Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-7597/18 (L. H., R. H. i E. H.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pristup sudu
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratna šteta
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Zastara
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima · čl. 377
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima · čl. 377
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 377
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-7597/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 7597/18, rješavajući apelaciju Lutve Hurića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lutve Hurića, Remze Hurić i Else Hurić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 047197 17 Rev od 2. oktobra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lutvo Hurić, Remza Hurić i Elsa Hurić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica, trećeapelantica, odnosno apelanti) iz Holandije, koje zastupa Mirjana Šarkinović, advokat iz Tuzle, podnijeli su 21. decembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 047197 17 Rev od 2. oktobra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu: zastupnik tužene), zatraženo je 22. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i zastupnik tužene su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 27. novembra do 9. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelanti su 9. decembra 2010. godine podnijeli tužbu Općinskom sudu radi naknade nematerijalne štete zbog smrti, odnosno zbog ranjavanja člana porodice i materijalne štete (troškovi liječenja i dr.). U tužbi je navedeno da je poginula E. H., kćerka prvoapelanta i drugoapelantice, a trećeapelanticina sestra, dok je trećeapelantica ranjena.
6. Općinski sud je održao pripremno ročište 18. juna 2013. godine, dok je ročište za glavnu raspravu održao 14. oktobra 2013. godine. Na ročištu za glavnu raspravu, u skladu s provedenim dokazima, apelanti su povukli dio tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu materijalne štete, i to na ime upotrebe ortopedskih pomagala, troškova liječenja i drugih izdataka, te rente i konačno su opredijelili tužbeni zahtjev.
7. Presudom Općinskog suda broj 32 0 P 047197 10 P od 28. oktobra 2013. godine obavezana je tužena da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti člana porodice, odnosno ranjavanja člana porodice isplati određene novčane iznose koji su bliže navedeni u izreci presude, sve sa zakonskom kamatom i troškovima postupka, dok je apelantima odbijen višak tužbenog zahtjeva preko dosuđenih iznosa nematerijalne štete, kao i višak zakonskih zateznih kamata i troškova postupka.
8. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da su u toku dokaznog postupka na glavnoj raspravi provedeni dokazi uvidom i čitanjem većeg broja materijalnih dokaza (detaljno pobrojani na stranici 9. prvostepene presude), te su provedena medicinska vještačenja koja su obavili doktori ortopedije, traumatologije i neuropsihijatrije. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrdio da je u maju 1995. godine u užem centru grada Tuzle zvanom Kapija poginula kćerka, odnosno sestra apelanata, a da je trećeapelantica zadobila teške tjelesne povrede usljed ispaljenja više eksplozivnih artiljerijskih projektila od taktičke grupe Ozren koja je bila u sastavu Vojske Republike Srpske, a kojom je komandirao N. Đ. Općinski sud je također naveo da je N. Đ. pravosnažnom presudom Suda Bosne i Hercegovine proglašen krivim za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva i osuđen na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 godina, a apelanti su kao oštećeni imovinskopravnim zahtjevom upućeni na parnični postupak. Nadalje, Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke proizlazi da su apelanti u vezi s protivpravnim djelovanjem vojske tužene, a zbog pogibije kćerke, odnosno sestre i trećeapelanticinog ranjavanja trpjeli i još trpe nematerijalnu štetu po osnovu pretrpljenih duševnih bolova, pa im shodno odredbama čl. 200. i 201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) pripadaju iznosi naknade kao što je utvrđeno u izreci presude. Osim toga, Općinski sud je, odlučujući o prigovoru zastare potraživanja koji je istakla tužena, zaključio da je on neosnovan. U vezi s tim, Općinski sud je ukazao na odredbe člana 377. ZOO-a kojim je propisan duži rok zastarjelosti, odnosno da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Općinski sud je istakao da je u konkretnom slučaju za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, shodno odredbama Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine, propisan subjektivni rok od 35 godina, odnosno objektivni rok od 70 godina. Općinski sud je ukazao da je granatiranje u kojem je poginula kćerka, odnosno sestra apelanata i ranjena trećeapelantica izvršeno 25. maja 1995. godine, a apelanti su tužbu podnijeli 9. decembra 2010. godine, pa slijedi da nije protekao niti jedan od navedenih rokova, te da nije nastupila zastara potraživanja za apelante.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 047197 14 Gž od 14. septembra 2016. godine žalba apelanata je odbijena, a žalba tužene uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu tako što je apelantima u cijelosti odbijen tužbeni zahtjev, dok je u odbijajućem dijelu prvostepena presuda potvrđena.
10. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da se žalbom tužene osnovano ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno raspravio i razriješio prigovor zastare predmetnog potraživanja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo šta je propisano odredbama čl. 376. i 377. ZOO-a, te je istakao da se privilegirani rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice kao što je tužena, dok se na treće lice može primijeniti isključivo rok zastare propisan članom 376. stav 1. ZOO-a. Prema stavu Kantonalnog suda, budući da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je nastala tokom rata, to se početak roka zastarjelosti imao računati od 23. decembra 1996. godine kada je u Federaciji Bosne i Hercegovine ukinuto stanje neposredne ratne opasnosti, jer je od tog datuma apelantima bio omogućen pristup sudu da podnesenom tužbom protiv tužene potražuju predmetnu štetu. S obzirom na to da su od tog datuma tekli rokovi propisani članom 376. ZOO-a, a apelanti su predmetnu tužbu podnijeli 9. decembra 2010. godine, Kantonalni sud je naveo da je nastupila zastara njihovog potraživanja u odnosu na tuženu jer je do podnošenja njihove tužbe protekao ne samo subjektivni rok od tri godine već i objektivni zastarni rok od pet godina. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da se zbog toga tužbeni zahtjev apelanata za naknadu potraživane štete u odnosu na tuženu nije mogao prihvatiti osnovanim u smislu odredbe člana 360. stav 1. ZOO-a, a kojom je propisano da zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze. Osim toga, budući da je predmetno potraživanje zastarjelo, Kantonalni sud je zaključio da žalbeni prigovori apelanata kojima se osporava pravilnost prvostepene odluke u odbijajućem dijelu, kao ni ostali žalbeni prigovori nisu od relevantnog značaja, pa ih taj sud nije posebno ni obrazlagao.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047197 17 Rev od 2. oktobra 2018. godine odbijena je revizija koju su apelanti 10. oktobra 2016. godine izjavili protiv drugostepene presude.
12. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, istakao da nije osnovan prigovor apelanata da je drugostepeni sud odluku o odbijanju tužbenog zahtjeva donio uz pogrešnu primjenu materijalnog prava, tj. člana 377. stav 1. ZOO-a. Naime, prema stavu Vrhovnog suda, odredba člana
377. ZOO-a može se primijeniti samo prema učiniocu krivičnog djela koji je pravosnažnom presudom krivičnog suda proglašen krivim za određeno krivično djelo, a ne i prema onom trećem koje bi inače odgovaralo za štetu umjesto faktičkog učinioca krivičnog djela. Zbog toga se na to treće lice može primijeniti samo odredba člana 376. ZOO-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom predmetu u odnosu na tuženu nije mogao primijeniti privilegirani rok iz člana 377. ZOO-a, nego samo zastarni rok propisan odredbom člana 376. ZOO-a. Kako je u toj pravnoj stvari tužba protiv tužene podnesena 9. decembra 2010. godine, dakle protekom rokova iz člana 376. ZOO-a, odlučeno je kao u izreci presude. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da zbog zauzetog pravnog stava u pogledu zastarjelosti potraživanja apelanata ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značenja s aspekta predmeta spora, pa nisu ni bili predmet razmatranja tog suda. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelanti navode da im je u postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
14. Apelanti ukazuju na proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. Naime, apelanti navode da rok zastare iz odredbe člana 376. ZOO-a nije trebao biti primijenjen u njihovom slučaju, nego je trebao biti primijenjen privilegirani, duži rok iz člana
377. ZOO-a koji se, prema njihovom stavu, odnosi kako na učinioca krivičnog djela tako i na odgovorno lice. Apelanti, također, smatraju da sve do donošenja presude u kojoj je utvrđena krivična odgovornost N. Đ. i tužene nisu bili ispunjeni uvjeti za podnošenje tužbe za naknadu štete, pa njihov tužbeni zahtjev nije mogao zastarjeti.
15. Pored navedenog, apelanti ističu da nisu imali pristup sudu, niti je o njihovim pravima svestrano raspravljeno pred nepristrasnim organom u razumnom roku budući da je postupak trajao oko osam godina, zbog čega traže naknadu nematerijalne štete. Apelanti, također, smatraju da im je povrijeđeno pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o njihovim navodima u pravnim lijekovima koje su izjavljivali. Osim toga, apelanti navode da je u prethodnom periodu Vrhovni sud u drugim predmetima s istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo.
b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima datim u osporenoj presudi, a koja slijedi stav Ustavnog suda, zbog čega je predložio da se apelacija odbaci ili odbije budući da nisu povrijeđena prava koja apelanti navode.
17. Kantonalni sud je naveo da smatra da nije došlo do povrede navedenih prava, a niti da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. U vezi s navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Kantonalni sud je naveo da taj sud ima veliki broj neriješenih predmeta koje rješavaju po Planu rješavanja predmeta u skladu s uputama VSTV-a, odnosno prema starosti podnesene tužbe. Kantonalni sud je naveo da je po tom planu riješen i ovaj predmet, te da je Kantonalni sud predmet zaprimio 14. juna 2014. godine, a presuda je donesena 11. septembra 2016. godine.
18. Općinski sud je vrlo detaljno opisao postupak koji je taj sud proveo, te je detaljno opisao utvrđene činjenice, navodeći da ih je utvrdio pravilnom i potpunom ocjenom svih provedenih dokaza, te da je na takvo činjenično stanje ispravno primijenio materijalno pravo. Općinski sud je posebno istakao da je u konkretnoj situaciji primijenio zastarni rok propisan odredbom člana 377. ZOO-a, za koji i apelanti navode da je trebao biti primijenjen. Nadalje, Općinski sud je naveo da je neosnovan navod apelanata da visina dosuđene štete prvostepenom presudom nije pravilno odmjerena. U vezi s navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Općinski sud je naveo da je taj sud postupao u razumnom roku. Naime, Općinski sud je naveo da je „prethodno postupajuća sutkinja tužbu na odgovor dostavila 1. juna 2011. godine, da je trenutno postupajućoj sutkinji predmet u rad dodijeljen 24. januara 2013. godine, pripremno ročište je održano 18. juna 2013. godine, nakon provedenog vještačenja i dostave nalaza parničnim strankama ročište za glavnu raspravu je održano 14. oktobra 2013. godine, a presuda je donesena 28. oktobra 2013. godine“.
19. Zastupnik tužene je naveo da su presude Kantonalnog i Vrhovnog suda donesene pravilnom ocjenom dokaza i pravilnom primjenom materijalnog prava, da u postupku nije došlo do povrede prava apelanata, te da je tužbeni zahtjev odbijen primjenom odredbi člana 377. ZOO-a o zastari potraživanja, za šta je dato obrazloženje.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Potraživanje naknade štete Član 376.
(1) Potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik doznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo.
(2) U svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala.
(3) Potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze.
Potraživanje naknade štete prouzrokovane krivičnim djelom Član 377.
(1) Kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
(2) Prekid zastarijevanja krivičnog gonjenja povlači za sobom i prekid zastarijevanja zahtjeva za naknadu štete.
(3) Isto važi i za zastoj zastarijevanja.
21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 53/03, 73/05, 19/06) koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 047197 17 Rev od 2. oktobra 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 22. oktobra 2018. godine, a apelacija je podnesena 21. decembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelanti navode da im je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na pristup sudu i pravo na suđenje u razumnom roku kao elemente prava na pravično suđenje, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].
29. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi naknade nematerijalne štete, dakle predmet je građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
U odnosu na osporenu odluku
30. U odnosu na navode apelanata o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopćeno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su Vrhovni i Kantonalni sud u svojim odlukama zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo shodno odredbama člana 376. stav 1. ZOO-a, a da se rok zastare iz člana 377. ZOO-a ne može primijeniti u konkretnom slučaju jer se on primjenjuje samo na počinioca krivičnog djela, a ne i na treće lice, kao što je tužena. Ustavni sud smatra da su Vrhovni i Kantonalni sud u vezi s navedenim zaključcima dali dovoljno jasno i detaljno obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je u svojoj praksi već raspravljao o sličnom činjeničnom i pravnom pitanju, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine i Odluka o dopustivosti broj AP 1440/18 od 11. maja 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, nesporno je da je apelantima omogućeno da na tri sudske instance ravnopravno učestvuju pred sudovima pune jurisdikcije u kojima su donesene tri meritorne odluke, te su stoga neosnovani njihovi navodi da im je povrijeđeno pravo na pristup sudu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na osporene odluke neosnovana.
Pravo na suđenje u razumnom roku
32. Ustavni sud zapaža da apelanti smatraju da im je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.
Relevantni principi
33. Ustavni sud ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
34. Osim toga, Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav
1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete ovog člana, uključujući i obavezu da postupaju u predmetima „u razumnom roku“ (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine).
Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pokrenut tužbom apelanata 9. decembra 2010. godine, a da je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 047197 17 Rev od 2. oktobra 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom razmatranja dužine postupka je period od sedam godina i 10 mjeseci.
Analiza razumnosti trajanja postupka
36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se u predmetnom postupku radilo o utvrđivanju naknade nematerijalne štete za pretrpljenu duševnu bol zbog smrti, odnosno ranjavanja člana porodice. S obzirom na predmet spora, te imajući u vidu da je u dokaznom postupku izvršen uvid i čitanje većeg broja materijalnih dokaza, te su provedena medicinska vještačenja koja su obavili doktori ortopedije, traumatologije i neuropsihijatrije, Ustavni sud smatra da se radilo o složenijem predmetu. Nadalje, u odnosu na doprinos apelanata trajanju predmetnog postupka, Ustavni sud nalazi da su apelanti povukli dio tužbenog zahtjeva i konačno opredijelili tužbeni zahtjev, što jeste njihovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira. Nadalje, u pogledu ponašanja sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom postupku u periodu od sedam godina i 10 mjeseci donijeli tri meritorne odluke na tri sudske instance. Ustavni sud uočava da je postupak pred Općinskim sudom trajao ukupno dvije godine i devet mjeseci, da je postupak povodom žalbe pred Kantonalnim sudom trajao ukupno dvije godine i 11 mjeseci (računajući od donošenja prvostepene presude), dok je postupak pred Vrhovnim sudom trajao ukupno dvije godine (računajući od dana podnošenja revizije).
37. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, posebno imajući u vidu okolnost da su apelanti do konačne odluke u svom predmetu došli prije podnošenja apelacije, te da su u predmetnom postupku redovni sudovi u kontinuitetu preduzimali radnje u predmetu i donijeli tri meritorne odluke, Ustavni sud zaključuje da se u okolnostima konkretnog predmeta ne može smatrati da je predmetni postupak nerazumno dugo trajao, te stoga nije povrijeđeno pravo apelanata na suđenje u razumnom roku. Ustavni sud, dakle, nalazi da su i ovi navodi apelanata neosnovani.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu
39. U vezi s navodima apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su apelanti istakli u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
40. Apelanti navode da im je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek budući da Vrhovni i Kantonalni sud nisu svestrano raspravljali o pravnim lijekovima koje su oni izjavljivali. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelanti dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da su apelanti u konkretnom slučaju koristili zakonom predviđene pravne lijekove, odnosno žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a koje pravne lijekove su Vrhovni i Kantonalni sud, suprotno navodima apelanata, razmotrili i zaključili da su oni neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja prava apelanata na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi navodi apelanata neosnovani. Zabrana diskriminacije
41. U vezi s navodima apelanata da je „Vrhovni sud u drugim predmetima sa istim činjeničnim i pravnim stanjem pozitivno rješavao tužbene zahtjeve, zbog čega ističu da su oni diskriminirani u odnosu na lica koja su ostvarila to pravo“, Ustavni sud zapaža da se apelanti nisu izjasnili u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, ali iz navoda apelacije proizlazi da smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. Međutim, Ustavni sud ukazuje da samo ukazivanje apelanata na različitu praksu sudova ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da su diskriminirani u postupku s obzirom na to da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente u prilog tvrdnji o diskriminaciji. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, neosnovani.
Ostali navodi
42. U vezi s navodima apelanata o kršenju člana II/3.a), d) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno čl. 2, 5. i 8. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da su predmet osporavanja odluke donesene u parničnom postupku koji su apelanti pokrenuli radi naknade nematerijalne štete, pa, stoga, Ustavni sud ne može zaključiti na koji način se osporenim odlukama pokreće bilo koje pitanje iz navedenih članova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4288/11 od 9. decembra 2014. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ih u konkretnom slučaju neće uzeti u razmatranje.
VIII.Zaključak
43. Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Vrhovni i Kantonalni sud detaljno i jasno obrazložili svoj stav da se u predmetnoj situaciji na potraživanje apelanata primjenjuje zastarni rok iz člana 376. ZOO-a, a ne rok iz člana 377. ZOO-a, te su zaključili da je potraživanje apelanata zastarjelo, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, te kada su apelanti nesporno imali pristup sudovima pune jurisdikcije koji su meritorno odlučili o njihovom tužbenom zahtjevu.
44. Osim toga, Ustavni sud smatra da ne postoji povreda prava na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer je predmetni postupak trajao sedam godina i 10 mjeseci, u okviru kojeg perioda su sudovi u kontinuitetu preduzimali procesne radnje i donijeli tri meritorne odluke na tri instance, što se pri ocjeni dužine trajanja postupka u cjelini u okolnostima konkretnog slučaja ne može smatrati nerazumno dugim trajanjem postupka.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su apelanti imali i koristili mogućnost zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku, a te pravne lijekove su Vrhovni sud i Kantonalni sud razmotrili i zaključili da su neosnovani, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali donošenjem odluka u korist apelanata sama po sebi ne vodi kršenju ovog prava.
46. Nadalje, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u situaciji kada apelanti osim paušalnih navoda nisu ponudili dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani po nekom od zabranjenih osnova.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević