Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-510/20 (KJKP "Park" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-510/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-510/20, rješavajući apelaciju KJKP "Park" d.o.o. Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija KJKP "Park" d.o.o.
Sarajevo podnesena protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 137392 19 Rev od 12. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 137392 19 Rsž 2 od 5.
travnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 137392 16 Rs 2 od 17. studenoga 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. KJKP "Park" d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojega zastupaju Emir Potogija i Tarik Potogija odvjetnici iz Sarajeva, podnio je 10. veljače 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 137392 19 Rev od 12. studenoga 2019. godine, Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 137392 19 Rsž 2 od 5. travnja 2019. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 137392 16 Rs 2 od 17. studenoga 2018. godine.
2. Presudom Općinskoga suda od 17. studenoga 2018. godine stavkom I izreke obvezan je apelant da tužiteljima (E.T.; A.R.; M.K.; R.M.; B.Z.; A.M.; H.Ž.; O.K.; S.M.; A.T.; A.M.; B.P.; S.Z. (kao zakonska nasljednica Š.N.); S.M. i E.M. (kao zakonski nasljednici N.M.); N.Ć.; T.P.; Š.B.; E.Š.; M.S.; S.S.; D.M.; H.O.; M.K i M.K. i S.K. (kao zakonski nasljednici E.K.), H.Ž., R.K.) isplati na ime naknade za ishranu tijekom rada, određene iznose za određena razdoblja, bliže precizirano u izreci prvostupanjske odluke, sa zakonskom zateznom kamatom. Stavkom II izreke obijen je tužbeni zahtjev svih navedenih tužitelja kojim su tražili da se obveže apelant da im se isplati razlika manje isplaćenih plaća i nagrada za radni staž ostvaren kod poslodavca, sve u određenim iznosima i za određena razdoblja, bliže označeno u izreci prvostupanjske odluke, sa zakonskim zateznim kamatama, te da im apelant Federalnom zavodu MIO uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje na utvrđene iznose.
3. Presudom Kantonalnoga suda od 5. travnja 2019. godine usvojen je priziv tužitelja te je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu odluke kojom su tužitelji odbijeni sa zahtjevom za isplatu manje isplaćenih plaća, nagrade za radni staž ostvaren kod poslodavca, i doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje, na način pobliže naveden u izreci presude.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 12. studenoga 2019. godine revizija u odnosu na tužitelje (A.R.; M.K.; R.M.; B.Z.; A.M.; A.M.; B.P.; S.Z. (kao zakonska nasljednica Š.N.); T.P.; H.O.; M.K. i M.K. i S.K. (kao zakonski nasljednici E.K.); H.Ž.; i R.K. je odbačena, a u odnosu na ostale tužitelje odbijena.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud naveo da je revizija u odnosu na određene tužitelja odbačena kao nedozvoljena imajući u vidu da je vrijednost pobijanoga dijela pojedinačno za ove tužitelje u iznosima koji ne prelaze iznos od 30.000,00 KM, kao uvjet za dopuštenost izjavljivanja revizije, dok je u odnosu na ostale tužitelje revizija odbijena kao neutemeljena. Vrhovni je sud istakao da je odlučujući o tužbenome zahtjevu prvostupanjski sud ocjenom provedenih dokazao izveo zaključak da je utemeljen zahtjev tužitelja samo u odnosu na naknadu za ishranu tijekom rada, prihvaćajući nalaz vještaka koji je utvrdio da apelant tužiteljima ovu naknadu nije isplaćivao shodno čl. 50. Kolektivnoga ugovora o pravima i obvezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede (u daljnjem tekstu: KKU). Vrhovni je sud istakao da je u preostalome dijelu tužbenoga zahtjeva prvostupanjski sud zasnovao svoj zaključak o neutemeljenosti na činjenici da su se tužitelji pozvali na članke iz KKU, a da nisu ukazali kako i na koji način je apelant kršio njihova prava, pri čemu su tužitelji bili u obvezi da dokažu kojoj grupi poslova pripadaju, jer to ne može za tužitelje činiti vještak financijske struke. Vrhovni je sud istakao da, nakon što su tužitelji konačno opredijelili tužbeni zahtjev prema nalazu vještaka, drugostupanjski je sud analizom nalaza i mišljenja vještaka i svih njegovih dopuna preinačavajući prvostupanjsku presudu usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti. Vrhovni je sud naveo da je drugostupanjski sud prihvatio da je nalaz sačinjen na temelju dokumentacije koju je vještak pribavio od apelanta: obračunske liste za sve tužitelje, kopije ugovora o radu, šihtarice, evidencije o radnome vremenu, prekovremenome radu, državnome i vjerskome prazniku, nadalje pregledom prosječnih neto plaća apelanta za određene mjesece – koji su bili neophodni za obračun jubilarne nagrade, pregledom koeficijenata utvrđenih za tužitelje, ocjenjujući pri tomu da na matematički izračun nije bilo primjedbi od stranaka u postupku. Vrhovni je sud istakao da prihvaćanjem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, sukladno kojim su tužitelji opredijelili svoj tužbeni zahtjev, njegov sadržaj, pa time i sva dokumentacija na temelju koje je ovaj izrađen, predstavljaju i činjenični temelj tužbe pa i odluke drugostupanjskoga suda. Vrhovni je sud istakao da stoga, neutemeljeno apelant povredu odredaba parničnoga postupka nalazi u tvrdnjama da tužitelji nisu dokazali odlučne činjenice na kojima temelje svoj tužbeni zahtjev. Vrhovni je sud istakao da je pravilan zaključak drugostupanjskoga suda da se nisu ostvarili niti razlozi iz čl. 67. st. 1. toč. 2. ZPP za odbačaj tužbe kao nepravovremene, budući da se radi o novčanim potraživanjima na koje se ne primjenjuje prekluzivni rok iz odredbe čl. 103. Zakona o radu. Vrhovni je sud istakao da nije učinjena povreda odredaba parničnoga postupka iz čl. 209. ZPP, u svezi s čl. 229. st. 2. i čl. 217. st.
1. ZPP, kada je drugostupanjski sud bez održane rasprave na sjednici vijeća ocijenio neposredno izvedeni dokaz pred prvostupanjskim sudom, na temelju kojega je sukladno čl. 8. ZPP utvrdio utemeljenost tužbenoga zahtjeva. Vrhovni je sud istakao da posebno ukazuje da drugostupanjski sud pobijanom presudom nije vršio ocjenu danoga nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, već prihvatio činjenična utvrđenja prvostupanjskoga suda, s tim da je prostom računskom operacijom oduzimanjem brojeva od utvrđenih iznosa, za što nije potrebno znanje stručnjaka, utvrdio pripadajuće umanjenje iznose.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo, kada su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, pri čemu smatra da je drugostupanjski sud povrijedio odredbe parničnoga postupka time što bez održane rasprave na sjednici vijeća „procijenio neposredno izvedeni dokaz pred prvostupanjskim sudom“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni materijalnoga i procesnoga prava.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. S obzirom na to da apelant ima status javnoga poduzeća, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživaju zaštitu prava zagarantiranih odredbama Europske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Europska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i temeljnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članku VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako tko je bio stranka u određenom postupku i tko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnome sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao sudionici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. veljače 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
11. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka pobijanih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima koji se odnose na ocjenu dokaza od strane drugostupanjskog suda, dao jasne razloge u pogledu neosnovanosti tih navoda, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene pobijane odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
12. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević