Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-694/20 (Građevinsko trgovinsko i uslužno društvo "DEELA" d.o.o. Kakanj)
Odluka donesena 20. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Dokazni postupak
- Građanski postupak
- Služnost
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Aktivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-694/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
20. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-694/20, rješavajući apelaciju Građevinskog trgovinskog i uslužnog društva "DEELA" d.o.o. Kakanj, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijelo Građevinsko trgovinsko i uslužno društvo "DEELA" d.o.o.
Kakanj protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 36 0 P 039932 19 Gž od 3. lipnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Građevinsko trgovinsko i uslužno društvo "DEELA" d.o.o. Kakanj (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kaknja, kojeg zastupa Razija Huseinagić odvjetnica iz Zenice, podnio je 20. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 36 0 P 039932 19 Rev od 16. siječnja 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 36 0 P 039932 19 Gž od 3. lipnja 2019. godine.
2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3478/19 od 17. prosinca 2019. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 3. lipnja 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatira da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, ukinuto je pravo trajne služnosti puta na parcelama tužitelja („GMK“ d.d. Kakanj u stečaju) broj k.č. 673/6, k.č. 673/12, k.č. 673/13 i k.č. 673/14, ustanovljeno u korist apelanta. Dalje je određeno premještanje trajne služnosti puta osnovane na parceli tužitelja 673/1, na dio te parcele koji se nalazi uz objekte apelanta, bliže označene u izreci prvostepene presude, u korist apelanta.
4. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je apelant neosnovano prigovarao da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe, jer nema ovlaštenje za podnošenje tužbe od odbora vjerovnika stečajnog dužnika tužitelja i da tužitelj nije više vlasnik nekretnina koje su predmet ovog postupka. U pogledu toga, prvostupanjski sud je naveo da je stečajni upravitelj u spis suda uložio uredno ovlaštenje za podnošenje tužbe u ovom postupku, dok iz nalaza i mišljenja vještaka, kao i iz zemljišno knjižnih izvadaka koji su provedeni kao dokazi u ovom postupku proizilazi da je tužitelj vlasnik parcela koje su predmetom ovog postupka, te je samim tim aktivno legitimiran u ovom postupku.
5. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je u tijeku prvostupanjskog postupka vještačenjem po vještaku geodetske struke, a koji nalaz i mišljenje prvostupanjski sud ocijenio objektivnim i stručnim, proizilazi da apelant za pristup do svoje parcele može koristiti k.č. 673/5 - prilazni put (čiji je vlasnik tužitelj), zajedno sa k.č. 673/1 – dvorište. Dalje je naveo da su cijepanjem parcele br. 673/1 i umanjenjem njene površine nastale parcele 673/12, 673/13 i 673/14, na kojim je nakon cijepanja postojalo pravo služnosti u korist apelanta. Osim toga, ukazao je da iz zemljišno knjižnih izvadaka proizilazi da je tužitelj upisan kao vlasnik navedenih parcela, kao i parcele 673/6 sa dijelom 1/1, dok je u C teretnom listu je upisana zabilježba prava trajne služnosti puta u korist apelanta na svim parcelama. Prvenstveno, u pogledu apelantovog prigovora koji se ticao aktivne legitimacije tužitelja, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud dao pravilne i jasne razloge. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da iz sadržaja zapisnika s pripremnog ročišta proizilazi da je prvostupanjski sud odbio provođenje predloženih apelantovih dokaza, uz obrazloženje da navedeni dokazi nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Također, je naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da ni ostali dokazi (koji nisu odbijeni), uključujući i saslušane svjedoke nisu utjecali na drugačije presuđenje s obzirom na činjenicu da je iz zemljišno knjižnih izvadaka i vještačenja po vještaku geodetske struke utvrđeno da je tužitelj vlasnik predmetnih parcela, da postoje prava upisana u C listu zemljišno knjižnih izvadaka i da su parcele nastale cijepanjem. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da pravo suda na izbor najpodrobnijih dokaznih sredstava (čl. 81. st. 1. Zakona o parničnom postupku) ne može biti arbitrarno, već mora biti opravdano uvjerljivim i logičnim razlozima da bi se moglo provjeriti je li odbijanje nekog dokaza bilo pravilno, što je u konkretnoj parnici prvostupanjski sud uradio. Dakle, i prema mišljenju Kantonalnog sud zemljišno knjižni izvadci i provedeno vještačenje po vještaku geodetske struke su bitni, dok ostali dokazi nisu. Nadalje, naveo je da apelant u žalbi inzistirao da bi određivanjem i provođenjem predloženih dokaza dokazao da postoji sporazum tužitelja i apelanta u odnosu na predmetno ekonomsko dvorište i to da služi kao parking i manipulativni prostor za potrebe apelanta i korisnika drugih poslovnih objekata koji se nalaze nasuprot objekta apelanta. U pogledu toga, Kantonalni sud je istakao da ti navodi nisu bitni za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, ali bi mogli biti od utjecaja na neki drugi postupak. Naime, ti navodi ukazuju da se u konkretnom slučaju nije radilo o pravu služnosti puta kakvo je pravo nesporno upisano u zemljišnoknjižnim ulošcima i kako je ugovoreno u ugovoru o kupoprodaji, nego o nekom drugom širem pravu koje bi obuhvaćalo mogućnost korištenja cijele parcele. Dakle, Kantonalni sud je ukazao da u smislu članka 232. stavak 1. Zakona o stvarnim pravima(u daljnjem tekstu: ZSP), prolazima i provozima za korist svoje nekretnine, a na teret poslužne nekretnine ovlaštenici nisu stekli neograničena prava na dijelu poslužne nekretnine kroz koji je ugovorom utvrđeno da postoji pravo stvarne služnosti puta, već su stekli pravo svakodobnog prolaza i provoza u korist svoje nekretnine. Imajući to u vidu, Kantonalni sud je istakao da ako je apelant smatrao da je postojao dogovor da se ekonomsko dvorište koristi kao parking i manipulativni prostor tada je imao mogućnost protutužbenim zahtjevom ili tužbom u posebnom postupku tražiti da se pravo utvrdi. Nadalje, ukazao je da je odredbom članka 270. ZSP propisano da izgubi li pravo služnosti razumnu svrhu, vlasnik poslužne stvari može zahtijevati da se ono ukine; ako nije nešto posebno određeno, odluku o ukinuću donijet će sud na zahtjev vlasnika poslužne stvari, bez obzira na pravni osnov na kojem je ta služnost bila osnovana. Sud će na zahtjev vlasnika poslužne nekretnine svojom odlukom ukinuti nužni prolaz, a i drugu služnost puta, bez obzira na to na kojem je temelju osnovana, ako utvrdi da postoji drugi prikladniji, ili jednako prikladan prolaz, koji vlasniku poslužnoga zemljišta čini najmanje štete, ili pak jednako prikladan javni prolaz. Imajući u vidu sadržaj navedene zakonske odredbe, Kantonalni sud je istakao da je pravilno prvostupanjski sud zaključio su u situaciji kada apelant za pristup na svoju parcelu može koristiti k.č. 673/5 zajedno sa k.č. 673/1 odnosno da ima mogućnost koristiti drugi put za dolazak do svoje parcele, stečeni uvjeti za ukidanje služnosti prolaza iz članka 270. stavak 2. ZSP. Konačno, naveo je da je služnost postala nepotrebna za korištenje povlasnog dobra, a na ovakav način apelant se ne bi doveo u lošiji položaj, pri čemu rukovodilo i načelom restrikcije propisanim člankom 226. ZSP.
Apelacioni navodi
6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, između ostalog ističe da je prvostupanjski sud cijenio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, ali samo u odnosu na dokaze čije je provođenje određeno, a ne i u odnosu na one dokaze čije je izvođenje, neosnovano i bez obrazloženja odbio. Naime, naveo je da tužitelj bez obzira na upis u zemljišne knjige nema nikakvih prava u pogledu spornih parcela, jer predmetne parcele služe kao pristupni putevi objektima koji su izgrađeni uz te parcele, a sud nije razmatrao dokaze u tom pravcu. Pri tome je naveo da Kantonalni sud nije dao valjano obrazloženje o navodima žalbe da apelantu nije dana mogućnost da raspravlja pred sudom, odbijanjem izvođenja dokaza. Osim toga, apelant je istakao da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da je drugostupanjski sud dao obrazloženje zašto smatra da je pravilno postupio prvostupanjski sud kad je odbio izvođenje određenih apelantovih dokaza, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnih slučajeva ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević