Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-875/20 ("TREBOVIĆ COMMERCE" d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 20. 05. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Raskid ugovora
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-875/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

20. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 20. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-875/20, rješavajući apelaciju "TREBOVIĆ COMMERCE" d.o.o. Mostar , na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio "TREBOVIĆ COMMERCE" d.o.o. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 116771 19 Rev od 8. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 116771 19 Pž 3 od 24. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 116771 17 Ps 3 od 27. studenog 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "TREBOVIĆ COMMERCE" d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Narcis Selimotić odvjetnik iz Mostara, podnio je 6. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 116771 19 Rev od 8. siječnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 116771 19 Pž 3 24. srpnja 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Ps 116771 17 Ps 3 27. studenog 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, raskinut je ugovor o kupoprodaji zaključen izmedju tužitelja („Ruškić Trans“ d.o.o. Dubrave – Brčko) i apelanta kojim je apelant prodao tužitelju mini bager i utovarivač. Dalje je obavezan apelant da tužitelju vrati kupoprodajnu cijenu od 104.325,00 KM, od čega 70.200,00 KM na ime vrijednosti kamiona i šlepe, te dio na ime razlike u cijeni u iznosu 34.125,00 KM (protuvrijednost 17.500,00 EUR-a) sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju odluke prvostupanjski sud je naveo da su svi saslušani svjedoci i zakonski zastupnik apelanta, suglasni da se realizacije ugovora dogodila po noći, na parkingu u krugu apelanta, da je bila slaba vidljivost a sudionici se od ranije nisu međusobno osobno poznavali, te su da razmijenili papirologiju i strojeve. U pogledu iskaza svjedoka P.L. (brata direktora tužitelja), prvostupanjski sud je naveo da je svjedok bio uvjerljiv u činjenici da je izbor ovog vozača-isporučitelja od strane tužitelja logičan, jer je riječ o osobi od povjerenja, a sudu je djelovao i pouzdano u dijelu iskaza u kojem je naglasio kako on svaki put prebroji novac koji dobije. Nasuprot toga, u pogledu iskaza svjedoka M.L. (također vozač tužitelja) prvostupanjski sud je naveo da je stekao uvjerenje da ovaj svjedok nije konkretan novac uopće vidio, ali je o tome znao i svjedočio je primopredaji po njemu neutvrđene količine i vrste novca. Prvostupanjski sud je naveo da je iz svega povjerovao to je da je P.L., ispred tužitelja (radi ispunjenja ugovora u dijelu koji se odnosi na obvezu tužitelja) predao neidentificiranoj osobi apelanta novčani iznos od 17.500,00 EUR-a. U pogledu iskaza apelantovog svjedoka A.B. prvostupanjski sud je naveo da nije mogao (ili smio) pred sudom dati jasnu i uvjerljivu izjavu na okolnost tko je bio prisutan ispred apelanta realizaciji ugovora, odnosno sud drži da je ovaj svjedok u ovisnom odnosu prema apelantu, kao dugogodišnji zaposlenik apelanta. Pri tome je naveo da nije logično da je apelant realizaciju ugovora u noćnim uvjetima, ispod tržišne cijene prepustio smo jednom zaposleniku, bez obzira koliko bio pouzdan, zbog raznih poslovnih i fizičkih rizika koje ovakav modus izvršenja ugovora za sobom može povući.

4. U obrazloženju osporene odluke drugostupanjski sud je naveo da je iz izvedenih materijalnih dokaza nesumnjivo je utvrđeno da je apelant mini bager i utovarivač stekao kompenzacijskim ugovorom, zaključenim s prodavačem („O&R Company“ d.o.o. Brčko) po cijeni od 29.250,00 KM po svakoj mašini. Dalje je naveo da je utvrđeno da je prodavač mašine kupio od određenog društva, samo dva dana prije prodaje apelantu. Također, utvrđeno je da je apelant mašine dalje prodao tužitelju za samo nakon nešto više od mjesec dana. S obzirom na brzinu prometovanja, iznos kupoprodajne cijene i sumnje apelanta u regularnost (što je izjavio direktor apelanta B.T. na ročištu za glavnu raspravu), Kantonalni sud je naveo da je apelant kao specijalist u djelatnosti kojom se bavi i kao dobar domaćin, znao ili bar morao znati da sporne mašine nisu stečene na zakonit način. Pored toga, Kantonalni sud je postavio pitanje zbog čega je V.D. (osoba preko koje je apelant kupio mašine) od apelanta mogla tražiti da sporne mašine dalje hitno proda i uputio ga na tužitelja, odnosno zašto ga je apelant poslušao i te mašine prodao tužitelju. Naime, Kantonalni sud je istakao da je apelant kao vlasnik, mogao raspolagati mašinama kako i kada on sam želi, a ne da to radi na izričit zahtjev ranijeg vlasnika, pa ako ne prije, tada se morao upitati zašto sporne mašine mora prodati.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi su utvrdili da je između parničnih stranaka zaključen i izvršen usmeni ugovor o kupoprodaji (koji je izvršen u cijelosti), kojim je tužitelj preuzeo obvezu da apelantu preda svoj kamion i poluprikolicu, kao i određeni novčani iznos, a apelant se obvezao da tužitelju preda u posjed radne mašine koje su predmet tužbenog zahtjeva. Dalje je naveo da su na osnovu naredbe suda od tužitelja naknadno oduzete kupljene radne mašine koje je dobio u posjed od apelanta zbog toga što se radi o ukradenim mašinama u inostranstvu. Osim toga, utvrđeno je i da je tužitelj u trenutku zaključenja i izvršenja ugovora o kupoprodaji bio savjestan kupac, a da je apelant kao prodavač bio nesavjestan ugovarač, jer je znao ili morao znati da se radi o mašinama sumnjivog porijekla koje je stekao po vrlo niskoj tržišnoj cijeni od svog prodavača, jer se bavi tom vrstom registrirane djelatnosti. Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi pravilnom primjenom materijalnog prava usvojili postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u dosuđujućem dijelu, jer je apelant odgovoran i za posebna ograničenja javno – pravne prirode koja kupcu nisu bila poznata, ako je on za njih znao ili je znao da se mogu očekivati, a nije ih priopćio kupcu (članak 514. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO)), pod koju situaciju se može podvesti oduzimanje predmeta kupoprodaje kupcu po naredbi suda. Dakle, Vrhovni sud je istakao da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da tužitelju zbog pravnih nedostataka na kupljenim mašinama pripada pravo na raskid ugovora (članak

510. ZOO) i tada postoji obaveza apelanta da po zahtjevu tužitelja izvrši povrat kupoprodajne cijene u ukupnom iznosu (članak 132. stavak 2. ZOO). S tim u vezi, naveo je da se revizijski prigovori u pogledu utvrđene savjesnosti tužitelja i nesavjesnosti apelanta i obaveze apelanta da vrati primljeni iznos novčani iznos, su činjenične prirode i kao takvi se ne mogu isticati u reviziji, jer su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili izvedene dokaze na te okolnosti. Konačno, istakao je da okolnost da je apelant stekao i treću mašinu koju je imao u posjedu do momenta njenog izuzimanja po naredbi suda, samo potvrđuje ocjenu nižestupanjskih sudova da se radi o ukradenim mašinama u inostranstvu, a da tužitelj kao savjestan kupac, koji nije znao za pravne nedostatke, isplatio ugovorenu cijenu.

Apelacioni navodi

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant u suštini ističe da sudovi nisu posvetili dovoljnu pažnju okolnostima koje su prethodile stjecanju prava vlasništva apelanta na predmetnim mašinama, način je apelant kao stranka u postupku doveden u neravnopravan položaj. Naime, apelant smatra da je nejasno na osnovu čega je apelant znao ili mogao pretpostaviti da su mašine nezakonito stečene budući da je apelant vjerovao državnim institucijama koje su izvršile carinjenje i registraciju mašina. Nadalje, apelant je naveo da je proizvoljan zaključak sudova da je tužitelj dao apelantu 17.500 EUR-a, prije svega, jer nije jasno zašto sud daje povjerenje iskazima svjedoka tužitelja, a ne daje iskazima svjedoka apelanta, posebno iz razloga što je iskaz svjedoka M.L. potpuno neuvjerljiv. Osim toga, apelant je istakao da je povrijeđeno njegovo pravo na učinkovit pravni lijek, jer sudovi nisu dali obrazloženje koje bi imalo uporište u činjenicama koje su se utvrđivale u postupku, kao ni odgovor na sve revizijske i žalbene prigovore.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Također, Ustavni sud ukazuje da, prema ustaljenoj praksi Europskog suda i Ustavnog suda, članak 6. stavak 1. Europske konvencije obvezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. travnja 2002. godine i AP 352/04 od 23. ožujka 2005. godine). Mjera u kojoj ova obveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Europski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španjolske, presuda od 9. prosinca 1994. godine, serija A, broj 303-A, stavak 29). Europski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obvezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Europski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. srpnja 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stavak 36 i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. ožujka 2006. godine).

11. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. Nadalje, u odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na to da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu. Shodno tome, Ustavni sud smatra da se, nasuprot apelantovim tvrdnjama, ne može zaključiti da je na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo jednakosti i ravnopravnosti parničnih stranaka u predmetnom postupku. U odnosu na apelantove navode da Kantonalni i Vrhovni sud nisu odgovorili na sve njegove navode iz žalbe i revizije, Ustavni sud ukazuje da, u skladu sa standardima prava na pravično suđenje, Kantonalni i Vrhovni sud nisu bili obvezani da iznesu sve detalje i da odgovore na sve iznesene apelantove navode, nego su bili dužni da odgovori na relevantne navode, te svoju odluku obrazlože tako što će navesti jasne i razumljive razloge, a što su u konkretnom slučaju i učinili. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-875/20 ("TREBOVIĆ COMMERCE" d.o.o. Mostar) | Sudska praksa | Aktio