Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3765/18 (G.L.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Disciplinska mjera
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prekršaj
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Disciplinski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3765/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-3765/18, rješavajući apelaciju G. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. L.

protiv presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 028054 18 Gž od 8. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. G. L. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupaju Vitomir Gajić i Ljiljana Mrđa Kulundžija, advokati iz Banjaluke, podnijela je 10. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 028054 18 Gž od 8. maja 2018. godine.

2. Odlukom Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: VSTV BiH) broj 04-07-6-27-3/2018 od 24. januara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice i potvrđena je odluka Drugostepene disciplinske komisije za tužioce VSTV BiH (u daljnjem tekstu Drugostepena komisija) broj 04-07-6-1859-18/2017 od 16. novembra 2017. godine.

3. Navedenom odlukom Drugostepene komisije odbijena je kao neosnovana žalba apelantice (podnesena zbog pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o izrečenoj disciplinskoj mjeri) i potvrđena je odluka Prvostepene disciplinske komisije za tužioce VSTV BiH (u daljnjem tekstu Prvostepena komisija), broj 04-07-6- 1859-15/2017 od 29. augusta 2017. godine, kojom je apelantica oglašena odgovornom za disciplinske prekršaje koji su joj stavljeni na teret (iz člana 57. tač. 3, 8. i 9. Zakona o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine, u daljnjem tekstu Zakon o VSTV, i odredbe 5. i 5.5 Kodeksa tužilačke etike), te joj je na osnovu odredaba člana 58. stav 1. tačka (f) i člana 59. Zakona o VSTV izrečena disciplinska mjera razrješenje od dužnosti tužioca Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci. Također, odlučeno je da ostaje na snazi mjera privremenog udaljenja od vršenja dužnosti apelantice do okončanja disciplinskog postupka. Naime, Prvostepena komisija je nakon provedenih dokaza (izvođenjem velikog broja materijalnih dokaza i saslušanjem svjedoka) utvrdila da je apelantica oglašena odgovornom iz razloga što je jedan tužilački spis sa pripremljenom optužnicom arhivirala na period od 15 godina, bez da je optužnicu uputila sudu radi potvrđivanja, odnosno radi pokretanja krivičnog postupka i utvrđivanja krivične odgovornosti počinioca krivičnog djela usljed čega je „živ“ predmet bio u arhivi najmanje 4 godine (sve dok ga glavni tužilac nije pronašao). Također, apelantica je oglašena odgovornom što je u šest tužilačkih predmeta neopravdano i uprkos upozorenjima službenika na otpremi pošte i daktilografa propustila da pripremljene optužnice sa dokazima uputi nadležnom sudu na potvrđivanje i to za vrijeme od najmanje tri godine i jedan mjesec do najviše pet godina i 10 mjeseci. Iz navedenog proizilazi da je apelantica opisanim radnjama u ukupno sedam tužilačkih predmeta grubo prekršila princip legaliteta iz člana 17. Zakona o krivičom posutpku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), prema kojem je tužilac dužan da preduzme krivično gonjenje ako postoje dokazi da je učinjeno krivično djelo. Dakle, pelantica kao okružni javni tužilac nije odgovorila svom primarnom zadatku, te je opisanim postupanjem, odnosno propuštanjem dužnih radnji, značajno doprinijela proteku zakonom utvrđenih rokova, pri čemu je u međuvremenu, (u jednom predmetu) nastupila zastarjelost krivičnog gonjenja te je onemogućeno blagovremeno provođenje krivične pravde, obzirom na to da su optužnice u navedenim predmetima trebale biti podnesene nadležnom sudu još 2011., 2012. i 2013. godine. Međutim, optužnice u navedenim predmetima su, zbog proteka vrmena koje je uzrokovano propustima apelantice, sudu podnesene tek 2017. godine. Osim toga, Prvostepena komisija je apelanticu oglasila odgovornom i zbog toga što je u četiri tužilačka predmeta propustila obavijestiti oštećena lica o obustavi, odnosno o nesprovođenju istrage, te je na taj način onemogućila oštećene da ulože pravni lijek na tužilačke odluke kojim je odustala od krivičnog gonjenja (onemogućila preispitivanje navedenih odluka). Vezano za izrečenu disciplinsku mjeru je navedeno da je ista proporcionalna prirodi i težini počinjenih disciplinskih prekršaja, te da će se izrečenom mjerom ostvariti svrha i ciljevi disciplinskog sankcionisanja nosilaca pravosudnih funkcija od strane disciplinskih organa Vijeća.

4. VSTV BiH je, razmatrajući žalbu apelantice izjavljenu protiv odluke Drugostepene komisije zbog odluke o irečenoj disciplinskoj mjeri, u obrazloženju odluke navelo da su disciplinske komisije pravilno primijenile odredbe člana 59. stav 1. i stav 2. Zakona o VSTV, u vezi sa Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima, kada su apelantici izrekli navedenu disciplinsku mjeru (razrješenje od dužnosti) koja je adekvatna počinjenim disciplinskim prekršajima, stepenu disciplinske odgovornosti apelantice, posljedicama koje su nastupile, činjenici da je apelantica prethodno disciplinski odgovarala zbog istovrsnih disciplinskih prekršaja, te uzimajući u obzir da ranije izrečena disciplinska mjera nije dovoljno korektivno djelovala na apelanticu. Dakle, pravilna je ocjena disciplinskih komisija prema kojoj se u konkretnom slučaju radi o svojevrsnom recidivu u kršenju osnovnih službenih dužnosti od strane apelantice. Ovo iz razloga što su ovog puta navedena kršenja počinjena u drastičnijem obliku, sa višegodišnjim nepostupanjem u predmetima svjesnim propuštanjem gonjenja i procesuiranja počinilaca krivičnih djela, kao i s obzirom na činjenicu da prethodni disciplinski postupak i izrečena mjera očigledno nisu djelovali dovoljno korektivno na apelanticu, kao i da su disciplinski prekršaji počinjeni svjesno, unatoč upozorenjima glavnog tužioca i službenika tužilaštva. Uzimajući u obzir štetu koja je u konkretnim predmetima nastala, a posebno činjenicu da je apelantica svojim postupanjem u značajnoj mjeri narušila svoj integritet i kredibilitet, odnosno da više ne ulijeva povjerenje u pogledu sposobnosti da tužilačku funkciju ubuduće može obavljati savjesno, odgovorno, blagovremeno i bez direktnog i kontinuiranog nadzora pretpostavljenih, proizlazi da je apelantica nedostojna da dalje vrši dužnost tužioca. U pogledu žalbenih navoda koji se odnose na blaže kažnjavanje apelantice (stepen vinosti utvrđen od strane Drugostepene komisije), VSTV smatra da isti ne ukazuje na opravdanost izricanja blaže disciplinske mjere u odnosu na onu koja je izrečena. Ovo posebno ako se uzme u obzir ozbiljnost odnosno obim počinjenih disciplinskih prekršaja, težina posljedica koje su ti disciplinski prekršaji izazvali u odnosu na profesionalne dužnosti apelantice, kao i činjenice da prethodni disciplinski postupak i izrečena disciplinska mjera očigledno nisu djelovali dovoljno korektivno na apelanticu. Vezano za žalbene navode u pogledu eventualnog izricanja disciplinske mjere upućivanja u drugo tužilaštvo, VSTV je na osnovu izvedenih dokaza utvrdilo da je apelantica kao tužilac Okružnog javnog tužilaštva u Banjaluci imala adekvatne uslove za rad (tužilački referat od oko 60 predmeta, sopstvena kancelarija sa daktilografom i aktivna upotreba računarskog TCMS sistema predstavljaju više nego pristojne uslove za efikasan rad), te je zaključilo da se izricanjem navedene disciplinske mjere ne bi postigla svrha disciplinskog sankcionisanja apelantice, iz razloga što se disciplinski prekršaji za koje je oglašena odgovornom uopšte ne vezuju i nisu uslovljeni radnom sredinom i uslovima u kojima apelantica radi, već su isti proizašli iz odnosa apelantice prema radu. Suprotno navodima žalbe, VSTV je zaključio da sve navedene olakšavajuće okolnosti na koje se apelantica poziva, nemaju značaj osobito olakšavajućih okolnosti koje bi dovele do izricanja blaže disciplinske mjere u odnosu na onu koja je izrečena. Ovo iz razloga koji su prethodno navedeni i koji se odnose na ozbiljnost i težinu počinjenih disciplinskih prekršaja, njihove posljedice i okolnosti pod kojima su disciplinski prekršaji počinjeni.

5. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 028054 18 Gž od 8. maja 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantice izjavljena protiv odluke VSTV BiH broj 04-07-6-27-3/2018 od 24. januara 2018. godine. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da je pobijanu odluku i postupak koji je prethodio odluci cijenio u granicama razloga propisanih u članu 60 stav 7. tač. a) i b) Zakona o VSTV (da li su počinjene povrede pravila postupka i da li je pogrešno primijenjen zakon), te je istakao da je osporena odluka VSTV-a pravilna i zakonita. Sud BiH je ponovio činjenično utvrđenje i odlučenje disciplinskih komisija i VSTV BiH istaknuvši da je pravilno Prvostepena komisija, na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primjenila materijalno pravo, oglasila odgovornom apelanticu za disciplinske prekršaje koji su joj stavljeni na teret (iz člana 57. tač. 3, 8. i 9. Zakona o VSTV). S tim u vezi, Sud BiH je ukazano da je pravilno Prvostepena komisija utvrdila da je apelantica u KTP fazi predmeta donijela naredbu o arhiviranju spisa na 15 godina, bez da je vodila računa o daljnjem gonjenju počinilaca krivičnih djela pred sudom odnosno, da je u šest predmeta propustila da podnese i zastupa sporne optužnice pred sudom dok je u četiri predmeta propustila da obavijesti oštećena lica o obustavi, odnosno o nesprovođenju istrage. Dalje, Sud BiH navodi da je apelantici osnovano stavljeno na teret i krešenje pravila propisanih tačkom 5. i 5.5 Kodeksa tužilačke etike, koja se odnose na stručnost, efikasnost, zakonitost i postupanje u razumnom roku, obzirom da iz opisanih postupanja apelantice utvrđenih pred Prvostepenom komisijom jasno proizilazi kršenje navedenih pravila. Na drugačije utvrđenje nisu od uticaja ocjene rada za period od 2013. - 2017. godine, na koje se apelantica u žalbi poziva, s obzirom da u vrijeme ocjenjivanja nisu postojala saznanja o učinjenim prekršajima koji su upravo u predmetnom periodu i počinjeni. Pored navedenog, Sud BiH je istakao da apelanticina profesionalna karijera, na koju se žalbom ukazuje, predstavlja razlog više da apelantic prilikom izvršenja svojih svakodnevnih tužilačkih dužnosti bude odlučna i ažurna kako bi održala visok nivo profsionalne sposobnosti i kako bi svoju funkciju obavila stručno, savjesno, marljivo i efikasno, a ne suprotno.

6. Vezano za žalbene navode apelantice kojima se osporava izrečena disciplinska mjera - razrješenje od dužnosti, Sud BiH je naveo da su disciplinske komisije i VSTV BiH dali jasne i obrazložene razloge zbog kojih je apelantici izrečena najstrožija disciplinska mjera. Naime, pravilnom primjenom odredbe člana 59. st. 1. i 2. Zakona o VSTV, u vezi sa Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima, apelantici je izrečena mjera razrješenja od dužnosti. Sud BiH smatra da je izrečena mjera adekvatna počinjenim disciplinski prekršajima, obimu tih prekršaja, stepenu disciplinske odgovornosti te posljedicama koje su nastupile. Osim toga, u konkretnom slučaju je cijenjena i činjenica da je apelantica prethodno disciplinski odgovorala zbog istovrsnih disciplinskih prekršaja (2010. godine za prekršaje iz člana 57. tač. 8. i 9. Zakona o VSTV), te da tada izrečena disciplinska mjera (smanjenja plate) očigledno nije dovoljno korektivno djelovala na apelanticu obzirom da je tokom 2011. i 2012. godine i dalje praktično nastavila sa istim ponašanjem. S tim u vezi, Sud BiH je zaključio da su pravilna utvrđenja iz pobijane odluke da se radi o svojevrsnom recidivu u kršenju osnovnih službenih dužnosti, a cijeneći da su u konkretnom postupku učinjeni prekršaji u još drastičnijem obliku, te da se blažom mjerom ne bi postigla svrha disciplinskog sankcionisanja. Također, pravilno je VSTV ocijenilo da olakšavajuće okolnosti koje je apelantica istakla i u žalbi nemaju karakter osobito olakšavajućih okolnosti koje bi uticale na donošenje blaže mjere. Ovo iz razloga koji su prethodno navedeni i odnose se na ozbiljnost i težinu počinjenih disciplinskih prekršaja, te njihove posljedice i okolnosti pod kojima su disciplinski prekršaji počinjeni. Upravo navedeno proizilazi iz tačke 5. Smjernica, gdje težina disciplinske mjere zavisi od obima počinjenog disciplinskog prekršaja i težine njegove posljedice i zablude koju je taj disciplinski prekršaj izazvao u odnosu na profesionalne dužosti tužioca kojima je bio obavezan. Sud BiH je zaključio da je iz navedenih razloga neosnovan žalbeni prigovor da je izricanjem navedene disciplinske mjere narušen princip individualizacije mjere i princip jednakosti pred zakonom. Imajući u vidu navedeno, Sud BiH je odlučio kao u izreci presude.

Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelantica je navela hronologiju predmetnog disciplinskog postupka koji je okončan osporenom presudom, istaknuvši da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, kao i da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo (Zakon o VSTV i Smjernice). Naime, apelantica je u suštini ponovila navode koje je isticala u toku postupka pred disciplinskim komisijama i VSTV BiH (da su proizvoljno cijenjeni dokazi prilikom odlučivanja o disciplinskoj mjeri) kao i da je iz izvedenih dokaza pogrešno zaključeno da je počinila disciplinske prekršaje koji su joj stavljeni na teret. Apelantica smatra da joj je trebalo izreći blažu sankciju u konkretnom slučaju.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu došlo zbog proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

11. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je Sud BiH dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je detaljno razmotrio i navode koje apelantica ponavlja u apelaciji i dao razloge zašto ti navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Sud BiH je u osporenoj odluci istakao da je u konkretnom postupku Prvostepena komisija pravilno utvrdila činjenično stanje, iz kojeg proizilazi da je apelantica iako za to nije imala osnova donijela naredbu o arhiviranju spisa na 15 godina, zatim da je u šest predmeta propustila da podnese i zastupa sporne optužnice pred sudom dok je u četiri predmeta propustila da obavijesti oštećena lica o obustavi, odnosno o nesprovođenju istrage. Nadalje je obrazloženo da su disciplinske komisije i VSTV pravilno primijenile materijalno pravo kada je apelantica oglašena odgovornom za disciplinske prekršaje koji su joj stavljeni na teret. Pored toga, Sud BiH je zaključio da su disciplinske komisije i VSTV BiH, prilikom izricanja disciplinske mjere apelanticirazrješenje od dužnosti tužioca, pravilno primijenili odredbe člana 59. st. 1. i 2. Zakona o VSTV u vezi sa Smjernicama za određivanje disciplinskih mjera u disciplinskim postupcima, pri čemu su cijenili i okolnost da je apelantica prethodno disciplinski odgovorala zbog istovrsnih disciplinskih prekršaja. Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa navodima apelantice o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije eksplicitno navela u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica imala i koristila mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u konkretnom postupku, tj. izjavljivanje žalbe protiv odluke Prvostepene disciplinske komisije, zatim odluke Drugostepene disciplinske komisije i konačno Sudu BiH protiv odluke VSTV. Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelanticinim uspjehom u predmetnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (i) neosnovan.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3765/18 (G.L.) | Sudska praksa | Aktio