Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-596/20 (M. P.)

Odluka donesena 06. 05. 2020.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-596/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

06. 05. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 6. maja 2020. godine, u predmetu broj AP-596/20, rješavajući apelaciju Mire Pilipovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miro Pilipović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 U 007013 18 U od 29. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Pilipović (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 12. februara 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 007013 18 U od 29. novembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je apelant 8. septembra 2016. godine Republičkom fondu za PIO, filijala Beograd podnio zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, a koji zahtjev je u skladu sa Sporazumom o socijalnom osiguranju između BiH i SRJ upućen Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje RS, filijala u Bijeljini (u daljnjem tekstu: tuženi). Okružni sud je naveo da je prvostepenim rješenjem od 21. juna 2018. godine i rješenjem tuženog od 27. jula 2018. godine odbijen apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju, jer je u momentu podnošenja zahtjeva imao uslov u pogledu starosne granice za ostvarivanje prava, dok mu je nedostajalo i ispunjenje uslova da ima najmanje 15 godina staža osiguranja za priznanje prava na starosnu penziju (čl. 41. do 43. a u vezi sa čl. 177. do 178. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju). Okružni sud je ukazao da je članom 22. stav 5. Administrativnog sporazuma za sprovođenje Sporazuma između BiH i SRJ o socijalnom osiguranju propisano da u slučaju kada je staž osiguranja navršen u vrijeme od 2. avgusta 1975. do 30. septembra 1976. godine za osiguranike koji su bili zaposleni kod poslodavca sa sjedištem u jednoj državi ugovornici, ali su radili u drugoj državi ugovornici i kada je, u postupku utvrđivanja staža osiguranja, nemoguće pribaviti podatke o prijavama, odjavama i zaradama zbog likvidacije, stečaja ili drugih objektivnih razloga, te periode uzima u obzir nosilac one države ugovornice u kojoj je bilo sjedište poslodavca. Okružni sud je naveo da je apelant ostvario penzijski staž u trajanju od sedam godina, jedan mjesec i 17 dana, od čega jednu godinu i jedan mjesec predstavlja staž osiguranja ostvaren u SRBiH za period od 2. avgusta 1975. do 31. avgusta 1976. godine i staž osiguranja ostvaren u Srbiji u periodu od 30. septembra 1976. do 10. oktobra 1988. godine, sa prekidima, u trajanju od šest godina i 17 dana. Okružni sud je naveo da u matičnoj evidenciji tuženog nema registrovanih podataka o penzijskom stažu apelanta, ali postoje podaci o stažu upisani u radnu knjižicu registarski izdatu od Skupštine Opštine Novi Beograd, a iz kojih je vidljivo da je apelant cjelokupan radni staž ostvario u periodu od 31. marta 1967. do 6. septembra 1998. godine na teritoriji SRJ, kao druge države ugovornice, te da je u periodu od 31. marta 1967. do 31. avgusta 1976. godine bio zaposlen u preduzeću ,,Termal“ Srebrenica sa sjedištem u SRBiH a da je rad obavljao u radnoj jednici tog preduzeća u Beogradu. Okružni sud je naveo da je apelantu na osnovu rješenja Republičkog fonda za PIO, filijala Beograd od 7. juna 2018. godine priznat staž osiguranja u ukupnom trajanju od 6 godina i 17 dana, što je potvrđeno na međudržavnom obrascu SRB/BiH od 7. juna 2018. godine, a koje vrijeme je tuženi uračunao apelantu u ukupan penzijski staž. S obzirom da u matičnoj evidenciji tuženog nema podataka o ostvarenom penzijskom stažu apelanta, te da je apelant u periodu od 2. avgusta 1975. do 30. septembra 1976. godine bio zaposlen kod poslodavca čije je sjedište bilo u SRBiH a da je rad obavljao u radnoj jedinici u drugoj državi ugovornici, Okružni sud je naveo da su ispunjeni uslovi da se primjeni član 22. stav 5. Administrativnog sporazuma koji tuženog obavezuje da na svoj teret apelantu utvrdi staž osiguranja za precizirani vremenski period, što je i učinjeno rješenjem tuženog i prvostepenim rješenjem. Okružni sud je naveo da se preostali periodi zaposlenja koji nisu obuhvaćeni definisanim vremenskim periodom iz člana 22. stav 5 Administrativnog sporazuma ne mogu odrediti na teret tuženog za staž koji je apelant ostvario na teritoriji SRJ, jer je utvrđenje staža za te periode u nadležnosti drugog nosioca osiguranja na čijoj teritoriji je apelant radio. Okružni sud je naveo da se i period od 30. septembra 1976. do 31. decembra 1990. godine, za koji apelant tvrdi da je ostvario radni staž u Obrazovnom centru ,,Lenjin“ u Brčkom, ne može računati u ukupan penzijski staž na teret tuženog, jer je ispostava tog centra gdje je rad obavljao bila u Staroj Pazovi (druga država ugovornica). Osnovom navedenog, Okružni sud je zaključio da su tuženi i prvostepeni organ pravilno odbili apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da mu se „nezakonito i neustavno ne priznaje radni staž od 31. marta 1967. do 31. avgusta 1976. u Termal Srebrenica, koji je ovjeren i upisan u radnu knjižicu, kao i radni staž na radnom mjestu profesora u Obrazovnom centru Lenjin Brčko u periodu od 30. septembra 1976. do 31. decembra 1990. godine“. Apelant predlaže da „Ustavni sud obaveže Fond PIO RS da apelantu isplati penziju od 2. septembra 2016. godine, te da apelantu isplati odštetu zbog uskraćivanja imovinskog prava i zbog povrede prava na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak trajao duže od tri godine“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na socijalno i penzijsko osiguranje, Aneksa I Ustava Bosne i Hercegovine (Dodatni sporazumi o ljudskim pravima koji će se primjenjivati u Bosni i Hercegovini), prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije, te opću zabrane diskriminacije iz člana 1. Dopunskog protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, konvencija i odluka Evropske Unije i konvencija i odluka UN-a, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak, na čiju dužinu ukazuje apelant, pred organima uprave i Okružnim sudom trajao tri godine i oko dva mjeseca, u kojem periodu su donesene tri odluke, a što je, po mišljenju Ustavnog suda, primjereno okolnostima konkretnog slučaja. S obzirom na to, Ustavni sud ne nalazi da dužina trajanja predmetnog postupka prelazi granice "razumnog roka" iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-596/20 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio