Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-988/20 (N. J.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-988/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. svibnja 2020. godine, u predmetu broj AP-988/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Njegoš Jovanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Njegoš Jovanović protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 033941 20 Mož od 14. siječnja 2020. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 033941 19 Mo od 9. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Njegoš Jovanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija "PUCAR" iz Banjaluke, podnio je 17. ožujka 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 P 033941 20 Mož od 14. siječnja 2020. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 033941 19 Mo od 9. prosinca 2019. godine.
2. Rješenjem Suda BiH od od 9. prosinca 2019. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 14. siječnja 2020. godine, odbijen je prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja kojom je apelant zahtijevao obustavljanje provođenja javnoga natječaja tuženice (Parlamentarna Skupština Bosne i Hercegovine, Neovisni odbor) za provođenje procedure odabira kandidata za izbor ravnatelja Državne agencije za istrage i zaštitu od 15. srpnja 2019. godine, koja bi ostala na snazi do okončanja spora.
3. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH istakao je da je, radi osiguranja nenovčanoga potraživanja predlagatelja osiguranja shodno čl. 247. st. 1. toč. 1. Zakona o ovršnom postupku pred Sudom BiH, pored činjenice da predlagatelj mora učiniti vjerojatnim postojanje svojega potraživanja, neophodno vjerojatnim učiniti i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarivanje potraživanja, posebno time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili učiniti vjerojatnim da je mjera neophodna da bi se spriječio nastanak nenadoknadive štete. Sud BiH istakao je da je tuženica primjenom odredbe čl. 12. st. 2. Poslovnika zaključkom od 23. rujna 2019. godine odbacila prijavu apelanta zbog nedostatka u pogledu dostavljanja radne biografije, a potom i zaključkom od 21. studenoga 2019. godine istakla da priziv na odluke Neovisnog odbora nije dopušten. Sud BiH istakao je da je stoga predložena mjera osiguranja usmjerena na blokiranje procedure odabira kandidata za izbor ravnatelja Državne agencije za istrage i zaštitu, a ne na osiguranje tužbenoga zahtjeva, pa time nije ispunjen drugi kumulativni uvjet odredbe čl. 247. st. 1. toč. 1. Zakona o ovršnom postupku pred Sudom BiH, s obzirom da apelant nije učinio vjerojatnim opasnost da bi bez takve mjere osiguranja bilo spriječeno ili znatno otežano ostvarivanje potraživanja. Sud BiH istakao je da okolnost da li je apelant ispunjavao uvjete natječaja, odnosno da li je priložio svu traženu dokumentaciju, pa u tome kontekstu da li je povrijeđeno pravo apelanta da ravnopravno sudjeluje u proceduri izbora sa ostalim kandidatima, može se preispitivati kroz sudsku zaštitu, pobijanjem pojedinačnoga akta nakon okončane procedure izbora.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise kada nisu donijeli privremenu mjeru kako je on tražio. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih prava, zagarantiranih Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Suda BiH, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da su osporene odluke utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o ovršnom postupku pred Sudom BiH. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević