Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1311/20 (S. M.)
Odluka donesena 06. 05. 2020.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
- Raskid ugovora
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1311/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
06. 05. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-1311/20, rješavajući apelaciju Samira Mutilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Samir Mutilović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 288481 19 Rev od 13. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Samir Mutilović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Baždar, advokat iz Sarajeva, podnio je 6. aprila 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 288481 19 Rev od 13. februara 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, utvrđeno je da je raskinut ugovor zaključen između tužitelja („Bau Invest“ d.o.o. Sarajevo) i apelanta, ovjeren u Općinskom sudu u Sarajevu 31. maja 2005. godine pod brojem OV- 2501/2005 pa je apelantu naloženo da zakonskom zastupniku - direktoru tužitelja S.M., preda stan pobliže označen izrekom prvostepene presude, slobodan od lica i stvari, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da iz izreke drugostepene presude, kojom je potvrđena prvostepena presuda, proizilazi da se apelantu nalaže predati tužitelju onaj stan kojeg apelant nesporno posjeduje na osnovu kupoprodajnog ugovora kojeg su stranke zaključile, pa izostanak oznake katastarskih čestica i katastarske općine na kojima je stan izgrađen, ne čini izreku presude neizvršivom. Vrhovni sud je naveo i da u postupku nije bilo sporno da tužitelja zastupa direktor M.S, da je on izdao punomoć advokatu za vođenje ove parnice, kao ni da je potpisnik predmetnog kupoprodajnog ugovora. Ako je prodavač pravna osoba, što je u predmetnom slučaj, tada je predaja moguća samo fizičkoj osobi koja je zastupa, a u ovom slučaju to je M.S., direktor tužitelja. Vrhovni sud je naveo i da su članom 3. predmetnog ugovora stranke odredile da u slučaju da kupac ne izvrši isplatu rata kako je ugovoreno u toku uzastopna tri mjeseca, da se ugovor raskida. Plaćeni iznos na ime kupoprodajne cijene se ne vraća kupcu, nego predstavlja zakupninu koju bi kupac plaćao prodavcu za korištenje navedenog stana, s tim što je, nakon tri mjeseca kašnjenja u plaćanju, kupac obavezan predati u posjed stan prodavcu. Vrhovni sud je naveo da iz utvrđenih činjenica proizilazi da apelant nije platio dospjele rate, pa to nije učinio ni u roku od tri mjeseca od izvršenih uplata, pa je istekom tog roka zbog neplaćanja od strane apelanta došlo do raskida ugovora. Odredbom iz člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima propisano je da se ugovor smatra raskinutim po samom zakonu kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku. Vrhovni sud je naveo da ispunjenje u roku predstavlja bitni sastojak predmetnog ugovora shodno članu 3. predmetnog kupoprodajnog ugovora, pa kako apelant nije ispunio ugovorom preuzetu obavezu plaćanja kupoprodajne cijene u utanačenom roku, to je, slijedom nastupa raskida predmetnog ugovora pravilno zaključeno o osnovanosti tužbenog zahtjeva za predaju u posjed i vlasništvo spornog stana. U odnosu na navod apelanta da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbu člana 131. Zakona o obligacionim odnosima jer je ostao neispunjen neznatni dio obaveze (oko 33% neplaćene kupoprodajne cijene), Vrhovni sud je ukazao da kod ovakvog fiksnog pravnog posla nema osnova zaključivati da bi isplata preostalog dužnog iznosa predstavljala neznatno neispunjenje obaveze i da bi apelantu preostajalo pravo da svojom izjavom održi ugovor na snazi, rukovodeći se svojim razlozima nemogućnosti urednog plaćanja ugovorene cijene zbog finansijskih problema. Vrhovni sud je ukazao i da u takvim okolnostima nema osnova ni prigovor apelanta da je pobijanom odlukom povrijeđeno pravo tuženog na dom u odnosu na predmetni stan, jer za primjenu tog instituta u konkretnom slučaju nema osnova budući da se radi o ugovaranju prava i obaveza između parničnih stranaka u uslovima tržišne ekonomije.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da Vrhovni sud nije pravilno obrazložio osporenu presudu čime je povrijedio pravo apelanta na obrazloženu sudsku odluku kao segmentu prava na pravično suđenje, te je zbog nedostatka valjanog obrazloženja došlo do povrede prava na pravično suđenje. Nadalje apelant smatra da je izreka presude nejasna i nerazumljiva, kao i da se ugovor ne može raskinuti zbog neznatnog neispunjenja dijela obaveze, te da je sud u konkretnom slučaju trebao primijeniti odredbu člana 131. Zakona o obligacionim odnosima. Također, apelant navodi da predmetni stan za njega i njegovu porodicu predstavlja jedini dom, te da se zaštita prava prodavca mogla obezbijediti drugim pravnim sredstvima.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević