Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4447/18 (P. B.)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Finansijska konsolidacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4447/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-4447/18, rješavajući apelaciju Petera Bösenhofera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petera Bösenhofera podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 019694 18 Gži od 31. maja 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Peter Bösenhofer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Republike Austrije, kojeg zastupa Advokatsko društvo Spaho d.o.o. Sarajevo, podnio je 7. augusta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 019694 18 Gži od 31. maja 2018. godine.
2. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 019694 17 I 2 od 24. januara 2018. godine (ispravljenog rješenjem od 20. aprila 2018. godine u dijelu koji se odnosi na datum podnošenja prijedloga), na osnovu izvršne isprave - presude Općinskog suda broj 51 0 P 019694 09 P od 13. oktobra 2011. godine, određeno je izvršenje protiv PS „Vitezit“ d.o.o. Vitez i „Vitezit-Cromen“ d.o.o. Vitez (u daljnjem tekstu: prvoizvršenik i drugoizvršenik ili izvršenici), radi naplate novčanog potraživanja u određenom novčanom iznosu uvećanom za 10% ugovorene kamate, zatim određenog novčanog iznosa na ime troškova parničnog postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama, te troškova izvršnog postupka. Rješenjem o izvršenju je dalje određeno da će se izvršenje radi naplate navedenog novčanog potraživanja provesti pljenidbom i prijenosom novčanih sredstava izvršenika koja se nalaze na određenim bankovnim računima, te je odbijen zahtjev za naknadu troškova u prekomjernom dijelu.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 019694 17 I 2 od 20. aprila 2018. godine, usvojen je prigovor prvoizvršenika izjavljen protiv rješenja o izvršenju, u dijelu odluke o izvršenju novčanog potraživanja na ime troškova izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu, te je izvršenje u navedenom iznosu obustavljeno i u tom dijelu ukinute sve provedene radnje, dok je izvršenje dalje nastavljeno u preostalom dijelu novčanog potraživanja. Rješenjem je dalje obavezan prvoizvršenik da apelantu nadoknadi određeni novčani iznos na ime troškova postupka, dok je apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u prekomjernom dijelu odbijen kao neosnovan.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz Odluke Vlade Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vlada) broj 553/2016 od 4. marta 2016. godine proizlazi da je postupak finansijske konsolidacije prvoizvršenika prestao 10. jula 2017. godine, a da je izvršni postupak pokrenut 13. jula 2017. godine, odnosno tri dana nakon prestanka trajanja postupka finansijske konsolidacije prvoizvršenika. Slijedom navedenog, Općinski sud je ocijenio da je prigovor prvoizvršenika u tom pravcu neosnovan. Pri tome ukazao je da je produženo trajanje finansijske konsolidacije prvoizvršenika, na osnovu Odluke o izmjeni Odluke o finansijskoj konsolidaciji prvoizvršenika, koja je donesena na osnovu Uredbe Vlade, koja je stupila na snagu 30. septembra 2017. godine, na osnovu koje je produženo njeno trajanje do 10. jula 2019. godine. Međutim, po mišljenju Općinskog suda, navedeno nije mogao uzeti u obzir, budući da je prinudno izvršenje pokrenuto 13. jula 2017. godine, odnosno u vrijeme dok nije donesena navedena Uredba Vlade, odnosno navedena Odluka o produženju trajanja finansijske konsolidacije prvoizvršenika. U tom pravcu Općinski sud je podsjetio na odredbu člana 9. st.1. i 2. Zakona o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o konsolidaciji). Kako je na osnovu svega navedenog Općinski sud zaključio da momentom pokretanja izvršnog postupka u ovoj pravnoj stvari prvoizvršenik nije bio u postupku finansijske konsolidacije, odbio je sve navode prvoizvršenika u tom pravcu kao neosnovane.
5. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 P 019694 18 Gži od 31. maja 2018. godine, usvojena je žalba prvoizvršenika, rješenje Općinskog suda od 20. aprila 2018. godine ukinuto i prijedlog za izvršenje odbačen, te naloženo apelantu da prvoizvršeniku nadoknadi troškove izvršenog postupka u određenom iznosu.
6. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je članom 9. stav 1. Zakona o konsolidaciji propisano da se tokom trajanja finansijske konsolidacije protiv privrednog subjekta sa većinskim državnim kapitalom ne mogu pokretati postupci prinudne naplate. Dalje je naveo da je u tom pravcu Građansko odjeljenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), odlučujući po zahtjevu Općinskog suda, odlukom broj 51 0 Rs 068824 16 Spp od 30. septembra 2016. godine, zauzelo pravna shvaćanja da se imaju odbaciti prijedlozi za pokretanje postupka izvršenja podneseni nakon stupanja na snagu odluke o finansijskoj konsolidaciji. Kantonalni sud je istaknuo da je Odlukom o finansijskoj konsolidaciji prvoizvršenika od 4. marta 2016. godine otvoren nad prvoizvršenikom postupak finansijske konsolidacije koji je trajao do 10. jula 2017. godine. Dalje je naveo da je Uredbom Vlade o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine od 28. septembra 2017. godine uređen postupak i vrijeme trajanja finansijske konsolidacije i nakon isteka utvrđenog roka za konsolidaciju koji bi trebao trajati najduže do 10. jula 2019. godine (član 8.), dok je u članu 17. propisano da stupanjem na snagu ove Uredbe prestaje važiti Uredba o postupku finansijske konsolidacije privrednih društava u Federaciji Bosne i Hercegovine iz 2014. godine. Istaknuo je da Uredba od 28. septembra 2017. godine stupa na snagu narednog dana od dana objave u Službenim novinama FBiH i primjenjivat će se do stupanja na snagu Zakona o izmjeni Zakona o konsolidaciji. Kantonalni sud je ukazao i da je u međuvremenu od strane Vlade donesena Odluka o izmjeni Odluke o finansijskoj konsolidaciji prvoizvršenika od 15. novembra 2017. godine, kojom je izmijenjena ranija Odluka o finansijskoj konsolidaciji prvoizvršenika u tački II, tako što umjesto do 10. jula 2017. godine finansijska konsolidacija ne može trajati duže od 10. jula 2019. godine.
7. Po mišljenju Kantonalnog suda, iz navedenog se može zaključiti da, iako je u vrijeme podnošenja prijedloga za izvršenje (13. juli 2017. godine) istekao rok trajanja finansijske konsolidacije nad prvoizvršenikom, ovaj rok je Odlukom Vlade produžen od dana isteka do 10. jula 2019. godine. Stoga je ocijenio osnovanim žalbene razloge prvoizvršenika da je prvostepeni sud nepravilno primijenio materijalno pravo u ovoj pravnoj stvari, jer pravni zaključci prvostepenog suda nisu zasnovani na pravilnoj primjeni člana 9. stav 1. Zakona konsolidaciji i Uredbi o finansijskoj konsolidaciji privrednih društava u Federaciji BiH od 28. septembra 2017. godine, te pravnom shvatanju Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda iz odluke od 30. septembra 2016. godine. Kako su apelantova potraživanja nastala prije 30. septembra 2013. godine, Kantonalni sud je ukazao da su ova potraživanja predmet postupka finansijske konsolidacije i trebaju biti izmirena do 10. jula 2019. godine tj. tokom trajanja postupka finansijske konsolidacije, a ukoliko ne budu izmirena, apelant može podnijeti prijedlog za izvršenje nakon isteka tog roka u cilju naplate tih potraživanja.
8. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant ističe da Kantonalni sud nije cijenio odredbu člana 10. Zakona o konsolidaciji, kojom je propisano da svi pokrenuti postupci konsolidacije i njegova dejstva prestaju po isteku roka od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona. Kako je Zakon o konsolidaciji stupio na snagu 10. jula 2014. godine, navedeno znači da su 10. jula 2017. godine prestala sva dejstva postupka finansijske konsolidacije. Naime, apelant smatra da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o žalbi prvoizvršenika, retroaktivnom primjenom pravnih akata niže pravne snage od zakona, preinačio odluku prvostepenog suda i time uskratio apelantu pravo na naplatu potraživanja sudskim putem. Ističe da Kantonalni sud ne primjenjuje odgovarajuće zakonske odredbe već svoju odluku zasniva na Odluci o konsolidaciji prvoizvršenika i Uredbi Vlade. S tim u vezi, tvrdi da je Vlada zloupotrijebila Uredbu i izmijenila tačku II Odluke o konsolidaciji prvoizvršenika tako što je retroaktivno produžila period trajanja postupka finansijske konsolidacije prvoizvršenika. Apelant tvrdi da u vrijeme podnošenja prijedlog za izvršenje prvoizvršenik nije bio u postupku finansijske konsolidacije, međutim retroaktivnom primjenom zakona (na protivustavan i nezakonit način) prvobitno doneseno rješenje o izvršenju je ukinuto. Ističe da je Ustavom Bosne i Hercegovine zabranjena retroaktivna primjena zakona, te se s tim u vezi poziva na odluku Ustavnog suda broj AP-2354/09. Posebno ukazuje na nezakonito i protivustavno djelovanje Vlade kojim se nastoje prikratiti vjerovnici privrednih društava u kojima Federacija Bosne i Hercegovine ima učešće u osnovnom kapitalu.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, dovodeći u vezu utvrđeno činjenično stanje sa relevantnim odredbama Zakona o konsolidaciji i podzakonskih akata, ukazao da je u konkretnom slučaju odbacio apelantov prijedlog za izvršenje jer je podnesen u toku postupka finansijske konsolidacije prvoizvršenika. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi rješavao predmete koji su se ticale sličnog činjeničnog i pravnog stanja - postupci izvršenja pravosnažnih presuda protiv izvršenika koji je u postupku finansijske konsolidacije (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 2862/16 od 11. oktobra 2018. godine i AP 3374/16 od 6. decembra 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), u kojima je zaključio da su redovni sudovi postupali u skladu s pozitivno-pravnim propisima, čija se primjena ne može smatrati proizvoljnom i ne predstavlja kršenje ustavnih prava apelanata. U takvim se okolnostima pokazuje očigledno neosnovanim apelantovo pozivanje na odluku Ustavnog suda broj AP-2354/09, u kojem se Ustavni sud bavio pitanjem retroaktivne primjene Zakona o Sudu BiH, te u konačnici donio odluku da se apelacija smatra odbijenom. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević