Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-5159/18 (M. S.)
Odluka donesena 04. 06. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-5159/18
Apelacija
Odluka o meritumu
04. 06. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5159/18, rješavajući apelaciju Miroslava Samardžije, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 4. juna 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Samardžije podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 142581 16 Rev od 17. maja 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Samardžija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa ZAK Miodrag Deretić i Draško Zec iz Prijedora, podnio je 11. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 142581 16 Rev od 17. maja 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i UniCredit Bank a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 25. decembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 30. decembra 2019. godine, tužena 6. januara 2020. godine, Okružni sud 1. januara 2020. godine, a Osnovni sud 20. januara 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 142581 12 P od 9. septembra 2014. godine apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete isplati 5.625.000,00 evra ili 10.968.750,00 KM uz pripadajuće zakonske zatezne kamate i troškove parničnog postupka odbijen je kao neosnovan. Istovremeno, apelant je obavezan da tuženoj na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 20.732,40 KM.
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je predmet odlučivanja u predmetnom parničnom postupku apelantov zahtjev za naknadu štete u iznosu od 10.968.750,00 KM, koja je prouzrokovana docnjom tužene u isplati ugovorene svote po ugovoru o kreditu od 4. novembra 2009. godine. Nadalje, istaknuto je da su apelant i tužena bili u ugovornom odnosu na osnovu zaključenog ugovora o kreditu od 4. novembra 2009. godine, kojim se tužena obavezala da će isplatiti apelantu kredit u iznosu od 1.370.000,00 KM uz apelantovu obavezu da taj kredit vrati sa određenom kamatom, da je ugovor bio namjenskog karaktera radi izgradnje - dogradnje poslovnog objekta u Prijedoru, te da su ugovorom apelant i tužena postigli saglasnost da apelant kao korisnik kredita obezbijedi da društvo „Zane BiH“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: društvo) mora pratiti kompletan projekat, utvrditi predračun radova, korišćenje sredstava iz kredita na osnovu ispostavljenih situacija koje će ovjeriti društvo i praćenje izgradnje u skladu sa urbanističkom i građevinskom dozvolom. Takođe, ukazano je da je početkom decembra 2009. godine predstavnik društva izašao na lokaciju na kojoj je apelant gradio objekat koji se finansirao iz odobrenog kredita i sačinio mišljenje koje je dostavljeno tuženoj, te da iz tog mišljenja proizilazi da se ne može sprovoditi kontrola namjenskog korišćenja kreditnih sredstava na projektu, jer nije dostavljena potrebna dokumentacija na osnovu koje bi se vršila kontrola, kao i da glavni projekat nema predmjera građevinsko-zanatskih radova. Isto tako, navedeno je da priloženu kopiju katastarskog plana nije ovjerio nadležni organ, kako stoji u građevinskoj dozvoli, da objekat koji se gradi na terenu nije u skladu sa odobrenjem za građenje, glavnim projektom i zapisnikom o iskolčenju objekta, da se planira građenje suterena na većoj površini od one u građevinskoj dozvoli, da nije dostavljen terminski plan izvođenja radova, niti se vodi građevinska knjiga na gradilištu za izvedene radove i slično.
7. Osnovni sud je istakao da je upravo ovo mišljenje društva bilo razlog zbog čega nije došlo do isplate prve tranše odobrenog kredita od tužene, da su nakon ovog mišljenja apelant i tužena zaključili aneks ugovora o kreditu u dijelu ugovora o praćenju korišćenja sredstava iz kredita, tako da je apelant angažovao vještaka D. O. da vrši praćenje kontrole namjenskog korišćenja kreditnih sredstava koje je tužena odobrila apelantu, te da je taj vještak pratio utrošak sredstava do jula 2010. godine, da je utvrdio da je stepen izgrađenosti objekta u to vrijeme bio 76%, a da je terminski plan građenja objekta bio 31. juli 2010. godine. Takođe, istaknuto je da je apelant za objekat koji je gradio u Prijedoru odobrenim kreditnim sredstvima zaključio predugovor o kupoprodaji objekta sa Apia Investments Limited (u daljnjem tekstu: kupac), da se predugovorom apelant kao prodavač obavezao da će sve radove završiti najkasnije do 30. avgusta 2010. godine, da je kupoprodajna cijena po predugovoru 5.625.000,00 evra, da je tim predugovorom predviđeno zaključenje konačnog ugovora o prodaji do 30. septembra 2010. godine uz uslov da je, ukoliko građevinski objekat ne bude završen u navedenom roku, predugovor ništav, te da je predugovor zaključen u Republici Srbiji 30. novembra 2009. godine i da nije ovjeren.
8. Imajući u vidu navedeno, Osnovni sud je istakao da je apelantovo pozivanje na predugovor o prodaji nekretnina, kao osnov za zaključenje nekog drugog ugovora, a u vezi sa eventualnom koristi koju bi ostvario zaključenjem glavnog ugovora, odnosno prodajom poslovnog kompleksa u Prijedoru neosnovan. Naime, ukazano je da je Zakonom o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u članu 45 stav 2 propisano da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor ako je forma propisana kao uslov punovažnosti ugovora. Dakle, kako su se predugovorom ugovorne strane obavezale da će zaključiti ugovor o kupoprodaji, takav je ugovor morao biti sačinjen i obrađen u skladu sa zakonom. Naime, u vrijeme zaključenja predugovora istaknuto je da je na snazi bio Zakon o notarima, koji u članu 68 stav 1 tačka 4 propisuje da pravni poslovi čiji je predmet prenos i sticanje svojine i drugih stvarnih prava na nekretninama zahtijeva notarsku obradu isprave, kojim se ta prava prenose, tj. ugovori moraju biti notarski sačinjeni i ovjereni, dok stav 3 pomenutog člana propisuje da su pravni poslovi koji nisu notarski obrađeni ništavi. Shodno tome, Osnovni sud je naveo da se kao uslov punovažnosti ugovora o prometu nekretnina zahtijeva notarski obrađen ugovor, te da bi samo takav ugovor mogao proizvesti pravno dejstvo u pogledu prenosa prava na nekretnini. Prema tome, navedeno je da bi, iako je predugovor zaključen u Republici Srbiji, imao pravno dejstvo, morao je biti zaključen u Bosni i Hercegovini, a shodno članu 21 Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja, koji kao mjerodavno pravo za ugovore o prenosu nekretnina određuje pravo u kojem se nekretnina nalazi.
9. Takođe, Osnovni sud je istakao da iz dokaza koje je apelant izveo nije mogao izvesti zaključak o postojanju odgovornosti tužene za nastalu štetu na koju se apelant poziva, jer, prije svega, osnovnim ugovorom o kreditu nisu propisani rokovi isplate prve tranše kredita, već su ti rokovi vezani za radnje društva, predviđene odredbama navedenog ugovora, gdje je ugovoreno da društvo mora pratiti kompletan projekat, potvrditi predračun radova, korišćenje sredstava iz kredita na osnovu ispostavljenih situacija. Dakle, ukazano je da iz navedenog proizilazi da je apelantova obaveza bila da zaključi ugovor o finansijskom nadzoru sa društvom. Nadalje, navedeno je da iz dokaza, kao i iz apelantovih navoda očigledno proizilazi da on nije postupao saglasno odredbama navedenog ugovora, već da je u narednom periodu zahtijevao promjenu nadzornog organa, a što je dovelo do kašnjenja u isplati tranše kredita, a kasnije i do zaključenja novog aneksa ugovora kojim se mijenja nadzorni organ.
10. Na kraju, Osnovni sud je istakao da je upravo apelantovo ponašanje dovelo do kašnjenja u isplati, a samim tim do kašnjenja završetka radova, te nemogućnosti realizacije već dogovorene kupoprodaje. Naime, ukazano je da je odredbom člana 267 ZOO propisano da, kada za štetu ili njenu veličinu, odnosno za eventualno otežavanje dužnikovog položaja ima krivice do povjerioca, naknada se srazmjerno toj krivici smanjuje, odnosno iz ovih odredaba proizilazi da prilikom ocjene eventualne odgovornosti za štetu koja proističe iz povrede neke ugovorne obaveze sud u obzir uzima i krivicu povjerioca koji je svojim ponašanjem otežao dužnikov položaj. Shodno tome, Osnovni sud je naveo da iz dokaza koji su tokom ovog postupka izvedeni jasno proizilazi da je apelant svojim postupanjem onemogućio tuženu da na vrijeme i u nekom razumnom roku ispuni svoju obavezu u pogledu prve tranše kredita, a da su negativan izvještaj društva, te apelantovo insistiranje na promjeni nadzornog organa isključivi razlozi koji su doveli do kašnjenja u isplati.
11. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 142581 14 Gž od 11. marta 2016. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda je potvrđena, dok su apelantovi zahtjevi za naknadu troškova za sastavljanje žalbe, odnosno tužene za naknadu troškova sastavljanja odgovora na žalbu u određenim novčanim iznosima odbijeni.
12. U obrazloženju presude Okružni sud je, pored ostalog, istakao da, prema odredbi člana 262 stav 1 ZOO, u obligacionom odnosu dužnik je dužan da obavezu ispuni savjesno u svemu kako obaveza glasi, te da povreda ove obaveze ima kao posljedicu odgovornost dužnika za naknadu štete, ukoliko je šteta nastala kao rezultat te povrede (član 262 stav 2 ZOO). Takođe, istaknuto je da šteta kao posljedica neispunjenja obaveze preuzete ugovorom može nastati ili zbog toga što obaveza nije uopšte izvršena, ili što nije izvršena onako kako glasi, ili što nije izvršena na vrijeme s tim što svaki od ovih slučajeva izaziva iste pravne posljedice. Isto tako, Okružni sud je istakao da je nakon negativnog mišljenja društva iz decembra 2009. godine apelant tražio izmjenu određene odredbe ugovora o kreditu, pa su parnične stranke zaključile aneks ugovora o kreditu 15. marta 2010. godine i dogovoreno je da D. O. vrši nadzor i kontrolu utroška kreditnih sredstava, te je tog dana zaključen i ugovor o nadzoru i kontroli utroška sredstava između parničnih stranaka i D. O. Budući da su se nakon potpisivanja ugovora o nadzoru i kontroli utroška sredstava i dostavljenog izvještaja o utrošku tih sredstava stekli uslovi, tužena je isplatila 19. marta 2010. godine prvu ratu kredita. Shodno navedenom, istaknuto je da je apelantovo ponašanje, tj. njegovo propuštanje da zaključi ugovor sa društvom i njegovo insistiranje na promjeni lica koje će vršiti nadzor i kontrolu utroška sredstava, odugovlačilo isplatu prve rate kredita od tužene.
13. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda izjavio reviziju koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 71 0 P 142581 16 Rev od 17. maja 2018. godine.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je bez ikakvog uporišta u izvedenim dokazima apelantova tvrdnja isticana tokom postupka i u reviziji da je obaveza banke po predmetnom ugovoru o kreditu bila da isplati ugovoreni novčani iznos kredita u četiri jednake rate. Naime, istaknuto je da je, prema pismenoj ispravi u ugovoru, u odjeljku koji se odnosi na obavezu banke u pogledu isplate ugovorene svote kredita, ugovoreno, između ostalog, da će banka isplatu kredita vršiti na račun korisnika kredita, i to na način proporcionalan učešću sredstava banke i korisnika kredita u finansiranju izvođenja radova i to u omjerima pobliže opisanim u obrazloženju presude, uz prethodno dokumentovanje da je sopstveno učešće plaćeno ili polog navedenog iznosa na račun. Dakle, ukazano je da to znači da predmetnim ugovorom o kreditu od 4. novembra 2009. godine nije ugovorena bezuslovna isplata ugovorenog iznosa u jednakim ratama ili u konkretnom roku, nego da je isplata ugovorenog iznosa uslovljena dinamikom završetka određenih vrsta radova na objektu, ili eventualnim deponovanjem iznosa učešća apelanta u tim radovima na račun određen ugovorom, a praćenje stepena dovršenosti pojedinih radova povjereno je društvu. Dakle, Vrhovni sud je naveo da je bez ikakvog značaja za ishod ove parnice apelantova tvrdnja, čak i da je tačna, da se tužena prije zaključenja ugovora - tokom pregovora o ugovoru o kreditu koji su prethodili njegovom zaključenju, obavezala da će bezuslovno isplatiti iznos kredita u četiri jednake rate, budući da pregovori ne obavezuju ugovorne strane ukoliko rezultati tih pregovora nisu sadržani u samom ugovoru - član 30 stav 1.ZOO.
15. Nadalje, istaknuto je da iz navedenog proizilazi da je pravilan zaključak oba nižestepena suda da ugovorom o kreditu od 4. novembra 2009. godine zaključenim između ugovornih strana nije ni ugovoren konkretan rok za isplatu ugovorenog iznosa kredita tužene u nekom vremenskom odsjeku ili s fiksnim datumom. Naime, navedeno je da je isplata ugovorenog iznosa uslovljena realizacijom dijela finansiranja objekta od korisnika kredita koji se utvrđuje na način propisan ugovorom, što je tužena u potpunosti ispoštovala. Isto tako, Vrhovni sud je ukazao da, prema utvrđenim činjenicama, što u stvari nije bilo ni sporno među strankama, tužena je ugovoreni iznos kredita u cijelosti isplatila nakon pozitivnih izvještaja o stanju građevinskog objekta i ispunjenju obaveza dijela finansiranja objekta od apelanta, a koje je ispostavio finansijsko-građevinski nadzorni organ D.O. Vrhovni sud je istakao da to u konačnom znači da nije bilo zakašnjenja u isplati iznosa kredita koje bi se moglo pripisati krivici tužene i koje bi prouzrokovalo kašnjenje u dovršetku radova na finansiranom objektu i štetu apelantu zbog nemogućnosti prodaje objekta, a kako su to pravilno ustanovili nižestepeni sudovi.
16. Takođe, Vrhovni sud je, u pogledu apelantove tvrdnje da je kašnjenje u isplati ugovorenog iznosa kredita, a samim tim i kašnjenje u izgradnji objekta prouzrokovano uslovljavanjem tužene pri zaključenju ugovora o kreditu da se kao nadzorni organ u pogledu ispunjenja uslova za isplatu kredita angažuje društvo, naveo da valja naglasiti da je pravo tužene u ponudi za zaključenje ugovora o kreditu bilo da predloži kao nadzorni organ bilo koje pravno ili fizičko lice za koje banka smatra daje kvalifikovano. Nadalje, istaknuto je da činjenica da društvo pripada grupaciji UniCredit Bank ne znači da je u pogledu angažovanja tog društva kao nadzornog organa postojao bilo kakav sukob interesa ugovorenih strana i angažovanog društva. Takođe, ukazano je da je u konkretnoj situaciji apelant prihvatio sve ponuđene uslove banke za zaključenje ugovora koji su u većem dijelu rezultat pregovora ugovornih strana, pa i angažovanje društva kao nadzornog organa, što je rezultat njegove slobodno izražene volje, u skladu sa odredbom člana 28 ZOO. Naime, navedeno je da u prilog ovakvom zaključku ide i nesporna činjenica da su ugovorne strane, nakon prvog negativnog izvještaja društva o stanju izvedenih radova i angažovanih sredstava apelanta, što je rezultiralo prolongiranjem isplate ugovorenog iznosa kredita, na apelantov prijedlog zaključile aneks osnovnog ugovora 15. marta 2010. godine, kojim su promijenile nadzorni organ, odnosno određeni dio ugovora o kreditu. Isto tako, Vrhovni sud je istakao da je kao nadzorni organ postavljena D.O., što, takođe, predstavlja izraz saglasnosti slobodno izraženih volja ugovornih strana.
17. Isto tako, Vrhovni sud je naveo da, u pogledu prvog negativnog izvještaja nadzornog organa društva o stepenu izgrađenosti objekta i ispunjenosti uslova za isplatu ugovorenog iznosa kredita, valja naglasiti da apelant tokom postupka, osim tvrdnje da taj izvještaj nije bio realan, nije predlagao nikakve dokaze radi utvrđenja te činjenice, niti na okolnost da je tužena imala uticaj na takav izvještaj nadzornog organa, pri čemu se nužno nameće pitanje kakav bi bio interes tužene da odlaže isplatu ugovorene svote kredita. Shodno navedenom, i Vrhovni sud je ukazao da nije bilo neizvršenja, niti neurednog izvršenja obaveza tužene u isplati ugovorenog iznosa kredita prema predmetnom ugovoru o kreditu, a samim tim da ne postoji krivica na strani tužene za kašnjenje u izgradnji apelantovog objekta, kao ni za eventualnu štetu nanesenu apelantu tim kašnjenjem. Naime, istaknuto je da su oba nižestepena suda pravilno ustanovila da apelant nije dokazao ni postojanje štete prouzrokovane kašnjenjem u izgradnji o čemu su dali detaljno i razložno obrazloženje koje je prihvatio i Vrhovni sud. Međutim, s obzirom na nepostojanje osnova za naknadu štete apelantu po kom bi tužena bila odgovorna za nastalu štetu, što je već obrazloženo, Vrhovni sud je naveo da je suvišno obrazlaganje prigovora revizije koji se odnose na utvrđenje sudova u pogledu postojanja i visine štete pričinjene apelantu. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, tvrdi da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. Naime, apelant navodi da je postojao dogovor između parničnih stranaka da se, nakon što kredit bude odobren, kredit isplati apelantu u četiri rate s tim da se prva rata isplati odmah po potpisivanju ugovora ili u sljedećih nekoliko dana, što tužena nije ispoštovala i što je dovelo kasnije do nastanka štete apelantu. Takođe, apelant navodi da su se redovni sudovi, u suštini, pozvali samo na odredbe ZOO iz kojih proizilaze apelantove obaveze prema tuženoj, a da su pri tome, između ostalog, zanemarene odredbe ZOO kojima se uređuju odnosi između ugovornih strana, položaj jedne prema drugoj strani. U tom smislu apelant tvrdi da je ponašanjem tužene i neizvršenom uplatom prve tranše kredita došlo do zastoja u izgradnji objekta, što je imalo kao posljedicu prekoračenje roka za završenje objekta, a posljedica svega toga je bio odustanak kupca od kupovine tog objekta. Najzad, apelant ukazuje da je predugovor o prodaji nekretnina koji su apelant i kupac zaključili 30. novembra 2009. godine u Republici Srbiji pravno valjan.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud je istakao da je svoju odluku donio nakon pažljive i savjesne ocjene svih dokaza utvrđenih pred nižestepenim sudovima, isključivši bilo kakvu mogućnost proizvoljne primjene prava na apelantovu štetu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da je dao jasne i potpune razloge za neosnovanost apelantove revizije i da su ti razlozi sadržani u obrazloženju presude, te da kod tih razloga Vrhovni sud i dalje ostaje.
20. Tužena se detaljno izjasnila o svim apelantovim navodima, te je navela da smatra da su sudovi dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odluke, odnosno da primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu nije bila proizvoljna.
21. Okružni sud je ukazao da obrazloženje presude tog suda sadrži dovoljno jasne pravne razloge za njeno preispitivanje, kao i da je to obrazloženje u saglasnosti sa relevantno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi sa materijalnopravnim propisima na kojima je zasnovana drugostepena odluka. Isto tako, Okružni sud je istakao da svojom odlukom nije povrijedio apelantovo pravo koje navodi u izjavljenoj apelaciji. Predloženo je da se apelacija odbaci kao (prima facie) neosnovana, ili da se meritorno odbije.
22. Osnovni sud je istakao da ostaje kod svih razloga koje je dao u prvostepenoj presudi, te da smatra da su razlozi navedeni u apelaciji neosnovani.
V.Relevantni propisi
23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Pregovori Član 30. stav (1) (1) Pregovori koji prethode zaključenju ugovora ne obavezuju (…).
Predugovor Član 45. st. (1) i (2) (1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.
(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.
Ispunjenje obaveze i posledice neispunjenja Član 262. st. (1) i (2) (1) Poverilac u obaveznom odnosu je ovlašćen da od dužnika zahteva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispuniti je savesno u svemu kako ona glasi.
(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenim ispunjenjem, poverilac ima pravo zahtevati i naknadu štete koju je usled toga pretrpeo.
Krivica poverioca Član 267.
Kad za nastalu štetu, ili njenu veličinu, ili za otežanje dužnikovog položaja ima krivice do poverioca ili do lica za koje on odgovara, naknada se smanjuje srazmerno.
24. Zakon o notarima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 86/04, 2/05, 74/05, 76/05 - ispravka, 91/06, 37/07, 50/10, 78/11, 20/14 i 68/17, 113/18 - OUS i 82/19) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o notarima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 86/04, 2/05, 74/05, 76/05 - ispravka, 91/06, 37/07, 50/10 i 78/11) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 68. stav (1) tačka 4) i stav (3) Pravni poslovi za koje je obavezna notarska obrada isprava (1) Pravni poslovi koji za svoju pravnu valjanost zahtijevaju notarsku obradu isprava odnose se na:
[...] 4. pravne poslove čiji je predmet prenos ili sticanje vlasništva ili drugih stvarnih prava na nekretninama, [...] (3) Pravni poslovi za koje protivno stavu (1) ovog člana nisu sačinjene notarski obrađene isprave ništavni su.
25. Zakon o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 43/82 i 72/82 - ispravka) u relevantnom dijelu glasi: Član 21.
Za ugovore koji se odnose na nekretnine isključivo je mjerodavno pravo države na čijoj se teritoriji nalazi nekretnina.
VI.Dopustivost
26. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
27. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 71 0 P 142581 16 Rev od 17. maja 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelantovi punomoćnici su osporenu presudu primili 12. jula 2018. godine, a apelacija je podnesena 11. septembra 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
30. Apelant pobija osporenu odluku tvrdeći da mu je tom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
32. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
33. Ustavni sud primjećuje da se postupak koji je okončan osporenom presudom odnosi na postupak naknade štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode. U skladu sa navedenim, nesporno je da u predmetnom postupku apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, pa će stoga Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.
34. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je u postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine, stav 35), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, odlučujući na tri sudske instance, dovoljno jasno i argumentovano obrazložili svoje odluke, dajući za svoj stav jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, posebno zato što apelant, osim ponavljanja navoda koje je isticao u žalbi i u reviziji koje su sudovi ispitali u svojim odlukama i dali razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev s obzirom na nepostojanje osnova za naknadu štete. Ustavni sud uočava da apelant i u apelaciji ponavlja svoju tvrdnju o tome da je postojao dogovor između parničnih stranaka da se, nakon što bude odobren kredit, kredit isplati apelantu u četiri rate s tim da se prva rata isplati odmah po potpisivanju ugovora ili u sljedećih nekoliko dana, što tužena nije ispoštovala. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u pogledu istaknutih navoda obrazložio da je bez ikakvog značaja za ishod ove parnice apelantova tvrdnja, čak i da je tačna, da se tužena prije zaključenja ugovora - tokom pregovora o ugovoru o kreditu koji su prethodili njegovom zaključenju, obavezala da će bezuslovno isplatiti iznos kredita u četiri jednake rate, budući da pregovori ne obavezuju ugovorne strane ukoliko rezultati tih pregovora nisu sadržani u samom ugovoru. Pozivanje redovnih sudova na relevantne odredbe materijalnopravnih propisa, takođe, po ocjeni Ustavnog suda, ne sadrži elemente proizvoljne primjene prava. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali apelantove navode da postoji krivica na strani tužene za kašnjenje u izgradnji apelantovog objekta, te za eventualnu štetu nanesenu apelantu tim kašnjenjem, kao i da je navedeni predugovor o prodaji nekretnina pravno valjan. Obrazloženja koja su dali redovni sudovi za svoj zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
36. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine.
VIII. Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine budući da iz obrazloženja presuda redovnih sudova slijedi da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev s obzirom na nepostojanje osnova za naknadu štete, uz pozivanje redovnih sudova na relevantne odredbe materijalnopravnih propisa, u kojem Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević