnjičene iako se za svakog od njih mora navesti konkretna radnja koja mu se stavlja na teret. Dalje, apelantica problematizira navod da se moraju saslušati svjedoci, ukazujući da je većina već saslušana, kao i da pobijana rješenja, osim uticaja na svjedoke, navode i uticaj na saučesnike ili prikrivače. Apelantica navodi da naredba o proširenju istrage ne govori ništa o navodnim saučesnicima ili prikrivačima. Do koje mjere se ide u proizvoljnost pobijanih rješenja ukazuje činjenica da drugostepeno rješenje govori o „svjedocima čiji se identitet još i ne zna“, što apelantica problematizira. Što se tiče bojazni od uništenja ili sakrivanja drugih dokaza, apelantica navodi da pobijana rješenja ni o ovom razlogu ne daju nikakvo obrazloženje, što, takođe, obrazlaže ukazujući da je apelantičina kancelarija pretresena, da joj je oduzet kompjuter i drugo. Apelantica sugeriše na njen otežani položaj (i diskriminirajući) samo zato što je inspektor MUP-a. U vezi sa navedenim, apelantica osporava i zaključak o izricanju mjera zabrane, te apelantica navodi da uopšte nije ocijenjena ova mogućnost. Apelantica, dalje, navodi da postoji kršenje načela iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije - „jednakost oružja“, koje se u konkretnom slučaju podudara i sa članom 6. stav 3 - pravo na odbranu, kao i načela obaveze obrazloženosti sudske odluke iz člana 6, što apelantica dalje obrazlaže. Apelantica se u apelaciji pozvala na brojnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud).
b)Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, jer, suprotno navodima iz apelacije, pobijana rješenja sadrže analizu dokaza u vezi sa postojanjem osnovane sumnje i obrazloženje u vezi sa razlogom iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP. Tužilaštvo je, takođe, kazalo da je Okružni sud odbio prijedlog Tužilaštva da se apelantici pritvor produži, pa se ona sada brani sa slobode.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske ( „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi :
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka b) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili falsifikovati dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače, VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Okružnog suda od 25. februara 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantica je primila 26. februara 2020. godine, a apelacija je podnesena 28. februara 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica pobija navedena rješenja Okružnog suda tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;
24. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
(…) c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne;
3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uslovljavati garancijama o pojavljivanju na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
25. Apelantica smatra da rješenja o određivanju pritvora u obrazloženju ne sadrže ni opšti ni posebni razlog za pritvor. U tom smislu ukazuje da je rješenje Okružnog suda neobrazloženo, navodi (ne)postojanje dokaza koji upućuju na osnovanu sumnju, odnosno osporava kvalitet dokaza na kojem se zasniva osnovana sumnja, navodi da nema individualizacije razloga za apelanticu i drugo.
26. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantuje da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP koji je primijenjen u konkretnom slučaju, dakle, nacionalnog prava koje mora biti usklađeno sa standardima iz Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud podsjeća da se određivanje pritvora u razdoblju prije podizanja optužnice ne smije za osumnjičenog pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je osoba počinila krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njene prisutnosti i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKP za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje opšteg uslova, to jest „osnovane sumnje“ da je osoba počinila krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga taksativno nabrojanih u članu 197. stav 1. tač. a), b),
v) i g).
27. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zauzeo stav da postojanje „osnovane sumnje“ na kojoj se temelji lišavanje slobode čini suštinski dio garancija protiv proizvoljnog lišavanja i predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Postojanje „osnovane sumnje“ pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija na temelju kojih će, kako je Evropski sud ukazao, objektivni posmatrač zaključiti da je osoba koja je u pitanju mogla počiniti krivično djelo za koje se tereti. Šta će se smatrati „osnovanim“, zavisit će od svih okolnosti slučaja. Čak i u slučajevima kada se od policije i drugih organa gonjenja zahtijeva hitno postupanje zbog zaštite interesa javne sigurnosti, javna vlast mora pružiti bar neke činjenice ili informacije iz kojih bi se vidjelo da je postojala osnovana sumnja da je osoba lišena slobode počinila krivično djelo za koje se tereti (vidi, Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, Serija A broj 182, tač. 32-34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).
28. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su vijeće Okružnog suda i sudija za prethodni postupak ispitali okolnosti konkretnog slučaja imajući pri tome u vidu naredbu za sprovođenje istrage, naredbu za proširenje istrage, prikupljene dokaze, te (kako je naveo redovni sud) detaljno obrazložene dokaze u prijedlogu za određivanje pritvora. Prvostepeni sud je zaključio da iz dostavljenih dokaza proizlazi osnovana sumnja da su osumnjičeni na način, u mjestu i u vrijeme kako je navedeno u naredbi o sprovođenju i proširenju istrage počinili krivično djelo, čime je ispunjen opšti uslov.
29. Okružni sud je naveo da je tačno da u obrazloženju prvostepenog rješenja nisu iznošeni cjelokupni sadržaji, ni temeljno ocjenjivani svi raspoloživi dokazi, ali da to u ovoj fazi postupka nije nužno. Pri tome Okružni sud je naveo da je sudija za prethodni postupak taksativno navela dokaze, da je navela da ih je razmotrila i donijela zaključak o postojanju osnovane sumnje da su osumnjičeni počinili inkriminisane radnje na šta naročito upućuju rezultati provedenih posebnih istražnih radnji - tajnog praćenja i tehničkog snimanja lica, transportnih sredstava i predmeta, nadzora i tehničkog snimanja telekomunikacija između osumnjičenih i drugih lica, te simulovanog i kontrolisanog otkupa i davanja potkupnine i drugih radnji koje su provedene po naredbama ovog suda, a koji su dokumentovani snimljenim materijalom. Uz to je ukazano na izvršeni pretres vozila osumnjičenog N.G., te da je u njemu pronađen i privremeno oduzet novac u iznosu od 20.000,00 KM koji je korišten prilikom provođenja posebne istražne radnje simulovanog davanja potkupnine radi dokazivanja predmetnog krivičnog djela. Okružni sud je naveo da je sudija za prethodni postupak imao u vidu prepise transkripata snimljenih razgovora osumnjičenih lica i druge dostavljene dokaze, koji na objektivan način potkrepljuju izjavu oštećenog. Dakle, iz cjelokupnog obrazloženja prvostepenog rješenja jasno je da je sudija za prethodni postupak imala u vidu i razmotrila sve dostavljene dokaze, tako da se njen zaključak o tome da ti dokazi čine osnovanu sumnju da su osumnjičeni učinili predmetno krivično djelo za koje se protiv njih vodi predmetna istraga ne čini proizvoljnim, suprotno navodima iz žalbe.
30. Imajući u vidu da je osnovana sumnja utvrđena na temelju dokaza koji su detaljno navedeni u prijedlogu Tužilaštva (na što i apelantica ukazuje navodeći da je sud prepisao prijedlog), a koje je sud imao u vidu, te određenih dokaza koje je prvostepeni sud imao u vidu, a na koje je Okružni sud skrenuo posebnu pažnju i pri tome zaključio da žalba nije osnovana - ne mogu se prihvatiti kao osnovane apelantičine tvrdnje da su izostali valjani razlozi i obrazloženja u vezi sa zaključkom o postojanju osnovane sumnje, naročito kada se ima u vidu faza postupka i da se radi o prijedlogu o određivanju pritvora. S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su, u smislu standarda koji proizlaze iz prakse Evropskog suda koju Ustavni sud slijedi, redovni sudovi utvrdili činjenice i informacije koje mogu zadovoljiti objektivnog posmatrača da je apelantica mogla počiniti krivično djelo za koje se sumnjiči (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, tačka 64, dostupna na www.ustavnisud.ba), zbog čega apelantičine tvrdnje u vezi sa zaključkom redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćene kao utemeljene.
31. Osim toga, u vezi sa apelantičinim navodima o kvalitetu dokaza i ocjeni dokaza na kojim je utemeljena osnovana sumnja, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda (vezanoj za član 5. stav 4. Evropske konvencije), „ne postoji ništa što ukazuje na to da su domaći sudovi dužni izvršiti potpunu ocjenu zakonitosti dokaza iznesenih protiv optuženog u kontekstu odluka o istražnom zatvoru/pritvoru. […] To pitanje se prvenstveno mora ispitati u kontekstu krivičnog postupka o osnovanosti optužbi […]. Štaviše, takva ocjena bi postupak mogla učiniti nedjelotvornim iz perspektive zahtjeva za brzo donošenje odluke na osnovu člana 5. stav 4. Konvencije“ (vidi, Evropski sud, Grobenski protiv Republike Hrvatske, odluka od 12. septembra 2017. godine, stav 38). S obzirom na navedeno Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantičini navodi da osporene odluke nisu obrazložene u odnosu na postojanje osnovane sumnje. Posebni pritvorski razlozi
32. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da je, pored postojanja osnovane sumnje kao opšte pretpostavke za izricanje mjere pritvora apelantici, ispunjen i drugi kumulativni uslov, odnosno da u konkretnom slučaju postoje i posebni pritvorski razlozi iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju utvrđeno postojanje koluzione opasnosti kao naročite okolnosti da bi osumnjičeni (dakle i apelantica) boravkom na slobodi ometali istragu uticajem na svjedoke koje je neophodno saslušati i eventualne saučesnike, kao i zbog bojazni da bi mogli uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze ili tragove. Pri tome je Okružni sud naveo da činjenica koju apelantica ističe (a isto ponavlja u apelaciji) da su određeni svjedoci saslušani, ili da su prošli poligraf – sama za sebe, ali i u kontekstu ostalih okolnosti konkretnog slučaja ne dovodi u pitanje postojanje ovog pritvorskog razloga. U ovom dijelu Okružni sud je ukazao da odbrana gubi iz vida odnose osumnjičenih sa ostalim svjedocima (radne kolege i njima nadređeni u službi), kao i ranu fazu postupka, te eventualno potrebne daljnje radnje u istrazi, zbog čega je redovni sud zaključio da je osnovan prijedlog Tužilaštva za određivanje mjere pritvora po ovom osnovu. Redovni sud je, takođe, naveo da je neosnovan prijedlog branilaca da se osumnjičenim izreknu mjere zabrane, jer se isti cilj ne može izreći blažim mjerama.
33. Ustavni sud smatra da je redovni sud u dovoljnoj mjeri obrazložio zaključak prema kojem u okolnostima konkretnog slučaja postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da bi osumnjičeni, dakle i apelantica, boravkom na slobodi mogli ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i eventualne saučesnike, kao i zbog bojazni da bi mogli uništiti, sakriti ili izmijeniti dokaze ili tragove, a u takvom zaključku, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ne nalazi nikakvu proizvoljnost. Pozivanje na brojnu praksu Ustavnog suda, kao i Evropskog suda, u konkretnom predmetu u ovoj fazi (imajući u vidu i odgovor Tužilaštva) Ustavni sud smatra da ne može uticati na drugačije odlučenje u konkretnom predmetu.
34. Stoga, Ustavni sud nalazi da nije došlo do povrede apelantičinog prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelantica je u apelaciji navela i povredu prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ukazujući na povredu načela „jednakosti oružja“, prava na odbranu i obrazloženu odluku. Međutim, sve ove navode apelantice ističe u odnosu na donesena (osporena) rješenja kojima je odlučeno o određivanju pritvora apelantici, a kojim se može pokrenuti pitanje garancija iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije o čemu se Ustavni sud i izjasnio u okviru prava na ličnu slobodu i sigurnost, zbog čega Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih dodatno obrazlaže.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantičino pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije kada je redovni sud dao jasne i dovoljne razloge u pogledu postojanja osnovane sumnje kao opšteg uslova za pritvor, kao i razloge koji opravdavaju postojanje uslova iz člana 197. stav 1. tačka b) ZKP.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević